marchelina

27.10.2010., srijeda

Sivcem protiv sivila

nađen sivca na yutjubu

pa raspalin svon snagon

i boje da si mi

krepa sivče

reve tovar

kroz prozor moga stana

i prdi i smije se

svemu šta se miče

svim žutim kesama

i narodnjacima

svim lopužama

grezim kaljužama

iaaa

iaaaa

reve tovar

digla san cili neboder na noge

dišpetiran ka malo dite

dok kroz ponistru

čirin put ulice

oće li bar nekome

slučajnon prolazniku

sićanje, i smij, i dišpet,

razvedrit sivo lice.





Marčelina

Bura.

Prozor prema

bračkom kanalu

na rivi

klupa bijela

sama

nevesela.

Bura

usnama usisavaš

pramen kose crn.

Marjan borovima

šumi splitske rime

i polako

u kavezima

umire.

Marčelina

di su ti stope

Marčelina

di ti je jubav

Bura.

Riva

instalirana

daleko od Mediterana.

Marčelina

čija si ti u stvari

bila cura

Marčelina

noćas nas je

ubila ona naša

orkanska bura.

Marčelina

jesi li našla

svoj smijeh

Marčelina

čiji si ti

u stvari

bila grijeh?





24.10.2010., nedjelja

Šta je čovik bez stolice

Evo pratin zadnjih dana ovi metež šta je nasta kad je šjor dotur Ivo, u narodu poznat i pod umjetničkin imenon "ja-san-domovinski-sanak-iman-obraz-ki-opanak" ušeta u Sabor i pokuša se negdi smistit.

Ijako je to vako nama sa strane moglo izgledat malo ka neozbijno, iliti kako san negdi pročitala da je to jedna obična burslek..bruslek..burlesk..bluresk..ajde đavlu i nounari sa njihovin stranin ričiman, ja recimo razumin kliko je važno u životu imat svoje misto i svoju stolicu. Oli i doturi nisu sto puta rekli kliko je nezdravo kad čoviku izostane stolica, a pogotovo kad mu izostane cili red stolica, to je već božemiprosti za bolničko liječenje i terapiju.

Sićan se dobro kako smo se ja i oni moj bivši zakoniti znali posvađat okolo toga di ko sidi, a najgore je bilo u vrime ručka. On je uvik tupija da glava kuće mora imat svoje misto, i ja i ono petero dice smo to donekle i poštivali dok nije počeja sve zarađene novce trošit po kladijonicaman i tako nas takorekuć doveja na prosjački štap.

Nekad bi nesta i na duže vrime, pa bi se onda vratija ka da ništa nije bilo, i zahtjeva da mu ustupimo njegovo misto za stolon, ali mu se bogami niko od nas nije tija maknit, ni ja ni dica, čak ni oni najmlađi, oko materino, šta je najviše ličija na njega i do neki dan bija čačin mezimac.

Dobro, nije isto ostat bez mista za obitejskin stolon i bez mista u Saboru, jerbo je ono šta se servira na obitejskon stolu prosječne hrvacke familije skroz beznačajno u odnosu na dobre komade koji se nude za saborskin stolon. Kad se čovik tamo jeanput smisti, more se natuč do te mire da namiri i sebe i tri svoja pokoljenja unaprid. U svakon slučaju, nije bilo lipo gledat dotura kako se pokušava bidan negdi utirat.

Moja susida Ane i ja smo to pratile na televiziji i dobro smo se snervale.

- Marče - kaže ona meni - ovo je bogati prava predstava!
- Dašta, i luđe od predstave!
- Ki da smo u teatru, oli u kinu!
- E. Da su pametni, napravili bi rebalans stolica!
- Uimeissovo, kakvi te rebalans stolica spopa?
- Pa lipo, uveli bi u sabornicu ono ka šta je nekad bilo u kinima, ona pomoćna sjedala, za ove šta izgubu stolicu oli zakasnu! Pa kad se kino zamrači, oni se lipo došuljaju i sidnu na pomoćno sidalo i nikome ne smetaju, a opet gledaju film!
- Je, dobro si se to sitila, svaka ti čast. Ali ja iman još bolju ideju. Naprimjerice da u ovakovin situacijaman uvedu onu dičju igru "Ko digne guzicu, izgubi stolicu". Ako recimo u Saboru njih ima, štajaznan, stodvadeset, poslažu lipo stodevetnajst stolica i trču ukrug dok neko ne vikne "Stoj", pa oni najsporiji ostane bez stolice. Meni se to čini skroz demokratcki.
- Viš, nije ni to loša ideja Ane, svaki ti da! Jedino šta mislin da bi se za saborske prilike igra tribala preimenovat.
- Kako, irudati?
- U "Ko digne lovicu, izgubi stolicu!" I onda bi bija mir!
- Je kua bi onda bija mir. Za postić konačni mir, tribalo bi tu igru još jeanput preimenovat.
- Jel'? A u šta?
- U "Ko digne lovicu, izgubi guzicu!"




22.10.2010., petak

Selma, nagni se kroz prozor, molim te

Selma je za sve kriva.

Veliki broj svjetskih problema, nedaća i nevolja prouzročen je predrasudama. Predrasude nas razdvajaju i često su temelj mnogim sukobima, nekada i krvavim, sa tragičnim ishodima. Jedna od predrasuda koja me ovih dana muči je ona koju gajimo mi svjetovnjaci prema crkvenim licima.

Naime, bahati kakvi jesmo, uvjereni smo da svećenici nisu sposobni shvatiti naše svjetovnjačke hedonizme, i da jedini stav koji imaju o, recimo, muzici koju slušamo, jest onaj kritički stav. Kad bi nam na primjer netko rekao da naša visoka presvijetla crkvena lica slušaju, ili su u mladosti slušali "Bijelo dugme", mi bismo vjerojatno pomislili da tome nekom jadničku baš i nije dobro, da nije pri sebi, da mu nisu svi kod kuće, i tako dalje i tako bliže, da ne kažem...niže.

Da radnici Željezare Split nisu odlučili prenoćiti na Kaptolu, pod prozorom jednog od tih presvijetlih lica, meni nikada ne bi do mozga došla, ni u najcrnjem ludilu, pomisao da je to crkveno lice u mladosti slušalo na primjer "Bijelo dugme", možda čak i svakodnevno, u pauzi između dugih, monotonih satova vjerske obuke i pripreme za obnašanje časnog svećeničkog poziva.

Naravno, nisam toliko zastranila da bih vizualizirala jednog svećenika kako se negdje potajice drma uz ritam "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", mada, moram priznati da mi ta vizualizacija zvuči jako zabavno, ali sam skoro pa sigurna da je suptilno buduće svećeničko uho kradom slušalo i preslušavalo, žarom kojim se prebrojavaju kuglice svete krunice, onaj evergreen među laganicama, naslova "Selma, ne naginji se kroz prozor"

Znajući da muzika utječe na mladog čovjeka, jednim dijelom čak bitno ostavljajući trag na njegovu nevinu, podložnu psihu, lako je zaključiti zašto će onaj jedan prozor na Kaptolu ostati zatvoren, odnosno, čak i ako se otvori, nitko se kroz njega neće nagnuti, pa će prosvjed gladnih radnika Željezare Split imati odjeka koliko bi otprilike imao da su, umorni i promrzli, svoj vapaj uputili nekom, snijegom zametenom, stablu na Zavižanu.

Neće se nitko nagnuti kroz prozor ispod kojeg su proveli noć, osim možda tek pred jutro, da bi se, nestrpljivim provirivanjem, utvrdilo jesu li već napokon otišli.

Sada bi zlobnici, naravno, u cijeloj priči o Selmi, prozorima i Bijelom dugmetu, našli hrpu materijala za još jednom dokazati i ukazati, po tko zna koji put, na čvrstu povezanost države i crkve, našlo bi se tu i materijala za potkrepljivanje zakona o spojenim posudama, a sve zato što se ni prozori na Markovom trgu neće odškrinuti, a ako se i odškrinu, nitko se neće kroz njih nagnuti, što je više nego očit dokaz o jednakom muzičkom ukusu politike i crkve. I jednima i drugima jednostavno je u podsvijesti, a sve zbog jedne Selme, ostalo da je naginjanje kroz prozor opasno, rizično i nepotrebno.

Može se, naime, sasvim lijepo putovati udobnim vlakićem sve do kraja (mandata), a da čovjek niti jedan jedini put ne pogleda kroz prozor vagona.

No dobro, u svemu je bar nešto pošteno i pravično. Radnici Željezare Split, ili radnice Kamenskog, i još na tisuće drugih radnika ove zemlje, mogu slobodno također dijeliti isti muzički ukus, pa, ležeći na klupama ispod kaptolskih prozora, ili na pločniku ispred tvornica, ili balansirajući na rubovima tvorničkih dimnjaka, pjevati neku njima omiljenu i prigodnu pjesmicu, čak i iste grupe, možda onu "Pristao sam bit ću sve što hoće", pa tako dok im ne prekipi.
Dok se ploča ne odvrti, a igla gramofona ne izliže.

Šteta što je većina radnika bez posla, plaće, nade i kruha, godištem bila predodređena na slušanje Bijelog dugmeta.

Da bar pripadaju malo mlađoj generaciji, generaciji hip-hopa, pa da se diljem Lijepe naše zaori jedno gromoglasno hiphopanje splitskog TBF-a, pa da se napokon, sad kad je kompletan naš život inkasiran, sa radničkih usta prolomi jedini učinkoviti stih, braćo i sestre, "ODJEB JE LANSIRAN".



16.10.2010., subota

Na Velebit sa ovcama

Niko mi ne može uzburkat adrenalin ka moja draga mater.
Zove ona mene danas i ja joj onako zagrintan na vrime, život, stresove, kredite, dakle na sve ono šta većinu pučanstva muči, a da san znala šta će uslijedit iza toga, bila bi rađe mučala.

Draga mama je naime gledala na teveliziji jednu emisiju o judima koji su sami sebi iz temelja prominili život, a šta znači da bi tako i ja naprimjer mogla i tribala.
Pa se razvezala od nekim judima iz npr. Zagreba koji su ka priko noći navodno prisikli sve lance, i zaprašili u neke pripizdine. Jedan je recimo otiša na Velebit i čuva ovce. Drugi je otiša na Pag. Nisan uspila sve povatat u bujici njenih oduševljenih nabrajanja, ali san svatila da triba dakle otić negdi di je Bog davno reka laku noć, nabavit si stado ovaca, i eto rješenja za sve.

Ja govorin, dobro mama, sve je to lipo i krasno, ali jel' ti mene stvarno moš zamislit kako negdi po velebitskin vrletima veselo ko Hajdi skakućem iza stada ovaca?

Mislin, jel' ima tamo uopće internetckog signala?

A osim toga, ja ne želin bit sritna na Velebitu, nego baš ovdi di san sad. Jer me ta izolirana mista uopće ne privlače, a ni ovce, iskreno rečeno.

Mama, kažen ja njoj, ja ti ne volin te pripizdine.
Ona se na to užgala i govori da "ko me pita šta volin ili ne volin!"

Kako to misliš, ko me pita? - kažen ja. Pa zar nije najbitnije radit ono šta čovik voli??

Nije, najbitnije je minjat! Drekne ona.

Mama, izivcirano ću ja njoj, čak i pod suludom pretpostavkon da najedanput zakjučin da je Velebit ono šta cili život želin, i čak da se pronađen u naganjanju ovčica po njegovim ledinama, ne mogu otić, ko će mi bogamu plaćat one kredite?? Ne virujen da bi u banci pristali da in umisto uplate misečne rate donesem kilo ipo ovčijeg sira!

Ma, opet će ona, neće tebi nikad bit bolje u životu, kad nemaš hrabrosti za promjene!

Klik.

Pa ti pričaj s materama.

Iden vidit kliko košta jedno omanje stado ovaca, javin vam se sa Velebita.

Vaša Hajdi.



15.10.2010., petak

Hvala ti što si me volio

Ima li išta dragocjenije, krhkije i delikatnije od lista ispisanog papira starog trideset godina?

********************


Bile su lude osamdesete, a mi smo bili smiješna mala ekipa. Druženje se odvijalo na svakodnevnoj bazi, zrak je bio naelektriziran od emocija, ali nitko, nikada, sve do danas nije izrekao ono što je osjećao, tj. ono što smo svi osjećali. A to je bila ljubav. Ljubav svakog od nas za nekog iz te male ekipe, a , usmjerena ka potpuno pogrešnoj osobi.

Bila je jedna Taja, jedan Luka, jedan B., i jedna ja. Taja je bila zaljubljena u B., B. je bio zaljubljen u mene, a ja sam bila zaljubljena u Luku, koji nije bio zaljubljen u nikog.

Luka je vozio motor, i B. je vozio motor, i mislim da sam ja bila zaljubljena u Luku zato što je nosio kaubojske čizme koje su jako pristajale uz njegov motor a ja sam smatrala da mu za savršeni dojam još samo nedostajem ja. Ono, juri motor, meni kosa vijori, i sve to.

B. je bio uvijek uz mene. Provodili smo sate i sate zajedno u šetnji, priči, smijehu. Ponekad smo odlazili kod njega i slušali muziku. U stvari, B. se pravio da sluša muziku, ali je slušao samo mene i moje beskonačno blebetanje i filozofiranje.

Pričala sam i pričala a on me samo promatrao onim svojim mekim i blagim pogledom. Utapao se u mojim očima, a ja nikada, sve donedavno, nisam shvatila. Doduše, i da sam shvatila, ne vjerujem da bi se nešto bitno promijenilo, jer ja sam voljela Luku. Koji nije volio nikog.Tojest, volio me je onako kako sam ja voljela B., a htjela sam da me voli onako kako je B. volio mene.

A kako me je B. volio, razumjela sam trideset godina poslije.

Često sam, slušajući muziku sa B., pisala pjesme, crtice, bilježila na papir kratke ili duge misli koje su mi prolazile glavom u tim trenucima. B. me je zavijao u svoju ljubav a da ja toga nisam bila ni svjesna...birao ploče za mene, a onda, sa smješkom, promatrao moje reakcije, pratio kako tonem u kontemplacije, gurao mi olovku i papir u ruke, i smješkao se, smješkao se, smješkao...

Toliki momenti bliskosti i samoće, a nikada nije pružio ruku prema meni, osim da bi mi dodao olovku i papir...Nikada niti hinjeno slučajnog dodira, a toliko ljubavi u tim smeđim očima.

Toliko ljubavi u njegovim očima dok sam mu ja pričala o svojim nesretnim ljubavima. A nikada nijedan pokušaj. Znao je, znao je da mi nije ono što sam ja njemu. Pa me volio tako. Obožavajući moju prisutnost, nježno prateći moje sanjarije, tješeći me i čuvajući moje snove.

Najčešće sam pisala pjesme onda kada bi on stavio neku ploču sa muzikom koja bi me ponijela...Bob Dylan, Jethro Tull, Leonard Cohen...pa Melancholy Man-The Moody Blues..njegova najdraža...dok sam ja pisala, on bi se pritajio i pravio se da ne postoji....

Lakonski sam te papiriće ostavljala i zaboravljala u njegovom stanu, i ne sjećajući se sutradan što sam i kako sam uopće napisala.

Negdje tamo 85-e sam ga otprilike posljednji put vidjela. Odlutala sam po Europama, prepustila ga njegovim stazama a sebe svojim. Pa je bio rat, pa sam se ja udala, a i razvela, njega nisam viđala, samo sam čula da se oženio, i, naravno, razveo.

Prije dvije godine, točno na moj rođendan, koji sam slavila kod brata, brat mi je rekao:

"Imam iznenađenje za tebe, poseban poklon."

Izašao je iz kuće i nestao na pola sata. Vratio se zatim, ali ne sam. B. je bio s njim.

Iz ruke mi je zamalo ispala čaša crnog vina kojim sam sebi nazdravljala taj četrdeset i neki...

Prišao je, sa smiješkom, kao da nije prošlo trideset godina. Pružio mi ruku, poljubio me u obraz, a u očima isti onaj izraz kakav je imao onih osamdesetih. "Sritan ti rođendan" I pruži mi nešto.

Razmotam poklon. U omotu pronađem list papira. Požutjeli, iskrzani list papira. Na njemu, nadobudnim mladalačkim, lepršavim rukopisom napisana pjesma.

Bez naslova, a u potpisu:

Marchelina, 21.10.1980.g.

U rukama sam držala pjesmu koju sam napisala u nekom drugom životu i koje se nikada više nisam sjetila. B. je trideset godina čuvao taj papir. Trideset dugih godina. Rasplakala sam se, plačući za sobom, plačući za njim i plačući za osamdesetima iz ludih osamdesetih.

B., hvala ti.



13.10.2010., srijeda

Djavlu i teknika

Riknijo kompjuter.

Nije samo riknija, nego je crka, prigorija, izgorija, adio.


Bila san napisala jedan veliki tekst o tome kako mi je crka konpjuter i kako sad pisen sa nekog prastarog laptopa sa kojeg je nemoguce pisat, i sekundu prije nego sta san kliknila na "objavi", laptop se ugasija.

Pisne li mi IKO o tome kako triba pisat prvo u wordovom dokumentu, bit ce mrtvih.

Ne zafrkajen se. Ja van lako ispalin na zivce. Iman kratki fitilj. Ne bi me zacudilo da mi se i kosa zarica. Kratki fitilj, rice, i Splite volin te, i eto mene jos malo pa gradonacelnica bogati.

Nazvala san majstora za konpjutore koji mi je obznanija da se radi o povecem kvaru.
Ja pitala kliko to povece iznosi kuna? Kad mi je reka cifru, rekla san mu da cu razmislit jer da ako na iznos koji triban ispalit za popravak dodan jos malo, mogu kupit auto, ili malo manju vikendicu.

Tako da san sad u dilemi, kupit novi konpjutor ili vikendicu. Vikendica je dobra ideja, a i veca je i prostranija od konpjutora, ali se na njoj ne moze pisat. Mislin, moze, moze se i na kucama pisat, naprimjer "Ovo je Hrvacka!"
Ili, "Kerume tudume!" (ovo samo citiran, molicu lipo, ja tako ne mislin).

Sa druge strane, konpjutor je puno zgodniji, jer u tin njegovin virtualnin prostranstviman ima puno vise mista nego na zidu od kuce, pa bi oni sta su napisali na jednoj kuci u Splitu "Kerume, tudume!", u konpjuteru mogli to isto napisat milijardu puta, KerumetudumeKerumetudume... To mi izgleda bas prva liga. Mislin, ne to pisanje kontra gradonacelnika, nego cili taj komod i to.

Ali u konpjutoru se ne moze litovat.

U laptopu pogotovo. Ovi laptop sa kojoga se javljan nema naprimjer hrvacka slova pa tako ne mogu napisat c nego samo c, i umisto s moran pisat s, i umisto z, z.
Nema kvacica na sloviman! To bi se svidilo mom bratu. Necu van rec zasto. (nadan se da ne cita ovo).

Da ne govorin o tomen koliko ovomen laptopu triba vrimena za otvorit jedan prozor. Irudati, ka da ga pere, a ne otvara.

I sad san se vec skoro navikla pisat ovako bez kvacica samo me straj da cu zaboravit ona kvacicava slova i da poslin vise necu znat razliku izmedju c i c.

Aj dobro dok pisen vako u intimi bloga, ali sta recimo da krenen pisat po kucama i zgradama pa da se javno osramotin.

A mozda se ne bi ni primjetilo, ijonako se po ovome mome gradu svasta napisalo. Nisan rekla napisalo, nego napisalo, da neb' opet ispalo da pisen kontra onih cunjki na celu grada.

U svakon slucaju, ako te cunjke mogu pisat po svim vridnostima ovoga grada, sta ne bi i ja. Rekla san pisat, ne pisat, ne cerekajte se vi subverzivni elementi.

Majstor od konpjutora mi je jos reka da je u konpjutoru crka procesor.
Ja neman blage veze sta mi je to reka.
Ali kad mi je pojasnija da je procesor prigorija, odma san svatila. Procesor je nesto sta valjda procesuira, pa je od prikomirnog procesuiranja prigorija, ka sta bi se moglo recimo desit i nasomu Uskoku.

I jos mi je reka majstor da su procesori skupi. To san isto odma razumila, di nece bit skupo nesto sta procesuira.
Dobro, ne znan jel' Uskok skup, ali znan da su nas recimo ovi koje on procesuira, skupo dosli. Ispada da sta covik manje vridi, to vise kosta. To more bit samo u nas.

Najteze od svega mi je to sta su mi u tome konpjutoru sta je crka ostale tri nezavrsene price. I sad ne znan jel' se to more spasit.

Ja san sa konpjutorima isto ka i muski sa zenskama. Kurca ih ne razumin, al' ne skidan se s njih.


12.10.2010., utorak

To je zato što sam ja nja-nja

Jebenti gay paradu.

Cilo vrime sam bila onako cool i građanski zgrožena nad divljaštvima i agresijom protivnika parade u Beogradu i nisam bila spremna na ono što me strefilo prije dvije-tri minute kad sam, ništa ne sluteć', kliknila na jedan od tekstova u e-novinama a pred oči mi iskočila fotografija sa parade. Ide kolona, a na njenom čelu sudionici parade nose veliki transparent "MOŽEMO ZAJEDNO".

Istu sekundu meni suze na oči.

Rasplakala se brate k'o tužna godina. Savinula i pognula tužno, kao tužna vrba.

Dobro jesi li ti normalna, postavljam sama sebi jedno od mojih uobičajenih, retoričkih pitanja. Koju gospu sad cmizdriš?

I sve dok tako samokritički i zgađeno pljucam po samoj sebi u maniru najvećeg cinika, kroz glavu mi jurišaju nesređene i kaotične sekvence svih onih situacija u kojima nismo zajedno, a ima ih toliko da iza svake nove slike stoje tri točkice, protežu se unedogled, puno su dulje od ijedne parade ikad.
Najduža kolona na svijetu je ona sastavljena od ljudi sa kojima nismo bili zajedno. To je kolona kojom bi mogli zaokružiti cijelu planetu. Možda i nekoliko puta.

Nismo zajedno.

Nismo sa invalidima, nismo sa usamljenima, napuštenima, nismo sa opljačkanima, nismo sa zviždačima, sviračima, vitezovima i pjesnicima, nismo sa bolesnima i manjinama, nismo sa susjedima, niti sa familijom, niti sa stablima.

Nismo ni sa sobom samima.

Možemo zajedno.

Ne mogu to ni napisati a da mi brada ne zadrhti.

Stvarno sam nja-nja.

07.10.2010., četvrtak

Dva siva galeba

Stvar je bila u tome da Neve nije imala svoj život. Malo je ona i inače imala stvari koje je mogla nazvat svojima, osim šta je mirne duše mogla svagdi izjavit da ima – svoju dicu.

Njena dica su međutim imala, osim nje, i svoje sobe, svoje kompjutere, svoje slobodno vrime, svoje slušalice na ušima, i svog tatu koji više nije bija muž njihove mame.

Nakon šta su dica narasla dovoljno da ih može ostavit same kad padne mrak, a to doba je kod Neve, kao roditeljice, službeno nastupilo tek nakon šta su dotična dica napunila i pripunila osamnajst godina. Neve, koja je dotad imala samo svoju krpu, svoju metlu, svoje radno misto u firmi za dvi ijade kuna, svoje neprospavane noći i svoju alimentaciju koja je bila njena samo dok je čeka, a kad, i ako je dočeka više nije bila njena nego ju je predavala Elektrodalmaciji, Vodovodu i Telecomu, zaključi da sad napokon i ona može imat nešto svoje a šta ne bi imalo veze sa kućom i kućanstvon.

Prije nego šta joj je potomstvo postalo punoljetno, na samu pomisal da bi se upustila u noćni život, od svojih prijateljica i, naravno, svoje matere, čula bi zgrožene uzvike tipa „Šta? Osam sati navečer je, a ti misliš otić na piće s nekim? A šta će ti dica? Nećeš ih valjda ostavit same?!“

Dica su tada već bila debelo pribacila sedamnajstu, ali Neve je bila dite ovoga kraja, a u ovin krajevima se dicu, pogotovo mušku, ne ostavja bez majčinskog nadzora sve dok majka prirodnin zakonima ne napusti ovaj svit, na opću žalost muških potomaka i bezgranično veselje njihovih životnih družica, lokalno popularno zvanih – neviste.

Neve bi se na kritike onoga poštenog ženskog roda osjećala ka zadnja kurbetina, šta je inače titula koju žena u ovin krajevima stekne i za benignije propuste od napuštanja osamnaestogodišnje nejači u ranim večernjin satima e da bi udovoljila vlastitin guštima i prirodnin potribama.

I tako je našla svoga ljubavnika.

Dici je spremila večeru, a da opere savjest, oprala je cilu kuću, zavrtila dvi mašine robe, od kojih je za drugu mašinu morala pridodat i malo one čiste, napravila kolače, ofregala podove, nazvala svoju mater, pridala izvješće o rečenom freganju i kuvanju, i tada, djelomično umirene savjesti, krenila u uređivanje i freganje i same sebe.

Suočena sa bijednin i zapuštenin stanjem svoje kozmetičke torbice, koju je prenamijenila u kozmetičku torbicu tako šta je krpenu vrećicu za školske papuče jednog od potomaka sačuvala i u nju ugurala malo kozmetike zaostale još iz divojačkih dana, shvatila je da se više ne sića pravila za ulipšavanje i nanošenje mejkapa, iako su joj nekad prijateljice znale govorit da se niko ne zna našminkat ka ona i čak joj na tom talentu otvoreno zavidile.

Slegla je ramenima napućenih usana isprid ogledala, nanoseći šminku koja se mrvila ka parmezan kojim je godinama posipala paštašutu kuvanu i spremanu u bračnom zanosu dok se i taj zanos nije razmrvija, rastopija i nesta, misleći “Jebiga, šta sad, improvizacija je majka kurbanja“, te nakon otprilike pola sata sređena išetala iz kuće, prethodno prpošno cmoknuvši dičicu u glavuše, nastojeći izgledati kako na primjer izgleda kad samo ide do pazara po spizu ili do suside na kavu.

Muški primjerak kojeg je izabrala za aktera u planiranoj borbi za svoje gušte nije bija u puno boljoj situaciji od nje.

Razveden i razmamljen, jer mu je mama, pokoj joj duši, nesmotreno i samoživo napustila ovaj svit još prije desetak godina, stisnut u stanu sa sinom doživotnim studentom, gladan ljubavi, pažnje, paštašute i seksa, moga joj je, ka misto odvijanja radnje, ponudit jedino svoj auto i lokalnu gradsku plažu.

Doduše, kad ju je vidija onako sredovječno raspupanu, od života umornu, ali punu onog neiživljenog žara rasne žene i bivše lipotice, poželija ju je odma tu, na asfaltu, isprid auta na kojeg ju je, nehajno oslonjen, čeka.

Godine čoviku nose puno nezgodnih stvari, usiču mu bore na lice, nalipe višak fizičke mase na vidljiva mista, uvuku se u kosti u formi raznoraznih artritisa, reuma, spondiloza i ostalih staračkih simptoma sa kojima se nauči živit, ali te iste godine donose i neke prednosti, koje do izažaja najviše dođu upravo pri takvim nekim susretima na praznim gradskim plažama u nekim, relativno ranim, večernjim satima, između dvoje bića u određenim godinama.

Naime, nema puno priče niti bespotrebnih odugovlačenja. Judi se bace jedno na drugo apetitom o kakvom mladost može samo sanjati – čežnjom usamljenosti i straha od nadolazećeg razdoblja kad se više na nikoga nećemo moći bacati čak i ako budemo htjeli, jer bi nas svako bacanje bacilo u krevet na duže razdoblje, polomljenih kukova i ukočenih križa.

Seks je oduvik bija najbolji u godinama kad čovik zna da mu ostaje još malo tih godina.
Cila predigra se stisne u onom kratkom momentu nelagode kojeg se odradi skoro više forme radi, tek toliko da jedno drugom damo do znanja da smo sačuvali dostojanstvo usprkos godinama, a onda se bacamo na strateška mista partnera direktnošću gladnog diteta, nestrpljivošću apstinenta, strašću ne-svojom-voljom čednih bića.

Neve je bila odma spremna, odbacila je sa sebe, zajedno sa odjećom i cipelama, sve godine uzornog ponašanja jedne dalmatinske raspuštenice, uzorne majke i kćerke, izmrcvarene, sputane bivše neviste i žene.
Ovdašnje raspuštenice, za razliku od svjetskih raspuštenica, nakon rastave najčešće žive u nekoj vrsti nametnutog celibata, jer, ako su se već usudile prhnuti iz kaveza i narugati tradiciji trpljenja, onda bar, po prešutnom, a nekad i glasnom shvaćanju okoline, moraju tu slobodu plaćati odricanjem od takve vrste ovozemaljskih užitaka.

Auto je bilo relativno komotno, ali tijesno za širinu njihove želje.

Ljubljenje je bilo isto ka i nekad, filmsko, uzbuđujuće, podsjećajuće, ali kosti bogami nisu uspijevale, ka nekad, nać položaj za finale iz kojega bi se izašlo bez težih fizičkih ozljeda i dugoročnih posljedica po umrtvljene zglobove.

Pa je Neve, u jednom momentu, postala svjesna da kroz prozor auta viri njeno golo stopalo.
Pomislila je kako smišno može nekom slučajnom prolazniku izgledati taj njen zaglavljeni taban sa prstima raširenim u šoku neprimjerene poze dok su pokušavali uskladiti ritam u klupku na zadnjem sjedalu, i ona se, sasvim divojački blesavo, uvati hihotat.

On je sta, prikinija nastojanja, a ona mu, slobodom i drskošću žene u godinama, glavom pokaže, i dalje smijući se, na svoje golo stopalo koje je virilo izbačeno kroz prozor, noktiju prigodno nalakiranih opscenom crvenom, kurbanjskom bojom, a on, neopterećen mladalačkom potrebom za dokazivanjem, prasne u smij zajedno s njom, smijući se paralelno njenom stopalu i svome klonulom, obeshrabrenom junačini.

Tresući se zajedno u zagrljaju smija, jedno drugome su u očima otkrili iskre staroga neba. Ona je dlanom mazuckala njegov stomak pedesetogodišnjaka, osjećajući naglu, neobjašnjivu raznježenost nad tim najočitijim prokazateljem njegovih godina, a on je, blagošću prijatelja u nevolji, usnama tješio njene bore umora oko očiju natrackanih razmrvljenom, prerijetko korištenom šminkom.

Taj zagrljaj u kojem su ostali još nepreviđeno dugo nakon napada ludoga smija bija je zagrljaj dva stara galeba na pustoj plaži nakon dugog leta.
Kratak odmor ispod krila nekoga tko zna što je let...

-Idemo? – upitala je Neve nakon duge, umirujuće šutnje, navlačeći na sebe, zajedno sa odjećom, i plašt zabrinutosti poštene žene i odgovorne nečije mame, gledajući na sat sa, nakratko pobijeđenim, prezrenim, ali uvijek prisutnim, žilavim osjećajem krivnje.

U stan je ušla na prstima.
Na stolu su njeni punoljetni macho potomci ostavili sve znakove pojedene, njenim unaprijed pokajničkim zanosom, pripremljene večere.

Malo poslije, u kupatilu, nakon šta je pospremila nered u kužini, otkrila je da nema nikakvu kremu, ni tonik, ni šta već svaka žena koja drži do sebe triba imat za skidanje šminke sa lica.

Našla je neku kremu za ruke kojoj je odavno proša rok, i pred ogledalom, stružući crvenilo sa napućenih usta, pomislila:

„Jebiga, šta sad, improvizacija je majka svakog kurbanja.“



06.10.2010., srijeda

Papillon



kako bi bilo kad bi skočili....




što bi bilo kad bi najednom shvatili da sve što moramo, u stvari...ne moramo?

ma, shvatimo to svi.

u onom posljednjem udahu.









03.10.2010., nedjelja

Depilirana

Ubili su stabla u Varšavskoj, i u Beogradu, a sada i u Stuttgartu. Čudan je osjećaj živjeti na planeti na kojoj se masakriraju stabla. Na kraju će nam planeta u Svemiru izgledati skroz moderno. Gola i depilirana.

Čudno, tek kada se i u Sttutgartu to počelo događati, mene je uhvatio krajnji očaj. Lupilo me beznađe, jer sam, dok su klali stabla po Zagrebu i Beogradu, negdje u sebi infantilno mantrala "Pa da, tako je to kod nas, jebotinas, na Balkanu. Tamo na Zapadu se takve stvari ne bi mogle događati. Tamo bi vlast ispoštovala volju naroda."

I onda gledam stuttgarsku policiju kako vodenim topovima pljuca i riga po prosvjednicima, po tim čudacima koji ne daju jedna obična...stabla.

U kadru prvo vidim raskrvavljenog čovjeka, pa još jednog, pa gomilu zalivenih ljudi, mladih, starih, djece...

Kadar iza toga je čista klasika: pojavljuje se jedan od NJIH, u odijelu s kravatom, naravno, i pristojno objašnjava kako "vlada uvažava mišljenje naroda ali neće trpjeti nikakvo narušavanje javnog reda i mira i odluka donesenih demokratskim putem".

Idioti. VI koljete stabla ove planete, a MI narušavamo red i mir.

Jebala vas vaša demokratska odijela i kravate. Jebali vas vaš zapad, civilizacija, službena kola, tjelohranitelji, izbori, referendumi i obraz kojeg nemate.

Mogla bi ja tri stranice ispisati nabrajajući i psujući.

Ali neću. Idem prošetati dolje do mora.

Dok ga niste isušili.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se