marchelina
17.09.2010., petak
Kuda idu svi ti tužni ljudi?
|
U doba kad je moj sin imao oko četiri godine živjeli smo u jednom malom mjestu kraj Splita. Ljeti je tu bila gužva, turistička košnica, ali zimi, kako to već u malim dalmatinskim mjestima bude, doslovno ni psa, ni mačke na ulici. Ponekad sam vikendom odlazila u Split, u ritualne šetnje po gradu, a moj sin kojeg sam često vodila sa sobom, nenaviknut na gužvu, osupnut ljudskom vrevom na splitskim ulicama, jednom me je, onako dječji začuđeno, upitao: - Mama, di idu cvi ovi judi? Nečasan otpust Firma u kojoj sam nekad radila bila je pravi radnički mravinjak. Meni osobno najdraži mrav od svih bio je šjor M. Šjor M. započeo je raditi u toj firmi sa prvim danom njenog osnutka. Poznavao šjor M. sva njena vatrena postrojenja, sve tajne staze tvorničkog diva, sve žile kucavice ogromnog čeličnog organizma. Disao je on svaki udisaj naše firme. Strani suradnici koji su dolazili, uvijek su firmu obilazili u njegovoj pratnji, jer nitko živ nije znao o njoj onoliko koliko je znao šjor M. Već u poznim godinama, pred penziju, on je i dalje odrađivao svoje radne sate sa istim elanom i voljom sa kojom je i započeo svoj radni vijek. I nije mu to bilo dosta, nego je kući, u satima predviđenima za odmor, čitao knjige koje su govorile o najnovijim dostignućima iz njegove struke. Čitao bi malo u popodnevnim satima poslije ručka, pa bi nastavio pred zoru. Njegova znatiželja i temeljitost bili su primjer živosti jednoga ljudskog uma, podsjećali na onaj znameniti prvi izumljeni točak, na ljudsku znatiželju i upornost koji su gurali, i još uvijek guraju, ovu nesretnu planetu naprijed. Umovi poput njegovog su oni umovi koji su izmišljali izmjeničnu struju, žarulje, automobile, motore, parne brodove i sva ostala čuda ljudske tehnološke povijesti. Ja sam ga doživljavala kao nedovoljno ambicioznog genija, a, kao i svaki genije, i šjor M. je morao imati bar jednu očitu nesavršenost. Njegova se sastojala od ljubavi prema čašici. O tome su naravno po tvorničkim hodnicima ponekad znale iscuriti razne priče, od kojih nijedna nije uspjela umanjiti moju fascinaciju njegovim likom i djelom. Po privatizaciji naše firme, novi vlasnik je nastojao riješiti se dobrog dijela radnika suptilnom metodom psihičkog iscrpljivanja, kadrovske neizvjesnosti, zastrašivanja. Pa nas je premještao, nas radnike, sa jednog radnog mjesta na drugo, izmišljao čudne nazive za ta radna mjesta, galamio na krhke ženske psihe po uredima, a radnike u proizvodnji pritiskao i neverbalno sumnjičio za lopovluke postavljanjem nadzornih kamera po cijelom pogonu i administrativnoj zgradi firme. Najednom smo mi, koji smo tu tvornicu doslovno izgradili, a mnogi od nas i nebrojeno puta spašavali dobrovoljnim, nikad plaćenim dodatnim radnim satima, postali neprijatelj broj 1. vlastite firme hraniteljice. Neki to nisu mogli izdržati, pa su otišli. Natjerati radnike da puknu, da se slome, da sami odu, to je bio san novog vlasnika. Svaki dan je smišljao nove metode gaženja i ponižavanja, kreativnošću strastvenog umjetnika. Skoro na granici kreativnog ludila, moglo bi se reći. Nije, međutim, računao da ima mozgova koji su još luđi i još strastveniji u svojoj ljubavi prema firmi. Šjor M. je bio jedan od takvih. Dolazio je svaki dan na posao sa nepromijenjenim izrazom lica i sa onim njegovim dobroćudnim smiješkom rastresenog mudraca, i samo je pažljivi promatrač mogao zamijetiti određene sive nijanse u njegovom pogledu koje su odavale da je šjor M. bio itekako svjestan što se događa i da ispod kože krvari zbog sudbine koja je očito uskoro imala zadesiti našu firmu. Novi vlasnik je postajao nervozan. Kako se riješiti ove žive legende firme, kako ga maknuti i time izbrisati i zadnji trag jedne ponosne povijesti, jednog očitog dokaza da je firma sasvim dobro i uspješno radila, proizvodila i rasla i da za njenu privatizaciju nije bilo nikakve potrebe, osim one jedne: da je se svede na ništa, na ruševinu koju se može prodati za jednu kunu. Šjor M. je bio podsjetnik na to da novi vlasnik nije bio naš spasitelj, kako nas je trebala uvjeriti država, nego naš ubica. I dosjetio se. Bilo je ljeto, period godišnjih odmora i šjor M. je koristio svoj godišnji odmor. Neiskorištenih godišnjih odmora je inače imao za tri radna vijeka. Šjor M. nije rado odlazio na godišnji. Nikad. Ovaj put je morao. Skoro da je bio potjeran na njega. Novi vlasnik, računajući sa malom slabošću dotičnog, neočekivano , usred godišnjeg, naloži da se šjor M. hitno, bez ikakvog odlaganja, ima pojaviti u firmi. Šjor M., savjestan kakav je već bio, dojurio promptno u firmu. Nije ni prošao portu, novi vlasnik naredi svojim psima čuvarima da nad gospodinom M. odmah provedu alko-test. Alko-test je pokazao da gospodin radnik i zaposlenik M. ima u krvi nedopuštenu količinu alkohola kojom bi mogao ugroziti sigurnost na radu i sebe i ostalih radnika te je automatski dobio otpust iz firme. Točno onako kako je novi vlasnik i predviđao - gospodin M. će se na godišnjem sasvim sigurno malko opustiti i popiti koju više. To "više" bilo je daleko od pijanstva, ali, dakako, dovoljno za prekoračenje normi vezanih za sigurnost na radu. Činjenica da šjor M. tada nije bio na radu, nego na godišnjem, nije ništa promijenila. Šjor M. je došao slijedećeg jutra isprazniti svoj stol. Ušao je u našu kancelariju sa nepromijenjenim izrazom lica i onim svojim dobroćudnim smiješkom smušenog, rastresenog mudraca. Samo je pažljivi promatrač i njegov tajni obožavatelj kakav sam na primjer bila ja, mogao u njegovom oku spaziti onu jednu suzu, onaj nijemi vapaj poniženja koji se pojavio i nestao brzinom većom od one kojom je on izbačen iz firme u kojoj je ostavio doslovno cijeli svoj radni i životni vijek. .............. Vozim se autobusom iz svoje nove firme kući i slušam nekog momka, mladog čovjeka, kako priča sa suputnicima. On radi u škveru, kaže. Već neko vrijeme nemaju u tom splitskom brodograđevnom divu što raditi. Kraj je blizu, kaže on. U očima mu vidim istu onu neizvjesnost i strah kakav su imali svi radnici moje bivše, odavno pokopane firme. Gledam kroz prozor autobusa i promatram lica ljudi na ulici. Tako smo svi slični, u posljednje vrijeme. Ili još radimo ali ne znamo dokle ćemo, ili više ne radimo, ili radimo za onaj ponižavajući iznos kojim na kraju mjeseca ne možemo niti poplaćati obične režije a kamoli nešto više, zahtjevnije, primjerenije ljudskom biću i njegovom bivstvovanju. Da je moj sin sad kraj mene, i da je još onako mali, sigurno bi me upitao: - Mama, kuda idu svi ti tužni ljudi?  |