marchelina

20.09.2011., utorak

Mislim hrvatcki

Dragi moj hrvatcki dnevniče,

Ja ti u zadnje hrvatcko vrime ne pratin baš hrvatcku politiku jer mi je dosta hrvatckog svega. Malo sam hrvatcki zgađena od hrvatckog lopovluka, hrvatckih laži i hrvatcke gluposti.

Međutim, ponekad ipak prošetam po ovim našim hrvatckim internetckim stranicama i pročitam naše hrvatcke članke napisane od strane hrvatckih novinara. Tako sam eto i ovog hrvatckog jutra uočila, nit hrvatcki kriva nit hrvatcki dužna, jedan hrvatcki članak u kojem hrvatckim slovima jedan hrvatcki kolumnista prepričava šta je sve naša hrvatcka premijerka rekla na hrvatckom saboru hrvatckog hadezeja. I hrvatcki san se prenerazila kad san vidila da je hrvatcka Jadranka rekla hrvatcki sljedeće:

"Ovo je trenutak kad moramo okupiti sve koji misle hrvatski i misle za Hrvatsku".

I sad se ja onako hrvatcki zbunjeno mislin kako to ona pobogu hrvatcki misli da tribaju okupit sve koji hrvatcki misle hrvatcki?

Kako se, naime (pardon, hrvatcki naime), misli hrvatcki? Da li to znači da kad se ja onako u hrvatcko jutro probudim i protrljam one moje hrvatcke krmelje, tribam isti hrvatcki čas počet hrvatcki mislit o mojin hrvatckim planovima za taj hrvatcki dan? U hrvatckom skladu s tim, zbacila san sa hrvatcke mene moju hrvatcku pidžamu i otišla u moje hrvatcko kupatilo i hrvatcki temeljito oprala moje hrvatcke zube i pripadajuće im moje hrvatcko lice.

Onda san na mom hrvatckom špakeru skuvala moju hrvatcku kavu i ukjučila moj hrvatcki konpjutor. Dok su se moji hrvatcki windouwzi hrvatcki dizali, razmišljala san šta ću danas kuvat za moj hrvatcki ručak. Na svu moju hrvatcku sriću, pošto san hrvatcki nedavno ostala bez mog hrvatckog posla, moj hrvatcki ručak je hrvatcki jednostavan i hrvatcki skroman. Zato u mom hrvatckom dućanu ne triban kupovat puno hrvatckih namirnica za hrvatcku mene i mog hrvatckog sina.

Ipak, koliko god hrvatcki jednostavan bija moj hrvatcki ručak, onako hrvatcki odgovorno san pomislila da mi je najboje uopće ga i ne kuvat, nego se onako hrvatcki uvalit mojoj hrvatckoj materi na njen hrvatcki ručak, tako da mi ostane više hrvatckog vrimena za mislit hrvatcki. Zašto bi ja trošila moje dragocjeno hrvatcko vrime na hrvatcko kuvanje kad ga mogu hrvatcki iskoristit za mislit hrvatcki.

Moja hrvatcka mater me je poslala u hrvatski lipi kurac i onako hrvatcki mi preporučila da si nađem neki hrvatcki posal i prestanen joj se hrvatcki uvaljivat na njene hrvatcke ručkove jerbo da je njoj hrvatcki dopizdilo sa svojon hrvatckon penzijon hrvatcki hranit svoju hrvatcki odraslu hrvatcku nezaposlenu dicu.

Ja san joj onako hrvatcki replicirala da je hrvatcki dobro činit hrvatcko dobro i da bi tribala bit hrvatcki ponosna šta njena hrvatcka ćer oće mislit hrvatcki.

Nisan naišla na hrvatcko razumijevanje od moje hrvatcke matere pa san onako hrvatcki ojađena ošla svome hrvatckom domu i stala naokolo slat hrvatcke molbe za hrvatcki bilo kakav posal. Hrvatcka većina hrvatckih poslodavaca mi uglavnon odgovara da san hrvatcki prestara i da njima tribaju hrvatcke mlađe osobe za njihove hrvatcke poslove.

Onda san hrvatcki odlučila da mi je najboje hrvatcki se bogato udat ali san hrvatcki zapanjeno otkrila da su svi hrvatcki bogati muški ili već hrvatcki zauzeti ili hrvatcki pritvoreni. Ovi šta su hrvatcki pritvoreni znači ne dolazu u hrvatcki obzir, tribala bi hrvatcki čekat da ih puštu iz hrvatckih zatvora. Dobro, neke puštu hrvatcki brzo, pod uvjeton da volu hrvatcki glisirat i hrvatcki usmrćivat nehrvatcke turiste po hrvatckom Jadranu. Međutin ti su hrvatcki okrutno kažnjeni hrvatckon zabranon upravljanja hrvatckin prometalima, a šta će mi hrvatcki bogatun koji me ne može hrvatcki provozat po hrvatckin morima i hrvatckin cestama.

Tako mi je proša još jedan moj hrvatcki nezaposleni dan. Uskoro će hrvatcka noć, koju ću provesti iščekujući novi hrvatcki dan.

Pridvečer me nazva moj hrvatcki brat i pita da kako san.

- A sjebano.
- Misliš...hrvatcki?





16.09.2011., petak

Zašto, o zašto me je muž ostavijo

Ja san napisala toliko ozbijnih, produhovljenih i sofisticiranih tekstova od svjeckim problemiman, od aktualnin događanjima u Hrvackoj, od Kerumu srićinašoj, ali i dalje od nekih stalnih i manje stalnih čitatelja dobijan isti zahtjev - da ponovo objavin tužnu priču od tomen kako san bila neshvaćena u braku unatoč tomen šta san se izuzetno trudila i bila krajnje posvećena kućanskin posloviman. Pa evo je opet, jer ste vi to tražili benvas neozbijne


Zašto, o zašto me je muž ostavijo

Dok san bila u braku izluđivalo me što su moje suside s kojima san neko vrime pila kavu, imale običaj uz tu kavu nabrajat šta su sve očistile, oprale i opeglale taj dan.
Fasciniranoj, činilo mi se da ono šta jedna prosječna, pristojna 'rvacka domaćica obavi kroz jedno jutro, ja ne bi uspila ni u misec dana.

Da ne govorin kako nikad u sebi nisan uspila otkrit niti mrvu oduševljenja dotičnim kućanskin operacijama. Iako san osjećala da nešto samnom definitivno nije u redu jer su mi ti poslovi bili dosadni dozlaboga, ja san se ipak potrudila uvatit ritam, čak san i kolače, koje ne volin ni jist ni pravit, počela peć.

Nakon svakog malo kompliciranijeg kulinarskog zahvata moja bi kužina izgledala ka da ju je pomeja tsunami. Brašna bi bilo po podu, po zidovima, po susjednin kućama, po meni, po svemu. Ukratko, kužina mi je izgledala ka da bi je tribalo podhitno stavit na listu područja od posebne državne skrbi.

Jeanput sam ispekla i tortu. Jesan, majkemi. Kad sam je izvadila iz pećnice, izgledala je ka greškom prepečeni smotuljak marihuane. Nije se DIGLA.
Rekli su mi da je to do jaja. Ja san se pitala kako čovik tj. žena more znat, kad kupuje jaja, jel' su to ona šta se dižu, il ona šta se ne dižu i zajebu ti tortu?
Muž je bija samo jeanput smenon na pazaru, i nikad više. Jer san čovika šta prodaje jaja pitala da jel' mu se ta njegova jaja dižu.

O peglanju da ne pričan. Kako ispeglat lancun veličine hajdukovog stadiona bez da završiš na psihijatriji? Kako god da okreneš, na kraju shvatiš da gaziš po tom lancunu, dok ga peglaš. Onda ostanu fleke od nogu, pa ga moraš ponovo prat.

Sanjarila san često o nekom..štajaznan, bageru koji bi lipo proša priko takvog lancuna i sve rješija jednim đirom naprid-nazad.

A uostalom, pošto je peglanje užasno dosadno, imala san se običaj zamislit dok peglan, odlutat u mašti u neki sritniji svit di se lancuni peglaju sami, ili još bolje, di se uopće ne peglaju. Ma, di uopće nema lancuna..

Kad bi se tako zamislila, došla bi mi potriba naslonit se, ka šta je naslonjen oni Mislilac od onoga kipara Houdinija. Ili Rodinija, zaboravila san. Lako je njemu bilo mislit, kad se naslonija na kolino. Ali ja san se bila naslonila na peglu. Bolilo je, mogu van reć.
Poslin toga san prestala. Ne naslanjat se na peglu, nego mislit. A od pegle san se nekako distancirala, jer se na nju nemoš oslonit.

Šta se tiče pranja robe, muž mi je ima od svakog para čarapa samo po jedan komad. Druga čarapa bi uvik negdi misterijozno nestala, pa san pokušavala sparivat čarape sličnih boja, recimo tamnoplave sa crnima, al' muž mi je bija težak tip i perfekcionista, to mu se nije baš sviđalo.

Smetalo mu je ako čarape nisu iste boje, smetalo mu je šta san mu materi rekla da je stara zločesta kokošetina, smetalo mu je šta mi svaki ručak malkice zagori, šta sam mu sve bile košulje pretvorila u šareno rublje, šta san mu razbila nov novcati auto pogrešnon procjenom pri jednom zahtjevnijem parkiranju, šta bi se ponekad malo zapričala na telefon pa doša računćić od tisuću kuna, majketi, dokle ide muška sebičnost?!

Meni je ka plavuši uvik bija problem paralelno obavljat poslove, i povezat ih u jednu smislenu cjelinu.

Npr. ja peglam. Zazvoni telefon. Ostavin peglu, licem prema doli, naravno, odem do telefona. Pričam, čujem zvono na vratima. Rečem sugovorniku "ček", ostavim otvorenu slušalicu, odem i otvorim vrata.

Na vratima oni šta naplaćuje televiziju. Kažem mu "ček", odem do sobe po lovu. Upalim svitlo, žarulja napravi "cik" i rikne. Vratim se, platim čoviku, i odem u dućan po novu žarulju.

U dućanu vidin oni novoreklamirani detrđent za robu od "bijelog bjelje", kupin ga i vratin se sritna doma. Doduše, bez žarulje, ali sa novin detrđentom s kojin ću zadivit muža. I ne samo muža nego i sve suside jer će moje rublje bit od bjeljeg bijelije i od bijelog bjelje asti iruda ka da je ovo lako stavit u konparativ.

Oden odma do mašine stavit bilu robu prat. Al' ne mogu jer je u mašini škura roba od ujutro šta je nisan još prostrla jer san počela rano peglat da sve na vrime obavim. Malo san je bila zavrtila na prejaku tenperaturu pa je sad bila od škure škurija.

Izvadin škuru robu iznesen je na balkon da je prostren i tamo vidin dvi nebačene kese smeća. Ostavin robu uzmen kese jer prava domaćica zna odredit prioritete i odem bacit kese u kontejner.

Sretnen susidu i pozoven je na kavu. Stavin vodu za kavu al' zaboravin upalit plin jer skužin da mi u drugom kantunu stoji upaljena pegla i otvorena slušalica od telefona.

Uzmen slušalicu:
- Halo, ko je? -
Niko se ne javja.
- To neko zajebaje - kažen ja susidi šta čeka kavu, i poklopin.

Izgasin peglu, jer je vrime kuvanja ručka, bacin onu košulju sa progorenim rukavon, i otvorin frižider. Tila bi skuvat juvu, al nisan izvadila meso iz leda. Ništa, staviću meso da se odmrzava, taman dok popijen kavu, proćakulan malo, i tako.

Oden do špakera vidit jel' uskuvala voda za kavu. Nije.

- Viš, kad te ne ide, ne ide te - kažen ja susidi šta čeka kavu. Ona meni reče na to:

- Čula san da su šanse da ti voda za kavu uskuva puno veće ako upališ plin.

- A u kua, viš ti to, od pustoga posla po kući ne sitin se ni plin upalit.

Šta je bilo dalje, pogleajte u knjigi "Zašto, o zašto me je muž ostavijo?".


10.09.2011., subota

Petnajstominutni organizam

Vidila san na zadovoljna.hr članak sa naslovon "U 5 koraka do maratonskog orgazma od 15 minuta".

Prvo san se pripala. Ko bi izdrža petnajst minuta nako guštat? To siguro ne more proć bez ozbijnih posljedica po fizičko zdravje. A ni psiha ne bi prošla lišo. Sve se mislin, da mi i uspije bit u nesvisti petnajst minuta, jel' bi se više ikad probudila iz kome.

Osim toga, poslin bi od svakog seksa očekivala isti takvi učinak, šta je nemoguće kad čovik pročita šta sve triba izvest da bi do toga daprostite petnajstominutnog organizma uopće došlo.

Te namisti se vako, te namisti se nako, te ruka vamo te noga namo. Dobro jesul' oni normalni? Možda vakve stvari i mogu uspit purgericama, ali bogami ja ne mogu zamislit nijednog Dalmatinca koji bi izdrža da ga ženska vako namišta.

Prvo šta bi me pita, bilo bi ka u onome jednom vicu - "Jel' ti to mene misliš parkirat ili povalit?"

U tomen članku još govoru da se prvo tribaš "razodjenit". I sad kad oni moj navali na mene, da mu ja rečen "Nu pričekni da se razodjenen", ovi bi mislija da san makla. Kad njega uvati, nema čekanja, a kamoli razodijevanja. Nekad se ne stignemo ni pojubit. Zadnji put san mu bila čak i malo prigovorila šta se nismo bar malo jubili prije, a on mi je sav uspuvan odgovorija "Ajde bogati, jubit ćemo se poslin".

Drugo, neće njemu žena govorit di će i kako će. To, ako se mene pita, nije ni pristojno. Ka da čovik ne zna di šta ide. Ja na krevet, on na mene, i bože blagoslovi. Nemoš virovat kako ovi nounari po tin magazinima napravu filozofiju od nečega šta čovik more i zatvorenih očiju čas posla obavit. I sad su oni pametni šta nan tumaču kako petnajst minuti samo orgazminirat, a mi u tih petnajst minuti uspijemo ugurat i predigru i direktnu akciju i plus duvan poslin.

Treće, koju će gospu on bidan radit ako ja petnajst minuti afanajen? Tribalo bi tih petnajst minuti namistit da se nekako poklopu sa onih petnajst minuti poluvrimena utakmice između Hajduka i Dinama, pa dok ja afanajen da on more malo izać vanka pocipat se sa kojin bedblubojson. Tek toliko da ne stoji za ništa.

Četvrto, zbunilo me, moran priznat, ono di piše da muški dok se bavi smenon triba nešto zamislit pa me čačkat u smjeru kretanja kazaljke na satu. Ojebenti nauku.

Ma, znan ja da to praćenje kazaljki ima veze sa sekson jer oni moj obično prije nego šta me zaskoči pogleda na sat i reče "Za pet minuti san se dogovorija sa ekipon isprid trafike popit pivu, pa pošto imamo vrimena mogli bi malo, a?"

Međutin, tu me naprimjer najviše muči šta ako kazaljke idu u jednom pravcu, a ja počnen guštat u drugom?


Peto, u članku spominju puste kušine.
Te kušin ispod glave, kušin ispod noge, dva kušina s live strane, dva sa desne...Ako san dobro svatila, morala bi iznit cilu dotu šta mi je mater dala kad san se udavala, ili u nedostatku iste ić po susidstvu posuđivat kušine. A pošto danas svaka šuša ima internet i svašta čita, susidi bi odma znali zašto mi kušini tribaju.

Dobro, to bi bija zgodan način za vadit in mast, a njihova jubomora bi mi priuštila maratonski užitak od najmanje misec dana.

Šesto, u normalnome seksu, kad se desi da muški baš ne uspije onesvistit partnericu, nije problem one dvi minute tu nesvist lipo i pošteno tradicijonalno odglumit. A kakoš petnajst minuti glumit da je dobro obavija posal? Mogu se kladit da bi me već u šestoj minuti prozreja!

Sedmo, predlažen oviman šta daju savjete od seksu da ubuduće pišu članke po regijonalnon ključu.

Recimo, za Dalmaciju, dodat u članak napomenu da bi bilo dobro, za motivirat muškoga, da kušinići na sebi imaju hajdukov grb. Ili bar izvezenu materinu sliku. Kad bi Split ima žensku za gradonačelnicu, poslin toga bi na Marjanu nika stopetnajst metara visok kip posvećen kušinu.

Za regiju Zagreba i okolo, u članke ubacit da je maratonski ženski orgazam nešto šta metropolu razlikuje od ostalih, manje razvijenih, da ne rečen zaostalih, regija u Hrvackoj. Naglasit da petnajstminutno manevriranje po žemskom tilu košta puno manje živaca i novaca od manevriranja i parkiranja u centru Zagreba.

Za Slavonce, ubacit da petnajst minuta truda po ženskin oblinama daje bolji urod i neslućeno bolje rezultate od uru vrimena oranja po slavonskoj ravnici. Također, ne triba zaboravit da oni uvik tražu puno poticaja, pa se priporuča udvostručit broj kušinića.

Za Istrijane, e jebiga, za njih se kaže da su Zapad za ostatak Hrvacke, pa nek zanemaru kušine, dovojna in je uredna putovnica. Spretni kakvi jesu, oni će od toga napravit turističku atrakciju pa će opet cila Hrvacka od toga imat koristi. Ili će izmislit neki novi festival, pa će uz festival tartufa, festival Malvazije, festival maslinovog uja, festival istarskih vukodlaka, festival maškara i festival festivala imat i festival orgazama.








09.09.2011., petak

Udruga isključenih UIAJME

U zadnje vrime među mojin prijatejima postalo je normalno ne pitat "Kako si?" nego "Jel' ti šta isključilo danas?".
To otkad je profunkcijonirala pravna država.

Malo nan bude teško tako isključenima, ali opet se nekako veselimo šta pravna država napokon funkcijonira. Pa ako se i sami tribamo malo žrtvovat za to njeno funkcijoniranje, nije nan žaj. U stvari smo ponosni.
Doduše, još uvik ima onih bez probuđene nacijonalne svijesti koji se bunu i plaču kad ih iskjuči, ali od takvim nezahvalnin i sebičnin činbenicima neću ni pričat.

Sve je počelo tako šta je jednoj mojoj mojoj prijatejici bilo iskjučilo struju pa me je išla nazvat i pitat da more li doć kod mene gledat dnevnik u sedan ipo jerbo da ona obožaje kad Jaca u dnevniku izjavi kako je Hrvacka izašla iz krize. I da joj ne smeta šta nema na čemu kuvat, niti joj smeta šta jon je u stanu mrčina, ali da ne more bez tog Jacinog pozitivnog stava i još pozitivnije domoljubne vizualizacije.

Međutin nije me mogla dobit na telefon jer mi ga je iskjučilo pa se pješice uputila kod mene. Kako živi na drugomen kraju grada, na po puta je svratila kod naše zajedničke prijatejice malo odmorit i napit se vode jerbo je u Splitu žega za popizdit. Ova jon je ponudila vino, jer joj je vodu iskjučilo prije neki dan. Malo su se zapričale uz vino i ondak tako polupijane i poluisključene odlučile doteturat do mene.

Nakon kraćeg zasjedanja odlučile smo osnovat udrugu UIAJME - Udruga Isključenih Ala Jebalo Majku Elektroprivredi.

Ali u udrugu ne more ko oće, narafski. Samo oni kojima je bar jedanput nešto iskjučilo u zadnjih po godine. Na to je ova šta jon je iskjučilo struju rekla da ćemo se po tomen kriteriju, zbog brojnosti članova, moć slobodno zvat Udruga Hrvacka. Ondak smo svim našin prijatejima i poznanicima iz Lipe naše a i iz ostalih država bivše Juge (jerbo smo čule da i njima često padne mrak na oči) uputile pismo sa anketnin pitanjem:

"Pogađaju li Vas isključenja i što zapravo o njima mislite?".

Ovdje navodin samo neke od oduševjenih odgovora:


(anonimna novinarka iz HR) -
"Moran izjavit da su državni službenici prilikom iskapčanja uvik bili fer prema meni i nisu me nikad gađali, ni s postolama ni s bovanima, ni s nečin drugin, pa se ne osjećan pogođeno. Međutin, osjećan se isključeno, zbog čega mi zna past totalni mrak na oči, pogotovu noću kad nema svitla. Mislin da nije u redu da država na ovi način isključuje svoje građane koji su u punoj snazi. Umisto da nas isključi, neka nas stavi da radimo na prugi Brčko Banovići"


(anonimni retard iz BiH) -
"Meni jednom isključilo struju. I ne bi to bio nikakav problem (zaboravila platit' račun), odselila bih kod Danijele dok se ne riješi taj neprijatni doživljaj, da baš u tom trenutku gospođa majka nije došla na kafu, jednom u 5 godina.
To joj je bila ultimativna potvrda da su njeno dijete u porodilištu zamijenili s nečim retardiranim nepoznatog porijekla."

(samohrana majka iz HR)
"Ne otvaram vrata nikome, a i pas se uzlaje..."

(poznati umjetnik iz HR)
"Ja bih prvo isključio Banske dvore. Tako bi bila najmanja šteta po sve nas."

(anonimni dvoglavi stanovnik BiH)
"Jebi ga kod mene prvo isključili pravo da razmišljam svojom glavom, misle uni umjesto mene, a po njihovom, zna se, sve potaman. Jedino još nisu isključili onu malu, mušku glavu, ona ih ni 2% ne zarezuje, kad joj se radi, ona radi, kad neće, ni oni je nisu u stanju natjerat"

(tipični HRT pretplatnik iz HR)
" ...a i HRT bi trebali prestat plaćat jer je postao Hloverkina prčija pa nek i oni odu k vragu."

(radikalni anonimni diplomirani inžinjer iz HR)
"Smrt HEP-u, sloboda narodu!"

(ogorčena sisata plavuša iz Srbije)
"Evo me iz bivše, da prostite! Ovde skupština već ne plaća struju. Što da plaća kad je njena. Struja. K'o kad bih ja plaćala muža (snimatelja po profesiji) kad nam slika dete. Bezveze. A struja košta tako da mi je u sred leta nepodnošljiva (...pritom kuvam na plinsku bocu!), i ne znam šta će biti kad počne grejanje. Drugaricu mi isključilli, ona single mother, radi tri posla i ne može da plati ni račun ni dug. Priključila se na divlje, čeka hoće li je uhapsiti kad dođu sledeći put. Živeli Poskoci iz Poskokove drage, a ovim dušmanima, ah, ne bih se izrazila svim psovkama koje mi padaju na pamet, malo bi bolesno zvučalo..."

(opet ona anonimna novinarka iz HR)
"Ali to je skroz druga stvar kad u Srbiji isključuju struju nego ovdi u nas! Vi imate ekstremnu struju, a naša je blaga, pitoma...To kad pustiš nikog ne udara!"

(opet plavuša iz Srbije)
"Cena tzv. potrošačke korpe ovde je takva da ćemo uskoro svi moći da gurnemo prste u struju, tako će tanki biti. Jedino nas neće dirati slepa veštica iz Ivice i Marice."

(anonimni optimist iz HR)
"Mislim da drzava treba prvo izvrsiti izmjenu zakona o isplati osobnih dohodaka i da poslodavac koji ne isplati placu radniku na vrijeme treba drzavi platiti kaznu i ici u stecaj......drzava sve to moze uciniti u nekoliko poteza ali to ne cini......kad radik dobije placu moze platiti i racune, ako nema love nema niko koristi od toga osim samo poslodavca koji ne isplacuje radnika"

(anonimni glas razuma iz HR)
"ajme pitanja, morala san trknit na konzultacije za odgovorit...da svit zna šta triba učinit i da je država pravna ne bi ni bilo isključivanja jer se po zakonu nikog iz ničega ne može isključit dok traje vansudski proces prigovora i žalbi ili sudski proces oko spornih računa a nesporni računi se plaćaju...to je ka neka pravna strana a s normalne strane držin fige da ne uvatu onu sirotinju koja se posli isključenja nekako snašla i uključila se sama"



Razočarane ovakvin negativnin stavovima i očiglednin manjkom domoljublja a i rodoljublja odlučile smo pričekat da svekolika pučanstva osviste u sebi činjenicu da su isključenja samo jedan od diskretnih pokazatelja kako nan svima zajedno iđe sve bolje i bolje. I da sad kad smo svi skupa neovisni, nesuvisli, samostalni i iskjučeni živimo puno kvalitetnije. Pogotovo otkad smo izašli iz krize.

Srdačni pozdrav, vaša udruga UIAJME

08.09.2011., četvrtak

Grand vin de Bordeaux

Glupo je biti u vezi s pomorcem i cijelo mu vrijeme zamjerati što ga nikad nema doma. To je isto kao da si u vezi s veterinarom pa mu stalno zamjeraš što se bavi životinjama. Ili kao da si u vezi sa hadezeovcem pa mu zamjeraš što krade i laže. Neke stvari se podrazumijevaju.

Kad sam onomad krenula vlakom prema Pragu, moj pomorac mi je nosio kufer, ja sam bila Selma. Pet minuta prije polaska vlaka, uvjeravao me da se trebam okaniti tog putovanja.

- Znam te, neće ti se svidjeti Češka. Nisi ti od tih zemalja.

Smiješno je kad neki pomorac kaže ženi "Znam te". Čovječe, pa otplovio si svaki put kad smo se počinjali upoznavati. To ima i dobrih strana, uvijek si mu nova.
Nisam ga poslušala i ostala sam u vlaku. Uživala sam u pomisli da će napokon on mene čekati da se vratim s nekog putovanja. Moglo bi se skoro pa reći da sam u Češku otišla iz osvete. Osveta pomorcu. Naravno, kada u neku zemlju kreneš pokrenut takvim pogrešnim motivima, male su šanse da ćeš se u njoj dobro provesti.

Kao da me je urekao, Češka mi uopće nije prijala. Kad sam, šest mjeseci kasnije, skrušeno izašla iz vlaka na povratku, spremna priznati mu da je bio u pravu, da me je ipak poznavao, on me nije čekao. Selma je pokunjeno odvukla sama svoj kufer kući.

Sva sreća, prije mog prvog putovanja u Francusku, nisam imala nikog da me urekne. Niti sam imala nekoga kome bih se tim putovanjem svetila. Valjda mi je zato Francuska tako legla. Dođoh, iskrcah stvari, zaljubih se.
Selma je bila u sedmom nebu. Preciznije, na pariškom kolodvoru. Smušena, od vlaka čađava, nenaginjisekrozbrodskiprozor Selma.

Pariz me je usrkao. Njegova noć je valjda razlog za nastajanje one jedne "Neka mi ne svane" pjesme. Neću više ni riječi napisati o Parizu. Najveće ljubavi trebaju ostati neopjevane.

Dvadeset godina kasnije iz Pariza mi se javila žena. Napisala mi je dugi mail. Nekako je nezgrapno iz takvog grada primati elektroničku poštu. Pariz je grad iz kojega bi trebalo primati samo bijela, parfemom natopljena starinska pisma. No dobro, sadržaj elektroničke poruke kompenzirao je pakovanje.

"Draga Ti,

Ja i svi moji čitamo te redovno u e-novinama. Mlogo nam pašeš. Za mjesec dana bit ću na proputovanju tamo u tim vašim pripizdinama, pa bih da te vidim. Naime, želim ti donijeti bocu francuskog vina. Ti samo reci kojeg. Pozdrav, S."

To je otprilike rezime tog pisma.

Nisam ni časka dvoumila. Nisam se čak sjetila ni zahvaliti na ideji. Nisam čak ni stigla upitati kako, pobogu, zna da već dvadeset godina sanjam Pariz. I to vino. Crno, u boci čija naljepnica šapuće o porijeklu, o francuskim podrumima, o strasti, ljubavi i ... Nije ni bitno o čemu se šapuće, dok se šapuće na francuskom.

"Crno, crno vino mi donesi" odgovorim ženi k'o da smo skupa rasle.

Sinoć, nakon što sam joj pokazala meni najdraže splitske ulice, a potom je, kao i svaku moju turističku žrtvu, odvukla na Peristil i iz nje mučenjem izvukla priznanje da je Split najljepši grad u orbiti, stigla sam kući noseći kartonsku vrećicu u zagrljaju.

Brutalno sam strgnula plastični pokrov sa vrha boce, kao nestrpljivi ljubavnik kad potrga rublje svojoj dragoj. Naravno da mi treba otvarač, i naravno da ga imam.

Prvo zabijanje spirale u pluteni čep je uništilo gornju polovicu čepa. OK, smiri se, kažem sebi. Uništit ćeš vino, razmrviti čep. Idemo iz početka. Polako. Francusko je to vino, ne možeš s njim tako. Francuzi su izmislili ljubljenje. I takve boce. I takvo vino.

Koncentrirala sam se. Dvadeset godina sam čekala, mogu još malo. Valjda.

Trajalo je. Izvaditi dopola uništeni čep iz boce a ne uništiti vino, to ne može svatko. To može samo netko tko je dugo čekao. Dobro, i netko tko je bio tamo. Tamo, tamo da putujem...

Čuo se onaj "Puk!" i iz boce je izašao duh. Bio je velik i lelujav i pričao je francuski, naravno.

Nježno sam napunila čašu. A duh je brbljao. O onim ulicama koje sam prošla. O zvuku mojih štikli u pariškoj noći. O kockastim crvenobijelim stolnjacima i pecivima.

O ljubavima i mirisima. I o Selmi, šašavoj, raščupanoj, kad je one jedne noći teturajući izašla iz vlaka.

Grlo mi se stislo, a nije bilo od vina.

Glupo je biti zaljubljen u Pariz i očekivati da ćeš ga ikada preboljeti.

To je isto kao da si u vezi s pomorcem i zamjeraš mu što ga nikada nema doma...



07.09.2011., srijeda

Na ovi dan





Na početku smo samo onako stali i iščekivali. Većina judi je sidila na skalama i zidićima.

Postojala je u meni mala strepnja, da će sve pretvorit u patetičnu burlesku. Kako to već ide na ispraćajima slavnih, odnekud se pojave čudni likovi sa još čudnijim, neukusnim izjavama tipa "Uvik smo bili jako dobri...".
Najedanput odnekud izvuku nevjerojatne zgode proživljene s onim šta je partija.

A ti, u nekom kantunu stišćeš u prsi sve šta si o njemu zna i sve šta si s njim proživija.

I kažeš sebi, ko ga jebe, papana, sam je izabra svoj put. Neću suze pustit za njim.

Peristil se punija i svi su samo tako stali i čekali.

Onda je krenila.

Suknila put neba "Ništa kontra Splita". Prid mojin incukanim očima kompletni se Peristil diga na noge i počeja...plesat.

Neki čovik isprid mene je na ramenima drža dite i cupka zajedno sa ditetom.

Jedan momak iza mene je rukom bržebolje pokuša sakrit oči ali nije uspija. Svi smo vidili da plače. Kad je toga posta svjestan, viknija je, urliknija:

"Pederu, zajeba si nas!!!!!"

Aj, s time je malo spasija obraz.

Ono malo duše šta je ovome gradu ostalo, tu noć se ujedinilo na Peristilu. Da nije ništa drugo u životu napravija, samo za to san mu zahvalna.

Neko je stavija spot "Ništa kontra Splita" na YouTube, a jedna komentatorica je ispod nje napisala:

"Ima nešto u ovoj pjesmi, ne mogu to opisati."

E. Ne mogu ni ja.








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se