Kriminal mic po mic

Ne plaćam tv pretplatu jer po vlastitom shvaćanju nisam je dužna plaćat, iako zakon traži suprotno. Znam da se plaća pristojba za prijemnik, ne program, ali smatram to neispravnim, pa negiram. Kršim zakon i to svjesno i to me zapravo muči. Poznati koji također ne plaćaju kažu: Ne plaćam iz principa! Može se imat princip kad se može izbjeći plaćanje.

Namjera ovog posta nije pitanje ispravnosti hrt-ovog zakona, nego moje vlastite moralnosti i nije pitanje sitničavosti i neke ideje apsolutne legalnosti, nego omjera. Jer svako tko krši zakon sebi u materijalnu korist a - ima priliku i mogućnost, b - opravdanje Ili jednostavnije rečeno: ako ukradem spajalice i selotejp nisam lopov, lopovi su oni koji su ukrali cijelu tvrtku, banke, državu ... Sve je stvar omjera, znam odavno, ali koliko me njegova minijaturnost opravdava? Nimalo.

Vozim se nekidan tramvajem s frendicom pristiglom sa sjevera Europe. Ticket? podigne obrve s pitanjem. Kaj god, vozimo se samo tri stanice, to ne plaćamo. Ovo je kratka relacija, švercamo se, a plaćamo dulje vožnje, opet po osobnoj procjeni, jer negiram sistem naplate gdje par stotina metara vožnje košta kao i par kilometara. Znam da karta vrijedi vremenski, ali i to smatram neispravnim, pa ne plaćam kratku vožnju kad god mogu.

Imam vlastite parametre za hrt pristojbu i vožnju gradskim prijevozom, i ne želim ih imati, ali željela bih i da se ne smatram i doživljavam prevarenom ako platim sve od njih propisano.