Utjeha virtualnog zagrljaja 2.dio

petak , 31.08.2012.

Mi smo iz virtuale tako lagano prešli u rl. Samo smo se nasmiješli, zagrlili i nastavili tamo gdje smo na chatu stali. Virtualne puse pretvoriše se u poljupce, napisane riječi u glasove, dodiri postadoše topli, a oči bljesnuše spektrom emocija.
Niti vrijeme niti mjesto nije bilo važno, sjeli smo jedno do drugog i pričali satima, bez prekida. Stvorili smo mali svemir u kojem bijasmo to što jesmo, spomenusmo ono što smo bili i ono u što smo se nakon patnje pretvorili.

Na zadnjem susretu kiša je lijevala, i dok smo se opraštali zagrljajima, a lica poprimala grimase, neke suze zbog kiše prođoše maltene neopaženo praveći se da su kapi.

Utjeha virtualnog zagrljaja

utorak , 28.08.2012.

Odavno ste konstanta mog života - pritišćem enter svojim virtualnim prijateljima. Stavljam smajlić. :)
Volim vas, a tu sam jer vas trebam. Postojanje ljubavi je ovdje tako lagano, opuštajuće i sigurno, dragi, draga, tu sam, samo reci, razumijevanje i podrška bezgranično svega i sva. Trača se poslije, u inboxu.

Jednom smo igrali igru pogađanja kako tko izgleda. Svi drugačije zamišljeni. Naši stavovi, riječi, postupci, mišljenja, ono izrečeno, ono naslućeno ne odražava fizičko uopće. Kad upisujem svoje korisničko ime otvaram vrata jednog svog doma, a kad pročitam hvala na prijavi, egzistiram mimo tjelesnog, čak i kad pišem: boli me glava, gladna sam, oprala sam kosu, istegnula ligamente, imam temperaturu, kuham ručak za sutra; to se samo moja duša odmara na tren misleći da ima obitelj, pa bila ona i chat na forumu.

Samoća i ogorčenost

petak , 24.08.2012.

Kad samoća postaje ogorčenost? Kad je više ništa ne može uklonit, kad nema više ulaza ni kroz majušne otvore,
kad osmijeh je samo grimasa, a u očima je nešto tvrdo, mrtvo.
Samoća prestaje biti oklop, nije niti bezdan, kad prijeđe u ogorčenost, to je labirint visokih zidova.
Visokih toliko da se niti sunce ne nazire. Takva ogorčenost egoistična je zapravo i ne voli više druge ljude.
A život je prestala voljeti odavno. I sebe u životu samo trpi.

Zato samoća ne smije predugo trajat. Ona mora biti istisnuta, pomaknuta bilo čime. Prijeđe li u ogorčenost,
tvorit će krv našeg tijela. I neće više biti topline iznutra, postat će hladno, ledeno, zaboravljeno.
Protiv samoće ima lijeka, za ogorčenost pomaže samo čudo.

czss

srijeda , 22.08.2012.

Današnji dan počinje odlaskom na czss, Centar za socijalnu skrb. Tko je ikad tamo bio, dobrim poslom išao sigurno nije.

Moje dijete i mene čeka još jedno vještačenje prvostupanjske komisije.
Kad sam upisivala Malu u školu, u prvi razred jedine ustanove u Hrvatskoj za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, nisam uopće znala da treba biti upućena preko czss. Ukratko, to bi značilo da Centar nadzire njeno školovanje, rješava poteškoće, surađuje i pomaže roditeljima, a prvenstveno bi trebao djetetu, štićeniku biti na pomoć.
Hahahaha!

Centar donosi rješenja. Rješenja koja su pravomoćna, koja određuju ljudima živote. Nikad mi nije bilo jasno, kako netko tko radi posao koji utječe direktno na tuđe sudbine, može biti šlampav neupućen neradnik. Ne radi se tu o suosjećajnosti, ona nije niti potrebna, radi se o najobičnijem obavljanju posla, maltene administrativnom, pa niti to ne može biti obavljeno kako spada. Sankcija, naravno nema, štete za nezaštićene, naravno ima. Ne kanim pisat u beskraj o radu raznih czss, njihovim groznim propustima, postoje forumi, postoje grupe, postoje ljudi koji pokušavaju presjeći taj čvor nerada i kriminala. Ne želim niti generalizirat, u gro godina srela sam čak dvije osobe koje su stvarno radile svoj posao savjesno. Jedna je pred mirovinu, druga je bila na zamjeni.

Želim reći da je bespomoćnost bespomoćnih još strašnija u današnjem sistemu rada.

Prvi blog

utorak , 21.08.2012.

Evo, prvi blog :)

Moram priznat da su me iznenadile sve ove kategorije i ne preostaje mi drugo nego svrstat se u osobno, iako se nadam pisanjem
pokrivat skoro sva područja.

Još veće iznenađenje koliko krasnih zanimljivih tekstova ovdje ima, i svi oni objavljeni tek tako, besplatno, svima dostupni, a po plaćenim medijima dobiveni visoki honorari za određene škrabotine.

Registracija uspjela, dizajn i ostalo baš i nije. Kad sam kliknula na ovaj predložak, uopće nisam uočila ženski lik desno. Idem malo uređivat svoj blog. Baš me obuzima neki ponos, hehe, i ja blogerica.
sretan


Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se