marchelina

30.09.2010., četvrtak

Zna se za koga svaki normalni čovik navija

Aj fala ti bože da je Hajduk pobjedija onoga Anderlehta, sad valjda neće bit cipačine po gradu, osim ako Belgijanci ne odluču vratit Torcidi za one njihove šta su ih Torcidaši jutros nacipali. Nije to baš lipo, nacipat ljude, ali opet, razumin i Torcidu - ka da je lako podnit da po gradu na dan utakmice odaju i judi koji ne navijaju za Hajduk.

Piše u novinaman da je privedeno 13 Splićana, zbog narušavanja javnog reda i mira. Malo su se napenalili na Belgijance, i to mi je jasno. Ali mi nije jasno zašto su Splićani tin Belgijancima oteli – patike? Kad san to čula, prvo san pomislila da su nesritni Belgijanci možda nosili patike plave boje, a plava boja isprid jednog pravog Torcidaša ti je ka crvena krpa isprid bika, jel'.

Zna se da, ako neko oće u Splitu, inače mirojubivon mediteranskon gradu, stoposto najebat, to je ta kombinacija – na dan utakmice između Hajduka i Anderlehta šetat po gradu sa šalovima Anderlehta i patikama od Dinama. Mislin, na to bi svako popizdija. Ko ih ne bi nacipa.

Samo san mozgala koju gospu će Torcidi patike? Ako su stvarno bile plave boje, možebitno su ih namjeravali negdi ritualno spalit uz prigodne antidinamovske kletve tipa „gazi, gazi purgere, spali, spali in i patike“.

Ima doduše u Splitu i judi koji ne navijaju za Hajduk, ali nisu toliko blesavi da to i javno demonstriraju. A ovi Belgijanci čoviče došli u Split navijat za Anderleht. Nemamo mi ništa protiv stranaca i drugih nacija i sve to, ali pod uvjeton da ti stranci, ka i svi normalni judi, navijaju za Hajduk.

U svakon slučaju, nakon šta policija i hitna pomoć maknu sa ulica beživotna tijela onih drskih stvorova šta ne navijaju za Hajduk i provociraju patikaman, u gradu bude skroz lipo. Muški masovno šetaju u bilin majicama, pivaju navijačke pisme, sa pivama u rukama i sa Dalmacijon u njihovon oku.

Meni je Hajduk isto drag, ali opet, kad vidin sve te muške kako glavinjaju okolo polupijani derući se iz sveg glasa "Haaaajduk žiiiviii vječno, Booog i nikooo višeeee", meni dođe da in uzvratin "Nekaaa živiii kol'ko oćeee, al' nek živiii malo tišeeeeeee!!!".

I još se dernjaju kako volu bilu boju, ali bogami kad doma triba štagod opiturat, najedanput in bila boja i nije baš tako srcu draga. A štaš, klasična muška furbarija.

Onda sačekan da utakmica počne, pa iden u faćku. U faćku po Splitu se isplati ić jedino i iskjučivo kad Hajduk igra tako neku važnu utakmicu, jerbo su onda svi ti skloni deračini, alkoholu i klađenju u kladijonicama, grupirani na stadijonu, a u gradu ostanu samo normalni muški sa kojiman bi se moglo čak i štagod pametno napravit u životu.

Oni šta idu po utakmicaman i itaju se u delirijumu jedni na druge kad Hajduk zabije gol, nisu za ništa. Toliko se iscrpu navijanjem da poslin u utakmicama sa ženskim rodom nisu sposobni dat gol ni u sudačkoj nadoknadi.

Jeanput san tako kad je bija derbi Hajduk-Dinamo, drugin ričima kad je svaki pravi Splićanin bija na Poljudu, doli na kantunu rive i Marmontove naletila na Keruma. A gospe moja, koji šok!

Ja njega inače, nako razbarušenog i sa onin njegovin akcijskin pogledon, baš volin vidit, ali na dan utakmice, e tu me bome iznenadija. Kakvi je to gradonačelnik Splita koji nije na utakmici Hajduka?

Ja znan da mi niko ne bi virova da to ispričan, zato san ga lipo uslikala sa mobitelon, di piše tačno sat i minuta kad, i di je uslikan. Sad mislin napravit biznis, sa oniman šta oćedu Keruma skinit sa vlasti. Iman u rukama dokazni materijal koji bi, da ga narod vidi, bija dovojan da Kerum izgubi podršku i u narodu i u gradckom vijeću. Jer sve bi mi njemu oprostili, i šta je digod malo nervozan, i šta malo muti vamo i malo tamo, ali ne bit na utakmici Hajduka protiv Dinama, ma čoviče, letija bi s vlasti brže nego Sanaderov avijon put Amerike.

A opet, drag mi je cili taj šušur oko nogometa, jerbo da nije Torcide mislila bi da je ovi grad mrtav i krepan. Jedino Torcida svako malo pravi nerede po ulicama, i naruši pinku javnoga reda i mira umisto svih onih prosvjednika šta nekako ka mlako prosvjeduju.

Svaki put kad je negdi u Splitu a i u Hrvackoj prosvjed, mi se svi ponadamo da je krenilo. Radnici izađu na ulicu sa transparentiman, sindikalci čvrstoga glasa zapritu ovima na vlasti da je to tek početak i da će bit i gore, prosvjednici mrki viču, ili štrajkaju glađu.

I taman kad pomisliš sad će, na radiju javu da je gospoja premijerka „primila sindikaliste na razgovor“, tijekom kojoga izrazi iskreno zanimanje za tešku situaciju radnika i njihove firme, i reče da je njenoj vladi baš taj škver ili baš to Kamensko naaaajveća i naaajvažnija briga, i da noćima ne spavaju od suosjećanja sa gladnin judima.

Onda sindikalisti i prosvjednici , svaki put, popušu tu priču, prosvjednici se raziđu svaki prema svom kontejneru, a vlada...vlada živi vječno.




29.09.2010., srijeda

Dijalog, ili kontracepcija, za i protiv

ON: Jubavi, ja više ne mogu vako. Sve mi pokvari oni komad gume. Zašto ti ne bi lipo počela pit one tablete protiv dice, a?

ONA: A slušaj, nije da ja ne bi, i meni ona guma ide na živce, a pogotovo jer tebe uvati mala snaga čim je navučeš, pa meni onda bude, šta bi Srbi rekli "Đaba si krečio", i nije da te ne razumin, virujen ti da te to može omest, a i kvari nan romantiku, ali stvar je u tome da ti ja nisan nikada volila pit tablete, iman ka neku urođenu averziju, ja ti moj ti ne volin ni aspirin popit, a popijen ga doduše kad me uvati glavobolja, ijako ti mene skoro nikad ne boli glava, da kucnen u drvo, a i da me boli ne znan bi li pila te tabletine, znaš ti da skoro sve žene koje ja znan imaju punu boršu onih kafetina i voltarena, ma evo ne znan in ni ime, đava će ih i znat kad svaki dan izmišljaju nove tablete a sve samo da čovika naviknu na to pa onda više ne moš bez tableta, postaneš ovisan pa se budiš i ligaš s tabletaman, s tin da neke žene koje znan naprimjer osim kafetina kad ih boli glava još uzmu i apaurine i one normabele jerbo govoru da in to ka opusti vratne mišiće, pa kad in se opustu ti mišići onda in se opustu i vratne žile i ka navodno ih odma manje boli glava, ijako ja ne virujen da je njima to od vratnih žila i otih mišića, nego biće bidne nisu zadovojne vako sa cilin životon, em kriza, em mužovi svi živčani i grintavi, a male plaće, nemoš na kraju miseca ni poštene cipele kupit a kamoli štagod nako za žensku dušu, ka amo reć lipu boršu ili bičve ili ređipet, i onda šta će svit nego udri po tabletama, a ja ih nikad nisan volila, ni kad mi je najteže ne padne mi na pamet popit ti otrov, nego ti ja lipo navečer skuvan malo kamomile ka šta je i moja baba radila, kamomila ti je zakon, umiri te boje nego ijedna tableta, a šta se tiče te kontracepcije i to, pravo da ti rečen nisan nikad ni imala potribu jerbo sa nijednin muškin nisan bila toliko dugo da bi stigli do kontracepcije, a koju ću se gospu i trovat za ono dva-tri puta godišnje šta mi uleti mizerije, pa boje je onda stavit spiralu, ijako ti ni ona nije baš stoposto sigurna, kažu da je sigurna u 99,9 posto slučajeva, e, a ko meni garantira da ja nisan baš oni pegulasti 1 posto pučanstva, a pegula jesan, jer da nisan oli bi se s tobon motala, aj reci, al' dobro, lipo nan je, ne mogu reć, evo da kucnen u drvo dobro se slažemo i sve to, ali nije ti samo to problem sa ton spiralon, nego postoji mogućnost da žemski organizam odbaci tu razumiš spiralu ka strano tilo, a onda di si bija šta si radija a ništa, ali slažen se stebon, triba se žena štitit, oli je malo slučajeva bilo da nesrića napravi dite i onda pobigne ka Sanader iz Hrvacke kad je zagustilo, pa onda eto ti nevoje, aj ti sam odgajaj dite, nemoš ni socijalnu pomoć dobit u ovoj državi, a šta ćeš kad je sve popljačkano i prodano e, a nego šta me gledaš tako a? Oli si me tija nešto pitat?

ON: Jesan.

ONA: Pa pitaj.

ON: Dobro, jebemumater, zašto jednostavno nisi mogla reć NEĆU!?!?!

ONA: Pa to san ti i rekla, samo biće nisi razumija jer san skratila. Oš da ti ponovo objasnin?




26.09.2010., nedjelja

Radnice Kamenskog: Ponižene i obezvrijeđene molimo za pomoć


Radnice Kamenskog već nekoliko dana štrajkuju u centru Zagreba, zbog neisplaćenih plaća i jako lošeg stanja u firmi. Uputile su pismo javnosti koje prenosimo u cijelosti, gdje između ostalog navode "Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava"

Nakon neisplaćenih pet plaća, vapaja institucijama i hrvatskoj javnosti da bi privukle pažnju, nas dvadeset djelatnica je kao posljednju nadu i utočište za nagradu dobilo zabačeni dio Trga Franje Tuđmana da se bori za svoja prava. Kraj svoje firme već četvrtu noć dijelimo pod zvijezdama, spavajući na stiroporima i u vrećama daleko od svojih muževa, djece, obitelji, boreći se za svoja najosnovnija prava.

Jedina podrška su nam kolegice, šetači u parku, tehničari kupca za kojeg radimo i dva policajca.

Uprava kuće očekuje da radimo, ostvarujemo dnevni plan, poštujemo rokove kupcima proglašavajući nas neradnicima, saboterima: osobama koje ne žele novu firmu, a ne pitaju kako dolazimo na posao. Ne daju nam ni tu nadu, da znamo kada ćemo dobiti isplatu naših odrađenih plaća. Uredno slušamo kako nema novaca, iako kupci uredno plaćaju isporuke. Ulazimo u šesti mjesec kako dva puta dnevno bježimo iz tramvaja u tramvaj, iz kupea u kupe vlaka kako bismo izbjegle kontrolu i odradile svoj radni dan.

Šesti mjesec bez poštenog doručka, ručka, večere.

Još malo pa je prošlo pola godine bez zarađene plaće; bez isplaćene lipe dolazimo kućama, obiteljima praznih ruku, praznih vrećica.

Moje rukovodstvo se ne pita kako smo djeci osigurali knjige za školu, fakultete. Ne pitaju se da li im može obuća i odjeća od lani, da li im imamo dati za gablec. Službenicu u banci nije briga što moj poslodavac nije uplatio pet plaća, kako smo došle do minusa u crvenom, opomena i ovrha.
Slušamo protupitanja, kao uostalom i od svog rukovodstva: zašto niste uštedile kad ste znale kakva je situacija?

Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada?

KAKO SMO, kraj svih institucija, uprava, udruga, MI POSTALE PROBLEMOM?

Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost?

Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene?

Što još trebamo dati, žrtvovati?

Zdravlje, život.

Gdje sam pogriješila?

Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska. Omalovažavanje žena, rada - da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom?

Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati!

Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao?

Gdje su svi?

Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću?

Molimo podršku javnosti i državnih institucija da nam pomognu u ostvarenju naših prava.

Razlozi štrajka su:

* neisplaćene plaće za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine,

* neisplaćene naknade za prijevoz za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine i

* nepodmirene zakonske obveze plaćanja poreza, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 2008. godine.


Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava.

Hvala Vam

25.09.2010., subota

Ubija sve poznate arterije

Evo mi neki prigovaraju da san se u zadnje vrime uvatila politike ka Sanader Hypo banke, ili ka Uskok Polančeca, pa san odlučila ostavit se toga i uvatit se malo poštenih ženskih tema od kući i kućanstvu.

Kad su kućanski poslovi u pitanju, sve smo mi žene u odgoju imale jednu zajedničku lekciju od naših mama, baka, teta, ujni, strina i susida, a to je ona lekcija od čistoći kupatila, banja, weceja, ili kako već ko zove to sveto misto.

Meni je naprimjer moja mater , a njoj njena mater, uvik govorila:“Ćerce, može ti se desit da ne opereš suđe, možeš ne oprat prozore, možeš ne ofregat pod, ali kupatilo, kupatilo je ogledalo kuće i tebe ka žene, kupatilo ti mora uvik blistat!“

Čula san da su neke žene na samrti znale panično najedanput skočit sa samrtne posteje, i vrisnit:“Ajme! Ajme meni jadnatisan! Nisan oprala kupatilo! Pustite me da ga operen, umrit ću poslin!“

Tako san ja zapametila da se kupatilo ima održavat čistim i blistavin i u najtežin uvjetima, i da nema opravdanja zatekne li ti ko kupatilo u neredu , i ako ti se to kojon nesrićom dogodi, udaju moš obisit mačku o' rep, ako još nisi udana, a ako jesi, moš bit sigurna da neš još dugo bit.

Pa san se svojski trudila uvik to misto održavat u stanju najviše čistoće i sjaja, uz pomoć najmodernijih i najefikasnijih sredctava za čišćenje, i sve je bilo dobro dok se nije pojavija taj Domestos.

Kako se pojavija na tržištu, tako su ga sve žene i prave domaćice počele kupovat i koristit jerbo je navodno najefikasniji i najjači i kad s njin zaliješ kupatilo nestanu sve šporkice i nečistoće . Samo su zaboravili napomenit još i to da ti otpadnu i špine a oni emajl od kade u dodiru s rečenin sredstvon procvrči i zadimi.

Meni to nije baš bilo drago, i pitala san se zašto ga sve žene toliko volu, a onda san vidila da na anbalaži piše:“Domestos – ubija sve poznate bakterije“. Aha, pomislila san, bit će da je u tome stvar?

To me malo i zabrinilo, jer, ako Domestos uništava sve poznate bakterije, onda moje sigurno neće ubit, jer ja nijednu bakteriju u mojoj kući ne poznajen, drugin ričima ne znan nijednoj nit' ime, nit' bezime, nit' odakle je, nit' čija je, nit' čime se bavi u životu. To znači da se moran upoznat sa svin svojin bakterijama ponaosob, ako oću da mi ih Domestos potaraca.. Šta je nezgodno, jer, lako ti je ubit onoga koga ne poznaješ, al' kako ubit nekoga s kin se upoznaš i samim tim se, na neki način, za njega emotivno vežeš?

Zamisli, dođeš nekoj bidnoj bakteriji, ponudiš joj svoju ruku prijateljstva, ona ti poviruje, približi ti se, prihvati te, a ti cilo to vrime iza leđa držiš Domestos, i kad se bakterijica opusti, ti je zaliješ! Jel' to ljudski?

Još nešto mi nije jasno. Svaka žena koju znan je, upotrebjavajući Domestos, bar jedan put skoro izdanila u mukama nasrid kupatila, od jačine isparavanja dotičnoga. Opereš s njin kupatilo, i izađeš iznutra teturajući, ako uopće izađeš. Jedini način da Domestos zajedno sa bakterijama ne usmrti i tebe je taj da kupatilo zaliješ s njin nekako iz daljine, recimo popneš se kod susida kat iznad, probiješ rupu u podu iznad svog kupatila, pa tako odozgar dobro nakapaš. I naravno, dok sredstvo ne ishlapi, evakuiraš sve iz stanbenog objekta.

Drugi siguran način je taj da u zalivanje kupatila Domestoson pošaješ muža. Al' to je tema za drugu priču, pod radnin naslovon „Savršeno ubojstvo-kako se riješiti muža u tri koraka (ili koliko već kome ima koraka do kupatila)“

Eto, ka šta san i obećala, nisan niti spomenila političare ovaj put. Doduše, neman ih šta ni spominjat u priči o Domestosu. Sigurna san da ga oni uopće ni ne koriste, jerbo za njihove šporkarije efikasno sredstvo ijonako još nije izmišjeno.

22.09.2010., srijeda

Kajdanka i smijeh

Moj život kao da je podijeljen na melodije. Odavno sam zaključila da ne biramo mi muziku, pjesme, nego one biraju nas. One dođu, dolete iz nekog etera, kao ptice puštene iz kaveza...neke od njih u kljunu donesu radost, neke donesu tugu, ili neobjašnjivu čežnju...

Isto onako kako sam uvjerena da brodovi koji se oglase sirenom iz splitske luke to u stvari pozdravljaju samo i osobno mene, tako sam uvjerena da pojedine pjesme dolaze samo meni i mom uhu, iz nekih nedokučivih razloga koje samo Svemir zna. Pa u trenutku kad mi dođu nije uopće bitno spadaju li te pjesme u onaj neki opus moje omiljene glazbe, ili ne.

Kada dakle prevrćem stranice svoga života one mi se uvijek otvaraju kao glazbene stranice, za svaki posebni trenutak posebna pjesma, i nikad neću znati da li su te pjesme činile te trenutke posebnima, ili su ti trenuci takvima činili pjesme...

Muzika je čisti adrenalin, što sam starija sve sam svjesnija da plešem svoj život po notama, potpuno ovisna o ritmu, o akordu, o tonu. U biti, znam da me ništa u životu nije tako pokretalo kao muzika.

Kao suprotnost toj činjenici stoji činjenica da nikada nisam bila sakupljač muzike, vrlo malo, i skoro ništa muzike sam u životu snimila i „spremila“. Zašto? Zbog onog uvjerenja da muzika bira mene a ne ja nju...ne volim planirano slušanje glazbe, volim kad mi dođe, kad mi se zabije u pleksus iz zraka i sruši me na pod...volim kad me usmrti bez najave i upozorenja, kad me otme ovozemaljskim stvarima, zavitla zrakom i lansira u drugu dimenziju...volim kad me rani, kad me slomi, kad me presavije i kada me od nota zaboli u stomaku ona jedna točka koju nazivaju središtem životne energije...

Vrlo rijetko mi prija slušanje muzike „sa predumišljajem“. Nekako kao da znam da se sve stvari događaju po nekom svom redu i logici te da naše namjere i predumišljaji i planovi najčešće uništavaju taj krhki, a savršeni svemirski red...

Sa muzikom mi je kao i sa humorom, ako ima pitanje od kojega se u životu ježim, to je ono „'oćeš da ti ispričam jedan vic?“

Obično sasvim ozbiljno odgovorim „ Neću.“

A u sebi još dodam „Nemoj, nemoj svega ti!“

Zarobljavanje smijeha u vicevima smatram skoro pa svetogrđem, vječnim ljudskim nastojanjem da sve uhvati, imenuje, sortira...najsmješnije i najduhovitije stvari ne žive u vicevima, jedini humor koji me baca u ekstazu je onaj humor situacije, kada se stvari poslože same od sebe i dovedu do neodoljivih napada smijeha, a koje je poslije nemoguće prepričati, objasniti, predočiti, logiku tog smijeha shvaćaju samo oni koji su bili akteri te određene situacije...

Ako sam se u životu i smijala ispričanom vicu, to sam najčešće radila zato da ne povrijedim onoga tko mi ga je ispričao. Ipak, ima nešto što je zaista smiješno u tome...naime, kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic.

Bez obzira što mrzim kad mi ljudi pričaju viceve, ipak moram priznati da su u biti ti vicevi često zaslužni za moje dobro raspoloženje. Naime, ako sam loše volje, a ljudi to primjete, dobrodušno mi krenu pričati viceve, ne bi li me oraspoložili. Što je otprilike isto kao da nekom tko visi sa vanjske strane nebodera od tridesetosam katova i grčevito se drži pobijeljelim prstima za rub, stanete nogom na te iste prste.

Već ionako loše volje, pričanje viceva me baci u potpunu i konačnu depresiju. Pa, sam, da bi izbjegla viceve, odlučila glumiti da sam dobre volje. A ne može se čovjek praviti da je dobre volje na duži rok bez da na kraju stvarno postane dobre volje, ako ništa, a ono razgaljen ironijom situacije.

Međutim, na to je najčešće slijedilo ovo: " Vidim da si dobre volje, pa reko' ajd' da ti ispričam jedan vic..."

Skoro pa situacija ala kvaka 22.

Onda sam se dosjetila.

S obzirom da većina ljudi u namjeri da ispriča vic performans započinje sa "A jesil' čula onaj vic o...", prije nego bi dotična osoba uspjela završiti uvodnu rečenicu, uskakala sam, panično, sa "JESAM!"

Ok, to je uspijevalo spriječiti pričanje vica, ali taj pogled pun razočarenja koji bi mi nesuđeni šaljivdžija uputio, slamao je moje meko srce, pa sam, sa osjećajem krivnje, brzo nadodavala " ...al' nema veze, ispričaj mi ga, nisan ga odavno čula, već sam i zaboravila kako ono ide..."

Pričač bi se naglo razvedrio i osokoljeno razvezao nešto tipa "Doš'o Mujo Hasi i kaže mu..." a ja, ugnjavljena do krajnjih granica bola, pravila bih se da pratim zaplet u vicu, mrzeći i njega, i sebe, i viceve, i hdz (hdz onako, iz navike).

Ipak, moja averzija prema slušanju viceva ima i časne iznimke. Radi se, naime, o tome da postoje ljudi koji zaista znaju ispričati vic. Njihova tajna je u tome što oni taj vic ne ispričaju, nego ga odglume. Takvi ljudi mogu pričati i najdosadniji i najgluplji vic na svijetu, jer će svojim umijećem uživljavanja, karikiranja likova, savršenim tajmingom i ritmom rečenice od najbanalnije pošalice napraviti stand-up komediju i natjerati vas da doslovno vrištite, plačete, držite se za stomak, preklinjete, umrete.

Takvi pričači viceva su kao neki seoski travari, čarobnjaci, pravo narodno blago, i nisam ih baš puno u životu srela. Obično ih dijelim u dvije skupine sasvim suprotnog stila naracije.

Jedni, dok izvode, maksimalno se koriste gestikulacijom i pomiču i mrdaju svakim pokretnim dijelom tijela, uz prigodne grimase, artikulaciju i držanje tijela. Ona druga skupina pak, za vrijeme performansa ostaje bezizražajnog lica, nepomičnog tijela, pa vas na smijeh, osim savršeno poentiranog sadržaja, nagoni i ta njihova kamena hladnokrvnost.

No, i jedni i drugi jednostavno - znaju.

Nakon njihovog performansa ostajete onako zadovoljno iscrpljeni kao poslije dobrog seksa. Dobro, najidealnije je kada naletite na to dvoje u paketu, hoću reći, i smijeh i seks , "dva u jedan", ali, to je sad već jedna sasvim druga tema....



21.09.2010., utorak

Opet na put...

Blogopedija, promoviranje autora i sadržaja na internetu, ušla sam u izbor autora čiji će radovi biti u tiskanom izdanju, sa ovom pjesmom:


Ko ne izroni, magarac

Život zna tako udarati čovjeka život zna biti tako tako
Ali ja plivam uporno plivam
makar putem izgubih najveći dio ideala
o ljepoti i dobroti
O obitelji državi i crkvi
Kad život položi sve karte na stol
shvatiš ono što ti nitko nije rekao u vrtiću
Ono čemu te nitko nije učio u školi
A to je
Da igraš partiju sa kurvinim sinom prevarantskim
Pa se upitam o smislu
Pitam se o smislu ali plivam uporno dalje,
sad već iz navike da plivam
Iz navike da pružam otpor
Prebrojavajući u sebi sve što izgubih putem
Plivam
Dok me kurvin sin potapa
Zagrcnem se svako malo ali izronim
Plivam
A on se pita što li me još drži na površini
Pitam se i ja
A onda shvatim
Shvatim što me drži
Ja vidim kopno
Tamo sjede ljudi
Sjede sa fildžanom viška
Ako ko dopliva, jebiga.

**************

I opet se spremam na put, ovaj put sam pozvana na Sajam knjige u Beogradu, krajem desetog miseca.
Naravno da ću, ka i obično, napisat cilo izvješće o putovanju i svim događanjima. Ovo putovanje će za mene biti poseban doživljaj, pošto sam u Beogradu zadnji put bila...oho-ho....ima više od 20 godina!

Putujem za misec dana, a već ne mogu spavat zubo


20.09.2010., ponedjeljak

Izdaja

Zove mene moja prija Danica Čvorović neki dan da oćelimo malo prošetat doli uz more i ja govorin ajmo. Tribala me je skupit isprid moje zgrade u pet manje kvarat i ja san se potrudila ne kasnit jer uvik nekako zakasnin i onda uđen u auto i pitan je, sa osjećajen krivnje:

- Ajme, skužaj šta kasnin, jel' me dugo čekaš?

E sad, ja znan da me dugo čeka, i da je pitanje retoričko, ali se ipak neumorno nadan da će ona bit prava prijatejica i reć:

- Ma kaaakvi, uopće te ne čekan dugo, a uostalon ja obožajen 45 minuti čekat na suncu, u autu, na 40 stupnjeva, to mi je najveći gušt!

Namisto da me tako utješi šta kasnin, ona samo, bez da me pogleda drito u facu, promrmlja nešto šta ne razumin, a iman osjećaj da mi je i bolje šta ne razumin, i obrve joj se spoje od namrgođenosti.

Međutin, taj dan je kasnila ona, i ja san s gušton vizualizirala kako ću joj cila ljuta uć u auto i svojin držanjen joj dat do znanja koliko san iscrpljena od čekanja i tako joj uvalit osjećaj krivnje koji će mi poslin masu olakšavat moja vlastita kašnjenja, kadli evo ti nje, al' nanoge.

- Di ti je auto? - pitan ja
- Neko mi je probušija gumu - odgovori ona meni, cila ubivena u pojam.
- Ajme, ajme, ma jel' stvarno?? Pa koji je to kreten moga učinit?!
- A...sumnjam na jednoga.
- Na kojoga??
- Pa, moga bi lako bit oni jedan šta mu je auto bilo parkirano odma do mojega. Ja san malo utisno parkirala, i čini mi se da nije moga od mog auta otvorit svoja vrata. Zamisli redikula? Ka da mu je teško uć u auto sa suvozačeve strane? Evo, jel' bi tebi to bija problem? - upita ona mene, puna pravedničkog bijesa.


Ja je gledan blido, i mislin se, oću li joj reć, il' joj neću reć. Takva vrsta mojih dilema uvik završi tako da rečen.

- Slušaj Danice. Ti si mi prijatejica, i draga si mi, i sve to. Ali da meni zagradiš prilaz autu, i ja bi ti probušila gumu!

- Molin?!?

- E.

Gledala me preneraženo. Iskreno preneraženo. A onda ispusti teški uzdah.

- Moran ti priznat da me ovo ubilo, dotuklo i razočaralo. To šta si po cilome blogu olajavala mog momka i iznosila laži o tome kako on ne more duže od 5 minuta, to san ti oprostila. To šta si cilome blogu pričala kako stalno žican cigarete kod tebe, i to san ti oprostila. Ali ovu izdaju, to ti neću moć nikad oprostit.

- Nikad?

- Nikad.

- A u kua. Jel' to sve šta mi imaš reć?

- Nije.

- A šta još?

- Imaš li cigaretu?







17.09.2010., petak

Kuda idu svi ti tužni ljudi?

U doba kad je moj sin imao oko četiri godine živjeli smo u jednom malom mjestu kraj Splita. Ljeti je tu bila gužva, turistička košnica, ali zimi, kako to već u malim dalmatinskim mjestima bude, doslovno ni psa, ni mačke na ulici.

Ponekad sam vikendom odlazila u Split, u ritualne šetnje po gradu, a moj sin kojeg sam često vodila sa sobom, nenaviknut na gužvu, osupnut ljudskom vrevom na splitskim ulicama, jednom me je, onako dječji začuđeno, upitao:

- Mama, di idu cvi ovi judi?

Nečasan otpust

Firma u kojoj sam nekad radila bila je pravi radnički mravinjak. Meni osobno najdraži mrav od svih bio je šjor M.
Šjor M. započeo je raditi u toj firmi sa prvim danom njenog osnutka. Poznavao šjor M. sva njena vatrena postrojenja, sve tajne staze tvorničkog diva, sve žile kucavice ogromnog čeličnog organizma. Disao je on svaki udisaj naše firme. Strani suradnici koji su dolazili, uvijek su firmu obilazili u njegovoj pratnji, jer nitko živ nije znao o njoj onoliko koliko je znao šjor M.

Već u poznim godinama, pred penziju, on je i dalje odrađivao svoje radne sate sa istim elanom i voljom sa kojom je i započeo svoj radni vijek. I nije mu to bilo dosta, nego je kući, u satima predviđenima za odmor, čitao knjige koje su govorile o najnovijim dostignućima iz njegove struke. Čitao bi malo u popodnevnim satima poslije ručka, pa bi nastavio pred zoru. Njegova znatiželja i temeljitost bili su primjer živosti jednoga ljudskog uma, podsjećali na onaj znameniti prvi izumljeni točak, na ljudsku znatiželju i upornost koji su gurali, i još uvijek guraju, ovu nesretnu planetu naprijed.

Umovi poput njegovog su oni umovi koji su izmišljali izmjeničnu struju, žarulje, automobile, motore, parne brodove i sva ostala čuda ljudske tehnološke povijesti. Ja sam ga doživljavala kao nedovoljno ambicioznog genija, a, kao i svaki genije, i šjor M. je morao imati bar jednu očitu nesavršenost. Njegova se sastojala od ljubavi prema čašici. O tome su naravno po tvorničkim hodnicima ponekad znale iscuriti razne priče, od kojih nijedna nije uspjela umanjiti moju fascinaciju njegovim likom i djelom.

Po privatizaciji naše firme, novi vlasnik je nastojao riješiti se dobrog dijela radnika suptilnom metodom psihičkog iscrpljivanja, kadrovske neizvjesnosti, zastrašivanja. Pa nas je premještao, nas radnike, sa jednog radnog mjesta na drugo, izmišljao čudne nazive za ta radna mjesta, galamio na krhke ženske psihe po uredima, a radnike u proizvodnji pritiskao i neverbalno sumnjičio za lopovluke postavljanjem nadzornih kamera po cijelom pogonu i administrativnoj zgradi firme.

Najednom smo mi, koji smo tu tvornicu doslovno izgradili, a mnogi od nas i nebrojeno puta spašavali dobrovoljnim, nikad plaćenim dodatnim radnim satima, postali neprijatelj broj 1. vlastite firme hraniteljice.

Neki to nisu mogli izdržati, pa su otišli. Natjerati radnike da puknu, da se slome, da sami odu, to je bio san novog vlasnika. Svaki dan je smišljao nove metode gaženja i ponižavanja, kreativnošću strastvenog umjetnika. Skoro na granici kreativnog ludila, moglo bi se reći. Nije, međutim, računao da ima mozgova koji su još luđi i još strastveniji u svojoj ljubavi prema firmi. Šjor M. je bio jedan od takvih.

Dolazio je svaki dan na posao sa nepromijenjenim izrazom lica i sa onim njegovim dobroćudnim smiješkom rastresenog mudraca, i samo je pažljivi promatrač mogao zamijetiti određene sive nijanse u njegovom pogledu koje su odavale da je šjor M. bio itekako svjestan što se događa i da ispod kože krvari zbog sudbine koja je očito uskoro imala zadesiti našu firmu.

Novi vlasnik je postajao nervozan. Kako se riješiti ove žive legende firme, kako ga maknuti i time izbrisati i zadnji trag jedne ponosne povijesti, jednog očitog dokaza da je firma sasvim dobro i uspješno radila, proizvodila i rasla i da za njenu privatizaciju nije bilo nikakve potrebe, osim one jedne: da je se svede na ništa, na ruševinu koju se može prodati za jednu kunu. Šjor M. je bio podsjetnik na to da novi vlasnik nije bio naš spasitelj, kako nas je trebala uvjeriti država, nego naš ubica.

I dosjetio se.

Bilo je ljeto, period godišnjih odmora i šjor M. je koristio svoj godišnji odmor. Neiskorištenih godišnjih odmora je inače imao za tri radna vijeka. Šjor M. nije rado odlazio na godišnji. Nikad. Ovaj put je morao. Skoro da je bio potjeran na njega.

Novi vlasnik, računajući sa malom slabošću dotičnog, neočekivano , usred godišnjeg, naloži da se šjor M. hitno, bez ikakvog odlaganja, ima pojaviti u firmi. Šjor M., savjestan kakav je već bio, dojurio promptno u firmu. Nije ni prošao portu, novi vlasnik naredi svojim psima čuvarima da nad gospodinom M. odmah provedu alko-test.

Alko-test je pokazao da gospodin radnik i zaposlenik M. ima u krvi nedopuštenu količinu alkohola kojom bi mogao ugroziti sigurnost na radu i sebe i ostalih radnika te je automatski dobio otpust iz firme. Točno onako kako je novi vlasnik i predviđao - gospodin M. će se na godišnjem sasvim sigurno malko opustiti i popiti koju više. To "više" bilo je daleko od pijanstva, ali, dakako, dovoljno za prekoračenje normi vezanih za sigurnost na radu. Činjenica da šjor M. tada nije bio na radu, nego na godišnjem, nije ništa promijenila.

Šjor M. je došao slijedećeg jutra isprazniti svoj stol. Ušao je u našu kancelariju sa nepromijenjenim izrazom lica i onim svojim dobroćudnim smiješkom smušenog, rastresenog mudraca.

Samo je pažljivi promatrač i njegov tajni obožavatelj kakav sam na primjer bila ja, mogao u njegovom oku spaziti onu jednu suzu, onaj nijemi vapaj poniženja koji se pojavio i nestao brzinom većom od one kojom je on izbačen iz firme u kojoj je ostavio doslovno cijeli svoj radni i životni vijek.

..............

Vozim se autobusom iz svoje nove firme kući i slušam nekog momka, mladog čovjeka, kako priča sa suputnicima. On radi u škveru, kaže. Već neko vrijeme nemaju u tom splitskom brodograđevnom divu što raditi. Kraj je blizu, kaže on. U očima mu vidim istu onu neizvjesnost i strah kakav su imali svi radnici moje bivše, odavno pokopane firme.

Gledam kroz prozor autobusa i promatram lica ljudi na ulici. Tako smo svi slični, u posljednje vrijeme. Ili još radimo ali ne znamo dokle ćemo, ili više ne radimo, ili radimo za onaj ponižavajući iznos kojim na kraju mjeseca ne možemo niti poplaćati obične režije a kamoli nešto više, zahtjevnije, primjerenije ljudskom biću i njegovom bivstvovanju.

Da je moj sin sad kraj mene, i da je još onako mali, sigurno bi me upitao:

- Mama, kuda idu svi ti tužni ljudi?



Image and video hosting by TinyPic

16.09.2010., četvrtak

Golfska struja

Niki dan mi je oni moj baliban stvarno diga živce. Petlja je četrspet minuti po meni a nije uspija ništa napravit. Bila bi ga najrađe poslala kvragu, njega i nišanjenje mu, ali san čitala u knjigaman za samopomoć da u takvin situacijaman triba sa muškima postupat psikološki jerbo da in ne bi od te frustracije promašivanje prišlo u kronično. I da triba s njima obavezno razgovarat od tomen problemu jer je, kažu doturi za one stvari, sve to u glavi.
Ja san mislila da je sve šta triba za to u gaćaman, ali viš , nije.

Tako san ja njemu lipo psikološki rekla:

- Oćeliš da razgovaramo od ovomen, nesrićo?

- Koju ću gospu razgovarat, neš ti, svakome se more dogodit.

- Moramo razgovarat, tako govoru doturi.

- Koji doturi?

- Pa oni za one stvari.

- E pa nek se jebu. Oću reć, nek se oni lipo bavu svojin stvariman, a ne mojin! Ne triba meni dotur za te stvari!

- E bogami, triba. Imaš samo tu jednu rupu za ubacit, i nisi uspija. Šta bi bilo da si na golf terenu, di ima ijadu rupa, izgubija bi se ka zadnji seljačina!

- Koju gospu sad spominješ golf terene? Kakve veze to ima jedno s drugin?

- Ma to san ti ja tila slikovito prikazat, jebente nemaštovitog! A uostalon, jel' ti uopće znaš di živiš? Danas ti bez golfa nema ništa! I bez žičara!

- Žičare?? Di si njih vidila ženska glavo?

- Još nigdi, ali znan da su spominjali da ćedu napravit žičaru šta bi se sa vrva Marjana spuštala do rive. A najnovije je da tamo na Bijokovu neki planiraju isto napravit žičaru. A Dubrovčani već imaju svoju na Srđu. Sad in još oćedu uvalit i golf terene gori, pa su se Dubrovčani vas rasrđili.

- Ne reče se rasrđili, bleso, nego rasrdili.

- Rasrdili, rasrđili, raspizdili, svejedno. Samo ti oću reć da ne ideš ukorak s vrimenon i da bi ti bilo boje šta više vježbat ubacivanje u rupu. Hrvacka će uskoro postat svjetcka velesila u golfu. Kažu da i ona žičara šta je planiraju napravit na Bijokovu u stvari samo služi ka izgovor za ubacit i na vrv Bijokova golf terene. Ne bi me začudilo da se sve to , kako da rečen, infrastrukturalno poveže.

- Kako to misliš, infrastrukturalno?

- Pa, lipo. Spoju sva brda i planine. Naprimjer sidneš na žičaru ovdi na Marjanu, i zapizdiš ravno do žičare na Bijokovu. Tamo se iskrcaš, baciš dvi partije golfa sa rečemo gradonačelnikon Makarske, pa onda opet u žičaru, i iskrcaš se usrid Srđa, di te dočeka šjor gradonačelnik od Dubrovnika Andro, baciš malo s njin na golf, i eto ti.
U međuvrimenu stigne i Jadra premijerka, žičaron se strmopizdi direkt sa Medvednice. Onda ona i Andro uz golf malo razmjenjuju iskustva od referendumiman, jerbo njih dvoje su ti doturi od referenduma. Kako kaže narod, poslin Jadre i Vlahušića, referenduni više nikad neće bit isti. Da su se ovih žičara prije sitili, ne bi in tribalo bacat puste novce na autoputove. Samo se bojin da nan ti naši čelni judi ne obolu od upale mozga izazvane propuhon.

- Kakvin sad propuhon ćerce božja?!

- Propuhon, e! Na tin golf tereniman ti svi mašu sa štapoviman, i onda se od tog mavanja stvaraju takozvane golfske struje i ne budu li pazili propuvat će ih da ćedu svi sa frizuron počet ličit na našega splickog gradonačelnika! U svakon slučaju, opeta ću ti reć, počni vježbat golf! Golf je sport budućnosti u ovoj zemlji! Znaš li ti da smo mi imali zakon od golfu dok još takoreć nismo ni imali golf terene?

- Pa šta, judi su predvidili da će to postat masovni sport, pa su izglasali zakon o golfu unaprid.

- Jel? Pa, šta se tiče masovnosti, sa jednin zakonon bome dobro kasnu. A tribali su ga već odavno izglasat, jer masovnost raste sve više.

- Ma koji to zakon bogati?

- Zakon o kontejneriman!

13.09.2010., ponedjeljak

Marsovac

Prolazio jedan stariji gospodin ulicom. Odnekud začuje nekakvu buku, dreku, vrisku. Na par metara od sebe ugleda dva gospodina kako se svađaju, stojeći svaki u svom dvorištu. Bilo je tu dobacivanja svakakvih pogrdnih riječi, prijetnji batinama, policijiom, sudom, bogom i vragom. Stariji gospodin mirno sjedne na jedan zidić. Slušao je i čekao. Nakon jedno sat vremena jedan od ona dva što su se svađali uđe u kuću zalupivši bijesno vratima.

Stariji gospodin onda ustane i priđe onome koji je ostao u svom dvorištu ispred kuće.

- Dobar dan - reče stariji gospodin.
- Vama je možda dobar, meni nije!! - uzvikne bijesno onaj čovjek.
- Oprostite, zašto ste se svađali sa vašim susjedom?
- Zato što me optužio da sam mu ukrao lopatu iz dvorišta! I rekao mi je da sam lopov! Lo-pov! Ja?? Razumijete??
- Hm. Ružno, da. A kad bih vam sad na primjer ja rekao da ste Marsovac? Što biste na to rekli?
- Marsovac? Ha-ha-ha-ha-ha....Pa smijao bih se, eto što bih!
- A zašto biste se smijali?
- Pa zato što nisam Marsovac!
- Sigurni ste?
- Dobro što je Vama? Ha-ha-ha-ha-ha, da, naravno da sam siguran.
- A, jeste li sigurni da niste lopov?
- Da! Ja nisam lopov! Nikada u životu nisam ništa ukrao!!
- Odlično. Slijedeći put kada vas netko nazove lopovom, ili budalom, ili idiotom, ako mislite da taj netko nije u pravu, smijite se kao da vam je rekao da ste Marsovac. Ako, pak, mislite da je dotični u pravu, i da zaista jeste lopov, budala ili idiot, pokušajte to poreći najgrubljim riječima kojih se sjetite i u svoju obranu posvađajte se s tom osobom. Doviđenja, ugodan vam dan. Pardon, život...


Kad smo već kod lopova - Preporuka - ne propustiti

11.09.2010., subota

Podrška Hajduku (iz arhive)

KADA UMREN UMOTAN U KRIVO



Ajme šta volin narodne veselice i svakojaka događanja di se piva i skače i ide i pije.

Tako naprimjer volin ić na vinčanja. Bila san na masu vinčanja na kojima nisan bila baš stoposto sigurna ko se tu protiv koga ženi ni zašto, ali san guštala šta se svit veseli, i još ako ima pršuta i vrancuske salate, niko sritniji od mene.

Međutin, ta moja prirodna sklonost tulumima me jeanput skoro došla glave. Naime, bila je jedna velika utakmica u Splitu, između, naravno, Hajduka i Dinama.

Ja san sa ekipon upala u jedan kafić di se tekma pratila na velikon ekranu i svi su bučili i beštimali i navijali iz sveg grla.

Bilo je i dvoje-troje nekih šta su sidili za svojin stoloviman skroz ravnodušni na cilu navijačku atmosferu i bilo je očito da ih nije briga ni za nogomet ni za Hajduka.

Mi zauzeli neko misto u kutu, a ja cila sritna šta san upala na još jedno općenarodno slavlje.

Najviše volin kad je tekma pa ono padne gol i svi skoču na noge i vrište i bacaju šalove i kape u zrak. Ja onda skočin na noge zajedno sa svima i vičen zajedno sa njima i guštan ka malo dite.

Tako je u tomen kafiću Hajduk zabija prvi gol, i ja san skupa sa svim onim judima u bilin lancunima skočila i dernjala se "Tooooooooo! Aaaajmo naši! Satari bandu!"


Na televiziji su prikazali kako je po stadijona na nogama, a po stadijona u očaju, a iz zvučnika je pičila ona pisma "Kaadaa umreen, umotaan u biilooo..."

Kad san ja prvi put bila čula tu pismu, mislila san da je to pisma posvećena domaćicama koje se ka i ja zapetljaju u lancune dok ih peglaju.

Nije se vriska zbog Hajdukovog gola još ni slegla, kad ja na televiziji opet ugledan po stadijona na nogama, pa razgaljeno skočin i zaarlaučem "Toooooo! Aaaajmo naši! Zgaaazi pedere!"

Onda san primjetila da me u kafiću svi čudno gledaju, a neki i namršteno.

Pogledala san opet na ekran, a tamo je pisalo da je ovi put gol zabija Dinamo. A ja san skakala i veselila se zajedno sa krivon stranon stadijona. Isti sekund san svatila da moran podhitno popravit krivi dojam koji san ostavila.

Pomislila san kako mi je najboje nabrzinu opalit jednu pravu, iskonsku hajdučku navijačku. Pa zapivan ushićeno i vatreno:

" iju neee-bo šnjin, iju paaa-ka-o, svetoime aaa-jduuu-čkoooooo, iju neeeb..." i onda uočin da su se ovi namršteni još više namrštili, a čuvši ovo moje blasfemično biglisanje sa stolica su juto skočili i prijeteći me pogledali čak i ono dvoje-troje šta ih nije briga ni za nogomet ni za Hajduka.

To me malo pripalo pa san pokušala spasit stvar i počela in govorit kako kvragu sad šta sitničare okolo toga ko je da gol, pa nismo se za to borili da bi takve tričarije razjedinjavale naše nacijonalno biće i da šta koju gospu ima veze, Dinamo il' Hajduk, sve su to naši momci i naši hrvacki golovi i šta san više govorila ovi su me sve opakije gledali i još su i krenili prema meni.

Prije nego šta su me Torcidaši uspili isprokidat, usmrtit i zamotat u plavo, moja ekipa me je panično izgurala vanka iz kafića, a ja san još miseciman posli morala izbjegavat proć tin kvartom.

Ne moš se danas više ni veselit kako bog zapovida.



10.09.2010., petak

Pripetavanje u kuvanju manistre

Sve je počelo tako šta je meni bilo malo dosadno.Tačno u tomen momentu mi se na mejl javija moj prijatej Edi.

Edi mi je puno drag i ne bi ga nikad povridila. Osim kad je situacija baš ono borbe za opstanak. Pošto mi je bilo smrtno dosadno (Kerum, srića moja, odavno nije napravija nikakvi incidenat, a Jadra je sa onin njenin uzastopnin rebalansima dosadila i bogu i gospi), smatrala san daklem da je situacija zrila za poduzet nešto u cilju razbijanja dosade.

I tako san smišljala šta bi mogla reć Ediju, ono, da ga malo izbacin iz takta, pa da mi svojin spontanim popižđivanjen popravi dan. To nije nimalo lako smislit, pošto je Edi inače još veći obraz od mene. Mozgala san bome punih pet minuta. I izlanila:

"Edi, puno si mi drag i smišan, znaš. Baš šteta šta ne znaš kuvat manistru.“

E sad.
Ijako san pretpostavjala da bi ga to moglo pogodit, ipak me žestina njegove reakcije poprilično iznenadila. Poludija. Svašta mi izgovorija, ka šta ste imali prilike već pročitat ovdi. A najluđe od svega, nije mu bilo dosta blamaže sa onon prvon manistron koju je skuva, nego me u napadu gnjeva izazva na kulinarski dvoboj.

To je ono šta mene fascinira u ljudskome rodu - ta upornost, ta volja, ta očajnička vira u bolje sutra. Tojest u bolju manistru. Isto ka šta Jadra uporno rebalansira proračun , a proračun svaki put sve betežniji, tako i Edi očito misli pokušavat skuvat dobru manistru dok je svima ne ogadi.

U svakon slučaju, plemenita i duševna kakva jesan, u prvi mah san tila odbit taj poziv na dvoboj, da ga poštedin ponovnog javnog sramoćenja. Mislin, ijonako su teška vrimena, recesija, ozonske rupe, glad u svijetu, nuklearne prijetnje, potresi, poplave, cunamiji, kerum, epidemije, ne triba čoviku još i suočavanje sa najstrašnijon od svih nesrića – nemogućnošću da skuva dobru manistru.

No, ipak san na kraju pristala, iz najmanje dva dobra razloga: prvi je taj šta znan da su ti naši kulinarski dvoboji Ediju jedina prilika da pojide malo dobre manistre, tj. one moje. Moj altruizam jednostavno uvik pobijedi sve moje osobne interese.

Drugi razlog je taj šta mu je to također jedna od rijetkih prilika da na jednome mistu vidi toliko lipih, pametnih i samozatajnih žena, jerbo su uz mene bile pozvane još Londra, Lisbeth, Danica Čvorović i njen momak i Crvenkapica. S obziron kako ne zna kuvat, sigurna san da se neke druge lipe i pametne žene ne bi s njim ni družile. Mi ga toleriramo zato šta je ipak bloger, jer, šta je muškarac bez bloga?

Danica i momak su u zadnji čas otkazali dolazak iz nekih zdravstvenih razloga, kako su nan javili. Ja nekako virujen da su se pripali da će morat probat Edijevu manistru, ali nisan to tila reć Ediju jer ako san svjetcki prvak u kuvanju manistre to ne znači da ne znan bit uviđavna i taktična.

Kad san ja daklem stigla, Edi je već bija napravija neki toč za manistru. To je bija toč od gljiva, isti ka i prvi put kad nas je bija pozva na manistru kod sebe. Pretpostavjan da nikakvi drugi toč i ne zna skuvat, pa se drži sigurnog terena. Ili negdi potajno održava nekakvu farmu gljiva, s tin umitnicima čovik nikad ne zna.

Ne bi me začudilo ni da mu te gljive rastu po stanu, s obziron da je samac. A kakvo je domaćinstvo muškarca koji živi sam imala san priliku vidit kad san ja krenila kuvat moj toč.

Koji god san začin tražila, on ga nije ima. Kad san ga zamolila da ipak provjeri nema li negdi po onin kuhinjskim ormarićima bar pinku bosiljka, iz jednog od ormarića je izvuka redom:

čokolino, dvi argo-juve (od gljiva), vegeta začin za roštilj, vrićicu griza, jedan dalekozor, četri praška za pecivo, par bičava i nekoliko brukava.

Onda san ih ja sve izbacila iz kužine (jude, ne začine) da se mogu koncentrirat jer svoju titulu doktorice za manistru nisan stekla laprdajući sa judima dok kuvan. Ostala je samo Londra smenon jer mi je ponudila pomoć. Ja san pravila toč od tikvica, pa ih je Londra ragatavala a ja san za to vrime sickala luk oliti češnjak. Kako smo se ipak malo zapričale, ja san se zanila i nasickala jedno po kila luka našta je Londra zbunjeno uprla prston u tu nasickanu hrpu i sa strepnjon u glasu upitala:

„Ovaj...jel' ti misliš sve to stavit u toč?“

Ja san tek tad svatila da san se zanila i da količina luka daleko premašuje potribitu miru, ali prije bi crkla nego to priznala pa san joj samouvjerenin glason odgovorila da za taj toč triba baš toliko luka i niti režanj manje.

Edi se bija povuka u dnevni boravak sa Crvenkapon i Lisbeth i tamo su se lipo zaćakulali, a na špakeru je ostavija manistru da se kuva. I kuvala se ta manistra bogami 10 minuta, pa 20 minuta, pa 40 minuta.

Negdi između trispete i četrdesete minute ja san pomislila da je Edi možda zaboravija na tu manistru. Taktična kakva jesan nisan mu tila ništa govorit da ne pomisli da ja mislin kako on nema pojma kuvat, ka šta i mislin.

Onda je najedanput Edi utrča u kužinu ispuštajući izbezumjene urlike. Dovatija je teču sa manistron i u paniki je počeja cidit, tojest ono šta je ostalo od nje. Manistra se u međuvrimenu toliko raskuvala i dezintegrirala da se vratila u brašnasto prvobitno stanje, a onda je iz brašna nekin čudnovatin kemijskin procesima poprimila formu lijepka.

Jedna od ženskih, ne sićan se koja, tila ga je utješit pa je rekla da je to sad ka neka ajmo reć zapečena manistra. Ja san rekla da pošto se (ras)kuvala u teči meni više liči na zatečenu manistru. Izgledalo je prilično loše sve to, ali opet, evo ide zima i Edi može recimo, ako mu zatriba izolacija prozora, tu manistru lipo iskoristit umisto one pur-pjene.

Mislin da je već svima jasno i očito ko je odnija pobjedu na ovom dvoboju. I još san se ja trudila svoju manistru skuvat bar malo lošije nego inače, da razlika u kvaliteti, mirisu i punoći okusa ne bi bila tako drastična i da Edi lakše podnese.

Poslin, za stolon, niko nije ima hrabrosti probat Edijevu manistru, pa je on ponudija mene ka prvu. To je vajda bija njegov očajnički pokušaj da u kulinarskon pripetavanju pobijedi hladnokrvnin umorstvon protivnika. Pa bi poslin priča okolo kako san ja pridala borbu iz razloga vlastite smrti. I kako san namjerno umrla samo da ne bi čula proglašenje pobjednika, tojest njega.

E moj Edi, prije će Hrvacka u Europu nego ćeš ti skuvat dobru manistru!


*******************************

Edi uzvraća udarac:

" Narode suverene Rvacke!
Braćo i sestre, rodijaci i prijatelji!

Ja bi ka pravi đentlemen, na ovome mistu triba reć kako je Boba neprikosnoveni pobjednik našega dvoboja.

Ka pravi đentlemen, triba bi uvatit i posvetit dovoljno vrimena, kojega neman ovih dana, jer triban hitno i obavezno završit neke poslove, da se posvetim potpunijem opisu svih bravura kojima je Boba stvorila svoje remek djelo. Al vrimena nemam pa se samo kratko javljam.

Ka pravi đentlemen bi triba reć da je njena manistra bilja bolja. I ne samo boja, nego da je njena manistra iz raja izašla.
Ka pravi đentlemen bi triba reć da je Boba lebdila po mojoj kužini ka vila od kužine i da je bija gušt samo je i gledat kako barata sa instrimentima po kužini. Kako ženstveno sicka tikvice i kako božanstveno maše krpom iznad teče, dok pomno prati kako nastaje njeno remek djelo.
Ka pravi đentlemen bi triba i mora reć kako je njena manistra čudni afrodizijak od kojega se i svršit može, a ne samo uzbudit.
Da je njena manistra jedna od onih koje zaslužuu svoju voštanu figuru, ako ne u Londonu, a onda barenko u Amsterdanu.
Ka pravi đentlemen, ja bi ovde i sad triba reć da me dopala čast da budem poražen od najboljega. Jer priliku da se stane bok uz bok s vladaricom ujedinjenih kuhinjskih carstava dobije se jednom u životu, uz puno sriće.
Ka pravi đentlemen, ja bi triba barem pokušat na ovom mistu prepričat o tome kako su danima posli Bobinih magičnih pokreta, po mojoj kuhinji lebdile iskrice božanskog sjaja i kako sam siguran da su sva grčka božanstva noću sidila na mojin skalama i uzdahom požude udisali ostatke magije, koju je ostavila iza sebe.

Ajme,
viiš
Od frke s vrimenom i šta stvarno noćas moran završit nešto važnije od ovoga, skroz san zaboravija poantu.
Naime, jesan ja u onon prvon dilu reka šta bi ja sve to triba reć ka pravi đentlemen, al nisan stiga reć da - zašto bi iko ikad pomislija da san ja pravi đentlemen.
Nisan. Nisan nikad bia i neću ni bit.
Ja san čovik koji voli istinu i kojem je istina iznad svega, pa i iznad đentlemenstva.

I pozivajući se na to, moran ipak svitu obznanit pravu istinu u samo dvi crte, jerbo sad stvarno moran ić ča.

- Prtljala je nešto po kužini
- Londra joj je sickala i šapćala joj šta će stavit.
- Izmišala mi je sve teče koje su inače uredno složene
- Potrošila struje za dva miseca
- Pričala neke pizdarije, da ne vidimo dok ona čita iz nekog šalabahtera
- Provala svakome dat po dvaes kuna da glasamo za nju
- Šporkala jedno dvaes pijata, tava, teča, lonaca
- Zaštopala mi lavandin doli i napu gori
- ...

I sve to - zašto???

Da stvarno nije bilo drugog izlaza, nego da ja posli gošćama dan tu njenu manistru prvu, jerbo su bidne čekale dvi ure i pocrkale o gladi, pa san računa dok su gladne, svejedno in je šta će pojist, pa mogu i one Bobine splačine jerbo kad je čovik gladan, sve mu je lipo.
Aj bogufala, svi su priživili (zabilježeno samo par psihičkih smetnji) i mogli su u miru i s gušton uživat u mojoj manistri.

O svemu najbolje svidoče face na odlasku, kad su mi onako s vrata klimnile glavon ka ono, da mi oće reć - "a štaš dragi moj, morali smo ovo šnjon proć, šta je tu je, iz ove se kože ne može, a jel se i tebi malo gadilo ono Bobino, a?"

Zbog gorispominjanog đentlemenstva, srića je da Marčelina nije vidila te face i da nije čula te komentare,
Ali zbog istinoljublja, spomenutog na početku, ja san ovo mora podilit s vama, pa makar puka

sve vas lipo pozdravljan i iden radit u interesu domovine "


09.09.2010., četvrtak

iden ja lipo ča

e.
dosta mi je.



(ma zafrkajen se, samo oću vidit ko me voli, u pms-u sam, triba mi puno ljubavi hehe)

p.s. za ovaj nebulozni ispad je kriva Kojotica

p.s. jopet : natječaj - ko bude najuvjerljivije žalija zamnom cry ima pravo izabrat temu na koju ću napisat blesavu priču :))) ili ozbiljnu, ili kakvugod pobjednik poželi. Komentari koji uđu u uži izbor bit će ocijenjeni od strane ostalih blogera zubo

04.09.2010., subota

Oće referendun, neće referendun

E pa jebiga, u našome narodu za ovakve situvacije postoji lipi izraz:

Radit ono, a da ti ne uđe.

Ko ne zna šta je ONO, taj ne triba ni čitat ovo.

Osim naše vlade, znan još nekoliko optimista šta su pokušali dakle radit ono a da in ne uđe, a, moran priznat da san i sama pokušala, čisto u svrhu istraživačkog novinarctva, i mogu van reć da, brate, ne ide.

Mislin, nije da ne ide, al' nije to - to.

A nije da ne razumin našu premijerku, onako, ka žena ženu. Sve mi žene imamo takvih momenata u životu, kad oćemo udovoljit svima: i Bogu, i narodu. Tojest, i našim hormoniman, i društvenin moralnin kriterijiman.

Mislin da nema žene koja se nije našla u toj dilemi: pustit nesriću da uđe do kraja, ili da uđe samo malo. U prenesenon značenju, puštat narodu demokraciju skroz, ili mu puščat samo malo, tek toliko da se "okusi", a da čednost i interesi morala, čitaj interesi bande lopovske, ostanu neoštećeni.

I šta onda pametna žena odluči? Ako ne može samo malo uć, onda ne triba ulazit nikako! Daklem, ako ne more malo referenduna o zakonu o radu, onda povlačimo zakon o radu, pa ne triba ni referendun!

Ma pogleaj ti mudrice! To bi bilo isto ka da naprimjer ja, pokušavajuć guštat a da ipak ostanen poštena, pa kad svatin da tako ne ide, odlučin sebi ukinit seks! Kvragu, ako je i za poštenje, previše je. Eeee, zna Jadra da ne može to "malo" i da kad uđe malo, ne triba puno pa da bude kako bog zapovida. Oću reć, jel'.

Dobro, ako vladajuća ekipa s ovin pokušava spasit poštenje, triba in odma nekako dojavit da in za oprat obraz neb' pomoglo ni dvista godina apstinencije od onih stvari.

Najviše me zbunjuje to šta Jadra sad izjavljuje da ona u stvari podržava referendun. Ojebente manitu, oćeš da nan se cili muški rod smije??

To bi bilo isto ka da naprimjer ja rečen muškome da ja podržavan njegovu namjeru da me opali, ali da nažalost ne more jer mu neću dat da se uzvere na me.

Aj reci, šta bi čovik mislija od meni? Ne da san kurbetina, nego da san obr kurbetina! Jer još gore od toga da čoviku daš je ono kad znaš da mu neš dat al' ga držiš u uvjerenju daš mu dat. I kad se užge, tek onda mu rečeš da mu neš dat. To je čoviče sadizam!

More bit da se Jadre boji da bi referendun, tojest naš zajednički seks s njon i njenon vladon, ima svoju logičnu posljedicu? Mislin, možebitno se boji da bi nakon tog seksa...svršili s njima? Ne svaćan šta se toga ima bojat, pa to je najlipši mogući završetak tih stvari. Pogotovo kad traju tako dugo ka šta traju između nas i njih.

Dobro, razlika između onog seksa i ovog sa vladon je šta u onomen seksu svršavanje dolazi kad se nekoga dovede do vrhunca, a u slučaju ove vlade svršavanje bi došlo kad su nas doveli na dno dna. To vajda spada u malo perverzniji oblik dotične radnje.

Jadro, odluči se, izludit ćemo!



Dječak

Dok sam te nosila bila sam sigurna da nosim baš tebe, Dječaka. Znaju to mame, ponekad.

U Francuskoj, prije puno godina, gledala sam neki dokumentarac u kojem su neki ljudi napravili mali eksperiment u svrhu dokazivanja kako još nerođena beba vrlo dobro zna tko joj je majka. Eksperiment je tekao ovako:

Tek rođenu bebu su lišili svih vanjskih zvukova, dakle, u trenutku poroda, i nakon njega, nitko u prostoriji, ni liječnici ni sestre ni majka nisu progovorili niti riječ. Poslije su bebu stavili u krevetić u jednoj sobi, i promatrali kako će beba reagirati na prve glasove koje čuje. U sobu su redom ušle tri različite žene, od kojih je jedna bila majka. Svaka od žena se bebi obratila onako kako se majke najčešće obraćaju svojim bebama: nježno, tepajući, mazeći.

Beba je mirovala i nije davala nikakve znakove prepoznavanja, pri ulasku dviju žena koje joj nisu bile mame.

Kad je ušla treća žena, majka, i obratila se bebi, beba je počela mahati rukama i nogama, vrtjeti glavom, treperiti.

Prepoznavanje majčinog glasa bilo je više nego očito.

„Ima neka tajna veza“, zar ne?
Ta veza garantira onu vrstu bezuvjetne ljubavi koja je ponekad teško shvatljiva nekome tko nije doživio iskustvo majčinstva.

U malom Svemiru jedne bebe, postoji samo jedan zvuk na koji beba nepogrešivo reagira.

Mi odrasli poslije znamo zaboraviti tu tajnu. Pa vam pokušavamo skresati krila, odrediti putanje leta, učiniti vas pokornim nositeljima naših vlastitih frustracija, kompleksa i trauma. Ne, ne znamo se baš uvijek s poštovanjem odnositi prema tom poklonu zvanom Dijete.

Koliko sam samo grešaka i sama napravila....
Naravno, ti si mi oprostio, jer djeca opraštaju lakše i čišće od nas.

Dijete, to je onaj Bog za kojim tragamo, a kad ga nađemo, zaboravimo se pokloniti pred oltarom ljubavi i savršenstva. Jer valjda ne možemo podnijeti gledati u nešto što smo i sami bili, dok nas nisu preodgojili.

Volim te.

Volim kad me ozbiljno promatraš dok ti ljutito objašnjavam kako trebaš pospremiti svoj nered iza sebe. Kada ti žrtveničkim glasom tupim da od tebe ne tražim puno, nego samo to, da pospremiš iza sebe. Ti svečano klimaš glavom.

"Od tebe očekujem da svoju sobu sam držiš u nekakvom redu, bogamu!"

"Dobro."

"I da počistiš stol iza doručka!"

"Dobro", potvrđuješ pokorno.

Onda ja kažem da bi mogao ponekad i suđe oprati, naprimjer.

A ti , glasom zgranutog dalmatinskog macho-mana, odvratiš:

„O, o, nećemo sad pretjerivat'...“

Ili ono kad si mi odbio biti prijatelj na Facebooku. Kad sam uvrijeđeno pitala "Zašto??", uzvratio si mirnim glasom:

" Zato što ne mogu dilat kokain i objavljivat pornografske slike na miru dok me ti gledaš, eto zašto."

Ili ono kad smo imali pantaganu u stanu, pa kad sam zgrabila metlu u pokušaju da je tom metlom potjeram iz stana a ti izjavio:

"Ne volim pantagane, ali opet sam nekako sritan šta nam je uletila u stan."

"Zašto?" - upitam ja.

"Zato šta mi je ovo bila jedinstvena prilika vidit te sa metlom u ruci"

Hvala ti za smijeh. Hvala ti što postojiš.

Između milijuna glasova mog Svemira, ja sam samo tvoj glas prepoznala.
Zato sam te i rodila.


Sretan ti 18-i, Dječače.




03.09.2010., petak

Kondomi, kape, alergeni i Sanader bez zaštite

Da Sanader ostaje bez zaštite!? A judi moji šta san se bila pripala u prvi momenat kad san vidila ovi naslov u novine! Mislila san da je, daprostite, čovik osta bez kondoma! U današnje vrime! Zaprepastilo me po cilomen tilu!

Zamislite samo šta bi to značilo za Hrvacku? Sanader bez zaštite u onin stvarima, to bi značilo da bi dotični moga napravit još puno malih Sanaderića, i onda nan više Bog ne bi pomoga! Ode Hrvacka u prndec! Ulegli bi ka oni hrvacki paviljon šta kažu da je izdušija prije nego šta je uspija doć do onoga Bijenala u Veneciji.

Ako bi dica imala samo deset posto čačinih gena, Hrvacka bi, čim narestu dovojno za djelovat politički i gospodarctveno, ostala bez gača na šćapu, ma šta bez gača, ostali bi i bez šćapa! A Švicarska bez satova.
Tako da mi je laknilo kad san svatila da se ne radi od toj zaštiti, nego od zaštiti iz skroz druge sfere.


Image and video hosting by TinyPic

Kažu mediji da je Sanader na neki skup u Austriji niki dan doša u službenon MUP-ovon autu, i to je začudilo cilu javnost. Bome i mene je začudilo, jerbo kolko je jamija triba bi se vozat u šleperiman, da mu sve stane. Onda san svatila da se javnost čudi iz skroz drugih razloga, a ja opet u krivome filmu.

Šjor ministar Karamarko je međutin umirija naciju i reka da se od ponedijka Sanader više neće bogami vozat u njiovin autiman, šta će ovoga siguro masu pogodit.
Ne bi me začudilo da ga uskoro vidimo kraj puta kako stopira sav nesritan i utučen. Dobro, možda čovik i je malo grišija, al' ovo mi se pari ipak preradikalnin činon MUP-a.

Ka šta je lipo reka nebeski pastir don Ivan Turić iz Rašćana, neka nama naših lopova, glavno da smo se riješili onih srpckih. I još je reka da danas imamo sve, i našu državu i naš narod i naše sve.

Čovik očito nije baš informirat, a kako će i bit kad mu ona njegova omiljena kapa pala priko ušiju pa ne čuje kako triba. Ovi šta su mu šili kapu biće precijenili veličinu njegove glave, a možebitno i veličinu onog krucijalnog sadržaja u glavi.

Već zamišjan kako ono naš bidni mali čovik, recimo neki iz Željezare Split, ili iz škvera, dolazi na šalter HEP-a i govori:

"Skužajte, ne mogu platit račun za ovi misec, pokrali me lopovi."

Službenik ga onda pita:

"Nda...? A čiji lopovi, moliću lipo? Ako su srpcki, odma ćemo van iskjučit struju!"

Čovik: "Ma nije, nisu srpcki, nego naši, hrvacki lopovi, autohtoni, majkemi!"

Službenik: " ..aaaa, u ton slučaju, šjor, oslobađamo vas plaćanja računa doživotno! I nek van je sa srićon!"

Naime, samo neki u lipoj našoj imaju sve, a narod više nema ništa. Šta ćeš, sa oltara se slabo vidi, isto ka i sa Pantovčaka. Ovo me sitilo još jednoga šta nije dobro čuja, ali neću ga imentovat jer se ne priliči a i nije naš čovik.

Nego, izgleda da nan u zemlji svi postaju radikalni – eno Vlada tvrdi da je 90 posto nelegitimnih potpisa na onoj peticiji sindikata za referendun protiv zakona o radu. Bivši pridcidnik Mesić, socijalno osjetjiv kakvi je, izjavija je da mu se to čini malo ka pretjerano, i od sekirancije je odma falija dvi-tri rupe igrajuć golf gori u Istri.

Da ne bi sve bilo crno, evo i jedna dobra vijest - ide nan jesen, i kiše, pa će djelovanje one ambrozije i ostalih alergena bit znatno smanjeno i svi koji su alergičari mogu malo odanit, i počet disat punin plućima.

Dok i njih, i nas, i sve skupa zajedno, ne utuše neki drugi alergeni.

Hypo-alergeni.


**********************************
apdejt: referendum

01.09.2010., srijeda

Zdravlje je svetinja

Zato ja ritko iden kod dotura, jerbo ne volin da iko reče išta grubo o mojon svetinji. A zna se kakvi su doturi, izdavu ti malo krvi, izmiru malo tlaka, i mrtvi ladni izjavu kako ti „zdravje nije baš najboje.“

Jel' ja zato plaćan zdravctveno, da bi oni tako pjucali po mojon svetinji? Šta in je teško čoviku reć koju lipu rič? I onda se moja doturica čudi šta ne dolazin malo češće.

Niki dan san ipak morala doć, a nisan bila jedno pet godina. Uđen ja na vrata i kažen doturici:“Evo mene opet!“, a ona po podu od smija.

Aj drago mi je vidit da je doturica dobre voje, a di i neće bit, kad nan od zdravctva u državi bolje funkcijonira još jedino školstvo.

Obavin ja kod doturice sve šta san tribala obavit i oden kod sestre da mi napiše one uputnice. Ja te uputnice zoven uzaludnice, s obziron da se moja briga o zdravju obično i završi na dobivanju uputnica, jerbo na te preglede nikad ne oden.

Ali se puno boje osjećan čin ih dobijen, smirin savjest i mogu se svima pofalit kako san bila u dotura. Iman ja doma uputnica još i iz srednje škole, cili naramak.

Sestra je, za razliku od doturice, bila nešto loše voje. Pitan ja nju da kako je, a ona meni bidna vako:

- A kako ću bit? Još malo pa ću morat zaštitara imat ovdi na vratima! Jučera su me satrali, još malo pa će me neko i udrit!
- Ma, ko će te udrit? Ma zašto??
- Kako ko, evo ovi šta sidu isprid vrata i čekaju red! Pacijenti!
- Pa šta je bilo?
- A mislu da su u banci, i da se sa judima može ka i sa papirima! Nedajbože da ko uđe priko reda, odma ubit zaklat!
- Pa dobro, mislin, znaš, nije lipo da neko ulazi priko reda, a neko čeka i po uru vrimena , i više, pa..
- Je, nije lipo, slažen se. Ali reci ti meni šta bi ti , da ti dođe čovik koji je upravo doša sa kemoterapije, i slabo mu je, a? Bi li ga ti primila odma, ili bi mu rekla da lipo čeka svoj red ka i drugi?
- Uf, to je skroz druga stvar. Pa narafski da bi čovika odma uvela unutra, pa to bi svako triba razumit!
- E, ali ovi isprid vrata ne razumu! Zato šta mislu da neko oće na privaru uletit priko reda! A šta je najgore, u pravu su, jer takvih prifriganih ima kol'ko oćeš!
Ulete mi ovdi pa „Ja san samo doša po nalaze“, ili „Sestro, aj obavite mi ovo brzon, ne mogu čekat, ostavija san dvoje dice zaključano doli u autu!“, ili „Sestro, morate me odma primit, nisan se ima di parkirat, pa san parkira di ne smin, odniće mi pauk auto!“
- Asti. Bome, ne bi ti bila u koži.
- E! Ja ne znan šta je ovo došlo, sve je išlo kvragu. Svi grintaju, svi su juti, živčani, agresivni. Ja se sićan da je moj čača zna čekat i po dvi-tri ure u likara, i nije nikad grinta.
Zna je: danas moran u likara, i tokat će me čekat najanje dvi-tri ure. I gotovo, to je tako, i to je on tako i prihvaća. Bez riči! Ne razumin šta je judima u današnje vrime!
- Bome, ja razumin, tojest znan zašto su takvi.
- Jel'? Aj bogati reci i meni da i ja razumin zašto su vako ludi?
- Pa, zato šta su... Pacijenti!
- Bogami jesu! Evo, prikjučer jedan sta vikat da će ubuduće dolazit ovdi sa kalašnjikovon! O gospe sinjska! Da će sa kalašnjikovon dolazit kod dotura!
- Uimeissovo!! I ??
- Govorin ja njemu ajme šjor nemojte tako! Šta smo van mi krivi?'
"Krivi ste, dašta ste nego krivi, ovu zemju i jesu spizdili doturi! Samo mi je žaj šta mi se kalašnjikov ne more itnit do Los Anđelesa!!"
- I šta si mu ti rekla na to??
- A rekla san mu “Šjor moj, pa jel' vi mislite da je to u redu, takve stvari govorit?“
- A on?
- A on meni da:“Nego šta je nego u redu! U redu san već dvi ure majkuvam vašu!!“
- I onda??
- Onda san ga pitala da jel' on zna šta to znači, nosat vatreno oružje po javnin ustanovaman? A on meni ka iz topa:

„ Znan šta to znači, bando! To znači da iman dopunsko zdravctveno osiguranje! “


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se