marchelina

11.01.2010., ponedjeljak

Čuja san svašta o tebi

Tih karizmatičnih osandesetih godina imala sam jednu prijateljicu. Ako se mene pita, to je bija najsmišniji i najlipši stvor grada Splita, ako ne i šire. Kad malo boje razmislin, taki nevjerojatni ženski lik nije moga ni bit smišten u bilo koje druge godine, nego u osandesete.
Ka prvo, bila je baš...lipotica. Kažu stari judi da pravih ženskih lipotica u stvari ima malo, i da se takve rađaju.

E, takva vrsta lipote je bila moja prijatejica. Kosa duga i sva u nekakvin loknama ka u Botičelijeve Venere, a oči zelene ka more na najjaču južinu. Kad bi je čovik vidija, prvo šta bi mora pomislit, bilo je :

– Gospe moja, evo nan se ukazala gospe!-

E, lipa, lipa je bila.

I luda ka kupus.

Ka kontrast toj njenoj gracilnoj lipoti, đentilastoj figurici, i anđeoskon liku, Bog joj je podarija najjači ženski cug ikad viđen na ovin prostorima. Mogla je brate popit ka dva ojača splitska pomorca zajedno, i to nakon podužeg vijađa. S tin da bi takva dvojica kad tad pala ispod šanka, a ona je ostajala na nogama i poslin neizbrojivih količina popijenog alkohola. Nalaktila bi se na šank, sa onin svojin smiješkon kojeg joj je sami đava nacrta na lice, i nehajno ispijala puste votke, votka-đuseve, whiskeye, whisky-cole, pive, ukratko, sve sa čime bi je muški, incukani njenon lipoton, ponudili.

Jedina zbunjoza koja je pratila njene putešestvije po šankovima, nastajala je kad bi naša lipotica poslin pustih ispijenih cugova postala pinkicu moralno neopterećenija nego šta je inače bila. A bila je.
Naime, moralna pitanja su je opterećivala otprilike isto koliko i naše političare opterećuje socijalna slika pučanstva u lipoj nam našoj.
Drugin ričima, živo joj se..jel'.

Onaj koji bi joj zadnji platija piće, taj ju je moga i odvest doma, a putem do doma bi se dogodilo ono šta se već događa kad muški vozi doma lipoga ženskog amoralnog stvora.

Pa je tako rasla i njena reputacija žene s kojon se isplati zapit na šanku, ali koju se ni pod razno ne dovodi doma materi. Na listi poželjnih splitskih udavača, ona je ponosno zauzimala zadnje misto, u rubrici „Ženit, ako više nemaš ama baš nikakvog izbora. I bog ti pomoga“.

Na stranu šta nije bila idealna udavača, mi koji smo se zvali njenim prijteljima, volili smo je zbog njene autentičnosti, a najviše zbog toga šta je u njoj bilo neke dičje dobrote. A i pametnica je bila. Neko bi reka, da je bila pametna, ne bi bila tako poročna ka šta je bila, ali mislin da to ne samo da ne drži vodu, nego je povist judskog roda pokazala upravo suprotno. Većina lumena koje san osobno znala, uglavnon je svoju pamet ladila alkoholon. To je ka neko prokletstvo, vajda. Ne more ti Bog, ipak, sve dat, jel'.

Je, znali smo joj davat prijatejske savjete tipa da bi mogla koji put i odbit koje piće, a i kojeg muškog. Ona bi nas gledala onin lipin očima, klimala glavon, i potvrđivala zdušno svaku prijatejsku kritiku. I onda opet po svom.

Ono čime je ova pričica bila i potaknuta, dogodilo se jedne lipe splitske noći na jednom od naših veselih šankova, u neku čudnu pijanu uru.
Jedan od onih entuzijasta koji je još uvik naivno virova da se na nju može djelovat prijatejskon moralnon kritikon, vako joj je reka:

„Slušaj, priča se po gradu...čuja san svašta o tebi...“

Ona trepne onin njenin trepavicama od metra ipo, potegne iz čaše, i ispali: „A slušaj...ne znan šta si čuja, al' štagod da si čuja, stoposto je istina!“

Mi, koji smo bili svidoci ovoga prostodušnog i spontanog ispada, kad smo došli sebi od smija, shvatili smo da našu besramnu gospu moremo samo volit. Bila je nevjerojatna, ka i te lude osandesete.
Lipoto, na kojem god šanku da sada obaraš, u zdravje ti bilo...


Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>