marchelina

22.08.2012., srijeda

Muško-ženska prijateljstva

Kažu judi da ne postoje muško-ženska prijateljstva. Gluposti. Postoje, itekako. Samo su drugačija. Ponekad i zabavnija. Zamisli ono kad se na primjer zajubiš. Pa svom muškom prijateju postavljaš sva ona pitanja koja postavljaš i svojim prijateljicama. To su trenuci kad se muška logika pokaže u svom sjaju svoje jednostavnosti i razbije ti sve ženske iluzije koje si ikad o muškom rodu imala. Zato znam da priče o nepostojanju muško-ženskog prijateljstva šire isključivo muškarci, jer se boje da će muškarci-prijatelji žena izdati, demistificirati i razotkriti muški rod.

Evo recimo, postaviš pitanje prijateljici:

"Danas sam ga srela na trafici u kvartu. I pogledao me je, znaš...onako. Što ti misliš?"

Prijateljica:

"Hmm...mislim da mu sigurno nešto značiš, ali još ne nalazi način kako da ti priđe..."

Muški prijatelj:

"Šta ja mislim? Pa, da bi te povalija! Samo čeka da još malo sazriješ u čežnji, pa ćeš past ka kruška u njegovo krilo."

Ili pitanje:

"Šta misliš, znači li muškarcima nešto seks iz ljubavi, ili im je dobar svaki seks, čak i kad nema emocija?"

Prijateljica:

"Pa, naravno da im znači nešto seks iz ljubavi, mislim, pa i oni su ljudi, nisu životinje, pobogu!"

Muški prijatelj:

"Gledaj, muškima ti je svaki seks - seks iz ljubavi.

Prema seksu."


21.08.2012., utorak

Bankovno-erotcko-transakcijski dijalog


M: Edi, zvalo me iz banke.
Edi: Šta oni tebe imaju zvat?
M: A, znaš ono kad ostaneš bez posla pa oni skuže da nemaš priliv na tekući pa ne platiš kredit pa ti dozvoljeni minus postane nedozvoljeni i eto ti ga đavle sto čuda.
Edi: Pa dobro, i šta govoru?
M: Da će mi nešto svašta.
Edi: Ma mogu ti puvat.
M: Nije se s njima zafrkavat.
Edi: I neš se zafrkavat, negoš im lipo reć da nemaš ni posal ni pare ka šta i nemaš pa nek oni pivaju. I ne daj bandi da ti sad proda neka takozvana rješenja kojima će te uvalit u još veće probleme.
M: Ti si lud, ka da je njih briga šta ja neman posal. Šta ću, pristala san na njihove uvjete.
Edi: Molin?!? Jesil' ti pri sebi ženska glavo? Oderat će ti i to malo kože šta ti je još ostalo na tebi!
M: A šta san mogla reć, šta?
Edi: Sad ću ti ja reć šta si mogla reć. Oćedu te opet zvat?
M: A siguro oće. Oni muški me zove skoro svaki dan i pila.
Edi: E, lipo, kad te opet nazove, vako mu reci: "Ajme šjor, uvatili ste me usrid seksa. Ajte nazvat ću ja vas poslin kad..hm...ovo završin...samo ne znan ja koliko to obično traje, jel' vi možda znate?"

E, onda će se tip zabezeknit i počet mucat da ovo da ono a tiš njemu:"Ma šjor, kako to mislite to su moje privatne stvari? Bome nisu, jer dok ne završin s tin stvarima, ne moremo se čut, a banki je u interesu da me čuje, jel' tako? Aj mi recite koliko to obično traje, da van znan reć kad ću van se javit?"

Onda će se tip počet izvlačit da on ne zna koliko to traje paš mu reć da pita neku svoju kolegicu koja možebitno to zna bolje od njega. On će jedva dočekat da te pribaci bilo kome jer će mislit da si manita, ka šta i jesi, i onda će ti se javit neka njegova kolegica.

M: Dobro, i šta ću onda reć toj njegovoj kolegici?
Edi: Pa, rečeš joj da je kurbetina, ka šta i je, jer da nije kako bi znala koliko seks traje? I jel ona tamo da radi svoj posal ili da klijentiman daje seksualne savjete, a? Jel' viiš da je kurbetina? I ti se njih bojiš? I kako si mogla bit tako blesava pa uzimat kredit? Jel' ti znaš šta je kredit? Živiš na kredit, umireš na rate, eto to ti je kredit! Ja ne bi uzeja kredit ni da mi reču da će mi posudit 100 kuna a da ću tribat vratit 80!
M: Edi.
Edi: A?
M: Šta si se snerva?
Edi: Ma, snervala me ona kurbetina šta te zove.
M: Ali Edi, ona ne postoji, izmislija si je.
Edi: Dobro. Ne postoji, u pravu si. Ali ako te slučajno opet nazove, pošalji je u tri lipe materine.

20.08.2012., ponedjeljak

Svašta kontra Splita

A bogati je su se uspizdili o Splitu u zadnje vrime. Ko god ne zna o čemu bi pisa, dovati se Splita. Zadnji tekst koji san pročitala na tu temu baš mi je diga tlak. I to najviše Zagrepčani pišu. Pazi, neko ko ne živi u Splitu mi tamo dođe laprdat o Splitu. Ma bogati. Nego, ajmo redom:

"Split nije više što je bio" - je, za razliku od Zagreba koji je osta netaknut ratom, tranzicijom, ekonomskom krizom, i ostalim pošastima. Ma, čoviče, kad dođeš u Zagreb, imaš osjećaj da je vrime stalo, eto. Ništa, ma ništa se u Zagrebu nije prominilo još od Bana Jelačića, moj sinko.

"U Splitu se slušaju narodnjaci" - šta se ne bi moglo reć za Zagreb i ostale gradove u Hrvatskoj i u regiji. Pa čoviče, zadnji put kad san bila u Zagrebu, iz neke birtije je tako trešta turbo folk da mi se na momenat učinilo da san....he he, u Splitu. No, šalu na stranu, stvarno Split nije centar svita, nego centar turbofolk hita, a sve je počelo još sa onin starin redikulon Dioklecijanon kad je stiga na obale Splita i, dirnut njegovon lipoton, zapiva iz dna duše "Ooooooj Splite grade na plavome moru, će da ti pevam do u ranu zoruuuuuu"

"Split ima kretenskog gradonačelnika" - je, a ja prošle godine išla pješke do Sinja na Veliku gospu i zavitovala se da ću prestat pušit ako nan Bog podari gradonačelnika ka šta je na primjer Bandić. Uajme kako zavidin Zagrepčanima na Bandiću, to se ne da opisat.

"Splićani su sami birali gradonačelnika" - ovo je istina, i jedva čekan kad će se stvari prominit pa gradonačelnika Splita više neće moć birat Splićani, nego vanzemaljci, ka šta su recimo vanzemaljci izabrali Bandića, a ne Zagrepčani, ka šta bi neki pritupi Splićanin u prvi momenat moga pomislit.

"Splićani samo skladaju patetične pjesmice o Dalmaciji, moru, suncu, palmama i brodovima a svaki dan se rađaju nove i nove klape" - je, i svi držimo Huljićev poster nad postejon. Dekretom smo zabranili slušanje rokenrola, đeza, hiphopa, i bilo čega šta nije izašlo sa splickog festivala. U osnovnin školama u splicko-dalmatinskoj županiji se prije početka nastave svira "Dalmatino povišću pritrujena", pri čemu sva dica moraju stat na noge sa rukon na srcu. Na kraju nastave se svira "Da te mogu pismom zvati", a za svako dite koje ne zna napamet tekst Mišine "Dalmacija u mom oku" organiziraju se dopunski satovi iz poznavanja lokal-patriotckog izričaja i glazbe.

"Torcidaši su banda huligana koja ne zna civilizirano navijati" - i ovo je živa istina. Pa svi znamo koliko puta su se Torcidaši vratiti sa puta razočarati i frustrirani jer im svaka tuča propadne zbog BBB-ovaca koji kategorički izbjegavaju rješavanje sukoba nasilnim putem. Jebenli in njihov pacifizam, di su tu navijačka strast i zanos?

Sad pitanje - zašto se ono, što se događa u svim gradovima Lipe naše, i u ciloj regiji, ipak Splitu najviše pribotunaje? Pa, zato, šta se od NAJBOLJIH uvik više i očekuje.

A sad me skužajte, moran ić leć na lažinu, na uši stavit slušalice, uzdisat na "Dalmatinaaaac saaaam" i mavat galebovima.

14.08.2012., utorak

Rješavanje korupcije u zdravstvu u Hrvata - Drama u četiri spina

Nataša Škaričić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac 1: Nije dobro ocrnjivati ovako jednu profesiju...

Dr.Gabrić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac2: Mi radimo sve da se problemi riješe....

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac3: Nije lijepo pojam korupcije vezivati uz cijeu jednu profesiju...

Dr.Gabrić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac4: Ja sam se oduvijek zalagao za to da liječnici mogu normalno obavljati svoj posao...

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac 1: Ja sam tada smatrao da je najbolje ne imati nikakvog posla sa novinarima...

Dr.Gabrić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac 2: Zašto ne vjerujete u hrvatske institucije?

Dr.Gabrić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: Ja ne znam zašto se od recimo jednog zamjenika ministra zdravstva očekuje da priča o problemima u hrvatskom zdravstvu? Ko da sam ja...štojaznam, zamjenik ministra zdravstva!

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: (promatra svoje nokte) Kvragu, imam zanokticu.

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac nebitno koji: Dajte imena, inače je ovo kleveta...

Dr. Gabrić: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: Gospodine Gabrić jednom ćete se morati uklopiti u pravnu državu...

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: Moram reći da gđa. Škaričić laže...

Nataša: Smijeh. Pa opet: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: Zašto pričamo o ovoj neugodnoj temi? Ja bih o ozonskim rupama.

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac...: Slažem se da ovako uznemirujuće teme nisu pogodne, nego, hihi, sad mi pade na pamet, jel' znate da sam jednom vidio leteći tanjur iznad naše bolnice? Hihi. Hihi.

Nataša: Što ste konkretno napravili po pitanju korupcije u zdravstvu?

Mudrac 1: Ja sam kopao nos.

Mudrac 2: Ja mislim da bi se gđa. Škaričić morala ispričati onima čija je imena javno objavila.

Mudrac 3: Ja sam sinu vezivao pertle i nisam ništa čuo, vidio ni znao.

Mudrac 4: Ja sam pošten čovjek.


Nataša: Savija se od smijeha i pada na pod u ekstazi.

Hrvatski puk : Plače.



10.08.2012., petak

Maza

Živjela sam na Otoku i brojala dane. Nisam voljela Otok. Preko puta je bio Grad. Dozivao me je. Pomalo sam se pakirala. I brojala dane.

Nekoliko mjeseci prije nego što sam napustila Otok, mislila sam za zauvijek, na povratku iz lokalnog dućana na ulici mi je u noge uletjelo malo, žuto klupko. Teško je bilo među dlačurinama razaznati da klupko ima oči. Dva tamna oka laneta. Pomislila sam, "Bože, dlakom obrasli Bambi!".
Klupko se zaigralo mojim ljetnim sandalama zavodeći me onim bambijevskim vlažnim draguljčićima. Žena koja je naišla zavikala je naređujući klupku da se okani nedužnog prolaznika, ali klupko se nije dalo odlijepiti od mene. Onda je sjelo na zadnje noge, isplazilo jezik i gledalo me pogledom u stilu "Usvoji me, usvoji me".

Ne znam ja što se meni tada točno dogodilo. To nisam bila ja, niti je moj glas rekao "Molim vas, poklonite mi ovog psa. Ili mi ga prodajte. Molim Vas."
Žena nije djelovala kao da želi pokloniti ili prodati svog psa. Začuđeno je buljila u mene. Nije me bilo briga, ja sam znala da moram to klupko dobiti, kupiti, oteti. Nešto u mom držanju ili u mom glasu nagnalo je ženu da ipak kaže:

"Ona je dio legla, okoćenog prije mjeseca dana. Imamo ih kući još pet. Pitat ću djecu, ostavite mi broj". Uzbuđeno sam joj izdiktirala broj, otišla kući i čekala.

Kad je klupko uselilo u moj stan, nisam znala što bih s njim. Bila sam zakleti protivnik držanja kućnih ljubimaca, a pogotovo sam se grozila ideje dijeljenja životnog prostora s nekim tamo psom. Gadila mi se pomisao o skupljanju pasjeg izmeta po stanu i privikavanju i učenju nekog pasjeg derišta osnovama higijene. Ukućani su bili uvjereni da sam poremetila pameću. Mama je htjela zvati Hitnu pomoć.

- Ne mogu vjerovati da si ti odlučila nabaviti psa - zapanjeno je izjavila.
- Nisam ja odlučila nabaviti psa, nego je pas odlučio nabaviti mene, da se razumijemo - branila sam se neuvjerljivo.


Nitko nije vjerovao da će zakleti pasomrzac ikada pustiti nekakvu pasju spodobu u stan, a kamoli da će za istom skupljati izmet.

Klupko me testiralo nepunih deset minuta nakon što je uselilo, i ostavilo poveću lokvicu nasred moje kuhinje. Zgrožena, navukla sam gumene zaštitne rukavice i starom krpom pospugala odvratnu žutu tekućinu sa poda. A to je bio tek početak. Klupko je tvrdoglavo odbijalo privesti se redu i ostavljalo je svoje tragove po cijelom stanu. Ja sam strpljivo hodala za njim i kupila sve to. Uvijek s gumenim rukavicama, i grla stisnutog od gađenja. Sve to praćeno gunđanjem u stilu "Što mi je ovo trebalo", "Prokleta beštija" i slično.

Međutim, prokleta beštija je, osim ispuštanja rezultata svog metabolizma po stanu, imalo običaj skupiti se na mojim stopalima, drhturiti i lizati mi članke na nogama. Također je imalo običaj sretno i raspamećeno skakati dva metra u zrak kad bih se nakon kraćeg izbivanja vraćala kući. I gledalo me onim bambijevskim očima na način na koji me nitko u životu nije gledao. To malo, dlakavo, žuto klupko živjelo je za moj dodir rukom, kada bih mu raskuštrala dlake na glavi nemarnim pokretom. To čudo na četiri noge živjelo je za maženje. Pošto sam u međuvremenu otkrila da je klupko ženskog roda, bilo je logično da sam mu nadjenula ime "Maza".

Obiteljska kuća u kojoj sam živjela imala je, naravno, i pripadajuće dvorište. Nije to bilo neko veliko dvorište, ali za Mazu, onako malecku, to je bio Texas. Sprijateljila se sa svim stanarima kuće, ili, bolje rečeno, besramno je zavela svakog tko joj se slučajno približio. Žrtve njenog zavođenja rasle su iz dana u dan, uskoro je cijelo susjedstvo tepalo "Mazo, Maaaazo ljepotice mala!" a ja sam osjećala neki glupi ponos kojeg sam više-manje uspješno sakrivala. Mazu su mazili svi, odrasli i djeca, stari i mladi. Uskoro je Maza nekako postala ljubimac svih ukućana, i na prvi pogled nije se razaznavalo tko je tu u stvari njen pravi vlasnik i "gazda".

A onda sam morala odseliti. Odluka je brzo pala - Maza će ostati u kući na Otoku, bilo bi okrutno zatočiti je u nekom mom gradskom stančiću, nakon slobode kretanja koju je imala na Otoku i u kućnom dvorištu. Mislila sam, Maza neće ni osjetiti da me nema, jer ionako smo joj svi mi u kući bili podjednako vlasnici i skrbnici. I svi smo je podjednako voljeli, mazili, pazili i čuvali. Znala sam da je ostavljam u dobrim i toplim rukama, pa sam bezbrižno otišla.

Sljedećih godina rijetko sam dolazila, na Mazu sam zaboravljala, opijena mojim povratkom u najvoljeniji Grad. Kada bih, međutim, povremeno došla, Maza mi se zalijetala u noge kao onomad na onoj cesti kad sam je prvi put ugledala. Pa bi cviljela, proizvodila nekakve čudne zvukove a koje je moja mama redovito prevodila:

"Vidi kako ti se veseli. Ona ZNA tko je njen vlasnik. Pogledaj kako plače..."

Nisam u to vjerovala. Bila sam najveći cinik po pitanju emotivnih vezivanja ljudi i životinja. Smatrala sam sve te priče prenapuhanima. Priče, koje su po mom mišljenju, bile proizvod ljudske potrebe za bezuvjetnom ljubavlju. Priče koje su bile potrebnije ljudima nego psima. A psi? Ma dajte, pa to se veseli svakome tko prijeđe kućni prag. Mazu sam, uostalom, ostavila na Otoku kad je imala svega tri mjeseca, odgojili su je moji ukućani, puno više nego ja. Kako bi i po čemu to stvorenjce moglo znati i pamtiti da sam je baš ja donijela kući?

Grad me prožvakao i ispljunuo. Nakon deset godina, vratila sam se na Otok. Zapravo sam se... dovukla. Umorna i izranjavana, najednom sam Otok doživljavala kao oazu, a ne kao izgon. Ukućani nisu bili ni svjesni u kakvom stanju sam se vratila. Svoja sam stanja uvijek uspješno kamuflirala, a nikoga ne možemo zavarati tako dobro kao one koje nazivamo najbližima.

Vratila sam se slomljena i gladna ljubavi. Ali ne ljubavi mojih najbližih. Njihova ljubav je bila ona što nadmoćno mudruje. Kao "Jesmo li ti mi rekli....". I, "Nisi trebala ni odlaziti". I, "Da si nas slušala ništa od toga ti se ne bi bilo dogodilo..."

Slušati takve rečenice, kad se odnekud vratiš malodušan i slomljen, nepodnošljivo je. Ne treba ti to. Treba ti samo da te prime i da ne pitaju ništa. Treba ti ljekovita šutnja i prihvaćanje.

Taj dan kad sam se vratila, Maza je pošandrcala. Akrobatski skokovi u zrak, skvičanje, cviljenje, lajanje, uobičajeni performans prema kojem sam i dalje imala rezervirani stav. Pogladila sam joj žute kovrče, protepala joj, a zatim sam se povukla. Negdje u nekom kutku iza kuće, u sjeni ispod smokve, zapalila sam cigaretu sa jednom jedinom potrebom - da me svi puste na miru. Odlazak iz Grada za mene je bio kao napuštanje ljubavnika kojeg volim jednom od onih besmrtnih ljubavi, ali s kojim mi nikako ne ide.
Ponos mi nije dopuštao pokazati ikome koliko me je taj odlazak iz Grada srušio iznutra. Suze sam znalački zadržavala u grlu.
Dvije, tri cigarete, malo mira, i brzo ću se pribrati. Život iz početka, ponovno kretanje od nule. Nema veze, mogu ja to. Ta ovo je zemlja gdje život od nule počinje svako malo.

Maza se prišuljala potpuno nečujno.
U jednom trenutku, ona dva tamna bambijevska oka zurila su u mene tako intezivno da sam se trgnula.

"A, ne, Mazo. Samo mi nemoj sad početi skakutati tu oko nogu. Nije trenutak. Poštedi me mahanja repom i cviljenja. Idi, mazi se s nekim drugim..."

Prišla je bliže. Ona dva oka i dalje su me uporno promatrala. A onda je položila glavu na moje koljeno.
Dobro, ovo ću otrpjeti, pomislila sam. Glavom mi je prošla misao, prisjećanje na onu tvrdnju kako psi znaju, osjećaju koji nas dio tijela boli, pa onda taj dio tijela liznu. Kao, liječe nas.
Ha, ha. Bože, mi ljudi. I vazama s cvijećem bi pripisali mistične moći. A onda sam pomislila, kad bi ta tvrdnja i bila istinita, kad bi psi stvarno imali sposobnost liječiti svojim dodirom i lizanjem, i kad bi stvarno znali koji nas dio tijela boli, Maza bi sad trebala liznuti - moju dušu.

Hop!
Sad već poveće žuto klupko skočilo je u moje krilo. Prva reakcija mi je bila da je odgurnem nervozno, da je zbacim s mojih koljena jer krene li mi sad dahtati tu pod nosom, žicajući milovanja, ne, ne...Nisam raspoložena.

Moj mehanizam obrane bio je bezrazložno alarmiran.
Maza se umirila, malo me promatrala, a onda jednostavno naslonila glavu na moje grudi.

Toplina tog malog uzdrhtalog tijela kao da je u meni umirila sve vrtloge. Disanje mi se smirilo, otkucaji njenog bila stopili su se s mojim. Ona kugla iz grla je popustila, težina u prsima se raspršila. Maza je mirovala, kao da je i disanje utišala. Najednom sam shvatila da ona zna. I da je nije briga ni zašto sam otišla ni zašto sam se vratila niti koliko sam grešaka putem napravila. Bila je samo sretna što sam tu.
Zapalila sam cigaretu i ostale smo tako dugo. Ona njena glava na mojim grudima grijala je.Tješila.

Da vjerujem u te priče, rekla bih da je tad bila položila svoju kuštravu dlakavu glavu baš tamo gdje se, otprilike, nalazi - moja duša.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se