Jednodnevna prohibicija

ponedjeljak , 17.04.2017.

Da su Irci narod koji voli popiti, poznato je. Pa čak i mene koja dolazim iz kulture “Živjeli, do dna! I zato braćo, pijme ga dok ne pukne zora” i sličnih alkoholnih oda u svim krajevima Hrvatske, zabezeknula je sveopća prisutnost pijenja. Naime, piju svi i nema dana da ne vidim teturajuće likove u pokušaju lovljenja ravnoteže. Kad im to spomenete i pri tome još dodate predznak alkoholizmu kao društvenom problemu, samo će odmahnuti rukom i glasno se nasmijati. Čak se osjeti i nacionalni ponos svjetske reputacije baždarenih veseljaka. Često su pijani Irac ili Irkinja prikazani u skečevima ili reklamama kao simpatične osobe.

Zakoni o konzumaciji alkohola slični su kao posvud u Europi. Zabranjeno je piti na javnim površinama i ako ugledate nekog kako pijan povraća u parku ili na ulici, to je u redu. Odnosno, policija će zažmiriti. Ali ako poteže iz boce, bit će kažnjen.
Pri vožnji dvije su dozvoljene granice razine alkohola u krvi: 0.5 promila za višegodišnje vozače i 0.2 za nove ili profesionalne vozače.

Uglavnom, opći europski zakoni, osim jednog, specifičnog za Irsku i neke dijelove Australije.
1927. godine moćna katolička crkva utjecajem je prisilila vladu na donošene zakona o zabrani prodaje alkohola na Božić, Dan Svetog Patricka i Veliki petak. Božićni dan i glavni svetac izvojevali su još prije 60-tak godina ekonomsku pobjedu nad propisanom kršćanskom apstinencijom, ali zabrana kupovine alkohola na Veliki petak održala se do danas.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Čime to rezultira? Pa povećanom kupovinom alkohola dan prije, na Veliki četvrtak :)

Image and video hosting by TinyPic

Šalu na stranu, svi su na gubitku. I domaćini i turisti, a bome i državna porezna uprava jer su mnogi pubovi diljem Irske zatvoreni.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Neki veliki trgovački lanci u svojim dućanima kamufliraju pristup policama s alkoholnim pićima drugom robom, čokoladom ili toaletnim papirom.

Image and video hosting by TinyPic

Prohibicijski zakon o zabrani prodaje svih alkoholnih pića, uključujući i pivo na Veliki petak, sredinom ove godine ulazi u proceduru moguće izmjene. Najvjerojatnije će današnji zakon postati dio prošlosti.
Potpisane su mnoge peticije kojima građani izražavaju nezadovoljstvo i smatraju da im se onemogućava slobodna volja izbora.

Image and video hosting by TinyPic


St Patrick’s Day

petak , 17.03.2017.

Sjećate se one biblijske: "Jednom bloger/ica, zauvijek bloger/ica" :)

Čitam redovno, to da, na dnevnoj bazi, ali napisati koje slovce, šibnuti koji post, to je zapelo. Iz kojekakvih razloga, ali više nije bitno.

Danas je dan Sv. Patricka, najvažnijeg sveca u Irskoj, pa samim tim i dan velikih proslava u svim irskim gradovima i mjestašcima. I posvuda u svijetu gdje žive Irci, a to je većini zemalja naše planete jer su Irci raseljen narod isto kao i Hrvati. Naravno, u SAD-u je najveća kolonija, zatim u Velikoj Britaniji. To su susjedne zemlje iako je druga blizu i bila je vjekovni okupator, a prva je poprilično daleko, trebalo je prijeći Atlantik što prije iseljavanja parobrodima, baš i nije bilo lagano: na vesla do Amerike, no puno ih je u prošlosti otišlo na taj način.

Ali, vratimo se mi našem Patricku, o kojem neću puno pisati jer je on općepoznati svetac, ujedinitelj irskih plemena i lučonoša kršćanstva na otoku. To što je on zapravo bio pripadnik neprijateljskog roda i proveo prve godine na irskom tlu kao rob, čini stvar zanimljivijom.

Irska proslava spomena najvažnijeg biskupa otoka ne obiluje posebnim misnim slavljima i uzvišenim akademijama nego šarenim paradama i festivalima. U paradi defiliraju orkestri, različiti artisti i prikazuju se maske, ogromne, uglavnom na vozilima. Ovogodišnji moto dublinske parade je "Ireland, You Are"

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ono što me posebno začudilo je kratko trajanje same parade, otprilike dva sata. Paradi prisustvuje oko pola milijuna stanovnika Dublina i procjenjuje se 100.000 posjetitelja iz cijelog svijeta. Parada je popularna, dan proslave Sv. Patricka svjetski poznat, pa opet što će raditi svi ti ljudi kad parada završi? A znamo da irsko vrijeme baš ne pogoduje šetnjama gradom. Za vrijeme današnje parade stuštila se kiša nekoliko puta baš propisno smočivši sve redom. I izvođače i gledatelje.

Image and video hosting by TinyPic

Pa jednostavno zabavljat će se u pubovima cijeli dan i tko izdrži noć jer parada je završila već u 14h i od onda se samo pije, pleše i pjeva. U zatvorenom jer na javnim prostorima nije dopušteno konzumirati alkohol.
U pubovima je neopisiva gužva, sviraju bendovi, svi u isto vrijeme pjevaju i plešu, jedu i piju. Izgleda kao da ste došli na neki izvrstan tulum koji je baš na vrhuncu i odmah se uklopili i pridružili izuzetno veseloj atmosferi. I to traje satima.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Običnim danom u pubu možete popiti koktel, coca colu, naravno irsku, pa čak i običnu kavu ako nije gužva i konobar je dobre volje pa će ju pripremiti jer se inače narudžba kave ili kapućina u pubu smatra neprikladnim, skoro bezobraznim ponašanjem. Ali danas se poslužuju isključivo dvije vrste pića – žestoko i pivo.

Irska proizvodi oko 850 milijuna litara piva godišnje. Naravno, većina je izvoz, ali danas Irci i njihovi gosti govore: "Let's drink with shamrock!" Do danas se sačuvala samo uzrečica jer se nekad stavljala djetelina na dno čaše i trebalo je ispiti odjednom i progutati djetelinu za sreću. Danas se plastične djeteline nalaze na zelenim šeširima i ogrlicama, a pije se kao i nekad. Na iskap! Cheers!

Image and video hosting by TinyPic


Rains like cats and dogs

ponedjeljak , 28.12.2015.

Dakle, zima. Ne znam što bih rekla. Naviknuta na temperature ispod nule, magluštinu i snijeg, ovakvo vrijeme ne predstavlja mi zimu. Predstavlja vjetar, a on stvarno puše.

- Kako se zovu vjetrovi u Irskoj? - pitam jednog srednjoškolskog profesora, a on upitno diže obrve. - Mislim ima li svaki svoje ime? - nastavljam i nabrajam hrvatsku buru, maestral, levanat...

- Zovu se po stranama svijeta, ništa posebno. Ali, počeli smo olujama davati imena, pretežno ženska, to je američki utjecaj - smije se.

- Pa kakvo raspoloženje donose na otok vjetrovi s mora i oceana - zanima me, jer osim po jačini, čine se jednaki. I miris im je isti.
- Svaki donosi kišu - smije se još više.

- Da - smijem se i ja. I stvarno zadnjih mjesec i pol, svaki dan pada kiša i već sam zaboravila kako izgleda suh pločnik i što znači vožnja bez uključenih brisača. A opet, ta kiša nije neugodna, vrlo rijetko pljušti, ona je kao vodena zavjesa, kao turska kupelj kroz koju samo prolazite. Zbog nje je Irska puna vlage i stanovati treba u novoizgrađenim stanovima, kuće im baš nisu čule za izolaciju. I zbog te kiše i vlage je i zelena, trava stalno kao friška proljetna i nema druge nego njihovom indiferentnošću prema vremenu slegnuti ramenima i reći kao i oni: Pa ne može se uvijek imati sve, zar ne?

Image and video hosting by TinyPic

Dvorac u Malahideu, slikano 22.prosinca

Mislila sam da ću u Irskoj kupiti jedan stvarno dobar, nadasve kvalitetan, pa i lijep kišobran. Ali takav nisam niti vidjela. Kišobrana ima malo za kupiti, nađe se nešto po suvenirnicama, a u velikim dućanima su u nekom kutu ili par komada kod blagajne, a sve izgleda kao za jednokratnu upotrebu, uglavnom mali sklopivi najlošije kvalitete.

Naime, ovdje se nošenje kišobrana smatra ne baš nepristojnim, ali potpuno neprikladno.
Noseći kišobran ometate druge ljude, a možete ih i ozlijediti. Kupite si dobru kapu i kabanicu i hodajte svojim putem ne smetajući nikome. Uostalom, jakne su sve nepromočive, a kapa se može kupiti na svakom koraku.
Tu je izbor stvarno velik i skoro svi ih nose, za razliku od zimskih čarapa. Na glavama im kape i šubare, a na nogama stopalice.
Čovjek na glavi nosi krznenu kapu kao da je u Sibiru, navukao nepromočivu jaknu, a obukao bermude i soknice, to je česta slika.

Image and video hosting by TinyPic

Malo sam imitirala NF-a fotkajući ženu u busu.

- Umjesto kišobrana, kupit ću još jednu jaknu - odlučujem gledajući neke superdray modele.

- Rains like cats and dogs (Pljušti poput mačaka i pasa) - govori prodavač donoseći još jakni na probu. To znači da kiša stvarno pada jako, a od nekoliko objašnjenja ove fraze najlogičnije je ono kako je u 17.stoljeću u Londonu kiša neprestance lijevala pa su kanalima plivali leševi životinja. U svakom slučaju sinonim za dugotrajnu kišu.

Image and video hosting by TinyPic

- Ma kakve mačke i psi - kori nas djedica u dućanu - To je samo mekušac, nije niti prava kiša - maše rukom prema prozoru prepunom sitnih kišnih kapljica.
Izlazim i stavljam kapuljaču, malo ubrzavam hod, to je dovoljno, kišobran ću kupiti za neke druge kiše, ne ovdašnje.


Kesteni, kupine, makovi i riječi koje bole

nedjelja , 15.11.2015.

Pred svitanje je počela padati kiša rijetko i cmoljavo, a onda se s vjetrom razmahala, zatutnjala po krovovima i za par minuta nije joj više bilo traga, ostala je samo blistava ulica i kada sam izašla iz kuće dočekali su me rasuti divlji kesteni na pločniku.
- Jesen, ali topla - pomislila sam i skinula vjetrovku jer mimo svih očekivanja listopadske temperature su visoke, dani sunčani i promjena klime Ircima donosi značajan porast oboljelih od melanoma. Njihov svijetao ten navikao na vlagu i svakodnevne uzastopne promijene vremenskih uvjeta ne reagira dobro na zatopljenje i dugotrajno sunce.

Inače, samo deset posto stanovništva ima riđu kosu i pjegice, ali čini se da ih je više, naravno kad samo takve primjećujem, kao i iznošene cipele djece u školskim uniformama. - Ovo nije siromašan kvart i respektabilna je škola - čudim se iskrivljenim petama i izlizanim kao od starije braće naslijeđenoj obući, a oni se čude meni - pa još su dobre, džon se nije odvojio, čemu kupovati novo? Ali mobiteli su naravno, najnoviji modeli.

Kad pitam domaćine: Što je tipično za Irce u vezi ovog ili onog, svaki odgovor počinje s: - Damned (proklet)...

Zapanjila me jedna priča, pa da ju podijelim s vama. Samo 11 posto Iraca govori irski. Pojma nisam imala, pogotovo što su natpisi svuda dvojezični, u prijevozu na displeyjima prvo naziv stanice na engleskom, ispod njega na irskom. Tako sam lijepo prije dolaska naučila par irskih riječi i izraza i sva sretna odmah svojim domaćinima poželim dobro jutro i priupitam kako su na njihovom jeziku, a oni blenu, ne razumiju.

Za vrijeme vladavine Engleza, irski jezik bio je zabranjen. Učenici su imali konopčićem privezan drveni štapić za kragnu školske kute i svaki put kada bi izustili riječ na irskom, dobili bi udarac i morali zagristi štapić kako bi šutke otrpjeli batine. Dolazak britanskog inspektora u škole značio je za učenike s jakom izgriženim štapićem još dodatno fizičko kažnjavanje.

- Povezujemo irski jezik s batinama i boli - ispričao mi je domaćin.
- Kad je moj otac završio školu, želio je samo jedno - Nikada više ne progovoriti niti jednu irsku riječ - dodao je.

Danas uče svoj jezik ponovno, ali za generacije Iraca on je ostao i bit će potpuna nepoznanica.

Jutro koje je započelo divljim kestenima, u podne se pretvorilo u branje kupina koje su tek djelomično zrele, njihova sezona tek dolazi, a predvečer hodajući klifom na istočnoj obali ugledala sam par makova, crvenih na florescentno zelenoj livadi. Ovo je zemlja svih godišnjih doba istovremeno. Zanima me kakva je zima ovdje. Možda saznam.

Image and video hosting by TinyPic

Ljudi različito doživljavaju 16 stupnjeva C, mladić u autobusu nosi kratke rukave, vozač je obukao kožnu jaknu, na ulici kratki rukavi ljetnih majica pored zimskih jakni s kapuljačama obrubljenih krznom.

p.s.
započela sam pisati ovaj post skoro prije mjesec dana. Zima još nije stigla, ali se najavljuje hladnim dahom neprestanog vjetra, moj boravak u ovoj zemlji nekako se produžuje sam po sebi

Inventura

nedjelja , 02.08.2015.

Radim neko spremanje, foldersku inventuru pa tako i blog stigao na red. Pročitala stare postove, arhivirala po godinama. Još par dana i brojim treću. Osim stilski i tu i tamo gramatički, ne bih ih mijenjala. Jedino me uhvatila nekakva ravnina, eto mogla bih kopirati od prošle godine, sve isto: uredila sam balkon, pa skok na more, skok na brdo, razmišljanja, promišljanja. Obaveze, rintanja i relaksacije, putovanja. Mala već velika djevojka.

Dovoljno sam stara za onu biblijsku: Čovjek snuje, Bog određuje i uistinu ispunjavaju me sitne radosti. Neki dan na brdima, narezali špek, kuružnjak, vidik neograničen, planina rascvjetana i zrela. Pored nogu mile bubice, gore neka ogromna ptica lebdi, pastorala, svemir.

A opet, mogla bih ponekad kuc-kuc, da se pokoja vrata otvore, a iza njih nešto novo, pa još i dobro. Možda sam zaboravila što sam nekad željela.

Rok upotrebe

subota , 25.04.2015.

- Pa ja ne mogu vjerovati da još uvijek imaš taj frižider! - s najiskrenijim zaprepaštenjem snebivala se rođakinja stigavši nakon skoro desetljeća u kućne krajeve.

- Je, pa kaj mu fali - branim i frižider i sebe, no ne baš sigurnim glasom. Frižider stvarno izgleda kao da je skupljen s otpada. Malen, udubljen, ogreban s potrganom ručkom. Prethistorijski model izblijedjelog imena Ocean s ledenicom unutar sebe koja se otapa satima nakon isključenja.

Prije 19 godina kad sam uselila u stan u kojem i sad živim, preselila sam ga iz vikendice gdje je čamio u podrumu ničemu ne služeći jer je već i tamo bio zamijenjen modernijim modelom u kuhinji.
Stigao je privremeno, tek toliko da imamo frižider dok selimo. I evo ga i dan danas veselo zuji.

Zašto nisam kupila novi sve te godine? Zato jer ovaj radi i to dobro, hladi tip top, nema mirisnih nuspojava - odgovor koji mi izgleda kao kamuflaža vlastite škrtosti ili načina razmišljanja i življenja kada su proizvodi stvarani s namjerom da traju godinama, a ne do isteka garantnog roka.

Isprativši rođakinju, zamislila sam se, pa čak i nekako zastidjela. Pretjerujem li s funkcionalnošću nauštrb estetike? Zamalo dva desetljeća čekati da se nešto pokvari kako bih kupila novo? Nije to naravno jedini primjer, samo je najekstremniji. Volim kupovati godinama iste marke iako je i tu kvaliteta postala upitna.Sve koristim dok se ne raspadne, potpuno sam izvan potrošačkog društva.
Pogledam frižider, sumnjam da ću kupiti novi.

Hm, hm, Valentinovo

subota , 14.02.2015.

Valentinovo kao praznik, kao to što jest sa svojim značenjem baš na današnji dan izaziva u meni pomalo kaos. Iako se pravim da sam izvan njega, dugo sam bila uvrijeđena i tragovi te uvrijeđenosti ponekad izbiju i dan danas. Ukoliko me peta ili šesta osoba upita nešto u vezi Valentinova, moguće da će dobiti neugodnu opasku ili bar režanje u glasu; ne zanima me, ostavite me na miru.

Valentinovo mi je ukralo rođendan jer prijašnjih godina nije ga bilo, rekli bismo u našim krajevima i ja sam taj dan s pravom rođenja svojatala cijeli. Bio je to moj dan jer volim svoj rođendan, a sada ga moram dijeliti sa svima. Iščeznule fine večere u biranom društvu, sad su prepuni restorani s jelovnicima samo za zaljubljene, putovanja poskupila trostruko, cvijeće još i više, a posvuda samo crvena srca i srčeka svih veličina od svih materijala nasrću, nigdje rođendanskih balona.

Invazija Valentinova nadmoćno je pobijedila proslavu rođendana i protjerala ju u privatne sfere, u vikendice ili na Zavižan. Lani sam konačno uspjela iznajmiti kafić u centru i protulumariti rođendan kako treba. Vlasnica je procijenila kako će moji bapci i frendovi napraviti veći ceh nego li parovi u pravoj ili jednodnevnoj ljubavi.

Kod kuće smo napravili kompromis: rođendansku tortu jedemo zajedno još uvijek, djeca dok su bila mala raspoloženo su pjevala, kada su porasla, repertoar se smanjio, žurili su van, njima i njihovim ljubavima oduvijek je bilo Valentinovo.

Inače, rođendanska slavlja smatram važnima, proslave su to bivanja na ovoj planeti i kad se već moram gurati s drugim slavljem, tješim se, možda i nije tako loše da mi je grah pao baš na Valentinovo. sretan

Božić po mjeri čovjeka

utorak , 06.01.2015.

Kako i inače imam običaj da iz tradicije volim samo ono što mi osobno odgovara, blagdanskih dana bude tu malo unutarnjih natezanja. Recimo, javljaju se oni rudimentarni geni i zavijaju: Hrana, jesti, hrana, jesti i sad kad bih samo naručila neki catering ili spravila salatu od kozica, ali ne, pećinska žena danima pa i noćima mijesi, peče i kuha. Muškarac iz pećine, u mom slučaju, opet ja, sve je to još prije dovukao u bivak, osiguravajući opstanak obitelji još i prekomjernim zagrijavanjem prostorija, a mogućnost ne bijega pred neprijateljem nego posjete rodbinskim i prijateljskim domovima osigurao montirajući zimske gume i ulijevajući tekućinu za vjetrobransko staklo koja će ga oprati i na – 25 stupnjeva C. Tako nisku temperaturu u rodnom gradu ne pamtim, ali pripreme su sveobuhvatne.

Inozemnim običajima odškrinuli smo obiteljska vrata upravo onoliko koliko nam pogoduje, pa okitimo stan već prvog prosinca jer previše je to posla za samo par dana interijerskog užitka, adventski vjenčić smo također usvojili jer nam se dopao i smislom došašća, a i izgledom, budimo iskreni. Drugi običaji nam ne odgovaraju pa ih licemjerno proglašavamo konzumerizmom, a pogotovo spočitavamo bjesomučnu kupovinu darova. Međusobno poklanjamo ono što neki član obitelji baš želi, pa tako opravdavamo visoku cijenu i kamufliramo materijalno u ostvarivanje želja i snova.

Bor kitimo na sam Badnjak, tako osjećam čaroliju noći, pripadnost zajednici, sjećanja koja raznježuju, jasno vidim sebe kao petogodišnjakinju u plavom kaputiću, držim oca za ruku, idemo na Mali plac kupiti bor, on u džepu nosi švicarski nožić i klupko špage, tako se nekad vezivao kupljeni bor. Plastičnih nije bilo i ja im još uvijek odolijevam, iako stalno gunđam da pravi začas ostane bez iglica i nema više nikakvog mirisa, te obećavam Maloj, kupim li ikad plastični bor, bit će ružičast.

Pšenicu opravdano sadimo par dana pred Božić, jer posijana na Svetu Luciju iznikne do uroda zbog globalnog zatopljenja, a i apostolski spomen kao slijed od dvanaest jela badnje večeri reducirala je još moja majka, tako da su mi takve badnje večere ostale samo sjećanje na baku, a mojoj djeci tek priče.

Zadržao se šaran na puno načina, s rižom mi je najdraži, dok se ljutoj ribljoj juhi prijeti izgonom, prejako je to jelo za blagovanje pored radijatora dok vani više miriše na proljeće, nego li ljutu zimu, a do crkve ne pješačimo po dubokom snijegu, nego se odvezemo direktno na polnoćku već u 22h, ona u ponoć nalik nam je zagrebačkoj špici.

Na ovogodišnjoj božićnoj trpezi ženidbom novopridošli obiteljski članovi servirali su svoj tradicionalan engleski puding sa suhim šljivama i masti, pripremljen četiri tjedna ranije. Flambiranje je bilo efektno, djeca su pljeskala, prvi put kušan aromatičan okus pružio mi je zadovoljstvo živog Božića bez obzira na stare, nove ili drugačije običaje.

Kako ne bismo od tradicije stvorili iluziju da je sve u redu i baš onako kako treba biti, dodat ćemo stvarnost i nazdraviti svim novostima za koje još niti ne znamo da postoje, a jednom će nam biti svakodnevnica.

Promjene

utorak , 11.11.2014.

U jednoj epizodi američke tv serije Život na sjeveru (Northern Exposure) Maurice Minnifield, bivši astronaut navršava 70 godina. Rođendanski dan počinje pozivom agenta osiguravajuće kuće koji nudi premije prikladne visokoj životnoj dobi. Na rođendansku proslavu stižu oronuli vršnjaci i cijeli dan prolazi u atmosferi naglašavanja starosti sa čime se Maurice ne uspijeva poistovjetiti.
Sutradan on potpuno nag izvodi savršen skok s ogromnog vodopada i izranja s krikom iz uskovitlane vode dižući pobjednički ruke u zrak.

Od kad su me počela ponekad pri spustu boljeti koljena, ova epizoda "ne izlazi mi iz glave". I reagiram po tv scenariju - ubrzala sam pripreme i treninge za zahtjevniji poduhvat koji planiram na proljeće. Niti ne skrivam klišej dokazivanja sebi i drugima da, ja to još uvijek mogu! To je pored sporta, gušta i ego, a razum bi me trebao uputiti na fizikalnu terapiju.

Isto tako, osjetila sam jedan osjećaj netrpeljivosti prema određenoj skupini ljudi i to takvog intenziteta kakav sam do sad samo jednom proživjela. Takav stupanj netrpeljivosti iracionalan je, ničim izazvan doli mojim stanjem u trenutnoj situaciji. Tada, davno prihvatila sam ga pokazateljom neophodnosti nužnih promjena.
I promijenila sam u to doba život sasvim.

Dakle, osim fizičkih predispozicija prema roku upotrebe i trajanja, osvješćivanje netrpeljivosti putokaz je prema izlazu.

Image and video hosting by TinyPic
foto: S.L.I.

U međuvremenu otišla sam samo do Turske vidjeti Kapadokiju u kojoj turizam izvan glavne sezone sasvim lijepo funkcionira. Nigdje gužve, sve dostupno, domaći profesionalno ljubazni i pomalo umorni, željni već i vlastitog odmora.

Image and video hosting by TinyPic
foto: S.L.I.

Hard disk

utorak , 02.09.2014.

Dogodilo se, ali je brzo sanirano. Promptno sutradan, ali da sam imala gdje, vjerojatno bih te noći jurila gradom tražeći pomoć. Doduše zvala sam, zvala sam čim se na monitoru umjesto Windowsa ukazala neka ciglasta boja, a onda i ona isparila te ostao samo smrad izgoretine.

Zvala sam servis koji se reklamira s hitnim intervencijama 00-24h. Prije toga sam ritmički disala i govorila sebi: Ok, naći ćeš na nekom forumu koji F treba za povratak funkcija. Možda je isto kao jednom kad je zaslon postao crn, no sve je funkcioniralo i bilo na svom mjestu samo nije bilo osvijetljeno. Znajući da se zavaravam, preko mobitela logirala sam se na forume misleći kako sam budala i da sad moram, stvarno moram prihvatiti da je laptop krepucnuo i uzdati se u sve moguće da će popravak biti izvodljiv.

Na spomenutim hitnim intervencijama u 23h javlja se tip kojem iznosim anamnezu, trudeći se biti precizna iako mi glas već titra.
- Jeste li radili backup? - samo i jedino ga to zanima. - Da, jesam, naravno da jesam - pa nisam baš takav autsajder, gledala sam Seks i grad više puta, znam koliko je važan backup. nut

- Znate spašavanje podataka može koštati i do 15.000 kn - melju hitne intervencije. Dođite sutra, dijagnoza 120 kn + pdv, a spas podataka kao polovan automobil.
- Ne zanima me backup nego popravak - odbijam hitan servis dok razmišljam, koga, koga bih mogla nazvati sad odmah ili sutra čim prije, tko se kuži u laptope. Pri tom se još pokušavam sjetiti gdje sam odložila sve te presnimljene cd-ove, stick-ove i u kojoj ladici spava vanjski disk.

Ujutro rano zovem drugi servis, čovjek me manje straši s backupom, odlazim k njemu. Ipak, putem gutam knedle, misleći na sve fotke, na dosta tog napisanog, a ne pohranjenog zadnjih par mjeseci. Donekle se tješim kako najvažnije ipak često pošaljem e-mailom.
Uzimam karticu na kojoj je lova za najgore, limit je visok, baš me briga, ukoliko moram, kupit ću novi laptop.

Evo stari radi s novim hard diskom, sve reinstalirano i sve prazno. Ponovno otkrivam, mogu li upisati sebe, onu koja ima svoje šifre, lozinke, omiljene stranice, prečace.
Nestao je računalni identitet, nakon nekoliko godina koliko derem po ovom lapu, sad imam ispred sebe prazninu koja mi pruža mogućnost izbora, mogućnost promijene.

Ponovno ispisujem svoje zaporke, adrese, nickove i najednom iskrsnu prošlost s mogućnošću delete.

Bolg.hr javlja da navodim krive podatke. Sjetim se, prošle godine nisam se mogla logirati par dana, tad mi je uredništvo promijenilo korisničko ime. Kopam po e-mailovima, nalazim, bez razmaka se piše, a ja zapamtila prvobitno s razmakom.

Usput, prošla je i druga godina blogerskog obitavanja, još jednom zahvaljujem svima na čitanju, komentarima, riječima i mislima.

Uh, konačno prijavljujem se, na dashboardu prvi Nachtfresser, kod njega uvijek ima nešto novog. Ok, blog riješen, idem dalje. Formatiram se.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se