marchelina

30.05.2011., ponedjeljak

...jer knjiga je lijepa samo dok se čeka

Iščekivanje da ti izađe prva knjiga (a bogami će bit i zadnja, ko bi kroz sve ovo još jeanput prolazija), to van je judi moji čisti adrenalin.

Prvi termin je bija u treći misec. Naravno, treći misec doša i proša, a od knjige ni k, osim možda goli k.

Onda je novi termin bija četvrti misec. Koji je isto doša i oša, a od knjige opet ništa.

Onda su mi rekli da će je (me) objavit u peti misec, nastavak znate.

Najzadnjiji termin je šesti misec. Jedino mi nisu precizirali koje godine. Ali to nije ni važno, jer ko more platit ovo čekanje i nespavanje. A tek ono kad me judi svako malo pitaju:

"I onda, kače knjiga?"

Najlipše od svega je to šta san izmaltretirala najmanje tri dobra čovika da mi napišu predgovor, i oni su svi pristali, tako da sad iman tri predgovora za knjigu a nijednu knjigu. Počela san razmišjat kako bi bilo zanimjivo objavit i moju knjigu predgovora za knjigu koja nikad nije bila objavjena.

Cila moja familija i nekoliko tisuća znanaca i prijateja živu u nervoznon iščekivanju, više nikoga nije briga kače plaća, kače europcka unija, kače zaostaci, kače penzija, sve šta jude okolo mene zanima je samo to - kače knjiga. Moja. U početku san bila juta na izdavača, ali sad vidin da mi ovo neobjavljivanje knjige podiže rejting više nego da su je objavili.

Mislin, neš ti događaja uostalon - objavu te, dva dana te slikavaju a ti se smješkaš i praviš se da se ne osjećaš ka Dostojevski a osjećaš se itekako, potpisuješ se livo i desno, daš tri intervjua i poslin pet dana više niko i ne zna za tebe.

Međutin, kad te ovako ne objavu, držiš u napetosti cilo pučanstvo i miseciman si u središtu pažnje, šta je i normalno, s obziron da ti izdavač knjigu objavljuje iz miseca u misec. To je takozvano kontinuirano i uzastopno perpetuum objavljivanje kojome nema kraja, postaješ već pomalo misterijozna ličnost, pisci kojima su knjige objavljene ti počinju zavidit, tuču glavon u zid šta nisu bili mudri ka i ti pa ne objavili knjigu, jer su oni, zajedno sa svojon objavljenon knjigon već odavno od sviju zaboravljeni, a tebi naprotiv ne prođe dan da te neko ne nazove i upita:

- Kače knjiga,a?

Ja san u međuvrimenu skroz prestala pisat, jerbo neman vrimena pisat kad san u cilome tom šušuru oko objavljivanja knjige. Ka da je lako bit objavljivan svaki misec, čoviče. Iscrpilo bi to i jače kapacitete od mene. U pisanju me ometa i neprestano odgovaranje na pitanje "Kače knjiga", pa san na mejl ugradila automatcki odgovor "Sljedeći misec" koji dobije svako ko mi pošaje bilo kakvi mejl.

To je malo bilo zbunilo onoga jednoga šta me faćka jer mu je na njegov upit :"Kad ćemo se nać danas za otić vidit oni film u kino u 8 uri?" stiga odgovor "Sljedeći misec" ali ša ima veze, to su samo kolateralne žrtve moje netom stečene slave od neobjavljene knjige.

Tako da bi ja svakomen priporučila da nipošto ne objavljuje knjigu ako želi da mu knjižovna slava iti malo potraje.

Da viiš čoviče tek gule kad iden sa materon na pazar pa ona reče onoj Mari iz Dugopoja kod koje uvik kupujemo kunpire:"Mojoj će ti maloj sljedeći misec izać KNJIGA!". Jebate, žena nan odma da one kunpire bez fungicida i još nan besplatno uvali po kila do kil kapule.

Također, neki mediji su me već zvali da bi li in prodala priču o objavljivanju moje knjige, ali san in rekla da je boje pričekat da mi se knjiga još nekoliko miseci ne objavljuje, zbog dramckog efekta i to sve. Morala san in obećat da ću njima prvima javit kad mi se knjiga sljedeći misec - opet ne objavi.

Moji izvori mi javljaju i to da se moja neobjavljena knjiga nalazi na visokom drugom mistu na top listi najneobjavljivanijih knjiga svih vrimena.
Potpisala san ugovor sa jednon filmskon kućon koja već ima scenarij za film naslova "Let iznad izdavačkog gnijezda", i otkad mi se knjiga počela objavljivat, pa sve do danas kada nije objavljena, bitno mi se popravilo financijsko stanje i općenito govoreći sve mi je u životu krenilo nabolje.

Pa onda govoru da se od umjetnosti u Hrvackoj ne more dobro živit. Naravno da ne more onaj ko je obični smrtnik i dopusti da mu se objavi knjiga.

Tribaš bit faca ka ja, pa je ne objavit, a objavljivat je misecima.

Molin da mi se svi koji očeju potpis na mojoj neobjavjenoj knjigi javu na mejl da to izpotpisivan. Dok još iman vrimena, falain domiđenja.


04.05.2011., srijeda

Dragi prijateji

Morala san ugasit komentare jer mi se nekakva teška boleščina počela širit blogon. Žaj mi je zbog onih lipih komentara i zafrkancije, ali nisan više mogla trpit, virus je bija bidan sve mahnitiji i luđi.


U nadi da će nositelja teških simptoma šta brže negdi zatvor..ovaj, izličit, pozdravjan ga uz pismu koju san sigurna da voli isto ka i ja i koja će mu, ako Bog da, barem malo olakšat teško stanje u kojem se nalazi.





01.05.2011., nedjelja

...




PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL

KRUVA I RADA! I PO LITRE...
Miljenko Smoje
Objavljeno u Feral Tribuneu br. 416, 1. lipnja 1993.

SVETI OSIB DJELATNIK

Miljenko Smoje

Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja, ali je meni Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini. Vajali marangun pila je, tesa, šega, tuka brokve za priranit svoju famiju. Sveta famija Osib, Isus i Marija.

Premda je pokvarena radnička klasa sišla sa istorijske pozornice, Crkva ga i nadaje spominje ka radnika umisto ka djelatnika. Triba to ispravit. Dakle: sv. Osib marangun, djelatnik.

Bija je lipi dan i po starome običaju okupija se narod ne na prvomajski nego na svetosibovski piknik na Marjanu. Ogromna razlika između ove današnje i starinski fešti. Ni bilo megafoni, glazbari, borbeni radnički ni partizanski pisam, ni bilo armonik, koli, zborova ni bandiri.

Njanci lav u zoološkom vrtlu nije rika. Kako će rikat kad su bidnu beštiju u Zagreb špedili jer ga se u Split nije moglo ranit. Lavu se oće šest-sedan kili mesa, a ko će dat?! Da je meni i po kila, i kvarat! Ali, lave moj, svršija je kurbin pir. Rika ne rika, svejedno ti se piše.

Vidija san samo pet-šest stari rebanbiveni Splićani sa crvenim kularinama i crvenin garifulon na pateli od jakete. Svetašno obučeni koračali su uspravno, ponosno ka da su bog zna koje junačko dilo izveli.

Oni ka prkose, a ne znaju bidni da je u nas široka demokracija i da su osin rasistički dozvoljeni svi partiti, sve bandire i znamenja.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se