marchelina
03.09.2009., četvrtak
Ne brini, pred tobom stoji život, stoji cijeli svijet
|
Za par minuta moj Dječak navršit će 17 godina. Čovječe, dijete će postat punoljetno za godinu dana, a ja se još uvijek osjećam totalno mamasto! Ko da je jučer bilo... Kad su mi ga pokazali, primjetila sam samo kako smiješno napućena usta ima, i sjećam se da sam se upitala kako netko tko je rođen prije minute ipo može imati tako prkosno napućena usta? Mislim, što je pobogu uspjelo izazvati njegov prkos u ciglih minuticu ipo života? Vjerojatno se radilo o nepogrešivoj dječjoj intuiciji... U svakom slučaju, njegov tata, tj. moj bivši muž, sav ponosan dočekao nas je ispred rodilišta u crvenom bmw kabrioletu kojeg je posudio od prijatelja samo za tu priliku. A bmw ono sportski model, spušten do zemlje onoliko koliko auto može biti spušteno a da ipak vozi..dakle, auto u koje bi i žena u najboljoj formi malo teže ušla, a kamoli žena koja je rodila prije tri dana. Skoro sam opet rodila dok sam uspila uć u njega. Ali videći tupavu i ushićenu facu mog muža, jednostavno nisam imala srca reći mu da je izabrao najgoru moguću vrstu prijevoza za frišku mamu i dijete. Pa sam stisla zube, i tako smo odjurili sa našim malim paketićem. Paketić je dobio i najljepše ime na svijetu, Krešimir. Inače, za vrijeme trudnoće ja sam sanjarila i klela se u nepogrešivi trudnički predosjećaj o tome kako ću roditi muško dijete. Također sam predosjećala da će to muško dijete biti rođeno sa gustom crnom kosom (na tatu) i predivnim crnim očima. I stvarno, pogodila sam, rodila sam Krešimira. Ali ne da nije imao crnu kosu, nego dijete čisti arijevac, kosa skoro bijela a okice plave da plavije ne mogu biti. Bio je sav tako svijetao da je svijetlio u mraku, majkemi. Od rođenja pa do prve godine nije sveukupno spavao 2 sata u komadu. Budio nas je u prosjeku svakih pola sata drečeći se i tražeći pažnju, a mi smo bunovni i prestravljeni iskakali iz kreveta padajući uvijek na istu foru: on zaplače, skoro pa bolno, mi poiskačemo iz kreveta, dojurimo do kolijevke, a on nas onda nasmiješeno pogleda, i zaspe. Na pola sata. Pa opet sve isponova. Tijekom te prve godine bila sam toliko neispavana da sam u par navrata predložila mužu da Krešimira lijepo vratimo u rodilište, ali znate kakvi su muški kad su im sinovi u pitanju, pa je moj prijedlog kategorički odbijen svaki put. E, sad je dosta, idem spavat, sad kad MOGU, hehe. Sutra nastavak, treba nešto ostaviti i za rođendan.... EVO ME! Cili dan nisan mogla uć na blog! Tako da van sad moran na brzinu reć šta mi se dogodilo! Naime, pozvala san nekoliko prijateja na feštu i sad ih čekan, a niz kosu mi se cidi šalša od pomidora! Jerbo pravin pizzu, integralnu, a jedan Italijan mi je reka da na pravu pizzu mora ić prava pravcata šalša. Međutin pošto današnja moderna finćukasta dica ne volu one kore od pomidora, odlučila san šalšu malo samlit u mikseru. Ulila san daklem šalšu u posudu od miksera, a poklopac san mislila stavit kad tu posudu montiran na mikser. Montirala ja nju, a potom uštekala mikser u struju. A oni botun od miksera uklj/isklj je bija pritisnut na prvu brzinu. Drugin ričima, mikser se zavrtija bez poklopca, a cila ona šalša se razletila po meni i po kužini. S obziron kako san spretna domaćica, moje sljedeće izvješće o fešti ću van vjerojatno pisat sa hitnog kirurškog. Iden ća, ne vidin pisat od šalše u očima  Sad iden pravit voćnu salatu. Bog mi pomoga, nastavak slijedi, puno vas volin i fala na čestitkama, jubin sve odreda cmokić kisić komajte me i to sve  |