marchelina

24.11.2009., utorak

Hajduk šljivi vječno

Juta san ka pas. Niki dan mi je pukla drška od one sprave sa kojon se peru podovi, ono ima neki ščap a na kraju ščapa neke krpetine pa se s tin ka navodno lakše pere. Krenila ja da ću prat pod, a ščap se slomija na dva dila. Eto šta su ti moderna tehnološka čuda, ne vridi to ništa. Kaže meni susida da biće se istrošija. Ma nako ga đava odnija ko ga je i koristija! Ka da peren pod svako malo irudati?

Bome san se bila dobro snervala, dok nisan na radiju čula da su se Kerum i Torcida na hajdukovoj skupštini napokon lipo dogovorili i složili pa me to malo odobrovoljilo.

Tojest, koliko san ja uspila razumit, nisu se složili oko ničega, osim oko jedne stvari, a to je da Hajduk živi vječno.

Nogomet mi nikad nije bija nešto ka puno zanimjiv osim ono u srednjoj školi kad san sa prijatejicama priko velikog odmora planirala za kojoga će se hajdukovog igrača koja od nas udat.

Kad si žemsko, i Splićanka si, i imaš šesnajst godina, udaja za Hajdukovca se nameće sama po sebi. Pogotovo u ono vrime kad san ja imala šesnajst godina, jerbo su tada Hajdukovci još znali dobro igrat i ciljat i davat golove. Bome ne znan šta mi se sad čini nemogućije. To da san ja jeanput imala šesnajst, ili to da je Hajduk dobro igra.

Imala san jednu prijatejicu šta se zajubjivala iskjučivo u Hajdukovce, i ja san bila jubomorna šta je ona normalna Splićanka a ja nisan, jer se nisan nikad uspila zajubit u nijednoga od njih.
Malo mi je doduše Šurjak bija zanimjiv jer je djelova nekako egzotično sa onon kosurinon, ali uglavnon mi nogometaši nisu bili zgodni, makar bili i Hajdukovci, jer su za moj ukus imali malo previše kvrgave noge.

Tako smo mi ženskice lipo sanjarile o tomen da i nas koji od njih nacilja, a mi bi narafski dale sve od sebe da ne obranimo gol. U to vrime je skoro svaki hajdukov igrač koji iti malo drži do sebe ima kafić, a mi smo u te kafiće dolazile sređene i ušminkane ki prave buduće žene od nogometaša.

Međutin, Hajdukovci nas nisu šljivili ni dva posto. To zato šta se oni uvik zajubu u manekenke, a ni ja ni moje prijatejice nismo baš parile manekenski tip, bile smo sve nekako pupaste. Tako da najviše šta smo mogle dosegnit tako slakorane, su bili ne igrači, nego navijači Hajduka.

A Torcidaši su nas lipo gledali, šta je, je. Gledajuć nas već su vizujalizirali kako se nako pupaste i zdravo rumene motamo po kužini i spremamo in ručak pa kad se oni nako umorni i iscrpjeni vratu iz kafića i kladijonice a mi ih dočekamo sa dobron spizon. Tako okripjenima odma in se vrati vira u boje sutra i u Hajduka.

Onda se zamotaju u bile lancune šta smo in ih mi spremile i ispeglale, da mogu poć na stadijon navijat, i razbit par Prometovih autobusa ako Hajduk izgubi. I ako dobije, isto.

Je, je, lipo su oni to zamišjali, ali ih mi nismo šljivile, isto ka šta Hajdukovci nisu šljivili nas.

U međuvrimenu se puno toga prominilo. Hajdukovci više ne igraju nako sa cilin srcen ka šta su u ona vrimena igrali, Torcida sve manje navija a sve se više bavi uređenjen stare gradcke jezgre tojest Peristila i nostalgičnin obilaženjem Staroga placa, jedino smo mi ženske ostale isto nako pupaste ka šta smo i bile. Neke još i pupastije.
Nema više ni muškića u Hajduka sa egzotičnin frizurama. Doduše, ima jedan, taj je trenutno kliko san čula najboji i najspretniji igrač u gradu.
Svako malo nekoga faulira, ima pinku grubi start, ali izgleda da su suci vaik na njegovoj strani pa nikako da plati laštru.

Šta se tiče šljivljenja, više niko nikog ne šljivi.
Torcida ne šljivi upravu Hajduka, uprava ne šljivi Torcidu, igrači ne šljive ni jene ni druge, ali fala bogu Hajduk još uvik živi vječno, usprkos svima njima. To je jedino oko čega se uvik svi složu. A dobro, šta se tu ima ko i slagat, bogati. To je isto ka da rečeš da su se složili da se zemlja okriće, jel'...





<< Arhiva >>