Politika zapošljavanja

- Kak ti je u toj udruzi?- već ju po drugi put pitam. Ne stiže odgovoriti, dugo se nismo vidjele, skačemo s teme na temu, a i nismo same, njezini sinovi i Mala čekaju pizzu koju pečemo u kućnoj radinosti.

Kad je stavila prvi pleh u pećnicu, sjedne nasuprot za kuhinjskim stolom. Nasmiješi se i natoči nam još kave. Iako smo bivše pušačice, kavu još uvijek pijemo "na džezve".

- Kak ti je tamo? - krajem prošle godine zaposlila se u jednoj udruzi koristeći kao samohrani roditelj državnu mjeru za poticanje zapošljavanja vss u projektima javnih radova. Plaća je minimalna, cca 2.300 kn plus prijevoz. No bila je sretna što je otišla s burze, a i voli raditi s tzv. posebnim skupinama građana. I nakon godinu dana, tko zna, možda će produžiti ugovor s boljim uvjetima.

- Da čujem – dignem obrve i na licu joj vidim da nije dobro.
- A, čuj, jako puno radim, stvarno puno.
- Pa dobro, imaš taj projekt na kojem radiš, pripremaš materijale za njihove studente. U čemu je problem?
- U tome da radim sve, razumiješ, sve. Ma kakav projekt za koji su me zaposlili i uzeli lovu od burze, on im je zadnji na pameti, kao i ti studenti.
Uvalili su mi i tajnički posao i šalju me kao dostavljača po gradu, otkazali su prevoditelju, ja im prevodim, spremam učionice, a jučer sam i gajbe teglila u podrum. I tu joj zadrhti glas i oči preliju suzama, a moj bijes da sve prijavim ili da joj kažem da ih pošalje k vragu, ustuknu ispred bespomoćnosti na njenom licu, ispred besprizornosti njezine situacije.

Zagledale smo se kroz kuhinjski prozor, nebo je bilo skoro ružičasto, slutio se snijeg i ja se sjetih jednog sasvim drugačijeg neba, vedrog dana proljetnog plavog neba u Pragu, našeg apsolventskog putovanja. Sjedile smo na terasi neke kavane, a ona je obrazlagala teze Ludvika Vaculika iznesene u manifestu Dvije tisuće riječi. Nekako, imala sam čudan dojam da je sve bilo davno i da je sve ponovno ovdje.