marchelina

31.12.2009., četvrtak

Noć sa organima

Ae, ne bi ja bila ja da i zadnji dan ove godine (ne ponovila se) nisan imala posla sa organima. Ne sa ONIM organima, šta ste se odma počeli kliberit, lascivni stvorovi. E, da san bar sa tin organima imala posla, đavla bi se sad vama ispovidala!

Daklem, bila san sama doma jer je moj junior otiša kod svog čače provest ove dane. Inače se u ovom mom stanu ne osjećam najboje kad san sama, jer je to tkzv. nisko prizemlje, drugin ričima stan je toliko ispod razine zemlje i toliko duboko da ponekad, kad je bonaca i izrazito tiha noć, čujen Australce kako trču za klokanima, tamo doli ispod.

S vrimenom sam se više-manje navikla, ali uvik sam pomalo tjeskobna kad dođe noć, padne mi na pamet kako je lako uskočit u moj stan iz vrta ispred zgrade, pa poduzmen sve potribne mjere predostrožnosti: zaključan sva vrata dva puta, dobro zakračunam prozore, spustin roletne, navučem dekicu do nosa, ostavim lampu da gori cilu noć, i zagrlin svoju sritnu plišanu žirafu. Po danu nisan toliko infantilna, ali noć je noć, mogu se kladit da svi vi po noći imate neke sritne amulete kraj sebe, a po danu se pravite odrasli ka i ja.

Taman san dakle tribala zaspat uljuljkana dalekim topotom nogu Australaca i klokana, kadli resko zvono sa vrata mog stana propara noćnu tišinu. Ukočila san se još i prije nego šta san se uspila zabrinit. Zašto tijelo reagira brže od mozga? Skupim se ispod dekice, čvršće privinem žirafu uz sebe, i oslušnem u nadi da mi se zvono samo pričinilo. Ali ne. Netko je bio uporan, i agresivan.

Pa što mi je?- podviknem sama na sebe. Neću valjda sad tu drhturit ispod dekice ko zadnja strašljivica? Odlučno skočim iz kreveta i oprezno pročirim kroz onu rupicu na vratima. Ugledam nekog ženskog stvora, kako, klatareći se pijano, ljuto i sadistički maltretira moje zvono.

- Što hoćete?? - upitan, trudeći se da mi glas bar zvuči samouvjereno i neustrašivo.
- Otvaraj! Otvaraj! Di je on? Ha? Di je?
- Di je ko?!? - uzviknem ja zaprepašteno.
- ON! Tvoj prvi susid!! Otvaraj kad ti kažen!!

Shvatin da misli na onog mog prvog susida, onog istog koji mi je onomad pomoga izbacit onu pantaganu iz stana. Osim što mi je prvi susid, sve šta znan o njemu je to da živi sam, i da je najbolji profesijonalni izbacivač pantagana u Splitu, ako ne i šire.

Iživciran se.

- Neman pojma di je!!
- Ma šta nemaš pojma, otvaraj ta vrata kad ti kažen!!
- Slušaj ženo božja - dreknen opet - niti znan di je, nit' me briga, i pusti me na miru!!!
- Ma kome ti ženo božja, dat ću ja tebi ženo božja, otvaraj ta vrata odma!!!

I počne lupat šakama po vratima istovremeno zvoneći i zvoneći. Povučen se u kužinu, prestravljena. Umirin se, i odlučin pričekat da ode. A otići mora. Ne kaže uzalud ona stara narodna:"Sve šta u ponoć dođe na vrata tražeć' prvog susida, mora i otić".

Međutin, te stare narodne često i omanu, zna se. Omanila i ova, jer je stvor sve manijačkije zvonija i lupa po vratima.
Bar da imam broj telefona od nekog od stanara, ali nemam, nova sam u zgradi, i prilično nedruželjubiva. Niti koga znam, niti s kim pijen kavu, a kamoli da iman nečiji broj telefona.

Spontano okrenem broj policije. Pa ko će mi pomoć ako neće naši organi? Zato i jesu tu, ako se ne varan? Ovo spada, kol'ko znan, u narušavanje javnog reda i mira. Predstavin se, objasnin zašto zovem, izmrmljam adresu drhtavin glasom, i dobijem obećanje da će kolege za 5 minuta biti tu.

Prošlo 5, pa i 10 minuta, ali kolega nema. A stvor na vratima zvoni li zvoni, lupa i beštima. Lupa i moje srce. I onda prestane. Ne srce, nego zvonjava. Pomislin: Aha, sad će luđakinja nestati u noći, policija će doći, zaključiti da sam neka psihotična sredovječna manituša i još ću JA zaradit prijavu. Još će mi i pretražit stan pa nać onu plišanu žirafu kao krunski dokaz moje neuravnoteženosti!

Image and video hosting by TinyPic

Otrčim do vrata, počirim, a spodoba se teturajućim koracima penje uz skale u pravcu izlaza iz zgrade. Hvalatibože! Nisam to ni pomislila, ona se okrene na peti i navali opet na moja vrata! Sada me već obuzimala poprilična jeza. Pa di su policajci?!?

U to zvonjava opet prestane. Ukipim se u kužini, tik do konpjutora, kao da će mi fizička blizina tog aparata dati kakvu takvu sigurnost i osjećaj da sam nadohvat vanjskog svijeta i ljudi.

I onda opet zvono! Ovaj put još energičnije i još nestrpljivije! Ne mičem se, nek provali vrata, briga me! Pogledan u onu metlu kojom sam se branila i od pantagane. Pa mi padne na pamet onaj prvi susid koji me onda spašava od pantagane. Bar da iman njegov broj telefona, pa da mu kažen da mi dođe pomoć jer mi na vratima divlja neka pijana čudakinja i traži...a u kua, traži njega! Neće ići.

Zvono ne prestaje. Kvragu, dosta mi je!! Krenem prema vratima, pročirin, i ugledan uniforme! Presretna i sa olakšanjem otvorim, suzbijajući potrebu da im se bacin u zagrljaj.

Organi me prvo odmire sumnjičavim pogledom, a nakon toga utvrde da su oni, eto, stigli ZA DVIJE MINUTE, ali nisu našli NIKOGA niti isprid mojih vrata, niti na široj lokaciji. Zapitaju potom "u kakvim sam odnosima sa rečenim prvim susjedom".

Taman san otvorila usta da in rečen da s njim nemam ništa osim šta mi povremeno dođe ganjat pantagane po stanu, ali san se na vrime zaustavila, jer mi je neka intuicija govorila da bi me nakon te izjave jednostavno uputili na hitni psikijatrijski prijem

Nakon unakrsnog, krajnje sumnjičavog ispitivanja, zapisali su mi sve podatke, i otišli. Pogled im je bija takav da me začudilo šta mi na odlasku nisu još i dobacili preporuku: "I, nemojte preskakati uzimanje tableta, gospođo."

Deset minuta nakon njihovog odlaska, ona utvara se vratila, i opet navalila na vrata. Ovaj put je ipak brže odustala, pa sam se oko 3 ujutro uvukla tjeskobno u krevet. Žirafa me gledala izgnjavljeno i šutila. (uvik zašuti kad mi najviše triba).

Jedva sam uspila zaspat, međutim nisam dugo spavala, oko 5 sati jutros me probudilo - vlastito srce. Naime, lupalo je tako jako i tako brzo da sam mislila da sam gotova. Nisan znala da srce može tako jako lupat. Znan da je kucanje srca u principu dobar znak, tojest znak da je čovik živ, ali u trenutku kad postaneš intezivno svjestan tog kucanja, pomisliš da nećeš još dugo biti živ.
Iden sad ća, kod brata i neviste, zvali su me da kod njih proveden novogodišnje slavlje.

Znan da će im bit malo čudno kad me vide sa kuferom, ali ko in je kriv šta nisu precizirali do kad tačno traje novogodišnje slavlje. Šta se mene tiče, bar do Uskrsa se ne vraćan u ovi stan.
Valjda će ona čudakinja do tada pronać mog prvog susida...






29.12.2009., utorak

Nula bodova

Ove godine smo za Badnjak Crvenkapa i ja, ka i prošle, bile pozvane provest večer kod Danice Čvorović i njenoga momka. Znači, sve isto ka i lani. Crvenkapa i ja smo još uvik bez momka, a Danica je još uvik sa istin momkon (uvik san govorila da je čudakinja).

Tako se Danica i momak sažale na nas dvi šta smo same pa nas usvoje svakoga Božića, jerbo je to obiteljski blagdan. Nas dvi smo bile sritne zbog toga, toliko sritne da je Crvenkapa čak napravila kolač, to zato jer je tila pokazat kako je ona nepravedno sama, zna pravit kolače i kuvat i sve a ipak neće niko da je oženi. Ja ništa od toga ne znan, a i ono šta znan pravin se da ne znan, jer mislin ako već neće niko da se zajubi u mene onda bar da znan zašto.

Tako smo Cvenkapa i ja sa kolačiman i jednom bocom pića šta san ja kupila došle do Daničinog stana i pozvonile. Niko se ne javlja. Pozvonin ja opet, niko se ne javlja. Pita Crvenkapa mene da jel' san ja sigurna da je to Daničin stan. Ja san rekla da nisan, jerbo ja nikad u ništa nisan sigurna.

- A šta ako zvonimo nekim nepoznatim judima na vrata, a jube? - promrmlja Crvenkapa zabrinuto.
- A bome će se začudit ti judi kad nas vidu - kažen ja.
- Dobro je šta bar imamo poklone, kolače i to piće, jel'da? - Crvenkapa će spokojno.

Ja san se složila, jer bilo bi nepristojno upadat nepoznatim judima u stan bez poklona. Takve smo van Crvenkapa i ja, puno pazimo na te društvene finese i to sve.

Ćakulamo nas dvi tako, ali i dalje niko ne otvara vrata.

- Jube, kakve smo to nas dvi bezveznjakuše kad nan čak ni nepoznati judi ne želu otvorit vrata, a? - tužno će Crvenkapa.

Ja se snervan, i legnen na ono zvono. I evo ti Danice, otvara vrata, sva smetena i raščupana.

- Ajme! Danice, skužaj ako smo vas prikinile u ..u..nečemu! - uglas viknemo Crvenkapa i ja, jubomorne po cilomen tilu.

Na to Danica mrtva ladna odvrati: Niste, niste. Nama to ijonako nikad ne traje duže od 5 minuta. Čula san ja kad ste prvi put zazvonile, a momak taman bija krenija... Tila san vam odma otvorit, ali on je reka
"Ajde bogati, mogu valjda TOLIKO pričekat!". I eto, vidite da u stvari niste dugo čekale. Nažalost.

E, sad više nismo bile jubomorne. Pet minuta in traje? Pa boje onda neimat nikakvoga momka, nego takvoga! Odma je dobija nula bodova u našin očima.

Uđemo u kužinu i gledamo u momka s optužujućin pogledon. Samo šta ga nismo naprokidale iz solidarnosti prema Danici. On sidi zapuvan za stolon i pravi se da nisu njegova posla. Osjetija je da ga mrko gledamo, pa se počeja pravit da mu je baš drago šta nas vidi, ijako se dobro sićamo da je prošle godine Danici zapritija da će jon bit i manje od 5 minuta nastavi li svaki Božić pozivat mene i Crvenkapu doma.

Ostatak večeri je proša u pravom kršćanskon ozračju, jerbo smo uglavnon razgovarali o našim bližnjima i daljnima. Prvo smo se sitili pridcidničkih kandidata, pa nan je od toga bilo malo muka, pa smo odlučili probat Crvenkapin kolač, nakon čega nan je bilo još više muka.

Onda je Danica počela pričat kako neka njena teta uvik koristi kupljene oblatine kad pravi kolače.

- ŠTA koristi?!?
- Oblatine, jebenvasgluve.
- Danice, biće misliš na OBLATNE?
(Čak i ja znan da se kaže oblatne).
- Ne, nego oblatine!
- Danice, za kolače se koriste OBLATNE, a BLATINE su kvart u Splitu!
- Ma, nemate vi pojma - otpovrne Danica samouvjereno.
- Slušaj, Danice - počne Crvenkapa - po toj tvojoj logici, ti ne živiš na Sućidru nego na Osućidru, a ja na Opujankama!

E, tu smo se već kliberili od smija, i počeli nabrajat sve splicke kvartove i momente ubacujuć ono slovo "O" redom isprid svakog kvarta i naziva, pa smo tako dobili Omeje, Ovaroš, Oskalice, Orivu, Operistil, Okeruma i Oslobodi bože.

Crvenkapa se uvridila kad jon je od Danice momak reka da mu taj njen kolač izgleda ka "neka sumnjiva smjesa" i da će pustit prvo nas da probamo pa će tek onda on jist. Odma je od tuge udrila po crnome vinu, satrala više od po boce u petnajst minuti, počela nas blido gledat i potom svečano, u ponoć manje dvadeset, izjavila:

- Bilo mi je drago, sritan vam Božić i sve to, iđen ja doma na Opujanke lipo leć!

Mi je gledamo kako se klatari nesigurno na nogama, i zaustavimo je jerbo da nije red otić prije nego šta dočekamo ponoć. Vratila se i snuždeno sidila na stolici, pogledavajući diskretno i skroz kršćanski na sat svako malo, a kad su se kazaljke poklopile na ponoć, skoči, izjubi nas vičući Sritan Uskrs (triba joj zabranit pit) i trk prema vratima.

Šta ću, morala san trčat za njom, ko je smi pustit samu onako zveknutu.

Izlazeći iz Daničinog stana, uspila san čut njenog momka kako jon govori

- Jesan ti reka da ove dvi više ne zoveš!

Pih, neš ti, ka da smo ih prikinili u nečemu!

26.12.2009., subota

Morska erotska

Baš mi se nešto i ne piše ovih dana. U stvari, nije da mi se ne piše, ali me opsjedaju samo neke ozbiljne teme, ne znan koji mi je vrag. Uozbiljila se iznebuha, u četrsšestoj. Prerano ostarila priko noći zubo

Nego, oni koji posjećuju moj blog od prošle godine, sitit će se kad je ono jedna moja pisma bila uglazbljena i išla na radijski festival , pa smo glasali i glasali i svašta nešto. Daklem, pisma je prošla sve krugove i onda ispala prije finala. Od tada je više nikad nisam čula na radiju, kao da je nikada nije ni bilo. Jučer sam slučajno otkrila da ipak postoji, živijo youtube party

Pa sam se sitila kako je to sve bilo, i kako san bila happy, i kako ste navijali za mene tj. za pismu. Eto, da se malo podsjetim...i da, hvala za podršku tada. Također, hvala za božićne i novogodišnje čestitke i želje svima. Želim vam sve najlipše i najbolje, i da vam život bude...more ljubavi kiss

Evo video, a i originalni tekst pisme još jedan put, čisto da zaokružin staru godinu....




Morska erotska

Najlipše je vodit ljubav
s morem
jer sa ženom nitko
kao more ne zna.
Nit te zove, nit te stalno traži,
samo mirno, mirno more čeka.

I ti mu dođeš, pa se baciš,
ko ljubavniku tajnom
oko vrata.
More onda igru počne,
valovima dodir meki stvara.

Dodir baš za ženu stvoren,
nježan, strpljiv, modrostrastan.

Ljubi more nemilice, prominile boju
od srama hobotnice
Ljubi more nemoralno
ništa mi nije nepoljubljeno ostalo.

I ka najbolji ljubavnik na svitu,
uzbonaca kad mu šapneš
da ćeš umrit
Pa te onda
pojubi najjače
i tebi se, ka i svakoj ženi,
od ljubavi, i od sriće,
najedanput
plače.







23.12.2009., srijeda

Božićna

Supermarket, tako se to zove. Iz svakog kantuna vrište mi u facu crveno-bijeli djedamrazovi, božićne krpene čizmice, baloni. Iz zvučnika trešti prigodna muzika po kojoj bi svi trebali valjda biti razgaljeni, topli i rumeni.

Prolazim kraj police sa novinama. Na naslovnici lokalnog medija također nešto vrišti. "Radnici te i te privatizirane tvornice za Božić nemaju što jesti."

Muzika sa zvučnika i dalje sugerira sreću i blagostanje.

Uzimam kruh. Sa sjemenkama. Kao, zdrav je.
U povratku opet prolazim kraj police sa novinama.
Na naslovnici jednog drugog lokalnog medija piše:"Radnici te i te firme za Božić neće moći kupiti ni kruh." Ni zdravi, ni nezdravi.

Ispred blagajne red blijedih, umornih kupaca.
Čekam.
Dolazim na red. Blagajnica uzima moj zdravi kruh sa sjemenkama i provlači njegov kod. Gledam njene ruke. Suhe, hrapave, mjestimično ljubičaste. Zašto su joj ruke tako ljubičaste?

Promatram je. Stoji na nogama, valjda svih osam sati radnog vremena, jer ne vidim nikakvu stolicu. Vani je ispod nule. Ona na sebi ima nekakvu jaknu bez rukava, očito posuđenu od sina pubertetlije. Jakna je reperska, mladenačka. Kontrast njenom licu.
Ne mogu maknuti pogled sa ljubičastih fleka na njenim rukama. Kao ljubičasti, deformirani božićni baloni. Pokušavam uhvatiti njen pogled, izraz u očima, ali ona nema izraz za nikog od nas. Njen izraz je ostao negdje između stotine kodova šarenih artikala.

Poželim je zagrliti.

Odlazim.



19.12.2009., subota

Autoritet uber alles

"Moje dijete je voljelo školu. Dok u nju nije krenulo."

Bezbroj puta sam čula ovu rečenicu u životu. Izgovaraju je obično zbunjeni roditelji, tužnim i nemoćnim glasom. To je nedavno izjavila i moja dobra prijateljica. Prije polaska u školu ona je, kaže, svom sinu čitala slikovnice i priče prije spavanja, a nekad su se čak i igrali sa brojkama, pa ga je tako uvela u svijet matematike na zabavan i prihvatljiv način.

Do svečanog prvog dana škole, njen je dječak znao o slovima i brojkama čak i malo više nego što je inače potrebno i uobičajeno. Ne zato što je ona imala ambicije da stvori dijete genija, nego zato što mu je htjela približiti proces učenja i izbjeći da djetetu škola postane bauk.

Sin je dakle lijepo napredovao, veselo pisao domaće zadaće, s radošću i neopterećeno odlazio u školu.

A onda je počeo iz škole dolaziti nervozan, razdražljiv, a pisanje domaće zadaće se pretvorilo u frustrirajuću obavezu koja je do ludila dovodila i njega i njegovu mamu. Imao je svoju sobu, novi radni stol, prilagođenu lampu na radnom stolu, svoj mir i sve moguće idealne uvjete, ali škola i pisanje zadaće su postali noćna mora. Suze, nervoza, tjeskoba. I opet suze, i opet nervoza.

Što se dogodilo?

Učiteljica mu je počela pogreške u domaćim zadaćama obilježavati ljuto crvenom olovkom, uz kritiku i njega i njegove mame.

"Sram te bilo, pogledaj, imaš dvije greške u domaćoj zadaći! Što tvoja mama radi?"

Dijete se počelo sramiti sebe, svojih grešaka, i svoje mame. Svaka takva kritika ispred cijelog razreda stvarala mu je grč u želucu i mučninu u stomaku. Bilo ga je jako sram, iako nije baš shvaćao što je to zbog čega se u stvari treba sramiti. Ali se sramio, jer učiteljica mu je jasno stavila do znanja da se mora sramiti.

Mama je otišla na roditeljski i tamo čula učiteljicu kako, doduše ne prozivajući nikoga direktno, sa žaljenjem u glasu objavljuje da su neka djeca bila "Sasvim dobro krenula" ali su sada eto počela jako nazadovati, a što, naravno, znači da "Neke roditelje očito nije briga za vlastitu djecu i da ih zapostavljaju".

Iako nije bila imenovana, moja prijateljica je znala da se ova javna kritika odnosi i na nju. Zašto? Zato što je prethodno pokušala učiteljici objasniti da ona svog sina želi naučiti da bude samostalan u učenju. Zato što mu ne želi ispravljati greške jer smatra da su pogreške sastavni i prirodni dio procesa učenja. I ne slaže se s tim da se djetetu u prvom razredu osnovne škole nameće osjećaj "pogrešnosti" samo zato što je krivo napisalo jedno od prvih slova. A osim toga, zašto je uopće učiteljica tu? Zar nije ona ta koja bi trebala djetetu ukazivati na greške i učiti ga?

Taj stav se učiteljici nije nimalo svidio. Učiteljica želi da mama sjedi kraj djeteta dok piše zadaću, i da dijete u školu donese rad bez ijedne pogreške. Učiteljica će zatim u školi pohvaliti dotično dijete. Iako pohvala u stvari treba ići vrijednom roditelju, jel'te.

Dalje, ako djetetu zapravo zadaću piše roditelj a ne ono samo, što sa onom djecom čiji roditelji zbog posla i obaveza jednostavno to ne mogu činiti? Što sa roditeljima koji na primjer ne znaju razliku između Č i Ć? Ja osobno recimo poznajem popriličan broj ljudi koji tu razliku jednostavno ne znaju, i NE ČUJU. (i, usput rečeno, sasvim su lijepo proživjeli svoj vijek i bez tog znanja).

Što sa roditeljima koji možda nisu bili niti minimalno obrazovani? Djeca dolaze iz različitih životnih sredina, iz različitih obiteljskih situacija. Neka od njih su imala sreće pa žive u sređenim obiteljskim prilikama i idealnim uvjetima. Ali neka od njih (ma, puno njih) imaju malo manje sreće u životu. Pa nemaju svoju sobu, ni svoj radni stol, a neka nemaju ni mamu, ni tatu.

Zar ne bi škola trebala svoj djeci garantirati jednako pravo na obrazovanje? Kako to da danas djeca čiji roditelji ne mogu, ne žele ili ne znaju pisati njihove domaće zadaće postaju žigosana, osramoćena i uskraćena za dobre ocjene? Kako to da danas djeca čiji roditelji ne mogu ili ne žele plaćati skupe satove repeticija bivaju svrstana u red "lošijih" učenika? Čemu onda danas služe učitelji?

Moja prijateljica me pitala što da napravi. Rekla sam joj da objasni djetetu da je njegova učiteljica ta koja griješi i koja ne radi svoj posao učiteljice kako treba.

Molim?? Ali to znači rušiti učiteljičin autoritet!

Autoritet? Ček', kažem ja prijateljici, jel' to misliš na onu osobu koja je u nepuna tri mjeseca uspjela od tvog sina napraviti nesretno i frustrirano dijete?

Ali...dijete treba poštivati starije!- kaže ona.

Da? A zašto? Samo zato što su stariji? Da li to znači da treba poštivati i one starije koji mu nanose nepravdu, bol, koji ga ponižavaju ili povrijede na bilo koji način?

Strah od autoriteta je tako ukorijenjen u svima nama, da smo sposobni dopustiti da nam djeca odrastu u uvjerenju da su totalni idioti. U sebi ćemo, naravno, misliti i znati da idiot nije naše dijete nego dotični "autoritet", ali pošto su i nas izdebilizirali kao male, nećemo se usuditi vlastitom (najdražem i najvoljenijem) djetetu objasniti kako stvari sa autoritetima u životu stoje. Ne, mi ćemo licemjerno djecu držati u uvjerenju da ja autoritet neprikosnoven, i točka.

Tako odgajamo još jednog sebe. Koji će sutra, baš kao i mi, šutjeti na nepravdu, birati lopove od političara, glasati za njih, puštati ih da nam kradu naočigled, pljeskati im i...mrziti ih u sebi. Nije važno što ih u sebi mrzimo, dok god ne talasamo, zar ne? Facama u saboru npr. uopće i nije potreban sabornički imunitet, jer imunitet im dajemo mi. Najjači imunitet stječu upravo kroz naš strah. Jer oni su , napokon, autoriteti. Frustriraju nas, čine nas jadnima i nesretnima, ali pokorno odrađujemo svoju kukavičku karmu.

A naša najsvetija dužnost, kao roditelja (i autoriteta) je da svoju djecu naučimo isto takvoj poslušnosti. Poslušnost je najcjenjenija vrlina svakog naroda i osobe. Ako ne vjerujete, pitajte , uostalom, Hitlera. On zna da poslušnost čuda čini...



11.12.2009., petak

Pantagana

To počne ovako: sidiš za stolon u kužini i nekim perifernin vidon uočiš kretanje.
Pogledaš, nema ništa, zakjučiš: učinilo mi se. Onda dva dana ništa.

Potom recimo stojiš za lavandinom i pereš suđe. Najedanput nešto...šmigne. Baš tako, šmigne. Dovoljno sporo da pomisliš „Nešto crno mi je upravo šmignilo kroz hodnik!“, a dovoljno brzo da sekundu poslin toga zaključiš “Ma to mi se samo učinilo, jer su pločice u hodniku na crno-bile fleke“.

Dobro, onda pomisliš kako su te crno-bile fleke na pločicama dosad uvik mirovale i nisu nikad nigdi šmignile, pa zašto bi ti se baš danas učinilo da šmigaju. Ali opet zanemariš.

Sutradan sidiš za konpjutoron i pišeš svoj blog ki svaki normalni čovik, i ovaj put ne vidiš nikakvo šmiganje niti kretanje, ali čuješ nešto. Zvuk ka da se negdi u kužini nešto samo od sebe pomaklo. Smiješno, kažeš sebi, stvari se ne miču same od sebe.
Morat ću počet ranije odlazit na spavanje navečer, počela san halucinirat od kroničnog umora.

Naćuliš ipak na tren uši, da vidiš oće li se zvuk ponovit, al' ništa. Zanemariš, opet, i nastaviš radit šta već radiš.

A onda dođe i taj dan.
Sidila san (zaa mašinooom šilaaa saaan) za konpjuteron i čula udarac. U stvari, udarce. Ovaj put zvuk je bija jasan, konkretan, i ponavljao se. Tup. Tup. Tup. Tup. Uporno, čak pomalo nervozno.

Ukočila san se. Sama sam doma, tko ili što može proizvodit ovakav zvuk? Pogledan pločice, fleke se ne miču, ne migolju, ne šmigaju. Ni bile, ni crne. Hm. Pogledon zaokružin po namještaju i biloj tehnici u kužini, niko ne mrda.

Tup.Tup.Tup.Tup.
Dolazi iz hodnika.
Ili u kući iman duhove, ili pantaganu.
Nadan se da su duhovi.

U dva koraka se nađem na vratima od kužine, pogledan u hodnik i ugledan je. Nju. Pantaganu. Pravu, veliku, sivu, odvratnu. I šta radi dotična? Baca se! Baca se na zatvorena vrata od kupatila!

Čula san da su ove beštije pametne i da zato i uspijevaju sve preživit, ali da ću prezentaciju te snalažljivosti doživit ovako direktno i u vlastitom stanu, tome se nisan nadala. Naime, šjora pantagana se bacala na vrata od kupatila zato šta se pokušavala vratit tamo odakle je i došla, tojest u kanalizaciju, i to kroz wc školjku, jel'te.

Isti tren kad san je ugledala zgrabila san provjereno oružje svake žene u borbi protiv kućnih alijena – metlu. Tako naoružana, i namrtvo pristravljena, krenen hrabro u hodnik, ali pametni stvor se zavuka iza ormarića za cipele! Šta sad?? Da je zamolin da izađe i da riješimo to ka ljudi?

Ako počnen čačkat metlon ispod ormarića, izletit će, i zaletit se pravo u mene. Osjetila san nagli poriv da se popnen na stol, da me slučajno ne dotakne, i sitin se onih crtića di se žene uvik vrišteći popnu na stol kad vide miša. Pa neću vajda bit tako ženskasta? E, ali ovo nije miš.

Onda se sitin . Moj prvi susid, vrata do, kojega inače uopće ne poznajen. Zvat ću ga u pomoć, zato susidi i služe, napokon. Uspaničeno mu zvonin na vrata. Čovik izađe u boksericama. Očito san ga probudila. Šta ima veze, pomislin. Pa ne može vajda mirno spavat dok mu prvoj susidi pantagana šeta po kući??

Objasnin bunovnom čoviku o čemu se radi, nesuvislo nabrajajući riječi tipa „velikaaa“, „sivaaa“, „upomoć“„odvraatnaaa“, "agresija" „bacanje“, „upomoć“, "ujedinjeni narodi", „vrata“, „kupatilo“, „upomoć“, „ormarić“, "akobogaznate" „upomoć“,"ajmetisemenijadnatisan", "upomoć" i sl.

Ovaj se počeše po glavi, i tresne mi vrata u nos. Nisan se stigla ni zaprepastit, pojavi se ponovo na vratima, obučen i spreman za akciju. Pomislin, volin te, volin te najdraži moj susidu! (ne smin mu zaboravit za Božić odnit kolača. A u kua, ja ne znan pravit kolače)

U sljedećih nekoliko minuta, gledala san akciju na kojoj bi momen susidu pozavidili svi ratni generali i vojskovođe ovoga svita. Naime, objasnija mi je, beštiju triba pravilno usmjerit, tojest triba je natirat da izađe iz zgrade, jer ako ostane u njoj, opet imamo problem.

Ja san pomislila kako je meni najvažnije da je izbaci iz mog stana, a poslin široko joj polje, šta me briga di će! Susid je međutim prvo pokupija iz podruma zgrade nekakve odbačene letve i napravija koridor tojest zabarikadira letvama sve puteve kojima pantagana ne smi krenit. Montira je jednu letvu isprid vrata od mog stana kojom joj je zapriječija put prema podrumu.

Drugu letvu je stavija na prolaz prema višim katovima (mi smo u prizemlju), treću, četvrtu i petu je poslaga niz stepenice koje vode prema izlazu iz zgrade, otvorija vrata od portuna, i kad je labirint bija gotov, zgrabija metlu, našto san ja skroz ženstveno vrisnila i zatvorila se u kužinu vičući „Ja to neee moguuu gledaaat!“

Onda san zaustavljenog daha slušala zvukove iz hodnika, lupanje, guranje namještaja, udaranje, potrajalo je jedno 5-6 minuta, susid vikne „Gotovo je!“, ja provirin oprezno, a on istrči iz stana za onim stvorom jer je želija bit siguran da će napustit zgradu i naš teritorij.

Poslin mi je dakle objasnija da je sigurno bila stigla kroz kanalizaciju iz wc školjke, a ja san užasnuto vizualizirala sebi scenu ono ideš daprostiš obavit nuždu, sidneš i... Od tada koristin iskjučivo tehniku vršenja nužde u dalj, šta je sigurno, sigurno je, i ne mislin minjat tehniku. Bar dok ne priselin. Naporno je, istina, al' jača nožne mišiće i mišiće stuba kičme.

Moj sin je, čuvši cilu storiju, samo onako ladno prokomentira: "Aj, falabogu mama da si i ti jeanput zgrabila metlu u ruke."




08.12.2009., utorak

Dijete je osoba-Sekta

Jako mi je zanimljivo pratiti komentare na ovaj serijal koji pišem. Koliko god me taština na momente pogura prema opciji "Odgovori na komentar", uspjela sam se ophrvati tom porivu. Razlog je taj što ove tekstove, priče, iskustva ne pišem s namjerom da bilo koga uvjeravam u svoju vlastitu, niti u Lucovu pamet. Ne želim držati lekcije iz roditeljstva, a još manje dokazivati bilo što, bilo kome. Kao i kod većine drugih spoznaja u životu, čovjeku se dogodi onaj famozni "klik" onda kada je na to spreman, a ako nije spreman, pokušati ga uvjeriti da promijeni svoje, ili usvoji tvoje stavove, predstavlja, po meni, čistu agresiju i nepristojnost.

Meni se taj "klik" dogodio možda i zato što sam, kad je riječ o relacijama između odraslih i djece, cijeloga života osjećala da tu nešto debelo ne štima. Tražila sam odgovore, pa, kao što to navodno bude i sa vjernicima koji traže odgovore o svojoj vjeri, neke odgovore i dobih.

Lekcije o "Aktivnom slušanju" su bile otkriće novog svijeta, nove dimenzije.
Ja sam laik, profesionalno sam tisuću milja udaljena od ove teme, pa ću vam prepričati moje dojmove i sjećanja upravo tako, laički, jer drugačije i ne mogu.

Aktivno slušati nekoga znači dakle: Slušati. Samo to. Ne zauzimati poziciju savjetnika, kritičara, gurua, spasitelja, suca.

Aktivno slušati znači pretvoriti se u posudu u koju će osoba koju slušate izliti svoje emocije, nadanja, strahove, strepnje. To također znači postati svjestan svog vlastitog ega, tog razarača mnogih razgovora u životu.

Taj ego nas tjera da dajemo savjete, jer , kada dajemo savjete, sami se sebi činimo mudrima, pametnima, iskusnima. Taj ego također čini da slušamo, a ne čujemo. Kako to? Lijepo. U većini slučajeva, dok slušamo osobu preko puta nas, mi već u sebi smišljamo repliku. Ako smišljamo repliku, to znači da ne čujemo tu drugu osobu. Ne trudimo se uživjeti, ne pokušavamo zaista shvatiti doživljaj te osobe, jer ima nešto što nam je u tom trenu važnije, a to je, najčešće, "biti u pravu". Kao da nam svaki put život ovisi o tome jesmo li odnijeli "pobjedu", a pogotovo kada razgovaramo sa osobama potpuno suprotnih stavova i razmišljanja.

Slično se ponašamo i kada netko od nas treba pomoć. Ovaj put to radimo iz dobre namjere, jer mislimo da se od nas očekuju savjeti, lekcije, pouke i naravoučenja. Nasuprot tome, osoba kojoj je teško, od nas najčešće očekuje samo jednu stvar: Da je čujemo.


Tehnike koje sam učila o "aktivnom slušanju" su poprilično jednostavne, a da ne bi opet napisala kilometarski tekst, navest ću par konkretnih, pojednostavljenih, banalnih primjera.

Prijateljica/prijatelj vam se žali:
- Poludjet ću! Potpuno ću poludjeti!
- Da, vidim da si jako nezadovoljna/nezadovoljan u zadnje vrijeme...
- Upravo to, nezadovoljna/nezadovoljan sam! Kuća, posao, krediti, ne mogu više, ne mogu više!
- Imaš osjećaj da ti je previše svega?
- Da, baš tako! Kao da ću puknuti!
- Kao da će ti popucati svi šavovi...?

Itd, itd.

Dijete vam se žali:
- Ljut/a sam na Marka! Danas me je jako naljutio!
- Vidim da te to jako pogodilo?
- Da, jako! Kako mi je mogao to učiniti?
- Razočaran/a si?
-Jesam, jako sam razočaran/a!

Itd, itd...

Radi se u biti o jednostavnom potvrđivanju emocija koje dotična osoba izražava. Tako jednostavno, a tako...nepojmljivo? Tako se meni činilo, nepojmljivo. Pa sam odlučila, sramežljivo, isprobati ovu tehniku u svojoj svakodnevici, u komunikaciji sa prijateljima, djetetom, roditeljima. Na moje iznenađenje i oduševljenje, tehnika je djelovala. Što sam više nekome potvrđivala njegove emocije, to je ta osoba više tih emocija izbacivala iz sebe.

Primjer koji me se najviše dojmio dogodio se upravo sa mojim sinom, nakon rastave, kada se bio povukao u sebe i zašutio. Nijednom nije zaplakao, nijednom. Školska psihologica mi je rekla da upravo taj izostanak suza pokazuje koliko je duboko dijete potišteno i pogođeno.Prijelomni trenutak je bio kada je njegov tata jednom trebao doći po njega, a nije došao. Sin mi je samo rekao:

- Tata nije došao.

To je bilo sve. Samo suhoparno iznošenje činjenice, bez trunke emocije u glasu. Sjetivši se nekih stvari dakle koje sam čula od kolega iz organizacije za koju sam radila, potisnula sam u sebi poriv da sinu počnem opravdavati tatu. Nije uopće ni bitno da li je postojalo opravdanje ili ne. Također, nisam mu rekla ono što bi mu inače sigurno rekla nekad prije, a to je ono famozno "Nemoj biti tužan".

To dječaka ne bi nimalo utješilo, njegove emocije razočarenja, a i bijesa bi i dalje bile tu. Pa sam rekla:

- Sigurno si jako tužan...

Vidim njegov zatečeni pogled.

- Nisam! (što su emocije teže i jače, strastvenije ih poričemo, ponekad)

- Znaš, ako si ljut na tatu, imaš pravo biti ljut. Jer znam da si se radovao njegovom dolasku. Svatko bi na tvom mjestu bio ljut, pa i bijesan.

Reakcija koju je izazvao taj moj pokušaj profesionalnog pristupa je nešto što ću pamtiti cijeloga života. Nastupila je prava provala bijesa, ljutnje, optužbi, a potom i suze. Plakao je pola sata u mom zagrljaju, i isplakao sav bijes i tugu djeteta kojemu su odrasli preokrenuli život bez da su ga pitali i bez šanse da on na to imalo utječe. Znala sam da je tada oplakivao i sebe i nas, znam da je bio podjednako ljut i na tatu i na mene, što je i normalno.

Smiješno je da je "Nemoj plakati" rečenica koju najčešće koristimo kada netko kraj nas plače, smiješno je kad znamo koliko olakšanja taj plač donosi osobi koja pati. Plač je znak zdravlja, plačem izbacujemo nakupljenu tugu, bol, bijes, razočarenje.

Uz tečaj aktivnog slušanja, Francuzi su mi prikazali i jedan trosatni film pod naslovom "Dijete je OSOBA".
Sve se fino nadovezalo, aktivno slušanje, film o djetetu-osobi, moje vlastito majčinstvo tj. roditeljstvo, sredina u kojoj živim...Film koji sam tada odgledala zauvijek je promijenio moje stavove o odgoju i o svemu do tada "naučenom" u vezi sa relacijama dijete-odrasli.

Nemam namjeru prepričavati tri sata filma, reći ću samo da poslije njega više ništa nije bilo isto. Više nikada nisam udarila svoje dijete. Više nikada nisam nikom dopustila da to napravi ispred mene. Više nikada nisam pomislila da je moje dijete
bezrazložno "zločesto", "razmaženo", "sebično", "tvrdoglavo" i što sve ne... Naime, kada se čovjek u sebi složi sa idejom da je dijete osoba, tada shvati da ga nema pravo, kao ni bilo koju drugu OSOBU u životu, udarati, kažnjavati, vrijeđati, nazivati svakojakim imenima, ucjenjivati...Kada dijete postane osoba za nas, to znači da smo mi u sebi opet probudili dijete.
Dijete, kao sinonim za čistu ljubav.

Svaki put, ili skoro svaki put, kada sam pokušala nešto od naučenog podijeliti sa ljudima oko sebe, tretirali su me kao da sam u najmanju ruku pripadnica neke čudnovate sekte. U početku sam zbog toga bila bijesna, a onda sam se jednostavno pomirila sa činjenicom da je svijet o kojem ja sanjam, znači svijet u kojem ćemo čuti našu djecu i prema njima se ophoditi kao prema osobama koje imaju svoje dostojanstvo, osobnost, ponos i pravo na sve emocije, još daleko, skoro pa utopija.

Svijet u kojem ćemo se zgražavati kada netko digne ruku na dijete. Ako me snovi o takvom svijetu čine sektašicom, onda jesam u sekti. Malobrojnoj, čini mi se. Temeljna postavka moje sekte je ova: Nijedno dijete na svijetu ne rađa se zločesto. Drugim riječima, NEMA ZLOČESTE DJECE.

A sada me slobodno spalite.....:)

p.s. Nakon svih ovih novih saznanja, ne umišljam sebi da sam postala puno bolja osoba, niti savršeni roditelj. Samo sam postala svjesna nekih mehanizama u ljudskoj, u mojoj vlastitoj prirodi. Ti mehanizmi su nasljedstvo od mojih roditelja, okoline, kulture, mentaliteta. Nažalost, to što sam postala svjesna nekih "grešaka", ne čini me imunom na ponavljanje istih. O da, uspjela sam recimo više nikada fizički ne kazniti dijete, ali ponekad je ono što psihički radimo djeci gore i od batina. To je ono kada zbog vlastitih strahova, trauma, frustracija, prema djetetu zauzimamo stav kao da ga trebamo "krotiti" i oblikovati prema opće zadanim kriterijima. To je nešto sa čime je teže boriti se, i još ću puno puta pogriješiti, znam. Ali sam zadovoljna jer sam bar postala svjesna tih grešaka. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za...dijete.


06.12.2009., nedjelja

Dijete je osoba-6.- Aktivno slušanje

Nakon šest mjeseci rada sa izbjeglicama i prognanicima, zatražila sam premještaj, jer nisam mogla, ili znala, držati profesionalnu distancu od svih tragičnih priča koje sam svakodnevno morala slušati i prevoditi. Imali smo mi tečajeve na kojima nas se učilo kako se distancirati, ali ja sam bila izgubljen slučaj. Svaku priču iz Bosne i Hrvatske sam shvaćala potpuno osobno. Nakon nekog vremena, doduše, naučila sam se kontrolirati i zadržati suze, ali to je bila samo korekcija na vanjskom dojmu, iznutra se u meni akumuliralo previše.

Međutim, tih oko šest mjeseci rada sa izbjeglicama, ja sam svaki dan putovala sat vremena do Brača i sat vremena natrag u društvu Luca, koji je bio psihoterapeut. Pa smo ubrzo počeli ta dva sata slobodnog vremena koristiti kao vrijeme besplatne psohoanalize za mene. Krenulo je sasvim spontano, tako, na trajektu, uz kavu. Naime, požalila sam se Lucu kako moj jednogodišnji sin plače svaki put kad ja idem raditi.

- Hm? - digne Luc obrve - A jesi li mu objasnila gdje ideš?
- Kako to misliš? Pa on još ne zna govoriti! Kako ću objasniti djetetu od godine dana gdje idem?
- Pa lijepo. Kao što bi objasnila bilo kojoj odrasloj osobi. Djeca prvo počnu razumjeti materinji jezik, puno prije nego što ga počnu govoriti, znaš?

Gledala sam ga začuđeno, misleći u sebi kako je malko ćaknut.
Sutradan sam ipak, prije polaska na posao, uzela uplakanog dječaka na ruke i zatvorila se u svoju sobu. Naime, bilo me je malo sram da ostali ukućani čuju kako mrtva ozbiljna objašnjavam bebi od godine dana gdje idem. Vjerojatno bi pomislili da sam totalno makla.

Po Lucovom naputku, gledala sam bebača ravno u facu i objasnila mu gdje idem, zašto idem, i kada ću se vratiti. Očekivala sam da će malac automatski prestati dernjati se, sa razumijevanjem klimnuti glavom i još mi valjda poželjeti sretan put. Međutim, ništa od toga. Sinčuga se nastavila dernjat' ko da upravo nije bio podvrgnut vrhunskom, modernom psihološkom i pedagoškom pristupu.

Pih, to sam i mislila - pomislila sam.
Pobjedonosno sam kasnije Lucu prepričala svoj pokušaj a on je odgovorio:

- Cilj tvog razgovora nije bio da dijete prestane plakati, nego da ga prestane mučiti tjeskoba oko tvog odlaska. Naime, ako on ne zna gdje ti svaki dan nestaješ, to mu stvara strah i tjeskobu. Kad mu objasniš da moraš ići, te naznačiš kada ćeš se otprilike vratiti, on će i dalje pokušati zaustaviti te, jer mu se ne sviđa, ne želi da ideš. Dakle, pokušat će te zaustaviti klasičnim bebačkim načinom - plačem. Bebe ne znaju na drugi način izraziti nezadovoljstvo, pa je plač sasvim legitiman način izražavanja istog. Dakle, i dalje te plačem pokušava natjerati da ne ideš, ali sada bar zna gdje ideš i da ćeš se vratiti. Nema više tjeskobe. A ako nema tjeskobe, prestat će s vremenom i plač.

Pitaš li se zašto ti toliko smeta taj njegov plač? Zato, što ti stvara osjećaj krivnje. Pa ćeš, možda, napraviti ono što često radimo mi odrasli u takvim situacijama. Lagati ćeš. Reći ćeš da ćeš se "Brzo vratiti", ili da samo ideš "u dućan po kruh i mlijeko". S obzirom da to nije tako, i da se ti vratiš tek predvečer, ili popodne kasno, a djetetu je to vječnost, dijete zaključi da ti ne može vjerovati. Tako sljedeći put kad kreneš, ono plače još više i još neutješnije. Kao što plače i kada ide kod liječnika. Mi odrasli, pošto ne možemo podnijeti djetetov plač, jer mislimo da smo odgovorni za taj plač baš uvijek, da bi utišali plač, lažemo. Dijete se boji liječnika, i plače. Ti, da bi zaustavila taj strah i plač kažeš mu "Ma to ti ništa ne boli". Dijete se možda utješi i prestane plakati, ti si sretna, "izvukla si se", ali samo na trenutak.

Naime, dijete kod liječnika dobije dakle injekciju, i BOLI ga. Što se tada događa? Dijete zaključi (još jednom) da ti ne može vjerovati. Sljedeći posjet liječniku, obični pregled. Koji STVARNO ne boli. Dijete se dernja, a ti mu kažeš "Ali neće te ništa boljeti, zlato!". Dijete u sebi misli "Da, to je rekla i zadnji put, pa me je boljelo, znači laže i sad". Pa se još više dernja nego zadnji put. Tako počne ono "Dijete je zločesto" "Razmaženo" "Neodgojeno".

Zašto ne kažemo djetetu istinu? "Da, primanje injekcije boli, ali ne traje dugo, morat ćeš stisnuti zube i izdržati." To je sve. Djetetu dugujemo istinu, a ne lažnu utjehu kojom zaustavljamo plač da bi olakšali SEBI, jer MI ne podnosimo plač. Tako propuštamo djetetu pokazati da ima stvari u životu koje jednostavno MORA obaviti, bez obzira koliko neugodne ili bolne bile. Tako počinjemo lagati, a sve u najboljoj namjeri.

...............................


Jednog dana idemo tako Luc i ja jednom ulicom na Braču kad iz jednog dvorišta iskoči veliki pas, njemački ovčar, bez brnjice i bez gospodara kraj sebe. Pošto imam fobiju od velikih pasa, automatski sam se ukopala u mjestu i dobila sve klasične simptome fobije: Uzlupalo mi se srce, dlanovi preznojili. Totalna panika.

Osim panike, u takvim situacijama me muči i osjećaj nelagode, jer se osoba koja se zatekne tada kraj mene obavezno prvo počne iščuđavati što se tako bojim psa, a onda me počne uvjeravati kako se nemam čega bojati.
Pa počeh grozničavo razmišljati kako da od Luca sakrijem taj napad fobije. Međutim, Luc je skužio odmah i sve.

- Bojiš se pasa?

Kvragu, bilo mi je baš neugodno.

- Da - blijedo promrmljam.

Luc me uhvati ispod ruke.

- Ok, dođi onda, preći ćemo na drugu stranu ulice.
- Molim?!

Nisam mogla vjerovati. Prvi put u životu netko se nije iščuđavao, niti me je pokušao uvjeriti da se "nemam čega bojati". Osjećaj je bio neobično...oslobađajući. Tako oslobađajući da sam osjetila poriv da zaplačem. (opet!!!)

Vidjevši moju začuđenu facu, Luc objasni, vodeći me na drugu stranu ulice:

Znaš, ljudi, u najboljoj namjeri tako puno griješe. Znam što ti najčešće govore. Da se nemaš čega bojati, zar ne? Slično postupamo i kad želimo utješiti dijete koje je na primjer palo. Želeći ga utješiti, govorimo: "hajde, hajde, nije to ništa. " Ili:"Ma daj, sigurno te ne boli tako jako, samo si ogrebao koljeno.." Znaš što u stvari radimo tad? Negiramo njegove emocije. Istina je da pad nije bio strašan, istina je da bol nije jaka, ali dijete u tom trenutku očekuje utjehu. Utjeha ne dolazi iz negiranja onoga na što se netko žali, nego baš suprotno, iz potvrđivanja tih emocija.

Slušala sam ga zbunjeno. Sjetila sam se da ja baš na onaj način tješim neko dijete kad plače, kad se boji, ili u svim sličnim situacijama.
- Ali...što treba reći onda?

- Treba potvrditi emociju osobe koja je u pitanju. Znači, ako se radi o djetetu koje je palo i plačući tvrdi da ga boli, treba upotrijebiti mehanizam "ogledala". mehanizam ogledala znači ovo: kada bilo koja osoba zbog bilo čega od tebe traži utjehu, ti toj osobi, kao što ogledalo vraća odraz, vraćaš emocije koje ta osoba izražava. Konkretno, dijete kaže "Boli me", a ti trebaš odgovoriti (u stvari potvrditi) "Jako te boli?". Dijete naravno plačući potvrdi "Daaaaaa!, a ti onda kažeš "Znam , žao mi je što te boli..." Drugim riječima, potvrđuješ djetetovu emociju, bez obzira što je ona pretjerana i subjektivna. Time iskazuješ poštovanje prema njegovom individualnom doživljaju, a to i jest ono što dijete, ili bilo koja osoba, u tom trenutku i očekuje, i treba od tebe. Znači, bez onih klasičnih komentara i utjeha tipa "Nije to ništa", "proći će" itd. Time negiraš osjećaje te osobe. Tu jako pomaže i tehnika aktivnog slušanja.

- Što ti je to sad?
- Aktivno slušanje znači da u trenucima kada ti se neka osoba, dijete ili odrasli, žali, tuguje zbog nečega, trebaš izbjeći po mogućnosti ove stvari: savjete, negiranje (proći će, nije to ništa, itd), prosuđivanje i osuđivanje. Misliš da osoba koja se žali i sama ne zna da će to nešto proći? Ne treba joj to. Treba joj da je ČUJEŠ. Ako osuđuješ, komentiraš, prosuđuješ, ili tvrdiš da "to nije tako strašno" i "da će proći", ti tu osobu ne čuješ.

Reci mi, kad ti ljudi kažu "Nemoj se bojati tog psa, neće ti on ništa", prestaneš li se ti bojati?

- Ne - odmahnem ja tužno glavom. jedino što postignu je to da tada osim straha, osjećam još i sram, jer eto, bojim se nečega čega se ne trebam bojati.

- Eto, to je to o čemu ti govorim. Kada osobi negiraš njene boli ili strahove, pokazuješ joj da je ne čuješ.

- Hm. A kako ću joj pokazati da je čujem?
- Pa aktivnim slušanjem tj. metodom ogledala, tj. vraćanjem emocija koje osoba izražava. Ako želiš, imamo tečaj aktivnog slušanja uskoro..?

Naravno da sam željela. Bila sam poprilično zaintrigirana....

04.12.2009., petak

Dijete je osoba-5.-Možeš ga jedino ubit'

Kao dijete bila sam pravi buntovnik, znala je često reći moja stara. Potom bi, kao neki znak moga budućeg buntovništva uvijek prepričavala jednu scenu iz doba kad sam imala nepune tri godine. Ručavalo se za stolom, a ja sam, ljuta zbog nečega, u jednom trenutku bacila komad kruha na pod.

U našem narodu inače to se smatra vrhuncem provociranja Boga i usuda, pa se mama zgrozila i pokušala me natjerati da taj komad kruha podignem sa poda. Ali, nije bilo šanse. Nikakva nagovaranja ni prijetnje gorenjem u paklu, ili, što je još gore, zabranom gledanja večernjeg crtića, nisu pomogle. Tvrdoglavo sam, kaže, stisnula usta i odbijala pokoriti se.

Onda je prešla na upotrebu fizičke sile. Zgrabila je moju ruku i dovukla je do tog kruha, ali, ja sam tada jednostavno - stisnula šaku tako jako da su mi zglobovi pobijelili od grča i napora. Kaže stara "Tada sam shvatila da s tobom neće biti lako u životu!"

Te sam se priče sjetila ponovo kada sam i sama postala majka, zahvaljujući mom četverogodišnjem sinu. Nešto se jako naljutio na tatu i u toj svojoj dječjoj ljutnji mu bijesno doviknuo:

- Jebenti mater!

Moj muž je bio zaprepašten. Opsovati majku nekome u Dalmaciji, a i šire na balkanskom poluotoku, grijeh je zbog kojega su započinjali ratovi, takoreći. Pa je ošamario malca ispunjen pravedničkim bijesom. Fljas!

Mali se uhvati za obraz, stisne usta u crtu, i ponovi:

- Jebenti mater.

Fljas! Doletjela mu je i druga šamarčina.

Mali pogleda oca ravno u oči, čvrstim pogledom, tako čvrstim da sam se prepala:

- Jebenti mater.

Fljas!!

- Jebenti mater.

Fljas!!!!

- Jebenti mater.

Nisam mogla vjerovati. Oba obraza su mu bila crvena i zažarena od šamara, ali nije prestajao. Oči su mu bile pune suza bijesa i šoka, jer je to bilo prvi (i zadnji) put otkad se rodio da ga je njegov otac udario. Ali, osim suza, u očima sam mu vidjela još nešto. Odluku. Mirnu, hladnu odluku da će ići do kraja. Kakav god taj kraj bio.

Kad je moj muž, sad već lud, digao ruku i zamahnuo ponovo, skočila sam i zaustavila ga. To više nije bila stvar između roditelja i djeteta, pretvorilo se u sukob između dva muškarca, dvije volje, dva bijesa.

Prošapćem:
- Prestani, jer ON neće prestati. Možeš ga jedino ubit'.


Danas sam sretna što je moj sin pružio takav otpor. Jer, da nije, mi bi ga možda nastavili udarati kroz njegovo odrastanje, misleći, kao i mnogi drugi roditelji, da nema ništa baš tako strašno i traumatično u tome da se djetetu ponekad zalijepi poneka "odgojna". Sretna sam što se od šamara nije "popravio". Jer sam u međuvremenu naučila da dijete koje uspijemo "popraviti" batinama, nismo popravili, nego SLOMILI.

(nastavlja se)

02.12.2009., srijeda

Dijete je osoba-4.-Jebeš otok koji Bosne nema

Nakon nekoliko mjeseci rada sa hendikepiranim osobama, kad sam mislila da sam vidjela sve što se može vidjeti i da sam naučila o ljudskoj patnji sve što se može naučiti, moja uloga prevoditeljice me odvela na otok Brač.

Organizacija Handicap International za koju sam radila tamo je provodila program "Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima", naziv koji ne govori ništa u odnosu na ono što sam tamo iskusila. Ovdje ću vam jednostavno prekopirati tekst koji sam već jednom napisala o tom iskustvu a koji je bio objavljen u e-novinama. Nakon toga ću objaviti zadnji dio ove serije "Dijete je osoba". Tek u zadnjem dijelu ću napisati tekst koji će potpuno odgovarati naslovu, a sve ovo dosad, samo naizgled nema veze sa istim.

Naime, rad za humanitarnu organizaciju Handicap International je najbolje što mi se u životu dogodilo kad je riječ o radnim mjestima, a radnih mjesta sam promijenila toliko da mi možda ne bi ni vjerovali da počnem nabrajati. Rad sa hendikepiranim osobama i rad sa izbjeglim i prognanim osobama su bili samo neka vrsta pripreme, senzibilizacije za ono što sam kasnije, pri samom kraju rada naučila i doživjela.

Prošlo je ohoho godina otkada je ta humanitarna organizacija otišla iz Splita, a ovo je u stvari prvi put da temeljito opisujem svoja iskustva iz razdoblja kada sam radila za njih. Neka od tih iskustava su mi doslovno i zauvijek promijenila određene stavove u životu i obogatila me. Zato im posvećujem ovoliko slova, zato imam potrebu ta iskustva podijeliti.


***************************************

Jebeš otok koji Bosne nema


Oni su ludi... oni su ludi... i ja sam luda... svi smo ludi... cijeli svijet je poludio.....prolazilo mi je kroz glavu dok sam gledala i slušala vijesti o granati bačenoj na sarajevsku tržnicu... Prijatelji su mi znali reći, kad bi se ja rasplakala na slike užasa u Bosni, da plačem „k'o da tamo imam nekog svog”. Pitala sam ih zar treba nekog imati „tamo”? Zar nije, uostalom, svaki nevini čovjek koji pogine, netko naš? Smiješni su ljudi nekada, potpuno nedokučivi. I zašto sam se onda ja morala osjećati „čudnom”? Zato što oplakujem Sarajevo, a tamo „nikoga svoga nemam”? Ako stvarno misle da u Sarajevu tada nisu nikog imali za oplakivanje, onda, što se mene tiče, nikad, nigdje, nikoga neće ni imati...

Kažu da Bog svakome u životu da onoliko tereta koliko može podnijeti, i ja sam mislila kako su zato ti užasi daleko, jer da su bliže, da mi se dešavaju pred nosom, ja to ne bi mogla podnijeti. Ne, bilo bi mi much too much. Ali sudbina se pobrinula servirati mi ono čega sam se najviše bojala. Užasi su ipak stigli do mene. Kroz priče onih koji su ih proživjeli. I preživjeli.


Te sam se ratne godine zaposlila kao prevoditeljica u jednoj francuskoj humanitarnoj organizaciji. O „humanitarcima” sam imala otprilike isti blago cinični stav kao i većina ljudi sa ovih prostora. Njihova najveća zasluga je bila ta što su nas zapošljavali u teško ratno vrijeme. I tu otprilike počinje i završava sva korist koju smo od njih imali.

Nisam ni najmanje vjerovala u njihove humane porive, nego došli ljudi malko vidjet rat uživo, dosadno im tamo na tim njihovim Zapadima. Premalo krvi, za njihove adrenalinske potrebe. A ovdje brate u potocima...

Moj posao je bio prevođenje sa hrvatskog na francuski i obratno, u programu Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima. Izbjeglice su bile uglavnom iz Bosne, i bili su smješteni po bivšim hotelskim kompleksima otoka Brača. Moj neposredni nadređeni se zvao Luc, bio je najbolji šef kojeg sam ikada imala, i najbolji humanitarac kojeg sam ikada upoznala.

Luc mi je pričao mnoge priče a ja sam ga već po dužnosti slušala, mudro kimajući glavom, a u sebi misleći kako je naivan i optimističan i kako je u biti smiješan u svom entuzijazmu. On će nama kao pomoći? Hej, čovječe, pa ovo je Balkan, tu nema pomoći, bogovi u čija imena smo se kleli, i klali, odavno od nas digli ruke. Nikakva psihologija Balkan ne liječi...
Al' rekoh ajd' pusti čovjeka, naučit će.

Prevarila sam se. Luc je ipak nešto znao, i to što je znao mi je i dokazao. On nije puno znao o izbjeglicama iz Bosne, istina. Još manje o Balkanu kao takvom, krvavom uglavnom. Ali je znao puno o ljudskim tugama koje eto imaju neke univerzalne manifestacije, jer je izgleda ipak, u grudima svakog čovjeka na svijetu kucalo srce, a srce svakog čovjeka izgleda ipak kuca samo dok mu i duša živi. Dok mu duša vidi smisao.

Izbjeglice su ljudi kojima je netko oteo smisao. Došli su neki drugi ljudi, čudni, bijesni, i natjerali ih da napuste sve što su znali, imali, i voljeli. Strpavši sav život u plastičnu vrećicu, a neki čak nisu imali vremena ni za to. Nekim izbjeglicama je pobijeno pola familije na njihove oči. Pa to što su se oni sami uspjeli spasiti, i nisu smatrali nekom sretnom okolnošću. Pa su zašutili, od tuge. Zanijemili. K'o za zauvijek.

E, tu upadamo mi. Ja i moj šef Luc. Dolazimo u njihove izbjegličke sobe, i sve onako ležerno, pokušavamo ih natjerati da o tim užasima pričaju. To je bio osnovni smisao naše psihološke podrške. Da ih nekako motiviramo da progovore. Sa nekima je to išlo skoro pa lako, a sa nekima nije išlo uopće. Zašutili, kao da su zavjet dali.

Ja sam te ljude i njihov način poznavala donekle, jer sam prije rata kao turistički vodič obišla Bosnu uzduž i poprijeko. U sjećanju mi ostale kafe kojima su uvijek velikodušno i prostodušno nudili svakog putnika i namjernika. Ko zna jesu li još tako gostoljubivi, pitala sam se na putu prema njihovim izbjegličkim sobicama.

Ulazimo kod Senada, čovjeka u poodmaklim godinama, koji riječi nije progovarao o ratu i svemu što mu se tijekom njega izdešavalo. Nismo ni ušli, a Senad nas nudi kafom. Sav mršav, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i bolan, ali nudi kafom, bolan...

Posjećivali smo ga Luc i ja barem triput tjedno ali Senad o svemu, samo o ratu niti riječi. Mi smo doduše znali njegovu priču, sina su mu ubili na kućnom pragu. Hladnim oružjem. Također i ženu. Istim oružjem. Potom zapalili sve. Ipak, jednog dana, nakon skoro puna 4 mjeseca upornih posjeta i litara ispijene kafe, Senad je progovorio. Iznenada, usred neobaveznog čavrljanja o teškoj dalmatinskoj vrućini i cvrčcima koji čovjeku ni po danu ni po noći ne daju spavati.


- Reći ću vam.
Ja i Luc se značajno pogledamo. Napokon, pomislimo.
- Vako je to bilo. Iz šume su Njemci nagrnuli ko vuci i upali u našu avliju, moja majka je bila u bašći i nije stigla ni...

Pogledam u Luca zbunjeno. O čemu li to Senad priča? Luc mi glavom nervozno daje znak da prevodim. Nestrpljiv da čuje. Okrenem se opet prema Senadu, koji je pričao ravnomjernim glasom, kao da čita retke iz neke knjige. Nije gledao u mene, a ni u Luca. Gledao je ravno u onu bašću. U koju su upali Njemci jednog dana ko vuci iz šume. I metkom u čelo ubili mu majku.

Da, Senad je progovorio. Nastavio tamo gdje je jednom davno i zašutio. Prije puno godina. Da, Senad je progovorio, kao što smo i htjeli. Al' čovjek krenuo s reda. Nije Senad zašutio u ovom ratu, nego još u onom... moje suze su tekle paralelno sa njegovom pričom i ja nikada neću zaboraviti stakleni pogled zamrznut užasom u tim Senadovim očima.

I prevodim Lucu sa nekom sadističkom potrebom da ga predoziramo Senad i ja, nek osjeti užas u svoj njegovoj divoti, nek shvati u kakvu zemlju je došao, neka čuje blues o Balkanu iz prve ruke onoga koji nije uspio biti dijete zbog prvog, niti mirno ostariti zbog drugog krvavog rata... cijeli svoj život taj stari, umorni ljudski stvor nije nikom ispričao kako su mu ubili majku pred njegovim očima, kako je vrištao još satima nakon što je bio na sigurnom i kako mu se vrisak još nije bio ni stišao, a već je bio prekinut drugim vriskom, u drugom ratu, dok je gledao kako mu na kućnom pragu, ovaj put ne Njemci nego neki do jučer „naši”, ubijaju sina i..

Otišli smo od Senada Luc i ja šuteći, poklopljeni prevelikom količinom nepodnošljive tuge i besmisla. Imala sam osjećaj da ću nakon Senada moći podnijeti svaku priču. Luc mi je objasnio da bi bilo dobro da pokušam ne plakati dok prevodim te priče. Jer da moram imati „profesionalnu distancu”.

Meni se stislo nešto u grlu, i nekako sam slutila da od mene nikada profesionalca neće biti. Ali sam odlučila bar pokušati. Uostalom, kao što rekoh, bila sam uvjerena da nakon Senada više neću moći plakati na ništa što čujem u životu...i ne bi, sigurno. Da nije bilo jednog prozora.
Taj dan više nismo posjetili nijednu izbjegličku sobicu.

Sutradan smo imali u planu jedan bračni par iz Travnika. Putem do njihovog hotela, Luc mi je rekao da oni isto nisu baš puno ispričali o svemu što im je rat odnio. I rekao mi je da se lako prepoznaju ljudi koji još iz sebe nisu izbacili traumu. Kaže, oni koji nisu verbalizirali svoje tuge, najčešće se žale da ih „nešto stišće u prsima”. Pogledam ga u nevjerici, a on mi samouvjereno kaže: Vidjet ćeš sad.

Ulazimo dakle u sobicu tog starog bračnog para iz Travnika. Nude nas kafom, sjedamo i započinjemo uobičajeni ležerni razgovor o zdravlju i vremenu.
- Pa kako ste nam danas?
- Dobro sinko, dobro hvala Bogu. Nego me nešto stišće tu u prsima, odgovori nam stari, pokazujući rukom mjesto na grudima gdje ga je „nešto stiskalo”.

Luc me pogleda onim šta-sam–ti-rekao pogledom, a ja, osjetivši nagli poriv da im bar nekako pomognem, da im bar i nespretno, laički, olakšam tugu koja im je stiskala grudi, upitam: „A, što ne otvorite malo prozor? Jako vam je zagušljivo tu u sobi...”

Stvarno, zrak je u sobi bio težak i ustajao od nedostatka kisika, bilo je očito da se prozor rijetko otvarao iako je bilo toplo kako već na Braču bude početkom ljeta. Pao mi na pamet jedan Bračanin što je baš jučer u kafiću, lijeno zavaljen u svojoj stolici rekao: „Ajde bogati mala, šta žališ te izbjeglice, vidi ovo sunce i more, vidi ove lipote! A ko zna odakle su oni došli, da nije rata ne bi se nikad bili ni makli iz onih svojih pripizdina! Još im je i lakše nego nama, država ih hrani, a mi bome moramo rintat za male pare!”

Zaprepaštena, okrenula sam se na peti i otišla jer da sam ostala vjerojatno bi se bila skroz neprofesionalno razjarila i razbila mu bahatu neljudsku glavu a potom ga utopila u njegovom lijepom plavom moru bez imalo grižnje savjesti.

Trgnem se iz misli i obratim pažnju na starog Travničanina sjetivši se da sam ga pitala zašto pobogu ne otvori prozor, pa tu se jedva diše.
Stari me pogleda, pa kaže:

- A što ću bolan otvarati prozor.
- Kako što ćete otvarati prozor? Pa toplo je vani, a lakše bi i disali da pustite malo svježeg zraka u sobu?
- Ma jok. Što ću bolan otvarati prozor. Kad mi vani nema... Bosne.

Nikad od mene profesionalca. Nikad...

01.12.2009., utorak

Dijete je osoba -3.

U danima koji su slijedili, postalo mi je normalno da u dvoranu ulazim opremljena papirnatim maramicama kojima sam brisala pljuvačku kad bi me Petar pljunuo, isto kao što mi je postalo normalno paziti na ugrize, potezanja i guranja od strane "štićenika", kako su nazivali ljude u toj dvorani. Međutim, kao što mi je Luc i rekao, Petar se ubrzo navikao na mene, pa me prestao pljucati i gristi. Umjesto toga, započeo je sa gestama koje su me u početku još više zbunjivale i plašile od pljuvanja i udaranja. Naime, počeo mi je pokazivati ljubav.


Kada me je prvi put zagrlio, onako nespretno i grubo, ja sam se ukočila i obamrla, a u meni su se miješali osjećaj gađenja i osjećaj ponosa. Čudne emocije, znam, ali baš tako sam tada osjećala. Sa jedne strane, bila sam jako svjesna njegovog mirisa, u stvari smrada, njegove prljavštine i svega ostalog što se nataložilo na njegovoj odjeći i koži u toj opskurnoj dvorani, a opet, osjetila sam i neku dragost, toplinu, oduševljenje.

Sve osobe koje su tu boravile imale su neku tešku dijagnozu, mentalno oboljenje, hendikep. Neki od njih su bili i fizički deformirani, na način potpuno nezamisliv i neshvatljiv, kao da se usud htio do kraja grubo našaliti sa njima, pa su takoreći likom pristajali uz svoje dijagnoze. Međutim, neki od njih su izgledali sasvim "normalno", kao da ne boluju od ničega. Upravo te osobe, upravo njihov hendikep me još teže pogađao.

Ipak, moram reći i ovo: Nije se kod mene radilo samo o mom altruizmu i nesebičnoj želji da pomognem. Postojala je i jedna sasvim osobna, sebična potreba da zavirim sa "one strane", da upoznam to nešto jezivo a ljudsko, bila je to potreba da shvatim i dođem do srži životnog apsurda, tragedije, da dodirnem lica koja su me gledala iz neke sasvim druge dimenzije. Željela sam, da, baš to. Dodirnuti, dotaći tu drugu stranu, prihvatiti te ljude sa onim što su nosili u sebi i na sebi u ovom našem kratkom i poprilično, na momente, besmislenom životu. Željela sam, dakle, shvatiti neshvatljivo. Koji je smisao njihovog postojanja? Zbog čega su "kažnjeni"? Što osjećaju? Osjećaju li išta uopće? Znaju li da su bolesni? Ili su možda sretni? Sretniji od nas?

Helena, autistična djevojčica, intrigirala me najviše od svih. Moj kolega je rekao da se s njom ne može uspostaviti nikakav kontakt, i ja sam se bila onako infantilno i laički zaintačila da ću doprijeti iza tog njenog ravnodušnog pogleda. Pa sam znala stati ispred nje i fiksirati je pogledom hvatajući njen pogled. Ona bi se samo ljuljala naprijed-nazad, namotavajući nit onog svog beskonačnog konca, i ničim nije pokazivala da je primijetila neki objekt u svom vidnom polju. Uh, kako me to frustriralo! Zašto, zašto me HELENA NE VIDI? Zapravo, zašto me vidi a ne registrira? Ili još bolje (ili gore), zašto me vidi, i registrira, ali baš je briga?

Još teže od pogleda na njihove deformacije bile su priče o tome odakle su u stvari, tko su i gdje su im roditelji i ostala rodbina. Neke od njih obitelj je posjećivala redovno, ali ti su bili u manjini. Većina njih zadnji put je vidjela roditelje onda kada su ih oni doveli u "ustanovu" i potom otišli da se nikada ne vrate.

Koliko god sam bila otvorila svoje srce ideji da i te hendikepirane, zaista teško hendikepirane osobe imaju osjećaje, ipak nisam bila spremna na prizor koji sam doživjela jednog od onih dana kada su roditelji dolazili u posjete. Toga dana posjetu je imao i Petar. Petar koji me je pljuvao, grizao i gurao. On, koji se samo besmisleno kreveljio, slinio, vršio nuždu po sebi i oko sebe. Taj Petar je imao posjetu, a kada je posjeta otišla, ugledala sam Petra kako skvrčen u uglu dvorane, držeći ruke grčevito stisnute u pesnice ispred lica, plače.

Istrčala sam vani, sakrila se iza jednog zida, i plakala dugo, dugo. Od svih prizora koje sam tu vidjela i od svih stvari koje sam tu doživjela, uplakani Petar je bila najbolnija scena za mene. Skoro pa da sam poželjela da me pljune ili ugrize, samo da ne vidim te suze. Bila sam čak i nekako ljuta na njega, ljuta jer mi je srušio tako udobnu predrasudu o tome kako takvi ljudi zasigurno ne mogu osjećati kao i mi zdravi, jel'. Što on tu ima osjećati? Ne želim da osjeća kao i ja, jer će me onda više gristi savjest što dopuštam da on i slični njemu pate više nego što trebaju zahvaljujći nama zdravima. Oni su bili bolesni, a mi, koji smo smjestili 40 teško hendikepiranih ljudi u gimnastičku dvoranu, da tu spavaju, jedu i doslovno se valjaju u svom izmetu, mi smo bili zdravi? Oni su bili jadni, a plemeniti crkveni ljudi koji su gradili crkvetine na svakom uglu ovoga grada umjesto da tim parama osiguraju prostore bolesnim ili siromašnim ljudima, oni su bili uzvišeni?

O da, bilo je ratno vrijeme, reći će neki . Kao da je danas puno bolje? Za crkvu ili državna orgijanja sredstva se nađu i u najtežim vremenima, ali za one kojima je najteže, teško se namaknu sredstva i u najboljim vremenima.

Sasvim sam lijepo ja to bila zamislila da sebi olakšam, zar ne? Sasvim sam se uredno iščuđavala Heleni i njenom ravnodušnom, tako rezolutno ravnodušnom pogledu, zaboravljajući koliko puta u životu me netko "zdrav" nije vidio, ili čuo, iako sam bila tu, ispred zdravih očiju zdrave osobe. Zaboravljala sam koliko puta sam i sama bila "autistična" u životu, koliko puta mi zdravi ne vidimo, ne čujemo, ne marimo....

Moja reakcija je bila normalna, jer, što sam više vremena provodila sa tim ljudima, sve sam ih manje doživljavala kao hendikepirane, a sve više kao samo....različite. Sa naše strane prozora to jest hendikep, ali tko nam može garantirati da , s njihove strane prozora, hendikep nismo mi? U početku su mi sve te osobe izgledale isto: Bolesno i jadno. Izazivale su mi sažaljenje. Kasnije, otkrila sam da imaju svoje sasvim specifične i jako suptilne osobnosti. Kad provedeš neko vrijeme s njima, naučiš ih poštivati. I voljeti. Nema tu neke strašno pametne ni uzvišene misli. Ljudsko biće je ljudsko biće, to je sve.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se