marchelina

24.05.2010., ponedjeljak

Živi zid za Matejušku

Nas troje smo sidili na Vidilici. Ja san gledala put Matejuške.

- Šta misliš - pitan ja njega - oćedu li stvarno ić ponovo gradit Gusarov dom doli, a? I rušit dil Matejuške?

- A slušaj, jel' vidiš kakva nan je riva?

- Vidin.

- Pa šta bi onda bilo čudno da nan srušu Matejušku? Lipa je, priko svake mire je lipa. Bode oči.

- Tribamo se pobunit, prosvjedovat! - užgen se ja. - Triba napravit živi zid, ka Zagrepčani za Varšavsku gori!

- Ma šta živi zid. Živi suhozid! Samo ne znan more li nan taj zid pomoć.

- Naravno da more! Stanemo svi isprid bagera i ne damo in proć, i ne damo se maknit. Znaš kako je naš svit teško pomaknit i u normalnin okolnostima, a kamoli kad smo jidni!

- A je. Samo, nešto nisan siguran da bi uspili skupit dovoljno svita. U ovomen gradu se jedino Torcida zna pobunit s vrimena na vrime.

- Pa onda ćemo zvat Torcidu da brani Matejušku!

- Je, a kako ćemo Torcidu motivirat da dođe branit Matejušku kad to nema veze sa Hajdukon, a?

- Pa lipo, reć ćemo in da ako nan krenu rušit Matejušku, neće puno tribat da se situ rušit i hajdukov stadijon na Pojudu!

- Malo si mi sad pritirala. A koji bi in moga bit pametni razlog da ga rušu?

- A oli za Matejušku imaju pametni razlog?

- A je, dobro i govoriš.

Opeta smo mučali deset minuti.

- Znaš šta - rečen ja - Ja ovi grad toliko volin da bi želila, ako postoji ona ..kako se reče...reinkarnacija, kad umren, u sljedećem životu opeta se reinkarnirat u Splitu. Pa makar ka pitar na rivi!

- Asti. - promrmlja on sebi u bradu.

- Šta je?

- Ne smin više pjucat u pitare. Ko zna koga san dosad sve ispljuca!

Opet smo malo mučali srčući kavu.

Matejuška se se doli gingolavala sa onin smišnin jarboleton ka najlipja barka iz starih pisama.

Onda je on reka:

- Ko ovo more platit.

- Niko - odvratin ja.

- Pa, platit ću ja kavu, nije problem – reče ona spremno.

- Ovo nema nigdi na svitu - opeta će on.

- Nigdi na svitu - potvrdin ja.

Ona je mučala. Ona nije iz Splita. Ali isto je ženskica skroz draga, ka da je.

Onda progovori:

- Vi Splićani stvarno malo pretjerujete, znate? Split pa Split! Split ovo, Split ono! Split najljepši , moš mislit! Kao da nema drugih gradova na svijetu, možda sto puta ljepših!

Pogledali smo je incukano.

- A to ti oćeš reć da ima lipšeg grada od Splita? - on će njoj.

- Pa naravno da ima! Evo, evo recimo..Lisabon! Ima i more, i luku, i skoro sve što ima i Split!

Ima čak i brdo sa kojeg se vidi cijeli grad!

- Je - lino će on. - Ali Split je lipši .

Snervala se.

- Dobro, je si li ti ikada bio u Lisabonu?

- Nisan.

- Pa kako onda možeš reći da je Split ljepši??

Muča je, pogleda uprtog negdi tamo prema Peristilu i Svetome Duji.

A onda reče.

- Ti si bila u Lisabonu?

- Jesam!

- I bila si na tom brdu iznad Lisabona?

- Jesam!

- A jel' se sa toga tvoga brda u Lisabonu more vidit kanpanel svetoga Duje?

Malo se zbunila.

- Pa.. naravno da ne može!

- Eto vidiš - slavodobitno će on, i nastavi gledat put doli, a ona ostala otvorenih usta.

Nije više riči rekla. A šta će i reč.

Argument je argument.

<< Arhiva >>