marchelina

01.01.2011., subota

Perpetuum mobile, Onur, Cupelmen i vatrometi

Ka i svaku, tako san i ovu Novu odlučila dočekat kod mog brata i njegove male familije.

Bratova familija trenutno broji dvoje odraslih, troje dice, jednog hrčka, jednog pasa i jednu zlatnu ribicu. S obziron da živu podno Marjana, moglo bi se komotno reć da je pravi zoološki vrt u stvari smješten u njihovoj kući. Oni uvik imaju najmanje dvi životinje na skrbi. Ja se ne ubrajan u to, meni brat govori da san ja beštija, a to nije isto šta i životinja. Beštija je karakterna osobina, a ja osobno to uvik doživin ka konpliment.
Imali su oni još i mačku, i kornjaču, a nilskoga konja i australijskog čudnovatog kljunaša sva srića nisu uspili prinit priko granice, nisu imali uredne papire.

Puten do brata i Veloga Varoša, prošla san kraj klizališta na Prokurativama. Nekoliko dice je klizalo, a po Splita je visilo na ogradi i zapanjeno promatralo to najnovije splicko čudo.


Image and video hosting by TinyPic

Većina publike je očito iščekivala neki spektakularni pad onih najhrabrijih šta su odlučili izać na klizalište. Najhrabriji su najhrabriji ne zato šta su odlučili klizat, nego zato šta su se to usudili izvest isprid splicke publike. I puno normalnije radnje od klizanja teško je dostojanstveno odradit isprid svih tih urokljivih očiju koje jedva čekaju neki gaf e da bi mogli prokomentirat "Ala redikula, brale!"

Ja san bila nekako tužnjikava, misleći kako mi baš i ne služi na čast da Novu godinu dočekujen okružena familijon, dičurlijon, pasima, hrčkima i zlatnin ribicama. I za Božić i za Novu eto pritisla me neka usamjenost, opsjedale su me slike nekakvog kamina, plamsajuće blagdanske vatrice, i nekakvog princa koji bi me tačno u ponoć zagrlija ka Onur Šeherezadu, šapćući promuklin glason na moje uvo zažareno od vina, vatre i jubavi: "Sritna ti Nova, o ti prekrasna, predivna, prefenomenalna ženo mog života, ovog, i svih sljedećih mojih života i inkarnacija...."

Bratovo najmlađe dite je mali pinpilinić Noa koji ima četri godine i nikada ne gasi. Drugin ričima, ne zatvara usta doslovno cili dan. On je navijen, on misli da živit znači - govorit. Govori bez pauze, bez točke, bez zareza, bez točkezareza, i bez obzira. Melje li ga melje, ne gasi, osim kad, napokon, zaspe. A kad zaspe, to je ka da ga neko išteka iz struje. Samo klone, ka mali lutak. Sklupča se u nečijem krilu onako kako se sklupčavaju umorni anđeli. Mi onda svi zastanemo i gledamo u to lišce, najedanput puni strahopoštovanja prema stvorenjcu koje, čak i kad zašuti, i dalje okupira našu zajubjenu pažnju jednakim intenziteton.

Image and video hosting by TinyPic

Njegova verbalna hiperaktivnost je neobjašnjivi misterij, nikome nije jasno odakle mu toliki vokabular, i kako more 24 sata govorit bez uzimanja zraka. Ukratko, Noa je, još službeno nepotvrđeni, perpetuum mobile. Tako san, umisto Onurovih stractvenih izjava jubavi, morala odslušat

"Teeeto!! Znac cta can dobija za Bozic? Jel' znac, jel' znac, jel' znaaaaac???? Cokoladu! I hrcka! I autić! I Cupelmena!"

O, bože. Je, slatko je, priznajem. Ali ja bi Onura, a ne Nou.

Uz sve to, Noa je još i najmlađi od bratove dice, uvjeren da se svit vrti oko njega, i potpuno mu je neshvatljivo kako iko od ukućana i gostiju može pričat o ičemu šta nema veze s njim. Kad se neko od nas zanese pa pokuša pričat o politiki, socijalnoj situaciji, miru u svitu, on se uvridi i promptno prekida takve pokušaje u samom začetku, vraćajući pažnju ponovo na ono jedino bitno - na samoga sebe.

Iako ga obožajemo, jer dica i jesu mala božanstva, čak i kad ne zatvaraju usta 24 sata u kontinuitetu, ponekad poželimo da bar na pet minuta brate ugasi. I tako kad se mali perpetuum sinoć naglo umirija i presta nas zasipat bujicon svojih akcionih fikcija tipa "Ja čan jaci od Cupelmena i cve cu vac plebit!" ili "danac can letija pliko ciloga glada jel iman najveća klila na cvitu!", i pitanjem "Kad ce vice vatlomet?", svi smo odahnili.

A onda nan je bilo sumnjivo. Ček, presta je govorit, a nije zaspa? Ruka na čelo, a čelo - oganj. Toplomjer pod pazuh - fibra, 40 stupnjova, celzijusovih. Šta se nas tiče, taj podatak nas je drmnija ka 40 merkalijovih. Strka, panika. Kako može u tako maleno tjelešce stat 40 stupnjova fibre?? Uspili smo ga nagovorit da otvori usta, proguta je Lupocet na jedvite jade dok smo mi pobožno pratili njegovo gutanje, moleći se da ne povrati i sirup i komplet sadržaj novogodišnjeg ručka.
A onda čekanje da Lupocet počne djelovat. Brat je zalipija prste za toplomjer, miri mu fibru svakih šest minuta. Ponekad zna bit tako psihotičan. Ne toplomjer, nego brat.

Kroz prozorćić njihovog stana u Varošu prolamali su se udari petardi i bljeskovi malih vatrometa, onih koji su najavljivali glavni, veliki splicki novogodišnji vatromet tačno u ponoć.

Na božićnon drvcu svitlucalo je ijadu svićica, na televiziji je iša direktni prijenos koncerta na rivi.
Glas Olivera Dragojevića je zajedno sa galebon lebdija nad rivon a usput i ustvrdija kako na rivi trenutno ima "miljun svita". Uopće nisan sumnjala da je to precizan i tačan podatak. Marijan Ban, čovik sa najsmišnijim radom nogu na planeti, piva je "Četrnajst palmi" uz pratnju svih onih miljun glasova.

A mi smo vidili samo ono sklupčano, fibrom prisilno umireno blebletalo, i čuli samo ritam njegovog ubrzanog disanja.

Nakon otprilike 40 minuta tjeskobnog iščekivanja, mali lutak se naglo uspravija na kauču i probijajući se ispod dekice uzviknija:"Ja cam gladan!"
Nema tog novogodišnjeg slavlja koje se more mirit sa euforijon olakšanja i sriće koja nas je sve uvatila kad je toplomjer pokaza da je fibra sa prestrašnih 40 pala na podnošljivih 39,5. Živija Lupocet!

Dobro, osim pozitivnog djelovanja, Lupocet, ka i sve likarije ima i neke neželjene nuspojave. U Noinom slučaju, nuspojava je bila još energičniji nastavak njegovog laprdanja. Čim mu je fibra kalala pišljivih pet stupnjova, navija se ka mišalica za beton - bla bla bla bla, i bla bla bla bla, i Supermeni i autići i letenje i kamijoni i čokolade i čarobni plaštevi, počeli smo kolutat očima a brat je čak i predložija da ga nekako natiramo da povrati oni Lupocet, pa da se mlin opet umiri.

Za onih po ure koliko je fibra stala na 39,5, Noa je uspija u sebe ubacit i progutat redom: juhu, španske ptice, manistru i toč, malo francuske salate, po kile kruva i 200 grama čokolade. Naravno, ne prekidajući monolog niti na jednu sekundu. A najgore od svega: bez prestanka nas je morija pitanjem o velikom vatrometu.

"kad ce vatlomet? je li bija vatlomet? zacto joc nije bija vatlomet?"

Kad je u sebe utrpa sve šta je bilo na stolu, smistija se na kauč ispod svoje dekice, svako malo skaćući i vireći kroz prozor, uz prigodno neočekivano pitanje:"KAAAAD CE VICE VATLOMET???"

Taman kad smo počeli skoro žalit šta smo mu uspili smanjit fibru, naš Cupelmen se ponovo sklupča, glavicu nasloni na jastuk sa obje rukice položene ispod obraza, i zašuti. Strepnja nas je još jednom sve nadnijela nad njegovim gnjezdašcem, opet dlanovi na čelo, brat živčano trese toplomjerom, iščekivanje rezultata, i, ponovo, šok: 40 stupnjeva.

U tom momentu postali smo svjesni da je situacija ozbiljna. Uslijedilo je nazivanje baka, i hitnog dječjeg prijema u Splitu, savjeti, starinski i novodobni, nervoza, svađa oko primjene savjeta, tjeskoba, grč u stomaku, i zajapureno Noino lice, i neprirodno zaustavljeni perpetuum mobile.Temperatura na splickoj rivi je onako novogodišnje rasla, a paralelno s njom i ona Noina, 40 sa jedan, sa dva...Brat uzima malo užareno klupko, jure s njim u kupatilo, tuširanje uz vrištanje i borbu, hladni oblozi, krpe namočene kvasinom, na tabane, na dlanove, na čelo...

U ponoć je sa rive u prilipo splicko nebo prsnija onaj najlipši vatromet radosti i slavlja, a Noa nije ni trepnija.

"Noa, vatromet! Pogledaj, počeja je vatromet!"

Noa blidim, upitnim pogledom prošara po našim očajnim licima, a potom nastavi ravnodušno zuriti u onu neku nevidljivu točku u koju zure svi ljudi kada boluju, potpuno odvojeni od bilo čega iz stvarnosti zdravih.

Promatrala san brata kako se naginje nad svojin najdražin Cupelmenom, kako ga oprezno ljubi u vratić, ka da će tim dodirom usana iz njega izvući fibru zajedno sa svim njenim opakim živinim stupnjevima. Osjećala san kako mi se skuplja grlo pred prizorom najčistije, najstrašnije, najteže ikad postojeće brige na svitu: brige za bolesno dite.

Kada se već činilo da Noa neće uspit svojim čarobnim krilima priletit priko vatre i ognja zločestih zmajeva, kada nikakvi vatrometi, ni pokloni ni obećanja nisu uspili privuć njegovu pažnju, kada su se među nama uspaničili i oni poslovično najhladnokrvniji članovi obitelji, Noa se najedanput ispravi na kauču, strgne sa sebe dekicu, pobaca sve one krpe-obloge i uzvikne:

"Je li bija vatlomet? Ocuuu gledat vatlomet!!!"

Poskočivši, najedanput smo iz one obamrlosti svi bili na nogama puni nade, i mi, i pas, i hrčak, pa čak se i zlatna ribica osovila na one svoje lelujave peraje, još jedno mirenje fibre, toplomjer pod mali pazuh, još jedno iščekivanje i onda, napokon, najbolji rezultat te noći - 37 sa osam!

Nastupija je najsjajniji vatromet radosti ikad viđen u splickim novogodišnjim noćima! Najedanput smo se svi pretvorili u perpetuum mobile, svi smo pričali u isti glas, tako živo i tako brzo i tako nesuvislo da je čak i Noa, kralj svih brbljanja, osta pomalo zapanjen, najedanput su se sve naše božićne, novogodišnje i ine životne želje stisle i ostvarile kroz jednu jedinu zajedničku želju: da Noi padne fibra.

Promatrajući nekoliko sati kasnije kroz prozor prvu splicku zoru nove godine, dok je iz pozadine dopira zvuk Noinog mirnog, ujednačenog, zdravog sna, glavom mi prođe misao čistog blagdansko-filozofsko-religijsko-egzistencijalno-ljubavnog prosvitljenja:

Jebo Onura. Ovo ja zoven savršenim završetkom novogodišnje noći.




<< Arhiva >>