marchelina

31.10.2014., petak

Eureka

I tako ja sinoć svratila kod starih, dobrih prijatelja koje nisan vidila izvjesno vrime zbog raznoraznih životnih okolnosti. Di si, kako si, šta ima, ovo ono, vamo tamo. Kad smo došli na temu moje nezaposlenosti, muški dio para uzvikne:
- Eureka!
- Ha? - iznenadismo se njegova žena i ja.
- Iman rješenje za tvoju nezaposlenost! - uzvikne on u ekstazi.
- Koje? - skeptično ću ja.
- Pa, učlani se!
- Da se učlanin? Di?
- U stranku!
- Hahahahahahhahahahahaa - razgaljeno ću ja. Znan da me čovik zna dovoljno dugo i dovoljno dobro tj. zna da san ja neučlanljiva.
- Ne zezam se - on će skroz ozbiljan.
- Ma daj, šta ti je?! - uglas ćemo nas dvi.
- Ozbiljno ti govorin. Učlani se u Mirelinu stranku!
- Ti si lud. Pa znaš da su me zadnji put u životu pokušali učlanit u savez socijalističke omladine Hrvatske, i da san čak i bila na jednom sastanku. Poslin toga je Juga propala. Ček, koja Mirela? Ona Holy?
- E!
- Pa koju bi ja gospu radila u ičijoj, a pogotovo u njenoj stranci? Znaš da ne znan sa tim politikarijama i šporkarijama.
- Vidi, izvanredne situacije zahtijevaju izvanredne mjere. Evo, njena će ti stranka stoposto bit treća, a možda čak i druga, znači, idu prema gori, razumiš, bit će tu mista za nove, mlade, pametne i ambiciozne ljude poput tebe!
- Slušaj, ka prvo, u politici se sastanči, a ja ne mogu sidit nigdi i slušat nikoga duže od 15 minuta. Ka drugo, nit san mlada, nit san nešto ambiciozna...
- ...a nisi baš ni pametna - dometne njegova žena.
- Ti kuš! - odbrusin joj ja politički bahato.
Međutin, on se nije da smest.
- Vidi, da san ti predložija da se učlaniš u HDZ to znan da ne bi mogla. Dobro, ni SDP. Da san tražija da podržiš Željku Markić to bi isto bilo nerazumno. Ali Mirela Holy, pa njen program je i tvoj program!
- Ja neman program. Jedva san svladala i oni na mašini za robu.
- Nemaš ga JOŠ. Ali realno, jel Mirela zelena? Je. Pa i ti si zelena. Jel podržavaš zaštitu prirodnog okoliša, dupine i to? Podržavaš. Jel imaš šta protiv legalizacije marihuane, nemaš stoposto. I eto!
- Eto šta?
- Pa ti si ka stvorena za Mirelinu stranku čoviče! Ovdi u našem mistu još nemaju svoj ogranak, jel tako? Lipo se javiš, rečeš joj daš osnovat ogranak ovdi, skupiš 10 ljudi za članove, evo, potpisat ćemo ti se ja i žena, pa susid Mate, on ionako nema blage šta potpisuje, a voli potpisivat, pa njegova žena jer ona potpisuje sve šta i Mate, to nas je već, čekaj, s tobom... pet! Još pet susida i imamo ogranak!
- Ma šta si mudar! I šta ću ja majketi s tin ogrankon?
- Ništa! Jedanput misečno pišeš nekakva izvješća tako da Holyca vidi da nešto radiš, i tako napreduješ, uskoro poslin toga ćeš upast u kakvi nadzorni odbor nečega negdi i eto ti plaće!
- Čekaj molin te kako ću pisat izvješća? O čemu?
- O sastancima! A sastanke ćeš organizirat jedan put misečno. Sa nas deset. A možda još ko dođe, ima fala bogu nezaposlenih.
- I šta ćemo radit na tim sastancima? Gledat jedni u druge? Rješavat križaljke? Igrat na penove? Pričat pizdarije i pravit se da nešto činimo za domovinu i narod?
- Jebate, eto vidiš!
- Šta?
- Pa, nisi ni krenila, a već imaš program!

27.10.2014., ponedjeljak

Ranjenike se ne ostavlja

"Stižu oštrije pedagoške mjere za učenike" bruje informativne vode. Malo se sjelo, mozgalo, promućkalo i zaključilo - mjera isključenja iz škole ostaje za one najgore.
Najgori, to su oni koji, najčešće, više od svega, nisu imali sreće. Sreća, to je ono kad se rodiš u funkcionalnom okruženju. Kao što i sam izraz kaže, to je ono kad tvoje gnijezdo funkcionira. Kad je u gnijezdu nekoliko malih ptića, pa mama ptica i tata ptičac. Onda oni lete i donose hranu u kljunu. Mali ptići šire svoje kljuniće a mama i tata ptice brižno ih pune. Ok, povremeno se mama ptica i tata ptičac porječkaju. Poleti malo perja oko gnijezda. Ali već do sljedećeg leta, čuje se gugutanje. Mali ptići rastu, jačaju, i uče letjeti. Uče letjeti od mame i tate koji lete.
Ima, međutim, i takvih gnijezda gdje te nema tko naučiti letjeti. Takva gnijezda slučajnom prolazniku izgledaju baš kao i svako drugo, normalno gnijezdo. Tu su grančice i kamenčići, i mrvice zemlje i blata. I čuje se ptičukanje i vide se mali, širom otvoreni gladni kljunovi.

Međutim, mame ptice i tate ptičca nema. Otišli su, poletjeli za hranom, ali hrane nije bilo. Loša okućnica, loš izbor čestice drva za izgradnju gnijezda. Iscrpljeni od uzaludnih letova, mama i tata ptice sve se češće porječkavaju. Leti perje, ali lete i kosti, ponekad bude i krvi, i skriči se. A gugutanja su sve rjeđa i rjeđa. Pa ih onda više uopće i nema. I ne samo da onda u takvim gnijezdima nedostaje hrane i ptičjeg pjeva, nego, što je najgore od svega, mali ptići nemaju od koga naučiti letjeti. Oni bi rado letjeli, pogotovo što vide ptiće sa susjednih stabala kako već nesigurno, ali i vedro, izvode svoje prve drhtave letove. Pa skupe ono malo hrabrosti koju su sami u sebi posadili, čisto iz nagona za opstankom.

Hop, hop, hop. Padaju jedan za drugim mali ptići iz tog tužnog gnijezda, jer ih nije imao tko naučiti letjeti. Dolje, na zemlji, bespomoćni su skoro kao kornjače izvrnute na leđa. Mlataraju krilcima, trude se, trude se uzletjeti zajedno s nekim sretnijim ptićima, ali ne uspijevaju. Nekima od njih krilca su se u padu slomila. Pa šepesaju, vuku se po šumskom tlu, pužu. Oni sretni ptići iznad njihovih glava, smiju im se, prelijeću iznad njih klikčući:"Heeeej, luzeriiiiiii....!".

Mali, ranjeni ptići, pokušavajući sačuvati ono malo dostojanstva, ono malo nečega što oni zamišljaju kao dostojanstvo jer ga nikada nisu imali prilike vidjeti, postaju sve glasniji što su im krila ranjenija, bolnija, nepokretnija. Ponekad, kad im se previše približi, i ujedu nekog od onih sretnih ptića. Ako već ne mogu uzletjeti i letjeti, bar mogu gristi.

I onda su jednog dana došli gospodari šume, oni isti koje nije bilo briga za mamu i tatu ranjenog ptića dok su uzaludno okolo tražili hranu, i donesu udluku: Ranjene ptiće potrebno je maknuti iz šume. Ometaju veličanstvene, društveno i ptičje prihvatljive letove onih sretnijih ptića. I dođoše tako jednog dana, pokupiše sve ranjene ptiće i odnesoše ih daleko od sigurnosti šume, na nekakvu praznu, golu ledinu, na brisani prostor gdje nikome neće smetati. Mali, ranjeni ptići, ne mogavši se podignuti s tog mračnog tla, odlučiše - ako ne možemo letjeti, moramo naučiti puzati. Tako su umjesto ptica, za prijatelje uskoro imali samo zmije i sve ostalo što puže. Međutim, ni zmije nisu imale više milosti za njih nego one sretne ptice. I tako su ranjeni ptići postali lak, prelak plijen zmijama jer niti su mogli letjeti, niti su mogli dovoljno brzo puzati. Zmije su dobro omastile brke, a ona sretna ptičad, preliječući ponekad tu tužnu ledinu bez ijednog preživjelog ptića, cvrkutala je: "Tako im treba, kad su bili nesposobni za let."



26.10.2014., nedjelja

Sritan ti Dan oslobođenja, Splite

To nije stvar politike. Neko ih se jednostavno mora sićat. Moj antifašizam ima vrlo malo veze sa povijesnim slikovnicama, a puno više veze sa obiteljskim srebrom. Ima veze sa mojim didom koji nije da na nikoga ko je drugačiji na bilo koji način. Sa njegovom navadom da otvara vrata na svako kucanje. Sa njegovom upornošću da na zidu drži sliku Gospe i Tita i da svako u njegovoj kući gleda u ono šta viruje. Sa mojim didom koji je začetnik pristojne demokracije.

Moj dida koji je sa prezirom, još onda, kad je antifašizam bija društveno prihvatljiva kategorija, gleda na one koji su iz antifašizma izvukli najbolje komade torte za sebe i svoje, ka šta bi sa istim prezirom gleda na takvu vrstu strastvenih pravednika i danas. Dida koji je hranija i sebe i one manje sritne a gladnije. Koji je dilija i ponavlja, kad bi neko primijetija da nema ni on puno, "Uvik san dava, i uvik san ima" ustrajući time na jednostavnoj uzročno-posljedičnoj prirodi procesa davanja. Skoro pa religiozno - šta više daješ, Bog će ti dat još, da možeš još više davat. Pri tom je bija malih zahtjeva za sebe - ija je ka 'tić, pija je ka 'tić.

I tako san ja slušajući ga, gledajući ga, ponešto osebujno razumila pojam antifašiste. Biblijski. Dva kraja naoko različitih priča za mene su se spojila u jednu uvjerenost - da je antifašista čovik koji drži otvorena vrata. Svakome. To pružanje šanse da se čovik prvo pokaže ka čovik neovisno o ruhu koje na sebi nosi, disciplina je koja je davno izumrla na ovim prostorima. Danas se čovika ne čuje, pa i ne traži. Gleda se porijeklo, traže se "izdajnički" simptomi, a sve njegove vrijednosti unaprid se gaze, ako ne tancaju u zajedničkom, trenutno prihvatljivom kolu.

Čovika se prezire prije nego što stigne pokazati išta ispod kože. Svako ko štuje antifašizam je partizančina i mrzi sve šta je hrvatsko. Svako ko je vjernik primitivčina je i katoliban. Nekakve psihopatske, megalomanske utvare vuku konce a mi poslušno mičemo udovima. Vrata držimo čvrsto zatvorena, blindo vrata sa tri brave i nekoliko otvora za promatranje onoga tko je pokucao.

Lijeva i desna blindo vrata propuštaju samo one koji su "naši". Lijevi i desni korisnici virtualnih stadiona igraju svaki na svojoj polovici terena.
Na tribinama, kao nekad u doba lavova i gladijatora, sidi publika koja igru ne priznaje ako nije pala krv.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se