marchelina

04.06.2013., utorak

Mjestimično promjenjivo

Jutros je napokon bija svanija sunčani dan. Ala veselja. Hop, skočin iz posteje, skuvan kavicu, rastvorin sve prozore, dignen sve roletne, ajmo, pozdrav suncu, život je lijep, srknen kavicu, ostavin sve rastvoreno, nabacin litnje sandale, litnju košulju, litnji osmijehić, litnje sve, odhopsah na posal, nad glavon mi paperjasti bili oblačići janjčići ćići mići, sve leluja, sjajucka, vedrulja, smjehulja, i tako potraja do okolo skoro podne, u podne pauza, puten do doma uočin sive oblačetine, tmastičetine, depresivčine, ježurci po nogama, prsti u litnjin sandalama otpadaju od ozeblina, bijela smrt, ulijećen u ormar, itan sa sebe litnjo sve, nabacujen jesensko sve, rukavi, nogavice, đenperić, bičve, kišobran, borša, jaketica priko ruke, fali mi jesenskih ruku, izađen, na po puta do posla hop! sunce se smjehulja, oblaci ljetnjikavi, razvedrilo livo, razvedrilo desno, tenperatura skočila deset stupnjeva, priznojavan se, posrćen, saplićen se priko kišobrana, jakete, đenperića, toplotni udar, ulićen u firmu, itan sa sebe kišobran, đenperić, jaketu, otvaran prozore, sidnen, ukjučin konpjuter, vanka zaškuri, kiša, oblačetine, ciklonetine, smrzavan se, nabacujen đenperić, zatvaran prozore, završija posal, iden doma, sanjan o dekici, lokalnom zatopljavanju, daljinskom upravljanju, stignen, uletin pod dekicu, vanka grane sunce, bacan dekicu, triba ovo iskoristit, prošetat, cirkulacija, zdrav život, ovo, ono, nabacin litnju kežjual sportcku odjećicu, krenen, sitin se, zaboravila mobitel, vratin se, zgrabin mobitel, izađen...

I pokisnen.





03.06.2013., ponedjeljak

Nije razočaran

Pita ženska na TV Milanovića:

- Jeste li razočarani što je Bandić pobijedio?

A on će:

- Ne! Nikako! Nisam razočaran! Ali mi nije drago.

Majke mi niko me ne more ispizdit ka ovi Milanović. Nije razočaran, al' mu nije ni drago. Prije bi crka nego reka da je razočaran. I šta to uopće znači, nisam razočaran, al' mi nije drago? Da ga je pitala jel mu drago šta je Ivo pobjedija u Splitu, vjerojatno bi reka:

- Da! Drago mi je! Ali sam razočaran.

Onda ga ova pita da jel' ovo godina teških odricanja, a on spremno potvrdi da je. Zato i jesu ovi njegovi kupili mobitele i auta u vridnosti osan miljardi i tristačetrdeset ijada miljuna i dvista tisuća, da bi mogli jedni drugima telefonirat i javjat:

- Ovo je godina teških odricanja!

Hadezeovci tražili da se isponova prebroju glasovi u Splitu. Nisu mogli virovat. I opet ispa isti rezultat. To sa brojkama je zafrkano. Teško je virovat i da na primjer u Hrvackoj ima 400 ijada nezaposlenih. Ali svaki put kad se ponovo broji, opet ispada ista brojka. Tojest, svaki put malo veća.

A oni Bandić u Zagrebu ka Tito. Doživotan je, izgleda. Malo je nepravedno šta su ga neki uspoređivali sa Kerumom. Šta se mene tiče, jedina sličnost između njih dvojice je u tome šta osobno ne poznajen nijednog njihovog glasača iako postoje konkretni dokazi da ti glasači postoje.

Šta se tiče Metkovića, moremo samo zakjučit da mandarine opet lipo mirišu...


02.06.2013., nedjelja

Kinezi, kipovi i panduri

Kerum je danas izjavija da njegov sin neće uspit napravit sve šta je on napravija i to je vajda jedina njegova izjava koja je iskreno razveselila građane Splita. Ka šta neko reče na fejzbuku, iz njegovih usta u božje uši. Još da isto izjave recimo Sanader i još neki ugledni članovi hadezeja, a bogami i neki članovi esdepeja, netto razina veselja bi nan narasla brže nego šta nan pada razina bidnoga bedepeja. Moremo se samo molit da juniori ne budu sposobni i poduzetni ka šta su in ćaće bili, pu, pu, pu.

U međuvrimenu, ono šta nan je bivši gradonačelnik uspija ostavit u zadnji čas, stoji doli na rivi pod stražom. Turisti prolazu kraj kipa i u čudu gledaju malo kip, malo pandure koji ga čuvaju. Neki Kinezi neki dan pitali vodičku da ko je to. Ona govori, ono, politički korektno, da je to kip oca domovine. Pa dobro, majku mu, čude se Kinezi, ako je otac domovine, zašto ga čuvaju? Vodička se ušeprtljala, tog pitanja nema u priručniku za vodiče, jebiga. Pa stala improvizirat, zamuckivat, a onda se sitila. I govori:

- Zato šta u našoj zemlji lete u zrak svi kipovi koji su postavljeni onima koji su stvarali domovinu.
- Kako mislite, svi?
- Pa eto, onima šta su branili Hrvatsku u 2. svjetskom ratu su već odavno sve kipove bunbižali. Ovi je isto branija Hrvatsku, i ne gine mu ista sudbina.
- Vi ste neki čudan narod - vrtu Kinezi glavom - prvo se borite za domovinu, a onda dižete u zrak sve koji su se borili za domovinu.
- Je, to je zato šta smo jako tradicijonalna zemlja, znate. Evo, dok su dizali u zrak spomenike ovima iz 2. svjeckog, niko nije reka da je to nešto loše. I sad judi misle da in je skoro pa građanska dužnost dignit u zrak svakog ko je ikad prston maka za obranu Hrvatske. Neće nama niko branit našu domovinu po našoj domovini! Neka brane Hrvatsku između svoja četri zida! - zanila se vodička.

Kinezi se češkaju po glavi.

- Da, da, gospodo turisti! Dizanje kipova u zrak je naša najsvetija tradicija, pravo i dužnost! Svako dite koje se oće vinčat u crkvi, mora do prve pričesti prijavit dizanje u zrak bar jednog kipa, i to po mogućnosti nekog narodnog heroja. Dobro, ovi šta ne uspiju dignit u zrak ratne heroje, mogu bunbižat i kojeg umitnika, pisca, slikara ili kipara, ali, jasno vam je i samima da to nema istu težinu...

Kinezi se samo gledaju, i, pristojni kakvi već jesu, umuknu i odšljapkaju dalje put Dioklecijanove palače sa svojin suncobrančićima i kišobrančićima i kišnin kabanicama. Priko podruma dođu do Peristila i isprid Luxora sidnu na kušinčiće.

Ne znan šta su pili, ali nadan se da je bija čaj. Pošto 2 deca vina u Luxora košta otprilike ka boca najbojeg francuskog šanpanjca. Ne znan šta oni vlasnik Luxora misli, ali brate previše se uživija u povijesnu baštinu, naplaćuje pića ka da su pod zaštiton UNESCA i UNICEFA zajedno. Splićani su počeli skupjat lovu za popit piće na Peristilu ka šta turisti skupjaju cilu godinu za 10 dana godišnjeg u Hrvatskoj. Popiješ piće na Peristilu i proglasiš osobni bankrot. Ona sfinga je toliko incukana cijenama da ima par stoljeća nije repom mrdnila. Ko zna, možda nan naplaćuju one kušiniće, ali ako je tako, tribalo bi da kušiniće moremo ponit doma poslin. Meni se ovo pari ka izvrsna poduzetnička ideja. Sašiješ kušiniće, poslažeš ih naprimjer okolo Grgura Ninskog i prodaješ sladolede po cijeni od recimo 50 kuna za slaju na štapiću, a recimo 75 kuna za kornet. Ko uz sve to ko još oće i dotaknit Grgurov palac, plaća dodatnih 50 kuna. I ko ti more šta reć. Jel oćeš konzumirat nešto kraj kulturne baštine? E pa brajko, plati za to.

Nisan još bila do Zapadne obale. Tako mi je tribalo par miseci dok san otišla vidit Rivu nakon šta su je sredili. Važna je psikička priprema za podnit sve te nove lipote po gradu. Morat ću napravit đir, i naviknit se, kad tad. Da ne bi išla do Sustipana priko Bena.

Danas je kiša prestala padat čak trinajst puta.

Ko to more platit.

01.06.2013., subota

Tessa K., ne budi tako osjećajna

Postoje gradovi koje čovik triba vidit. To su van neki obični gradovi. Lipi, zanimljivi, veliki, mali. Postoje gradovi koje triba nacrtat. I oni koje triba opivat.

Split je grad kojeg triba - shvatit. Ko to ne shvati, ka da u Splitu nije ni bija.

Tessa K. je jučer bila u Splitu i baš tako mi je rekla. "Došla sam u Split i...shvatila."

Mene prijateji uvik zafrkavaju da svakog bidnog čovika koji dođe u Split izmaltretiran dok na kraju ne prizna da je Split najlipši grad na svitu. Naravno da mi ne pada na pamet sad tu svima priznat da je to istina. Mislin, drago mi je kad ljudi zaključe ono šta je očito, ali inače nisan uopće uljubljena u Split ka šta se priča. To je samo urbana legenda.

Obično s čovikon prođen đir po Rivi, Pjaci, Voćnom, Sustipanu, Marjanu, na kraju ga dovučen na Peristil i kažen:

- Onda?

Na to moje "onda" postoji samo jedan jedini točan odgovor, a Tessa K. je taj odgovor rekla čak i prije nego šta san je uopće išta zapitala.
Usrid promocije svoje knjige, rekla je:

- Meni je Split...

Onda je zastala a oči su joj se napunile suzama. Kad Tessa K. usrid priče zastane i kad iza njenih riči dođu tri točkice, to je judi moji više nego da je neko napisa cilu knjigu o Splitu. Te tri točkice san ja spremila u srce i od danas pa nadalje to su mi najdraže tri točkice u životu.

Nije to bija jedini put te večeri da su se Tessi K. oči napunile suzama.

Tessa vam je takav jedan stvor. Svako ko je ikad pročita išta šta je ona napisala, zna kakav je to stvor. Njene riči su napisane perom umočenim u njene suze, ali i u njen smij. I, znate, da bilo ko drugi na svitu piše na taj način, čovik bi pomislija a bogati šta je ovome, koju gospu plače. A ona u stvari ne plače. Ona je samo potresena životom, ljepotom. Tako plače samo hodajuća ljubav. Ljubav koja životu prašta što je lomi.

Kad Tessa plače, čoviku se duša nekako napne ka jedro na vitru. To su suze stvorenja koje titra na svaku vibraciju, suze koje podsjećaju na emociju, na sliku, na doživljaj, na to da je život strašan i divan.



Na Tessinu promociju u Splitu došli su skoro pa svi blogeri iz Splita, a bome nan je doplovija i Brod u boci iz Trogira. Ništa van njemu ne smetaju nevere na moru. Taj kad odluči zaplovit, nema vitra koji ga može spriječit. Promociju je moderira Marijo Glavaš i bilo je smišno gledat Tessu K., svu onako sitnu i krhku nasuprot Marija koji je po sceni izvodija show i svako malo svojim osebujnim načinom moderacije Tessu izbaciva s tračnica. Njoj bi se na licu prvo pojavija zbunjeni, iznenađeni izraz, a onda bi se uvatila smijat, ka i svi mi. Marijo je promociju započeja plešući po sceni sa bukarom vina, a onda je vino naliva u plastične čaše i dilija publici.

Tessa nam je malo pričala o svojim trčanjima, o susretima sa 10 veprova, o noćima i jutrima koja njoj započinju po mraku, o mostovima, kolinima i blogovima. Kako je to lipo kad shvatiš da je neki bloger "uživo" jednako onako poseban i divan ka i na blogu, kako se uživo ne razlikuje od svog virtualnog lika, dapače, kako je uživo u stvari još i snažniji, blistaviji lik nego u virtuali.

Tessa K. vam je jednostavno takva, volite je onog časa kad je ugledate.

To je bila večer grljenja, i za to je Tessa K. kriva. Grlili smo se svi pri prvom susretu, grlili smo se na rastanku, grlili smo se cilu božju večer. Sićan se kako san pomislila da smo mi blogeri ka neka vrsta šašave, hiper-emotivne sekte. Majke mi, ovi ću post objavit pod rubrikon "Paranormalno", jer uopće nije normalno koliko je meni blog dobrih, posebnih judi donija u život.

Posli promocije smo vodili Tessu malo kroz grad i Gustirna je rekla:

- Obično po gradu luta jedan vodič i dvadeset turista, a večeras dvadeset vodiča voda jednog turistu.

Onda smo našli kafić di je bilo dovoljno mista za sve nas, pa smo sili, pili i pričali i smijali se. Bilo je nas desetak žena i jedan jedini muški, moj prijatej Edi M.

Edi M. je začinija cilu večer kad je na kraju, opraštajući se, Tessi K. poznatom splitskom suptilnošću reka:

- E, ajde bog. I ne budi tako osjećajna, čoviče. Mislin, kakvi su ti tvoji mostovi šta ih gradiš, biće svi...LELUJAJU?








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se