marchelina

29.11.2009., nedjelja

Dijete je osoba -2.

Kad sam se za vrijeme rata zaposlila kao prevoditeljica u francuskoj humanitarnoj organizaciji "Handicap International" bila sam presretna jer sam u ratno doba uspjela naći dobro plaćen posao. Da sam znala da ću uz plaću dobiti i besplatno obrazovanje u domeni ljudskih odnosa, a posebice na relaciji roditelj-dijete, bila bi još i sretnija. Moj prvi posao bio je vezan za hendikepirane osobe izbjegle iz Vrlike, koje su u Splitu bile smještene u jednoj gimnastičkoj dvorani. To ruglo i sramota od smještaja je u to vrijeme bilo tema mnogih medijskih napisa, a svu stravu čovjek nije mogao zamisliti dok ne bi osobno nogom stupio u dvoranu u kojoj su te hendikepirane osobe spavale, jele i vršile nuždu.

Moj šef Luc mi je prije mog prvog ulaska u dvoranu rekao:
- Sad uđi unutra, pa odluči hoćeš li moći prihvatiti ovaj posao.

Mislila sam da pretjeruje, da je on samo jedna razmažena francuska dušica, pa zakoračim hrabro u dvoranu.
Prvo što me strefilo u mozak i želudac, bio je neopisiv, nesnosan smrad koji se širio dvoranom. Želudac mi se doslovno preokrenuo, pod naletom smrada kakvog nikada prije u životu nisam nigdje osjetila. To je bila mješavina svih izlučevina koje jedno ljudsko biće može proizvesti. Znoj, mokraća i izmet zajedno. Pa još i ne od jednog ljudskog bića, nego od njih četrdesetak. U gimnastičkoj dvorani.

Osjetila sam nagli poriv da istrčim vani, na zrak, na zrak. Ali ostadoh prikovana prizorom koji sam zatekla. Bilo je nešto groteskno u tom prizoru, kao da me je netko iznebuha spustio na neki nepoznati planet na kojem obitavaju bića slična ljudima, ali ipak potpuno različita od njih. Raspon godina tih ljudi je bio između 10 i 30, ali, kako sam poslije saznala, oni koji su izgledali mladi, bili su stariji, a oni koji su izgledali stariji.....Prizor koji sam gledala bio je kao scena iz nekog horor filma, bila sam zgrožena, zgađena, užasnuta. Zar ovako nešto postoji? Što je sa ovim ljudima? Kako se zovu bolesti koje su ih ovako užasno, okrutno deformirale?

U sekundi sam stvorila odluku: Ja ovo ne mogu.

Okrenem se na peti i istrčim vani, jedva kontrolirajući nagon za povraćanjem.

Ispred zgrade me čekao moj šef Luc.

- Rekao sam ti - prošapće gledajući u moje zeleno lice.

Naslonim se na zid, hvatajući zrak i usrkavajući ga u pluća strastveno.

- Odustaješ, dakle? - upita me Luc.
Šutjela sam.

- Ne brini, nema ničeg lošeg u odustajanju, ovakve stvari ne mogu često podnijeti ni neki kojima je bavljenje teško hendikepiranim osobama struka. Shvatit ću ako odustaneš.

U glavi mi se još vrtjelo od šoka koji sam doživjela u unutrašnjosti te jezive zgrade. Ipak, polako sam dolazila do zraka.
Zatim napravim nešto što ni sama sebi, nakon svih ovih godina, nisam uspjela objasniti.

- Ne, ne odustajem.

Ostavim zaprepaštenog Luca i ponovo uđem u dvoranu. Udahnula sam duboko i ušla, taman na vrijeme da mi u lice doleti pljuvačka iz usta jednog od stanara te dvorane. Pljunuo me svojski, onako baš iz duše. Luc se stvorio kraj mene i objasnio:

- To je Petar. On stalno pljuca sve nepoznate osobe. Ponekad ih i udari. Ili ugrize. Morat ćeš pripaziti. Ali, kad te zavoli, više ti to neće raditi.

Brišući rukavom pljuvačku sa lica, promatrala sam Petra a glavom mi prođe misao:

- Zar ovako teško bolesna osoba može nekoga i voljeti? Kakve emocije uopće može imati teško mentalno hendikepirana osoba?

Iza Petrovih leđa klatarila se, da, baš klatarila, ljuljala naprijed-nazad jedna djevojčica. Bila je prelijepa, savršenih crta lica. Držala je svoj kažiprst visoko u razini nosa, i na njega namotavala pa zatim odmotavala nekakav konac. Upitno pogledam Luca.

- To je Helena. Ima 13 godina. Autistična je. S njom se ne može uspostaviti nikakva komunikacija. Nikada nije agresivna, samo se tako ljulja i namotava pa odmotava pa namotava taj konac na prst. Ljulja se uvijek u istom ritmu, i uvijek istim pokretima namotava konac. I nikada, ali nikada joj ne možeš uhvatiti pogled...


27.11.2009., petak

Dijete je osoba ili Kao vlas kose od vlasi kose -1.

Mislim da imamo previše dana koji se zovu "Dan borbe protiv nasilja nad..."

Mada, koliko je nasilja, ni svih 365 dana u godini ne bi bilo dovoljno za nanizati taj tužni niz, tu beskonačnu perlu suza. Kako, naravno, emotivno reagiram na primjere zlostavljanja bilo koga i bilo čega, svih tih dana obilježavanja sumorne povijesti čovječanstva, u glavi mi se uskomešale misli, sjećanja, dojmovi, pa poput plime raste u meni potreba da olovkom olakšam dušu, kao što i inače olakšavam sebi sve ono što boli.

Bio je dan borbe protiv zlostavljanja djece, pa došli i dani borbe protiv nasilja nad ženama, borimo se i protiv zlostavljanja starih i nemoćnih, protiv zlostavljanja homoseksualaca , protiv zlostavljanja životinja, protiv nasilja odraslih nad djecom, djece nad drugom djecom, borba protiv nasilja nad svima koji su "drugačiji", bulling, mobbing, ing, ing, ing.... Sve u svemu, puno dana i puno naziva i puno borbe, ali situacija se baš nešto i ne razvija u korist žrtava.

Mozgam ja o tome zadnjih dana intezivno, pa mi pada na pamet jedna priča koju sam kao dijete još čula od starijih. Pričali su naime o jednoj knjizi proročanstava, autor je bio neki čovjek čudnog prezimena negdje iz Bosne. Nisam zapamtila ni naslov knjige ni ime tog čovjeka. Ali sam zapamtila rečenicu koju je on napisao u toj knjizi, a odrasli oko mene su je prepričavali i citirali sa izvjesnom dozom strahopoštovanja u glasu. Pa da citiram i ja tog bosanskog proroka:

"Zavladat' će mnoge nevolje i nesreće na svijetu. Bit' će pošasti i ovih i onih, harati će i nove bolesti, a lijek za sve to biti će daleko od ljudi ko što je na glavi daleko jedna vlas kose od druge vlasi..."

Intrigantna rečenica, zar ne? Pomisao da grcamo u jadima i nevoljama, a rješenje nam se nalazi nadomak ruke, mora u čovjeku bar na trenutak stvoriti osjećaj nemira, ali i nade.

Kako implementirati rečenu mudrost na bezbrojna nasilja i zlostavljanja kojima smo svakodnevno svjedoci? Ne znam. Na to pitanje bi nam možda, ako bi bio živ i dobre volje, odgovorio stari vidovnjak iz Bosne. Pošto on sasvim sigurno više nije živ, jer govorili su mi o njemu kao o "starom" još dok sam ja bila dijete, pokušala sam odgovor naći sama. Sama, za sebe. Zašto samo za sebe? Pa eto zato što sam bezbroj puta, iznoseći svoju teoriju, od svojih sugovornika bila dočekana "na nož". Moje ideje su ili bile dakle agresivno komentirane, ili osporavane manirom kojom liječnici osporavaju alternativne metode liječenja teških bolesti. A i lakih, ako ćemo pravo.

Što je to što mi se mota po glavi a zbog čega već godinama dolazim u sukob sa svima kojima iznesem svoj stav? Pa eto, ja jednostavno smatram da bi sve, ali baš SVE probleme nasilja u svijetu riješila samo jedna jedina borba, a to je borba protiv zlostavljanja DJECE. Da naučimo voljeti djecu, više nitko nikoga nigdje i nikad ne bi zlostavljao. Tako jednostavno. Tako nadohvat ruke. Kao vlas kose od vlasi kose.

Image and video hosting by TinyPic

PISMO OLJI

"Draga Olja, sinoćnja tema, o djeci, podsjetila me na dane kada sam se znala zakrviti i sa najboljim prijateljima zbog svojih, po njihovoj ocjeni, "anarhističkih stavova". Bože, kako sam znala zapjeniti, da samo znaš. Vjeruj mi, nisam maltretirala te ljude sa namjerom da ih omalovažim kao roditelje, niti da ih uvrijedim. Samo što u svojoj pravednoj borbi nisam kužila koliko je to osjetljiva tema i da nema šanse da itko čuje moje stavove a da se ne osjeti kao krvožedni "zlostavljač" vlastitog djeteta.

Naravno da su na moje stavove utjecala moja osobna iskustva. Znaš već, ljudi koji izgube nogu ugazivši na minu, počnu se boriti za razminiranje, ljudi kojima otmu dijete osnuju udrugu roditelja otete djece, itd. itd... Onda ti ljudi lobiraju kod političara, skreću pažnju na određeni problem ili pojavu, demonstriraju, prikupljaju sredstva. Njihove aktivnosti na prvi pogled ne mijenjaju svijet, jer se svijest, kolektivna svijest, jako sporo mijenja. Ali znaš, Oljička, kad je prva žena na svijetu odlučila krenuti u borbu za to da žene dobiju pravo glasa, njen entuzijazam je izgledao smiješan, a njena ideja, u najmanju ruku, bogohulna. Tako ti se i ja borim za prava djece, u stvari za pravo djeteta da bude OSOBA.

Nakon bezbrojnih žestokih polemika i svađa sa prijateljima, a sve zbog mojih stavova, osjećala sam se frustriranom, neshvaćenom, a najgore od svega, grizla me savjest jer sam ih povrijedila. Tako da sam bila donijela odluku da se više ni mrtva neću dat navuć na tanak led, dakle da više nikad, s nikim, neću polemizirati oko odgoja djece. Sukladno toj mojoj odluci počela sam bojkotirati tu temu dječjom tvrdoglavošću, otišavši u drugu krajnost. Pa bi ili šutjela k'o zalivena, ili bi, kad bi netko ustvrdio da dijete ponekad "jednostavno treba mlatnuti", licemjerno potvrđivala, klimajući mudro glavom. (ah, kako je udobno slagati se sa većinom, jel'da?).

Mislim da ti ne trebam ni reći da sam se tako osjećala još gore. Još više frustrirana, sa još većom grižnjom savjesti, jer sam, pretvarajući se da prihvaćam općeprihvaćena pravila, lagala i sebe i ljude sa kojima sam razgovarala. Jer, naime, ja jednostavno mislim drugačije. Nakon što sam bezbroj puta o tome razmišljala, shvatila sam da si ne mogu pomoć', da se moji stavovi s vremenom samo učvršćuju i zapitala sam se zašto se pokušavam prilagoditi općim kriterijima u koje uopće ne vjerujem?!?

Tada sam prestala glumiti, ali za razliku od prije sad više ne pokušavam ljude uvjeriti u točnost vlastitih stavova i prosudbi. Sada jednostavno iznosim svoje mišljenje. To je moj san, djetinjstva bez kažnjavanja, udaraca, verbalnih udaraca, vrištanja i ucjena. Zvuči idealistički i utopijski, znam, ali idealisti mijenjaju svijet, zar ne?..."



Nastavlja se...



Ovisnica

Iman prijatejicu koja misečno kupi bar tri para cipela. I poslin svakog takvog opsesivno-konpulzivnog šopinga dođe kod mene oprat savjest.
Upadne mašući nekom sjajnom kesom, i cvrkućući:"Aaaajme, neš nikad pogodit šta san kupila!!"

Meni je navr' jezika reć da znan šta je kupila, ali ne želin riskirat da me odalami kesama.
Pa se, u skladu sa njenin očekivanjima, zagrcnen od iznenađenja kad iz one kesetine izvuče cipele. I stoički odslušan ono kako ona, naravno, nije krenila u šoping, nego kod mene na kavu. Pa je onda slučajno (moš mislit) prošla kraj te butige i eto.

Ja san uvjerena da vlasnik dućana, kad je ugleda navr' ulice, bržen bolje stavi u izlog iste cipele kakve joj je proda zadnji put, znači prekjučer, samo druge boje, i napiše - SNIŽENJE.
I garant cili svoj poslovni plan temelji na onoj kavi koju ona ka krene popit kod mene.

Dođe mi da mu tražin proviziju.
Za sve one salonke, balerinke, duboke, poluduboke, plitke, sa visokon, poluvisokon, punom i praznon peton, pa cipele za kišu, za buru, za snig, jugo i tramuntanu, pa cipele za ić u spizu, za svaku priliku, za svaki dan, za posebne prilike, za sprovode, vinčanja i razvode, i za ić na banku dignit kredit kad sve kune spizdi na cipele.

Ne zaboravimo da ima i cipele za ić kod matere, za nać se sa bivšin mužon i za dočekat budućeg zeta.
Liti za ić na more, ima posebne japanke za kupanje na Bačvicama, i za kupanje na Marjanu.
Dobro, to već razumin.
Nijedna žena šta drži do sebe neće ić na dvi različite plaže u istin japankama...



24.11.2009., utorak

Hajduk šljivi vječno

Juta san ka pas. Niki dan mi je pukla drška od one sprave sa kojon se peru podovi, ono ima neki ščap a na kraju ščapa neke krpetine pa se s tin ka navodno lakše pere. Krenila ja da ću prat pod, a ščap se slomija na dva dila. Eto šta su ti moderna tehnološka čuda, ne vridi to ništa. Kaže meni susida da biće se istrošija. Ma nako ga đava odnija ko ga je i koristija! Ka da peren pod svako malo irudati?

Bome san se bila dobro snervala, dok nisan na radiju čula da su se Kerum i Torcida na hajdukovoj skupštini napokon lipo dogovorili i složili pa me to malo odobrovoljilo.

Tojest, koliko san ja uspila razumit, nisu se složili oko ničega, osim oko jedne stvari, a to je da Hajduk živi vječno.

Nogomet mi nikad nije bija nešto ka puno zanimjiv osim ono u srednjoj školi kad san sa prijatejicama priko velikog odmora planirala za kojoga će se hajdukovog igrača koja od nas udat.

Kad si žemsko, i Splićanka si, i imaš šesnajst godina, udaja za Hajdukovca se nameće sama po sebi. Pogotovo u ono vrime kad san ja imala šesnajst godina, jerbo su tada Hajdukovci još znali dobro igrat i ciljat i davat golove. Bome ne znan šta mi se sad čini nemogućije. To da san ja jeanput imala šesnajst, ili to da je Hajduk dobro igra.

Imala san jednu prijatejicu šta se zajubjivala iskjučivo u Hajdukovce, i ja san bila jubomorna šta je ona normalna Splićanka a ja nisan, jer se nisan nikad uspila zajubit u nijednoga od njih.
Malo mi je doduše Šurjak bija zanimjiv jer je djelova nekako egzotično sa onon kosurinon, ali uglavnon mi nogometaši nisu bili zgodni, makar bili i Hajdukovci, jer su za moj ukus imali malo previše kvrgave noge.

Tako smo mi ženskice lipo sanjarile o tomen da i nas koji od njih nacilja, a mi bi narafski dale sve od sebe da ne obranimo gol. U to vrime je skoro svaki hajdukov igrač koji iti malo drži do sebe ima kafić, a mi smo u te kafiće dolazile sređene i ušminkane ki prave buduće žene od nogometaša.

Međutin, Hajdukovci nas nisu šljivili ni dva posto. To zato šta se oni uvik zajubu u manekenke, a ni ja ni moje prijatejice nismo baš parile manekenski tip, bile smo sve nekako pupaste. Tako da najviše šta smo mogle dosegnit tako slakorane, su bili ne igrači, nego navijači Hajduka.

A Torcidaši su nas lipo gledali, šta je, je. Gledajuć nas već su vizujalizirali kako se nako pupaste i zdravo rumene motamo po kužini i spremamo in ručak pa kad se oni nako umorni i iscrpjeni vratu iz kafića i kladijonice a mi ih dočekamo sa dobron spizon. Tako okripjenima odma in se vrati vira u boje sutra i u Hajduka.

Onda se zamotaju u bile lancune šta smo in ih mi spremile i ispeglale, da mogu poć na stadijon navijat, i razbit par Prometovih autobusa ako Hajduk izgubi. I ako dobije, isto.

Je, je, lipo su oni to zamišjali, ali ih mi nismo šljivile, isto ka šta Hajdukovci nisu šljivili nas.

U međuvrimenu se puno toga prominilo. Hajdukovci više ne igraju nako sa cilin srcen ka šta su u ona vrimena igrali, Torcida sve manje navija a sve se više bavi uređenjen stare gradcke jezgre tojest Peristila i nostalgičnin obilaženjem Staroga placa, jedino smo mi ženske ostale isto nako pupaste ka šta smo i bile. Neke još i pupastije.
Nema više ni muškića u Hajduka sa egzotičnin frizurama. Doduše, ima jedan, taj je trenutno kliko san čula najboji i najspretniji igrač u gradu.
Svako malo nekoga faulira, ima pinku grubi start, ali izgleda da su suci vaik na njegovoj strani pa nikako da plati laštru.

Šta se tiče šljivljenja, više niko nikog ne šljivi.
Torcida ne šljivi upravu Hajduka, uprava ne šljivi Torcidu, igrači ne šljive ni jene ni druge, ali fala bogu Hajduk još uvik živi vječno, usprkos svima njima. To je jedino oko čega se uvik svi složu. A dobro, šta se tu ima ko i slagat, bogati. To je isto ka da rečeš da su se složili da se zemlja okriće, jel'...





22.11.2009., nedjelja

Martin u Zagrebu-4.dijo

Pogled iz moje kraljevske hotelske sobe

Image and video hosting by TinyPic

Čin san ušla u sobu nešto je počelo pipit. Ovako: pi..pi...pi...pi...pi....

Počela san pritraživat sobu, pa hodnik, pa kupatilo, pokušavajuć ustanovit šta mi to pipi, ali bez rezultata. Bila san uvjerena da san nešto krivo pritisnila, sve je to danas konpjutorizirano i čovik nikad ne zna šta je upravo ukjučija ili pokrenija kad pritisne čak i obični prekidač za svitlo. Kako pipenje nije prestajalo, nazvala san panično recepciju trudeć se ne zvučat panično:

- Alo, recepcija?
- Izvol'te?
- Nešto mi pipi.
- Oprostite?
- Dobro, u redu je, ne morate mi se sad izvinjavat, samo pošaljite nekoga da sredi to pipenje.
- Oprostite gospođo, nismo se razumjeli, što je točno vaš problem?
- Pa rekla san ti, nešto mi u sobi pipi!
- Aha. A..gdje vam točno "pipi"? (čujen kliberenje)
- Evo, čini mi se da zvuk dolazi iz televizije!
- Ahaha...ovaj, ne brinite, to je samo znak dobrodošlice ahhhaaaa...ahahaha....to "pipenje", znate..ahahaha...

Tresnila san slušalicu. Opeta se kliberu na recepciji na moj račun! Dobrodošlica?? Krasna in je dobrodošlica!


Krenen prema televiziji sa namjeron da je prokinen ali ona baš tad prestane pipit.

Okrenen se prema krevetu i pomislin kako san dobila kraljevski apartman, i to greškom. Počevši od kreveta


Image and video hosting by TinyPic

pa fotelje sa malin bančićem za odmarat noge


Image and video hosting by TinyPic

kupatila

Image and video hosting by TinyPic

Nisan mogla sebi doć od pustega luksuza u kojega san završila ni kriva ni dužna, a onda san osjetila da mi krkolji u želucu od gladi jerbo prethodni dan od nervoze nisan skoro ništa ni ila, pa nazoven šefa i priupitan ga jel' on gladan i da oćelimo se spustit na doručak. On kaže mi imamo plaćeno noćenje s doručkom, ali još nismo noćili pa ne znan jel' smimo doručkovat. Onda mi reče da pričekan dok provjeri. Provjerija je i sazna da imamo pravo na doručak tek sutra ujutro, a ako ćemo sada doručkovat da će nas to svakoga koštat 160 kuna! Odustali smo momentalno od doručka, i ja počnen mozgat kako doć do bilo čega za ist jerbo je dugo do ručka a još triba i odradit štagod posla .

Onda ugledan neki mini-bar i otvorin ga, a unutra u jednoj košarici kesica Kvikija. Super, pomislin, eto mi nešto za prigrist! Ma kako lipo od njih!


Image and video hosting by TinyPic

Posegnen rukom da ću se poslužit dakle Kvikijen, kad pored košarice ugledan neku cedulju. A na cedulji lipo i ljubazno piše da se plaća sve šta se konzumira iz mini-bara, uz navedene cijene, a cijena one kesice Kvikija - 30 kuna! A?!? 30 kuna za Kviki??? Jesul' ovi normalni???
Zatvorin brzo vrata od mini-bara u nadi da mi neće naplatit šta san ga otvarala i čirila, i odlučin izać iz hotela i nać neki dućan. Našla san ga odma blizu hotela, i lipo kupila kvarat kruva i 10 dkg murtadele, pa natrag u hotel. Nakon šta san skoncentrirano uskočila u ona centrifugalna vrata i bez težih ozljeda iz njih iskočila, dostojanstveno prođen uz recepciju moleći boga da ona pakosna klibereća ekipa ne nanjuši da ova dama upravo u svojoj fensi šmensi damskoj torbici krijumčari u sobu murtadelu i kruv. Nisan disala od straja. Štajaznan, možda imaju dekektore za murtadelu?

Stigavši u sobu itnen sve sa sebe i uletin u kadu pod super ultra moderni tuš koji usput i masira

Image and video hosting by TinyPic

a onda ugledan na vratima od kupatila skupocjeni bili torcida bade-mantil kako me zove, zove da se lipo umotan u njega!

Image and video hosting by TinyPic

Pružin ruku da ću ga obuć, al' onda se ukipin. Jel' ovo besplatno? Uračunato u cijenu noćenja, il' će mi na odlasku iz hotela ispostavit dodatni račun za nošenje bade-mantila? I kol'ko bi to moglo koštat? Ako je doručak 160kn, kesica Kvikija 30, nošenje vakvoga finog mantila bi moglo koštat otprilike...moju plaću?
Ma, kvragu, život je rizik! Obuć ću ga pa makar mi zadnje bilo! Uostalom, kako mi oni mogu dokazat da san ga nosila?
Uvučen se u njega, došetan do sobe, napravin sendvič sa murtadelon, uvalin se u onu fotelju, stavin noge na bančić, ukjučin televiziju, razbaškarin se temeljito i propisno, a kroz glavu mi prođe: jebate, je dobro bit bogat! Ovo bi mi se moglo svidit! A di ćeš većeg gušta nego sidit u mantilu od nekoliko tisuća kuna, u sobi na trinajstom katu, u fotelji, sa nogama na bančiću i ist murtadelu!

Image and video hosting by TinyPic

Sutradan san điravala po Zagrebu...

...grlila stabla na Zrinjevcu sa mojin prijatejom Lundom. Mislin, on nije grlija stabla, štaviše, kad san počela grlit stabla pravija se da nije smenon


Image and video hosting by TinyPic

Možda je nekome to čudno ali ja obožajen grlit stabla, a pogotovo po Zagrebu jer Zagreb ima najlipja stabla na svitu

Image and video hosting by TinyPic

i parkove i klupe

Image and video hosting by TinyPic

Ja se svaki put zajubin u Zagreb. I svaki put bude lipo vrime kad ja dođen gori. Lund mi je reka da je to nezapamćeno da u Zagrebu na pola jedanajstog miseca bude sunčan dan. A kako neće bit kad san ja došla, jel' da?

U Split san se vratila autobuson, guštajući u pogledu na oblake...odozdol.....




20.11.2009., petak

Martin u Zagrebu- 3.(hotelski) dijo

Šefu san po izlasku iz avijona objavila da se ja u Split vraćan autobuson. On se uvatija smijat misleći da se zafrkajen. To zato šta me čovik još ne poznaje dobro. Bude li se često voza avijonima, neće me bogami ni upoznat.

Krenili smo u hotel za kojega san znala da je neki ka luksuzni i ja san sa strahopoštovanjen pogledala u zgradurinu isprid sebe a onda za šefon zakoračila. Kako san uvik malo odsutna duhon nisan ni registrirala da vrata od hotela nisu obična vrata nego ona šta se vrtu a kako je šef već bija uletija a ja nisan procijenila pravi momenat za uletit vrata su mi doletila u facu i opizdila me za dobrodošlicu a najgore od svega ta vrata su išla brže od mene pa san protrčala dva nepotribna đira uvaćena u centrifugu i dovijajući se kako izletit a izletit je teško kad su vrata brža od čovika.

Tako je moj pokušaj da u superluksuzni hotel od, po mojoj slobodnoj procjeni, šesnajst ipo zvjezdica uđen dostojanstveno , propa već na ulazu u rečenu palaču.

Na recepciji san u mrtvon kutu ubrala razgaljene face recepcijonera jerbo vajda odavno nisu vidili ovako spektakularni upad u hotel. Priznojila san se šest puta dok san se uspila iskobeljat iz onih vrata, a kad su me dotična vrata napokon izbacila, stala san malo da uvatin zraka, popravila raštrkanu frizuru najdamskijin moton kojega san se mogla sitit, namistila facu poslovne žene koja svako malo noći u skupin hotelima sa centrifugalnin vratima, i pružila ruku da mi dadu kjuč od sobe.

Ženska na recepciji mi je prvo dala neke papirušine da potpišen, pa mi onda uvalila u ruku još neke papirušine. Zalupkala san nervozno noktima po pultu, kako već nervozno zalupkaju noktiman prezaposlene hladnokrvne poslovne žene, i zatražila umornin i nestrpjivin glason kjuč od sobe.

Ona meni da eto mi ga u ruci. Onda san svatila da to oće reć da je kjuč od sobe neka kartica koju mi je tutnila. Jebate, stvarno odavno nisan bila u hotelu, prošlo mi je kroz glavu. Ona ekipa recepcijonera iza nje se opet uvatila diskretno kliberit, pa san opet onin damskin moton popravila frizuru i uputila se prema liftu.

Razgledajući karticu otkrijen da mi je soba na trinajstom katu, i pristravin se jer san svatila da mi je na ovon putu očito suđeno gledat oblake odozgor.

Soba na trinajstom katu?? Jesul' oni normalni, a? Ko more spavat na tolikoj visini? Mogu se kladit da na krevetu imaju i pojas kojin se vežeš kad legneš! I maske za kisik koje ispadaju iz plafona ako čovik malo nemirnije spava pa se u snu trza! I još trinajst, nesritni broj! Šta in je bilo teško priskočit u gradnji taj trinajsti kat?? Itnila san onu karticu u boršu i ušla u lift beštimajući i nadajući se da na vratiman od sobe neće pisat na kojoj smo visini.

Stigla san napokon do svoje sobe, i utirala onu karticu u bravu, i po objašnjenju na papirušinama, kad se utira ta kartica u oni prorez, triba se pojavit zeleno svitlo, a zeleno svitlo znači da je otkjučano i da moš uć.

Čekan ja zeleno svitlo, al ništa. Izvadin karticu, okrenen je na drugu stranu, opet utiran, i opet ništa. Pa tako nekoliko puta. Kvragu i vi i vaša teknika! Bila san već iscrpjena od ciloga puta i od onih doli vrata i od svega i sad san stvarno već bila juta. Otić ću doli na recepciju i zalipiću in njihovu glupu karticu u one njihove klibereće face!

U taj momenat eto ti moga šefa. Odma je vidija da iman problema.

- Marčelina, mogu li vam pomoć?
- Čisto sumnjan! Dali su mi karticu-kjuč šta ne radi! Eto ti njihov hotel od šesnajst ipo zvjezdica!
- Dajte da ja pokušan?
- Jel' vi mislite šefe da san ja toliko smotana da ne mogu otkjučat vlastitu hotelsku sobu?
- Ma nee, oprostite, nego..znate ono, dvije glave su pametnije od jedne..dajte da vidim tu vašu karticu?

Frknen ljuto i tutnem mu karticu u ruku. On se zagleda u nju.

- Khm..ovajj...da, nije ni čudo da niste mogli sa ovom karticom otključati vrata.
- Pokvarena, jel'? A šta san vam ja rekla?
- Ovajj..nije pokvarena, nego...ovo je kartica vašeg tekućeg računa!






17.11.2009., utorak

Martin u Zagrebu-2. dijo

Pilot je između ostalog reka da put od Splita do Zagreba traje sve skupa 35 minuta, i da je lipo vrime, i da je sve super i haj, a ja san u svakoj njegovoj riči pokušavala otkrit zavjeru i tajna značenja. Taman kad san se u mislima oprostila od svih svojih najdražih, eto ti opet pilota (ma kako uspiju vozit kad non stop laprdaju??) na zvučnik di govori da fala vam slijećemo, zavežite se.

Ka da san se ja odvezivala?
Moj šef, koji cilin tin križnin puten nije naša za shodno ni rič progovorit, najedanput registrira moje blido i pristravljeno lice, i dobaci mi, onako lakonski, vezujući svoj pojas:"Ne brinite, Marčelina, najopasnije je uzlijetanje i slijetanje, i tada tribate brojit do dvadeset, kad izbrojite do dvadeset, rizik je više-manje proša".

Nije ni završija rečenicu, a ja san već bila na devetnajst. Uvatija se smijat i reka da se priskakanje brojeva ne važi.

Tako san nastavila u sebi usrdno molit Boga da se šta prije prizemljimo. Redovnin puten.
Znala san da ću na izlasku iz avijona poljubit majčicu Zemlju, neka je takva kakva je, u krizi, zagađenog okoliša, istrijebljenih dupina i jelena, ugroženih judskih, ženskih, radničkih i prava homoseskualaca, u gripi, izbužanog ozonskog omotača, ma neka je i stoput u gorem stanju, ali volin ja svoju majčicu Zemlju i više nikada se neću dat odlipit od nje!! Samo da ovo čudo sleti, saaamo da sleti!

Čudo je, začudo, sletilo bez ikakvih tragedija, unatoč pilotu koji je namisto da se skoncentrira na oblake i zračne struje cilo vrime laprda i putnike opterećiva potpuno nepotrebnim informacijama, a ja san navrat-nanos izletila iz utrobe čelične zviri dok je šef vika zamenom "Ostaviliiiisteee torbicuuuu!"

16.11.2009., ponedjeljak

Martin u Zagreb-1. dio

U petak tačno u 14h san saznala da u subotu putujen službeno u Zagreb. Avijonom. Nisan se previše zabrinila zbog tog avijona, jer se sićan da san prije 20 godina putovala rečenin prometalon bez straha. Čak mi je bilo i zabavno ono uzlijetanje i sletanje.

Šef mi je reka da na aerodromu moramo bit u 6 ujutro, i da će on doć po mene u 5 ipo.
Ic okej, rekla san samouvjereno. Okolo 10 navečer san razmišjala da li da se spakiran na vrime ili ne, pa odlučin ipak poštivat vlastitu tradiciju i spakirat se ujutro, daklem u zadnji čas. Iman neki urođeni otpor prema pravovremenom pakiranju, to kvari čar putovanja.

U ponoć san počela intezivno razmišljat o avijonu, u 2 ujutro mi je bilo jasno da od nervoze neću zaspat, u 4 ujutro san navila budilicu na 4 ipo i zaspala. Naravno da to buđenje nisan uopće registrirala.

U 6 manje dvadeset me zove šef i govori da će za 5min bit isprid moje kuće. Ja, grubo probuđena iz mog sna, onako sanjajući u svojoj pidžami na žute medvidiće o nekom sritnijem svitu bez rata, gripe, recesije, službenih putovanja, šefova i avijona, promrmljan mu nešto nesuvislo u mobitel. On odma svati da san ja još u krevetu i poruči mi da ako za 10min ne buden isprid kuće, on odlazi bez mene.

Iskočin iz pidžame na žute medvidiće, prisjećajući se kroz maglu da sinoć nisan spakirala stvari, zgrabin putnu torbu i ubacin u nju jedne mudante i jednu knjigu šta san je dobila za rođemdan od Danice Čvorović. Šta se mene tiče, sasvim dovoljno za boravak jedne poslovne žene u Zagrebu priko vikenda.
Potom navučen na sebe prvu (i jedinu) ispeglanu kombinaciju šta san je našla u ormaru, čizme, jaketu, i sjurin se taman na vrime da uvatim šefa.

Onog momenta kad smo ušli u avion, ja san svatila da bi bilo bolje da san lipo skroz zakasnila i propustila taj put u Zagreb.. U grlu mi se nešto steglo, a kad je avijon počeja rulat po pisti i vatat zalet, imala san nezadrživ poriv vrisnit "Imaaa izaaaać!!!!!!!", ali san predmnijevala da bi to ostavilo loš dojam na moga šefa pa san mučala i grčevito pokušavala odvratit misli od najcrnjih mogućih scenarija.

Taman san autosugestijon skoro uspila sebe uvjerit da je avijon sigurno sredstvo prijevoza i da mi se neće ništa loše dogodit, kadli na ekranu isprid sebe ugledan upute o korištenju maske za kisik. To je bilo fatalno.

Isti čas su mi se oznojili dlanovi i srce mi je počelo lupat ka ono kad san se prvi put u životu tribala seks...ovaj, jako mi je lupalo.
More svak govorit šta oće, ali niko me ne more uvjerit da je objašnjavanje korištenja maske za kisik normalan početak putovanja. Jednostavno, ne može bit normalno, tim više šta je svima jasno da u slučaju kakve nesriće ta maska ijonako ničemu ne služi.

Imala san naglu potribu bacit se šefu oko vrata i zajecat mu pristravljeno da ja to NE MOOOOGUUUUUU, ali san znala da ni to ne bi ostavilo baš dobar dojam. Dotični je inače čita svoju novinu mrtav ladan i potpuno nesvjestan agonije u kojoj se nalazi njegova najdraža, doduše i jedina, suradnica. Bilo bi mi lakše da neko priča samnom, o bilo čemu, ako triba i o predsjedničkim kandidatima, ma bilo koju glupu temu samo da zaboravin da će od ciloga mog plodnog i kreativnog života iza mene uskoro ostat samo neka crna kutija.

Onda san pokušala sebi odvratit pažnju prateći naslove koje je šef čita. Kad je okrenija na sportsku stranu, ne bi li ga navukla na komunikaciju, počela san mu postavjat pitanja o nogometu i to o trećoj nogometnoj ligi, o kojoj inače ništa ne znan, a očito nije zna ni on jer ga nisan uspila navest na razgovor o toj temi.

Onda je okrenija na osmrtnice a ja san skoro vrisnila. Panično san okrenila glavu na drugu stranu, tojest put prozora, di san ugledala oblake ISPOD nas, i opet skoro vrisnila. Ne može me niko uvjerit da je normalno da u putovanju oblaci budu ispod čovika. To je neprirodno, i gotovo!

Više nisan znala di gledat, jer dikod bi pogledala sve je samo podsjećalo na avijonsku nesreću i pojačavalo moju paniku. Pogotovo ljubazno nasmiješena lica stjuardesa. Ne, neće one mene tim lažnim osmijehom uvjerit da je sve u redu i da se u avijonu upravo ne događa neki strašni kvar. Intezivno buljeći u njihova lica pokušavala san otkrit jel' nan se zapalilo krilo, ili je pilot dobija infarkt, ili je nestalo benzina, ili nas je neko oteja.

One su se međutin i dalje smješkale ka da se ništa ne događa. I svi su putnici izgledali mirni i spokojni, ne kužeći da je najopasnije kad se te stjuardese počnu tako ljubazno osmjehivat. Šta se mene tiče, njihovo ponašanje je bija siguran znak da ćemo se survat kroz par minuta, ali one se po službenoj dužnosti moraju smješkat.

Onda se u zvučniku začulo kvrc kvrc, i ja san pristravljeno naćulila uši, ijako san već znala da će nan pilot objavit da je to-to, avijon je u plamenu, ali "Nemate razloga za paniku dragi putnici".

Međutin pilot je, isto ka da se ništa ne događa, počeja pozdravjat i govorit ko je on i kako se zove. Ne znan zašto piloti mislu da je čovika prid smrt uopće briga kako se oni zovu?? Ka da će mi bit lakše buden li znala ko me je odveja u smrt! Onda je reka."Dragi putnici, ako vas zanima na kojoj visini letimo..."

NE! Ne zanima me! Nemoj mi reć, molin te!!!!!!!! Ne želin znat na kojoj san visini!!!! Ne želin znat sa koje visine ćemo se strmeknit!! Želin umrit u potpunon neznanju!

Ali uzalud, dotični je bezobrazno hladnokrvnin glason izrecitira i visinu i sve ostale zastrašujuće podatke o letu, od kojih se meni zaledila krv u žilama i znala san da ako i ne padnemo, ja u Zagreb stoposto neću stić živa.....!


nastavlja se...(ako preživin let, jel')


11.11.2009., srijeda

Neću pisat i gotovo

Evo me Crvenkapa, a i Mare iznapadale da san zapostavila svoj blog. Naime, zamislite, već punih..kol'ko, 5, 6 dana nisan napisala novi post? Skandalozno!

A to šta san bolesna, to nikom ništa, a? Nego aj ti lipo Marčelina izvoli pisat svoje pizdarije da se mi moremo kliberit uz onu prvu kavu na poslu? Em šta zabušavate na poslu, em nemate suosjećanja za jadnu i bolesnu i kukavnu mene.

I o čemu bi tribala pisat? Kako me boli? Pa to san mogla prije dok nisan bila selebriti, ali sad kad san na onoj kul listi ne mogu brate sebi dozvolit pisanje svačega! Odsada samo produhovjene tekstove pišen. Zaboravite seks i kontenplancije od muško-ženskin odnosiman!

Evo san navodno prebolila virozu, ali se ne osjećan nimalo dobro, to mi je možda od straja.

Kvragu kad ovu novu gripu čovik nikako ne more svatit. Prvo su bili govorili da ova gripa tare samo Meksikance. Odma san odanila s obziron da mi kolko znan niko u familji nije bija Meksikanac, znači neman genetcke predo..predips..đavlu...nema veze.

Onda su prominili pa rekli da nova gripa satare samo one šta imaju već neku boleštinu od prije. Tu san se opet razgalila, jer kliko znan neman ništa od prije, ni bolesti ni pameti.

Onda su međutin rekli da nova gripa napada najčešće debele. Jebate ka san to čula tri dana nisan ništa u usta stavila od panike, i satrala san prijateje zdravctvene radnike sa pitanjiman jesan li ja debela.

Oni su mi svi rekli da nisan debela nego pupasta. Na to san ih zamolila da provjeru kod one svjetcke zdravctvene organizacije je li ta gripa napada pupaste. Rekli su mi da u svitu nigdi nema pupastih nego samo u Splitu, jerbo da pojam pupastih ne postoji u normalnin zemjama sa zdravon demokracijon.

Tako san opeta ostala u straju. Nadan se da će ta gripa ako me i dočeka iza kojeg kantuna, svatit da san ja pupasta i da joj nisan na popisu.

Kad su ono poslin toga bili obznanili da ta pošast napada najviše starije jude, ja san cila sritna pomislila kako još spadan u mlađi svit daklem mogu bit mirna. Je vraga! Najzadnjija saznanja su in da od ove gripe stradavaju u stvari mladi judi!

Odma san isti čas prominila konpletni look, počela nosit crne vunene bičve, metnila crni šudarić, pri odu se držin za kosti i svima okolo na sav glas grintan kače penzija kače penzija. Zajebat ću ja nju, ne zvala se ja baba Marčelina!

07.11.2009., subota

Uvatilo me

Ne, ne, nije ovo izjava nikoga iz fonda za privatizaciju, nego je mene uvatila neka prehlada, a ko zna, možda je i gripa. Ako je gripa onda moran počet razmišjat kome ću ostavit ovi blog

Sve mislin nedajbože ako je ona gripa, moran nekomen od povjerenja ostavit lozimku za uć u editor da se nastavi moje djelo, jel'te. A ta osoba ne more bit bilo ko, nije moj blog hrvacko pomorsko dobro pa da ga uzme ko oće i kad oće.

O tomen ću još razmislit.

Šta se tiče gripe, nabavila san nekoliko vrsta čajova jer svi govoru da nema do alternativnog liječenja. Da su najboji čajovi od domaćih trava i ljekovitog bilja, pa češnjak i C vitamin i to ne bilo koji C vitamin nego oni od grejpfruta.

Tako san sinoć skuvala čaj od bazge, matičnjaka (neam pojma koja je to biljka al' lipo mi zvuči), kadulje, kamilice, mente, majčine dušice, koprive, stolisnika (to isto ne znan šta je, al' sto listova je sto listova), šipka, lipe i brusnice.

U to san stavila tri žlice domaćoga meda. Onda san iscidila cili grejpfrut i u to isto stavila tri žlice domaćoga meda.

Onda san uzela češnjak i pojila pešest režnjeva sa po kile kruva.

Poslin svega toga mi se malo otčepija nos al mi se sve drugo začepilo.

Ako i preživin gripu, one čajove, grejpfrut, češnjak, med i dvajspet vrsta ljekovitih biljaka stoposto neću.

05.11.2009., četvrtak

Alkemičarka

Kad san se prije 6 godina bila zaposlila u onoj mojoj nesritnoj firmi, otvorila san tekući račun di će mi ligat plaća u jednoj našoj banki. Otvorila san kod njih i tekući, i devizni, i žiro, ma, od sriće šta san zaposlena otvorila san sve šta jedan prosječni građanin uopće more otvorit u jednoj banki. Onda su mi počela stizat nekakva izvješća sa te iste banke, ali kako su bila napisana na engleskom, ja pola nisan razumila od tog bankarskog engleskog, pa san nedugo zatim bila suočena sa hladnokrvnin licem šalterske radnice moje drage banke:

- Gospođo, lijepo vam piše tu, i tu, i tu, da plaćate toliko, toliko i toliko za usluge te, te i te.
- Je, lipa moja gospojo, ali piše na engleskon, i to o stvariman koje ja ne razumin ni na hrvackom!
- A gospođo moja, evo, vidite, lijepo vam piše tu, tu i....
- Je, svatila san, lipo mi piše tu i tu i tu ali ja tu i tu i tu ne razumin niti riči, razumiš!?!
- Da gospođo, ali vidite, lijepo vam piše tu, tu i...
- Slušaj ti, robotice, di se gasiš,a?? Lipo ti govorin da ne razumin ti vaš bankarski jezik, i odbijan platit nešto šta ne razumin! (dobro, po toj logici bi me država komotno mogla doživotno oslobodit svih plaćanja, al' ka da to ova na šalteru mora znat).

Kako je dotična uporno ponavjala svoju tiradu onin svojin glason automatcke sekretarice, puka mi je film, pozatvarala san sve šta san u toj banki bila otvorila, i odlučila našu banku koja smenon komunicira na stranon jeziku zaminit stranom bankom koja će smenon komunicirat na hrvackom.

Izaberen dakle novu banku na ententini savrakatini bijabaja buf, u nadi da će strana banka imat malo više ka sluha za jude na kojima zarađuje i od kojih u stvari i živi, jel'te.
Skoro 5 godina trajala je između mene i moje nove banke jubav i harmonija. Šta god mi je tribalo oni su mi dali, i kredit, i čekove, i kartice, i dozvojeni minus. Drugin ričima, sve ono šta ti banka širokogrudno pruži ne bi li te oderala a ti joj još za to budeš i zahvalan. Otkad nan je u lipoj našoj granilo sunce bit „kreditno sposoban“ posta je san svakog čovika, jer smo nekako svi postali općenito nesposobni za preživit bez kredita. Ne svojon krivnjon.

Ja taj dozvoljeni minus nisan baš tila previše koristit, jer san znala da je to samo jedan od načina da postaneš rob ciloga toga bankarskog sitema, ali kako mi je firma početkon godine počela rikavat, morala san sve češće posezat i za tin minusom. Prvo nan je firma počela kasnit sa isplaton plaće, onda nan plaću uopće nije ni isplatila, onda nan još jedan misec nije ništa isplatila, onda je našu premijerku malo ka ganilo šta gladujemo pa nan je država namisto firme isplatila nešto šta se popularno zove „minimalac“, i u životu nisan čula za ništa šta svojon korisnošću tako skroz odgovara svomen imenu.

Judi su štrajkali, i gladovali, i demonstrirali, ja san vidila da tu nema više kruva, i, u momentu kad san došla do maksimalnog iznosa dozvoljenog minusa, nekako se uspila zaposlit u drugoj firmi.
U drugoj firmi mi je dobro, a čak mi je i plaća veća za nekih dvista kuna. Taman kad san mislila malo odanit, dođe mi čitaba sa banke di je, na hrvackom, jasno da jasnije ne more bit, pisalo““Obavještavamo Vas da se od tog i tog datuma Vaše dozvoljeno prekoračenje smanjuje za 5 tisuća kuna.“

Priznojila san se. Znan dobro šta to znači. Ako u roku od nekoliko dana ne izmislin tih pet tisuća kuna, upašću u nedozvoljeni minus, prvi put otkad iman tekući račun, dospit ću na „crnu listu“, a kad mi legne sljedeća plaća banka će mi je jednostavno uzest!


Trk u banku, dođen, a tamo u redu za osobnog bankara čeka petnajst judi! Nakon uru vrimena čekanja, ja san još uvik šesnajsta u redu, nit' je ko izaša nit' je ko uša kod osobnog bankara. Pukne mi film, tražin šefa smjene.

- Znam gospođo, ja bih isto volio da imamo više osobnih bankara ali što ćete kad nemamo.
- Jel'? I šta ćemo sad?? Jes' ti zato završija škole, da bi mi to reka?
- Pa..evo, imate ovdje reklamacijski listić pa ga možete ispuniti.

Vratin se u red, judi me pitaju da šta je bilo, ja in kažen da san riješila problem.
- Kako - pitaju oni?
- Pa, morete ispunit reklamacijski listić. Vidite kako naša banka misli na nas! Obezbjedila nan je listiće koje moremo ispunjavat dok satima čekamo u redu, tako da se malo i zabavimo dok čekamo!

Nakon dvi ure čekanja, eto mene napokon na redu. Osobna bankarica smišna, mlada ženskica, jubazna priko svake mire. Iznesen joj problem sa mojim dozvojenim minusom koji će uskoro postat nedozvojeni.

- Gospođo, smanjili smo vam iznos dozvoljenog prekoračenja na osnovu obračuna vaših primanja u posljednjih 6 mjeseci.
- Je, razumin, ali u taj vaš obračun ste uračunali i one misece kad ja nisan primala plaću, a za to nisan kriva. Osim toga, sad iman novoga poslodavca, i plaća mi je čak i veća nego prije. Molin vas da mi vratite dozvoljeni minus na ono stanje od prije. Di ću ja sad izmislit pet tisuća kuna? Oćete da stanen na kantun??
- Žao mi je gospođo, ali smanjili smo vam iznos dozvoljenog prekoračenja na osnovu obr...
- Slušaj ti! Aj probaj malo razumit šta ti govorin il' ću napravit nedozvoljeno prikoračenje priko ovog stola i zalipit ću ti dvi priko uva! Lipo ti govorin da iman novi posal i VEĆU plaću, u ovoj banki san šest godina, nikad nisan bila u crveno, ni na crnoj listi, i nemojte me sad dovodit u situaciju da ostanen bez plaće i bez kruva!!

Međutin, pivala ja borbene il' ne pivala, jubazna gospođica je ponavjala svoj naučeni tekst bez trunke duše oli izraza na licu kojin bi se dalo pripoznat da pripada humanoj vrsti.
Otišla san iz banke juta i priko svake mire zabrinuta. Šta sad? Nazoven rodicu šta radi u jednoj banki u Zagrebu. Ona mi savituje da otvorin novi tekući i to npr. u jednoj banki šta baš zadnjih dana reklamira ponudu otvaranja tekućog računa, uz zatvaranje starog, i još ti odobru odma čim ti prva plaća kod njih legne dozvojeni minus u visini tri plaće! O, super, trk ja u tu banku!

- Gospođo, žaj mi je zbog Vaše situacije. Čekajte, da vidin mogu li van ikako pomoć...

Prikapa ona po nekin papirima, a ja cila sritna šta san naišla u jednoj banki i na judsko stvorenje, grizen nokte i molin se bogu. Usput san još i mozgala kako su sve one nejubazne i hladnokrvne bankarice govorile književnin jezikon, a ova šta joj je izgleda iskreno žaj mene i moje petljancije, govori narodnin jezikon i pomislin kako je to nekako sinbolično i svašta kadli će ona meni:

- Ne možemo Vas kreditirati niti „zatvoriti“ Vaše dugovanje na onoj banci jer nemate godinu dana neprekinutog radnog odnosa.
- Nemojte me zafrkavat, kako neman, pa ja san se samo pribacila iz jedne firme u drugu, nisam ni dana prekinila radni odnos!
- Znan, meni je to jasno. Ali znate, gospođo, banka vam ima svoju hladnu logiku, i kad vam u radnoj knjižici vide prvo oni pečat od firme di ste dali otkaz, pa onda drugi pečat od nove firme di ste se zaposlili, to vam za banku znači prekidanje radnog odnosa. Briga njih za vas i vašu sudbinu. Njih interesira samo profit. Žaj mi je. Da ikako mogu, pomogla bi vam.

Zahvalila san se toj rijetko dobroj duši u banci i izašla vanka na kišu osjećajući se pokislom i iznutra i izvanka. Nazoven prijatejicu da joj se izjadan. Kaže ona:

- A jes' glupa! Pa lipo ćeš sad otvorit tekući u bilo kojoj drugoj banci i nećeš ništa spominjat od cile priče. Izaberi neku manju banku, one ti se bore za klijente. Kad ti kod njih odobre dozvoljeni minus, onda ćeš od tog dozvoljenog minusa čapnit koliko ti triba za ne upast u nedozvoljeni na onoj prvoj banci, a kad tamo staneš na noge, onda ćeš u ovoj drugoj tražit još veći dozvoljeni sa kojin ćeš pomalo vraćat onaj tamo dozvoljeni dok ne dođeš na nulu, a kad dođeš na nulu, onda ćeš zatvorit svoj tekući kod njih a u međuvrimenu ćeš u novoj banki steć uvjete za maksimalni dozvoljeni i opet lipo bit zadužena do grla ki svaki pošteni hrvacki građanin i djelatnik!
- Ojebenti. I dokle tako prilivat iz šupjeg u prazno?
- A bogati, do penzije! Ne boj se, kad postaneš penzijoner, banka će ti ponudit nove mogućnosti zaduživanja, specijalno za umirovljenike, mislu oni na sve! Bit ćeš dužna u bar još slijedeće tri inkarnacije! Imaju ti banke i tamo svoje podružnice.....


Sritan ti rođendan, Toma

Toma Bebić - Split, 6. studenog 1935. - 4. veljače 1990.



02.11.2009., ponedjeljak

Mojim blogerima - Rođendanski rezime

Kad pogledam unatrag, ovo je bila jedna od težih godina u mom životu. Oni koji me bolje poznaju, znaju vot ajm tokin abaut.
Međutim, uz jednu od najtežih dakle godina, vezani su također i neki od najlipših događaja ikad. Te događaje ja svrstavam u kategoriju čuda i mislim da pri tom nimalo ne pretjerujem.

U svakom slučaju, što se tiče loših stvari, bilo je tu svega. Gubitak posla, dug period bez plaće , pa jedan sudski proces u koji upadoh ni kriva ni dužna, pa...da ne nabrajam, jel'te, kome je još zanimljivo slušati tuđe jadikovke? Najgore od svega, skoro uopće nije bilo seksa cry
Da rezimiram, ne ponovilo se.

Ipak...ovaj post pišem jednim posebnim povodom. Već neko vrijeme želim to reći, ali nisam nekako osjetila pravi trenutak, pa mi se moj rođendan učinija kao zgodan za reći to što imam reći.

U trenucima kad mi je bilo najteže, kad sam se zatvarala u kuću i mislila da ću umrijeti od tuge i jada, u trenucima kad sam mislila kako je život fucking sranje i kako ništa nema smisla, e, tad, tad su se počela događati čuda.

Sva ta čuda potječu sa bloga hr, i ja sam neizmjerno zahvalna što ovaj servis postoji. Ne zato što je ovaj servis nešto posebno , naime ,tu sam otvorila blog sasvim slučajno, mogla sam ga isto tako otvoriti i negdje drugdje. Meni je ovaj servis dobar zato što je ispunio onu svrhu koju sam i očekivala: slobodno dođem, laprdam, piskaram, komuniciram, nitko me ne gnjavi, editor uglavnom funkcionira, kad mi pukne film izbrišem cili blog pa otvorim novi, još blesaviji hehe, dakle, u tehničkom smislu ja sam zadovoljna.
Međutim, ima nešto što ja nisam očekivala na ovom servisu. A to je da ću pišući svoj blog, upoznati najbolje ljude i prijatelje u mom životu.

Iz nekog čudnog i neshvatljivog razloga zubo ti su ljudi čitali moj blog i komentirali.

Pa su krenile prve blogerske kave.

Pa još kava.

Virtualni likovi sa presmiješnim nadimcima naughty su se materijilazirali.

I to u najlipšem mogućem obliku. Ljudskom, u pravom smislu te riječi.

Izvlačili su me iz kuće kad sam se osamljivala.

Zasmijavali kad sam plakala.

Spašavali kad je stizala na naplatu stanarina.

Vikali na mene ponekad kad sam cmoljila.

(Dobro, često sam cmoljila.)

I još mi je Danica Čvorović rekla da san njunjava. Njunjalo te kobogda burninmad

Zato ovaj moj rođendanski post posvećujem njima. Mojim "blogerima"

Želim vam reći HVALA. Ako kažem bilo šta više, upast ću u patetiku.


Moje drugo HVALA upućujem također njima, ovaj put za podršku i pomoć kako autorsku, tako i tehničku pri uređivanju i vođenju mog splitskog portala, a uz njih mislim i na sve druge drage ljude sa bloga hr koji su mi dopustili da njihove tekstove objavim na portalu i tako ga obogatim sadržajem kakvog nema nijedan drugi portal. Ti tekstovi su moja mala otkrića i ponosna sam i počašćena što sam dobila dozvolu objavljivati ih.

Zato, ponovo hvala

Gustirna, Gospon profesor, Bigg, Homoludens, Mosor2, Sewen, Crvenkapa, Danica Čvorović, Gaće u guzici, Brod u boci, Fra gavun, Prirodno ćelav, Svijet u boci, Eurosmijeh, Lipa mare, Bugenvilija, Dalmata, Škovacera, Galeb, Zuzayok....nadam se da nisam nikoga priskočila.. Ako jesam, to pripišite rođendanskom vinu cerek party

Za kraj, citirat ću jednu ludaču :

"Koga ja uopće imam na ovom svitu osim...LJUDI?"




P.S. Sritan Dan oslobođenja mome Šibeniku....


P.s.1. Rođemdan mi je DANAS, trećega, a post je napisan nešto malo prije ponoći. Morala san razjasnit jerbo me neki pitali da kad mi je u stvari rođemdan :)

P.s.2 Nazvala me Crvenkapa iz Švicarske i pitala "A zašto si Gustirnu stavila prvu, a? A zašto mene nisi stavila prvu?" hehe
Al' dobro sam prošla, prošle godine kad me je nazvala za rođemdan napravila je nešto puno gore: PIVALA mi je rođemdansku pismu na uvo!!! Još nisan došla sebi otada...nut


P.S.3
Eno su me stavili na skroz ladnu listu! znala san da ono utiravanje u postu neće proć nezapaženo, hehe pjeva
Sad kad san na ladnoj listi moran se ozbijnije držat i neću više pisat pizdarije ono o seksu i muškima a pogotovo se neću dirat u daprostite Keruma i daprostite Jadru. Titami smokin

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se