U starom domu

petak , 16.08.2013.

U tom planinarskom domu smo proslavili stjecanje diploma. Stazama do njega hodala sam nebrojeno puta, sva godišnja doba, sve dane u tjednu, u sva vremena. Ulazila sam tamo kao u svoj stan, evo me doma, a onda sam odselila u sasvim druge krajeve i živjela neke druge pejzaže. Povremeno se penjala sve dalje i dalje nepoznatim stazama, na više i opasnije vrhunce koji su pružali drugačije dojmove i cijeli moj život prolazio je vrlo daleko od starog doma i od vremena mladenačke bezbrižnosti.

Danas nakon bezbroj godina navratim tamo, i sama sebi zabranim emocije, shrvat će me, previše ih je. Odigram vlastiti turistički igrokaz i dok sam razgovarala sa paragliderima slušajući isprepletene riječi i vjetar, ona ja prije bezbroj godina sasvim mirno i bezbolno stopi se sa mnom sadašnjom.

Odjednom se sve poravna, prošlost sa sadašnjošću, amplitude napetosti ispruže se, i postadoh svjesna da sam ostala ista, svih tih bezbroj proteklih godina, razmišljam o bitnim stvarima kao i nekad, živeći davno postavljene postulate.

Još malo djetinjstva

ponedjeljak , 05.08.2013.

Desetak godina odlazim ljeti par dana u goste kod prijateljičinih roditelja. Sama, i još kažem svojima: "Ne zovite, ako baš nije jako hitno."
Već u autobusu, kojim putujem da ništa ne mislim, započinje transformacija u sporost, inerciju, na kraju i tupost, onu slatku, sve je dobro i sve je kako treba biti.

Domaćini, umirovljenici malog mjesta srednjeg Jadrana, u kojem se strani turisti broje na prste ruke, ("A, ne, ne bi naši ljudi prodali zemlju bilo kojem stranom, a ne, nikako!") ujutro su stavili svježu lavandu u moju sobu, tik do uzglavlja.

Izašavši iz autobusa na raskršću, stojim pored kofera i dišem. Čekam prijateljicu kojoj sam poslala poruku: pokupi me kad god, svejedno je kad dođeš, slušat ću cvrčke. Dok se polako vozimo uzavrelim krajolikom, slušam izvještaj o novostima protekle godine obožavanog mjestašca. Vrlo je kratak: Sve je isto. Crkva, dućan, kafić, dvije plaže, nudizma nema.

Svi me u mjestu, naravno već poznaju: "A neka Vas, neka, jeste stigli" - pozdravljaju me, a navečer dok hodamo prema kafiću, uzvraćam im dok sjede na klupama: "Dobra večer, dobra večer." - govorim glasno kao da sam dijete jer tako se i osjećam. Pojest ćemo sladoled i gledati starosjedioce na balotama, poslije spavati bezbrižno jer moji domaćini imaju samo jednu namjeru, ugodit svojoj kćeri i meni što je više moguće.

Ritam mjesta, preuslužni gostoprimci, beskrajni dani bez ikakvih briga, makar na kratko, čine me djetetom, onim za koje se treba brinuti, a pogotovo nahraniti.

Iako je kuća prostrana, oni hodaju na prstima, dok ne ustanemo. Servira se bogata marenda, kuha svježa kava, svakoj drugačija jer jedna pije s ovakvim šećerom, druga s onim mlijekom, uglavnom trista čuda cijeli Božji dan, domaćin smatra da smo mršave i premalo jedemo, domaćica ne dozvoljava niti čašu u sudoper staviti, kamo li ikakav drugi napor učiniti.

Izuzetno poštuju moj imperativ domaće prehrane, i zapravo su sretni koliko uživam u njihovom vrtu, prepunom svega, a sve vrhunsko, domaće, sočno, mirisno. Jedem smokve netom ubrane, pome upravo dozrele, a peršin, samo pružim ruku, uberem, properem na špini i u tanjur. Za mene su to privilegije, tako željene, a nedostupne. Razlika domaćeg vrta i polica sa voćem i povrćem u supermarketu, razlika je sukusa života.

I dok lijeno premišljam, hoću li čitati ili spavat na plaži dok čekam da stara gospođa dođe po nas i objavi da je ručak gotov, pitam se da li ćemo i ove godine započinjati diskusiju bez rezultata o našem jedinom neslaganju.

Godinama što smijehom, što predbacujući molim ribu za objed. Željna sam je, nigdje drugdje ne mogu jesti ribu upravo ulovljenu i pripremljenu. Ali ne, uvaženi gost, časti se mesom. Ne uspijevam objasnit, dokazat, nije mi do mesa, briga me za roštilj, karmenadle i janjetinu, tog imam u izobilju, ribu ne jedem uopće, moje radno vrijeme često je dugo u noć, ako bih i organizirala odlazak na tržnicu prije posla utorkom ili petkom, kad stiže friška riba, ali friška dan, dva, pa sad tko jede svoju ulovljenu, zna razliku, to bi izgledalo ovako: kupovina obavljena prijepodne, večera se priprema iza 23h kad stižem kući i još ako je riba iz uzgajališta, tu noć nema sna, prekasno sam jela i to loše.

Govorim im kako, na žalost, rijetko jedem dobru ribu, koliko plaćam riblje večere u zagrebačkim restoranima, da zavidim njihovoj mački na srdelama i konačno na pitanje hoću li onda ustati u 04.30 i ići sa starim domaćinom izvući mreže, ozareno potvrđujem.

Sutradan ustajem uobičajeno oko 10, otvaram frižider, baš bih malo sladoleda uz kavu i ugledam srebrne salpe uredno poslagane na ogromnoj plati.

- E, kad baš toliko inzistirate, nek' Vam bude - prijekorno se smiješi, a ja ludujem po kuhinji, poljubim ga u sijedu glavu, tog starog kavalira, idem u vrt po blitvu, ali domaćica protestira, prvo pršut i panceta za marendu, a onda mogu ribu jesti, ako želim i svaki dan.

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se