Samoća i ogorčenost

Kad samoća postaje ogorčenost? Kad je više ništa ne može uklonit, kad nema više ulaza ni kroz majušne otvore,
kad osmijeh je samo grimasa, a u očima je nešto tvrdo, mrtvo.
Samoća prestaje biti oklop, nije niti bezdan, kad prijeđe u ogorčenost, to je labirint visokih zidova.
Visokih toliko da se niti sunce ne nazire. Takva ogorčenost egoistična je zapravo i ne voli više druge ljude.
A život je prestala voljeti odavno. I sebe u životu samo trpi.

Zato samoća ne smije predugo trajat. Ona mora biti istisnuta, pomaknuta bilo čime. Prijeđe li u ogorčenost,
tvorit će krv našeg tijela. I neće više biti topline iznutra, postat će hladno, ledeno, zaboravljeno.
Protiv samoće ima lijeka, za ogorčenost pomaže samo čudo.