MASTERGUITAR

25.03.2009., srijeda

.: Arctic Monkeys :.

Arctic Monkeys su engleski garage rock/indie rock sastav iz High Greena, predgrađa Sheffielda. Osnovani su 2002. godine, a trenutačni članovi sastava su Alex Turner (vokal, gitara), Jamie Cook (gitara), Matt Helders (bubnjevi, prateći vokali) te Nick O'Malley (bas gitara) na poziciji na kojoj je prije bio Andy Nicholson. Arctic Monkeys su postigli veliki uspjeh sa svojim prvim singlom, I Bet You Look Good On The Dancefloor, koji je bio na prvom mjestu britanske top liste (UK Singles Chart). Njihov debitantski album, Whatever People Say I Am, That's What I'm Not, objavljen 23. siječnja 2006. godine, bio je najbrže prodan debitantski album u povijesti britanske glazbe i primio je odlične kritike, te je 2006. osvojio nagradu Mercury (Mercury Prize) i 2007. BRIT Award za najbolji britanski album.

Drugi album, Favourite Worst Nightmare objavljen je 23. travnja 2007., tjedan poslije singla Brianstorm . Prema Alexu Turneru ...nove pjesme su puno drukčije od pjesama sa zadnjeg albuma... te je zvuk nekih pjesama ...sličan onom kod pjesama From the Ritz to the Rubble i The View from the Afternoon . Na tajnom nastupu u Sheffield's Leadmillu 10. veljače 2007. godine odsvirali su 7 novih pjesama ( 6 sa novog albuma i još jednu ). Prve recenzije albuma su bile pozitivne opisujući ga kao ...veoma, veoma brzog i veoma, veoma glasnog... . U međuvremenu Arcticsi su nastavili sa skupljanjem nagrada diljem svijeta, osvojivši PLUG Independent Music Award u SAD-u i i nagrade za najbolji album u Japanu, Velikoj Britaniji i Irskoj. Nakon NME nagrada za najbolji album i najbolji glazbeni DVD, na BRIT Awards 2008. godine su odnijeli nagrade za najbolji britansku grupu i najbolji britanski album. Drugu godinu za redom su bili nomirani za nagradu Mercury ( Mercury Prize ), ali je ovaj put nisu osvojili jer je otišla u ruke Klaxonsima za njihov Myths of the Near Future. Favourite Worst Nightmare našao se 29. travnja 2007. na prvom mjestu UK Albums Chart, a svih 12 pjesama na Top 200 UK Singles Chart, od Brianstorm #7 do If You Were There, Beware #189 . Imali su ukupno 18 pjesama u Top 200 UK Singles Chart 27. travnja 2007., Flourescent Adolescent i 505 u prvih 75 ( Flourescent Adolescent #60 i 505 #14 ). Treći singl, Teddy Picker, je objavljen 3. prosinca 2007. i ušao je tek u prvih 40 na UK Singles Chart te je na toj poziciji ostao tek tjedan dana što ga čini najslabije rankiranim singlom dosada.Zbog toga objavljeno je veoma malo gramofonskih ploča ( 250 ) pod pseudonimom Death Ramps koje su sadržavale i b-strane sa singla Teddy Picker.

Image and video hosting by TinyPic

15.11.2008., subota

.: Steve Vai :.

Gitaru je počeo svirati kao srednjoškolac a učitelj mu je bio Joe Satriani. Kako Satriani glasi za jednog od najboljih gitarista svih vremena ako ne i najboljeg to je uveliko pomoglo Vaiu da postane tako veliki glazbenik i gitarista. Nakon završene srednje škole seli u Boston i studira glazbenu akademiju. Potom seli u Los Angeles i tamo ga zapaža legendarni Frank Zappa. Zappa je bio iznenađen Vaievom tehnikom sviranja gitare i poznavanjem glazbe. Godine 1980. pridružuje se Zappinom bandu i dobiva status vrhunskog rock gitarista.
Sa Zappom snima albume Tinsel Town Rebellion i You Are What You Is 1981. godine, a zatim su uslijedili Ship Arriving Too Late 1982. g., The Man From Utopia 1983. g., Them or Us i Thing Fish 1984. g., nakon čega je odlučio pokrenuti solo karijeru. Godine 1984. seli u Kaliforniju, snima dva solo albuma Flex-Able i Flex-Able Leftovers, gdje još jednom dokazuje svoj talent. Iste godine mijenja gitaristu Yngwie Malmsteena u grupi Alcatrazz i godine 1985. s njima snima album Disturbing the Peace.
Kasnije 1985. g. na poziv prijatelja basista Billy Sheehana odlazi s Davidom Lee Rothom koji se razdvojio od Van Halena. Sastav tada čine članovi:

1. David Lee Roth - Vokal
2. Steve Vai - Gitarist
3. Billy Sheehan - Bas, prateći vokali
4. Gregg Bissonette - Bubnjevi
5. Jeff Bova - Klavijature
6. Jesse Harms - Klavijature

S Davidom Lee Rothom snima multi-platinaste albume Eat'em And Smile i Skyscraper. Ovaj sastav zabilježio je veliki uspjeh na tadašnjoj rock sceni. Steve Vai postaje svjetski poznati i priznati gitarist. 1988.g. od tvrtke Ibanez dobiva gitaru sa svojom etiketom, Jem 777.

Godine 1989. s britanskom grupom Whitesnake snima jedini album pod nazivom Slip of the Tongue.

Solo karijera i projekt G3 [uredi]

Nakon burnih turneja odlučio je vratiti se solo karijeri te 1990. g. izdaje solo album Passion and Warfare. Album je zabilježio veliki uspjeh. Godine 1994. dobiva nagradu Grammy Awards za pjesmu "Sofa" s albuma Franka Zappe "Zappa's Universe".

Vai se okrenuo instrumentalima te je izdao 1995. godine EP album, Alien Love Secrets koji povezuje njegov rad u proteklih deset godina i izlazi usred snimanja punog albuma Fire Garden. Godine 1996. nastavlja sa solo albumima pa izdaje 80 minutni CD Fire Garden ,a 1998. reizdanje njegovog drugog solo albuma s dodatnim pjesmama Flex-Able Leftovers te 1999. izdaje The Ultra Zone. 2000. izdaje svoj prvi kompilacijski album pod nazivom The Seventh Song a 2001. izdaje dvostruki live album s turneje 2000-te koji se zove Alive in an Ultra World. Zanimljivost s tog albuma je da je svaka pjesma snimljena iz drugog grada. Godine 2002. izdaje album filmske glazbe The Elusive Light and Sound, volume 1 s 40 pjesama koje je snimio u filmovima Crossroads i Bill and Ted's Bogus Journey. Dvostruki kompilacijski album The Infinite Steve Vai: An Anthology izlazi 2003. gdje su razni hitovi s albuma: Fire Garden, Passion and Warfare, Alien Love Secrets i The Ultra Zone. Na oduševljenje svoje ogromne publike nakon šest godina ,2005. izdaje album s novim pjesmama pod nazivom Real Illusions: Reflections.

Steve Vai i Joe Satriani 1996. pokreću projekt G3. Na turnejama po svijetu stalno mijenjaju trećeg glazbenika, no uvijek su to ljudi koji su i sami vrhunski svirači: Yngwie Malmsteen, John Petrucci, Robert Fripp, Eric Johnson, Kenny Wayne Shepherd, Paul Gilbert, Uli Jon Roth, Michael Schenker, Adrian Legg i specijalni gosti Steve Lukather, Steve Morse i bubnjar Mike Portnoy.

Godine 1997. izlazi live album naziva G3: Live in Concert na kojem sviraju Joe Satriani, Eric Johnson, Steve Vai s turneje po Sjevernoj Americi. G3: Rockin' in the Free World naziv je live albuma koji izlazi godine 2004. i na njemu sviraju Joe Satriani, Steve Vai, Yngwie Malmsteen, a godine 2005 live album G3: Live in Tokyo na kojem sviraju Joe Satriani, Steve Vai, John Petrucci na turneji po SAD-u i Japanu.
Steve Vai u svom prepoznatljivom stilu pretežno svira rock i rock metal ali pridonosi i drugim stilovima glazbe. Svira s mnogim glazbenicima širom svijeta i uklapa se u svaki stil njihove glazbe. Izvrsno izvodi tehniku tapping gdje koristi jedno-ručnu i dvo-ručnu metodu.
Duhovit i mršav, veliki je tehničar sviranja gitare i znalac glazbene teorije pa mu se između ostalog pripisuje da je oživio stil sviranja na 7 žičanoj gitari (7-string guitar).

Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic

24.10.2008., petak

.: Johny Cash :.

Ako je piramida prva asocijacija vezana uz Egipat, bez obzira na vrijeme i generacijsku pripadnost, onda je Johnny Cash sinonim za country glazbu ili jedan od samo nekoliko nedodirljivih ikona američke popularne glazbe u posljednjih pedesetak godina. Ne biste pogriješili ako biste za njega rekli da je povijest američke glazbe.
Johnny Cash, općepoznat kao 'Čovjek u crnom' (Man In Black), zasigurno je najpoznatija ličnost iz svijeta glazbe za svakog Amerikanca, nešto poput nacionalnog dobra i hodajuće legende, a za sve američke glazbenike bio je veličina s kojom bi voljeli udisati isti zrak u prostoriji, vjerojatno se odreći i pokojeg dijela tijela, a mnogi bi prodali i dušu samom vragu, samo da bi snimili nešto s njim u studiju ili uz njega stali na pozornicu.
Tijekom svoje glazbene karijere koja je trajala gotovo pedeset godina objavio je, na petstotinjak albuma, više od 1500 pjesama, na Billboardovu ljestvicu najuspješnijih singlova ušetao je 48 puta (više nego, primjerice, Michael Jackson ili Elton John), prodao je više od 50 milijuna ploča, osvojio 14 Grammyja (uključujući i onaj za životno djelo 1999.), nebrojeno mnogo Country Awards nagrada, 1980. primljen je u Country Music Hall Of Fame (kao prvi živući izvođač), 1989. u Songwriters Hall Of Fame, a 1992. u Rock 'n' Roll Hall Of Fame postajući tako prvi i, zasad, jedini izvođač kojem je uspjelo useliti se u tri kuće slavnih (bilo za života ili nakon njega).
38 godina proveo je na turnejama, putujući u crnom, luksuznom autobusu kojeg je zvao Unit One od Amerike, Japana i Australije, preko Vijetnama (za vrijeme rata, naravno) do Europe (uključujući i zemlje tadašnjeg istočnog bloka, komunističku Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku). A baš kao što kaže jedna njegova pjesma - bio je svugdje. Od zatvora do Bijele kuće, od Nixona do Clintona.
Njegov posljednji koncertni izlazak na pozornicu zbio se u zimu 1997., u dvorani Orpheum u Grazu. Skrivajući se u sjeni reflektora pustio je publiku da dotakne granicu histerije prije nego što se približio mikrofonu i, po posljednji put, jednostavno, kao i uvijek, izustio: "Hello, I'm Johnny Cash." Njegov siguran i uspravan hod nije dao naslutiti koliko je bolestan. Izgledom podsjećajući na propovjednika iz klasičnih western filmova, s pištoljem u jednoj, a Biblijom u drugoj ruci, s poput ponora dubokim i kao vihor snažnim glasom, ostavljao je dojam čovjeka koji je na cesti za Raj pogrešno skrenuo i završio u Paklu... Nakon što je ondje prebio vraga, vratio se da nam to ispriča.
John R. Cash rođen je 26. veljače 1932., kao četvrto od sedmero djece u Dyesseu (farma blizu Kingslanda), Arkansas. (Vezano uz njegovo ime, zanimljivo je napomenuti kako se roditelji nisu mogli dogovoriti oko srednjeg imena svojeg djeteta, pa se stoga uvijek navodi samo inicijal R., mada se smatra da on predstavlja očevo ime), I premda je uvijek tvrdio da u njemu ima indijanske krvi (preci su mu navadno bili Cherokee Indijanci), njegovi korijeni sežu sve do Škotske, gdje se njegovo prezime pisalo Caesche, a prvi američki Cash spominje se 1667.
Njegov otac, Ray Cash, bio je radnik na željeznici koji je jedva prehranjivao obitelj, sve dok Rooseveltov New Deal iz 1933. nije omogućio da Cashovi postanu zadrugari - tada su se uselili u novu kuću, ali zauzvrat su morali obrađivati nepregledna polja pamuka.
Cashovo djetinjstvo bilo je obilježeno mnogobrojnim tragedijama, a ako isključimo mnogobrojne poplave i rane na jagodicama prstiju od 'košuljica' koje štite pamuk, najtraumatičnije iskustvo bilo je smrt starijeg brata Jacka kojeg je 1944. gotovo napola prerezala velika pila u obližnjoj pilani. Bratovo dugotrajno umiranje u mukama prepuno buncanja bilo je potresno, no i religiozno iskustvo za Casha, koji se osjećao krivim za njegovu smrt, jer je bezbrižno sjedio uz rijeku i pecao u trenutku nezgode, te se nakratko povukao u sebe (živnuo je s dolaskom puberteta i prvih ljubavi). Svoje teško djetinjstvo opjevao je u mnogim pjesmama: "Pickin' Time", "Five Feet High And Rising", "Look At Them Beans", a do smrti govorio je kako se veseli susretu s bratom.
Zaslužna za njegovo glazbeno usmjerenje bila je njegova majka, jer kako sam Cash kaže, ona je oduvijek bila s gitarom, svirala ju, a cijela obitelj pjevala je gospel pjesme, kako za vrijeme rada, tako i u trenucima odmora. U srednjoj školi, Cash će prvi put zapjevati u jednoj radijskoj emisiji.
Nakon završene srednje škole, 1950., otišao je u Detroit, gdje se zaposlio u tvornici automobila Pontiac. Zatim je došlo vrijeme kad je trebalo odgovoriti na poziv domovine i odraditi vojni rok. Na vojnoj obuci u Teksasu, u San Antoniju, upoznao je svoju prvu, tada buduću, suprugu Vivian Liberto. Kao radio-operater Zračnih snaga, vojsku je odslužio u Landsbergu, u Njemačkoj, gdje je, kupivši svoju prvu gitaru za 5 dolara, osnovao svoj prvi sastav Landberg Barbarians, a nakon povratka u SAD, 1954. razvojačeni narednik Cash oženio se s Vivian s kojom je imao četiri kćeri: Rosanne (i sama je danas country pjevačica), Cathy, Cindy i Taru.
S novoosnovanom obitelji preselio se u Memphis, gdje se zaposlio kao prodavač u trgovini tehničkom robom pohađajući povremeno tečaj za radio-najavljivače. Istodobno, osnovao je mali bend - Tennesse Two (Luther Perkins, brat Carla Perkinsa, autora "Blue Suede Shoes" na lead gitari i Marshall Grant na kontrabasu; kasnije će, dolaskom bubnjara W. S. Hollanda, postati Tenneessee Three) s kojim je izvodio glazbu na lokalnoj radio postaji. Žarko želeći snimiti album gospel pjesama, otišao je, kao i mnogi tada, na audiciju kod Sama Phillipsa.
Naravno, Sam Phillips ga je glatko odbio, jer snimati pjesme nadbožnog sadržaja u vrijeme kad iz svih radio prijamnika trešti zvuk nove glazbe zvane rock 'n' rolla jedan drugi mladac, imena Elvis Presley, baca svojom pojavom i svojim kukovima cijelu Ameriku u trans - bila je prava ludost, stoga mu je duhovito rekao: "Momak, pođi kući, griješi pomalo, pa se vrati."
Phillips nije niti pomislio da bi se Cash vratio godinu dana kasnije s dvije pjesme "Cry Cry Cry" i "Hey Porter", dvije hillybilly stvari koje su se Phillipsu svidjele, te ih je odlučio snimiti i mladom, dvadesettrogodišnjem Johnu pružiti priliku. 1955. John Ray Cash potpisao je za tvrtku Sun Records Sama Phillipsa, postajući tako dijelom prvog vala rockabilly glazbe kojemu su također već pripadali Elvis Presley, Jerry Lee Lewis i Carl Perkins čineći tako čuveni 'kvartet od milijun dolara'.
Od sve četvorice, Phillipsu je najdraži bio upravo Cash koji je bio sušta suprotnost Elvisu, kojeg Phillips nikad nije do kraja prihvatio, smatrajući ga više sretnijim nego pametnijim. Cash je bio pristojan, miran, tih, povučen, ozbiljan, a sam je pisao svoje pjesme, pa ga je Phillips više doživljavao kao sina što je rezultiralo da ga na prvoj singlici, koja je bila izvanredan debi popevši se do 14. mjesta country top-ljestvice, potpiše u deminutivu, kao 'Johnny'.
Međutim, taj miran, tih, povučen i ozbiljan momak napisao je vjerojatno najstrašnije stihove svijeta glazbe uopće, koji meni osobno uvijek zalede krv u žilama: One iz pjesme "Folsom Prison Blues" o tome kako je ubio tipa u Renou, samo da ga vidi kako umire. I upravo je ta pjesma ona koja najbolje opisuje cjelokupan njegov opus - Cash nikad nije bezbrižno pjevao o nasilju, njegovi junaci uvijek su morali živjeti sa svojom mračnom stranom, nikad se nisu izvukli nekažnjeno, ali ono što je divno u svakoj njegovoj pjesmi je što njegov glas nekako ne zatvara sva vrata, uvijek postoji taj maleni tračak svjetla i nade koji se probija do njih.
No ono što će ga uvijek izdvajati je stil - nije bio country pjevač, nije bio rocker, a nije bio ni honky tonk zabavljač. Stvorio je jedinstven, odmetnički stil: Iz rock 'n' rolla uzeo je buntovništvo, iz countryja osviještenost, a emotivnost iz folka.
Da Johnny Cash postaje prepoznatljivo ime na sceni potvrdila je i pjesma "I Walk The Line" iz 1957., njegov prvi milijunski hit (ukupno prodano više od dva milijuna primjeraka), a istoimeni album zadržao se na ljestvicama puna 43 tjedna. Međutim, premda je za njegovu popularnost uvelike bio zaslužan promotor rock 'n' roll glazbe, Cash se nije odlučio okušati u tom vidu glazbenog izričaja, jer je na vrijeme uvidio da nema nikakve šanse u borbi s Elvisovom karizmom (Johnny i Elvis bili su najbolji prijatelji, čak su zajedno ganjali cure poslije nastupa, Cashu nije smetalo što je na prstu nosio vjenčani prsten), stoga je odlučio ostati u country vodama, ponosan što je iste godine dobio poziv da nastupi u country prijestolnici Nashvilleu, u čuvenoj radijskoj emisiji Grand Ole Opry, gdje se prvi put pojavio odjeven u crno, zaradivši si tako nadimak koji će mu ostati do kraja života - Man In Black (kako je objasnio u istoimenoj pjesmi iz 1971. zbog 'siromašnih i obespravljenih, gladnih i beznadežnih').
Zatim su uslijedili hitovi "Orange Blossom Special", "Ballad Of A Teenage Queen" i "Guess Things Happen That Way". No, uslijedile su i žestoke svađe s Phillipsom oko tantijema za prodane ploče.
Velika diskografska kuća Columbia Records prepoznala je pravi trenutak te ponudila Cashu više kreativne slobode, igrajući na kartu njegove davne želje da snimi album s gospel pjesmama, stoga 1958. Cash stavlja svoj potpis na njihov papir.
U to vrijeme, krajem pedesetih godina, Cash je bio jedan od najpopularnijih izvođača s više od 200 koncerata godišnje što je bio tempo kakav on, nažalost nije uspio izdržati, pa je posegnuo za legalnom drogom - amfetaminima - i postao ovisnik. Sve do početka sedamdesetih bit će narkoman i alkoholičar sa zavidnom izvanglazbenom karijerom: Uređenje interijera hotelskih soba bez znanja vlasnika hotela (uz Hanka Williamsa, prvi je koji se počeo ozbiljno baviti redekoracijom soba), krijumčarenje tableta Benzedrina, Dexedrina i Dexamyla preko američko-meksičke granice u koferu za gitaru, uništavanje automobila, palež, guranje traktora niz stijenu, ometanje tuđeg vlasništva kako bi brao cvijeće i druge bizarnosti, stoga je sedam puta prenoćio u zatvorskim ćelijama.
S obzirom da više nije mogao normalno funkcionirati, trenutke kada nije bio na drogama koristio je opijajući se do besvijesti, što je dovelo i do krize u braku. Vivian je sve teže tolerirala njegove ispade, opijanja, jurnjavu za djevojkama, a Cash je postajao sve ćudljiviji, depresivniji, no istovremeno i sklon destrukciji bilo koje vrste. Bio je, jednostavno, nepredvidiv, bahat i arogantan. Napustio je obitelj i otišao u New York, a od Vivian službeno se razveo 1966.
U prosincu 1961. na jednom zajedničkom koncertu Cash je upoznao June Carter (iz glasovite obitelji Carter i autorica njegovog velikog hita "Ring Of Fire" iz 1963.) koja je već iduće godine počela nastupati u njegovom putujućem showu. Cashov život tih godina svodio se na uništene hotelske sobe, zapaljene automobile, pritvore, pao je na svega 70 kila, imao je problema s pjevanjem, morao je otkazivati nastupe, izgledao je, prema vlastitim riječima, 'poput smrti', kako fizički, tako i psihički.
Vrhunac krize zbio se 1967., kada se emocionalno iscrpljeni Cash, nakon što se danima vozikao bez da je išta jeo i pio, a kamoli spavao, zavukao u špilju Nickajack (iznad rijeke Tenneessee kod Chattanooge) i odlučio ondje umrijeti. Puzao je sve dublje i dublje, dok se nije našao u mrklom mraku. U tom trenutku osjećao se dovoljno udaljenim od Boga, ali onda je shvatio da ga Bog ipak nije napustio.
Osjetio je mir koji ga preplavljuje i odlučio izaći iz pećine. Na izlazu ga je dočekala June i Cash tada čvrsto odlučuje promijeniti svoj život i skinuti se s tableta. Vraća se kršćanstvu i odlučuje pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija, te do kraja života financira mnoge udruge i uplaćuje velike iznose u humanitarne svrhe.
Nakon tjedana i tjedana mučenja, mogao je za sebe reći da je izliječen, te je 11. studenog 1967. na scenu života, zahvaljujući June Carter koja ga je spasila od sigurne smrti i natjerala ga da se suoči sam sa sobom i ponovno okrene bogu, kročio neki novi Cash. I kako to obično, biva, June i Johnny vjenčali su se iste godine, te osim sina Johna Cartera Casha, polučili i hit "Jackson".
Nažalost, 1968. donijela je u razmaku od dva mjeseca dvije velike tragedije - gitarist Luther Perkins izgorio je u požaru svoje kuće, dok je prvi Cashov susjed na isti način izgubio tri sina. Susjedu je ime bilo Roy Orbison.
Cash se trijumfalno vratio na scenu snimivši sad već legendarni album "Johnny Cash At Folsom Prison" (naravno, znate koji je singl skinut s ovog albuma), a 1969. po već iskušanoj formuli ponovno završava u zatvoru, ovaj put riječ je o San Quentinu, gdje snima "Live In San Quentin", pravi opušteni album s puno cenzure (sam Cash zamolio je zatvorenike da ne psuju, jer riječi kao što su: /peep/, /peep/, /peep/ i /peep/ nisu dozvoljene) s nezaboravnim hitom Shela Silversteina "A Boy Named Sue".
Odlučite li preslušati barem jedan od ta dva albuma, odmah ćete shvatiti kakva osoba je Johnny Cash - osoba koja je u svakom od tih zatvorenika, ubojica, silovatelja i tko zna što sve ne, gledala onu ljudsku osobinu koju svatko od njih ima, izvlačeći na površinu isključivo samo ono najbolje od najgoreg ljudskog ološa (onog trenutka kad Cash zapjeva "Green Green Grass Of Home", možete doslovce opipati svu tugu među sivim zatvorskim zidovima). Cash je imao pjesme za svakoga - kauboje, Indijance, vlakovođe, farmere, sirotinju, jednostavno nije bilo društvene kategorije s kojom se nije mogao poistovjetiti.
Iste godine pozvao ga je i Bob Dylan na svoj album "Nashville Skyline", gdje su u duetu, nesigurno, zaboravljajući tekst, otpjevali "Girl From The North Country", a Cash je na ovitku ploče napisao prilično zanimljiv tekst i to u stihovima. Dylan nikad nije zaboravio koliko mu je Cash pomogao u karijeri čak i prije nego su se službeno upoznali, te mu se odužio napisavši pjesmu "Wanted Man" koju sam nikad nije izvodio niti ju je snimio na jednom albuma.
Međutim, sve je to pomoglo njegovoj privlačnosti u rock krugovima i porastu opće popularnosti: dobio je vlastitu emisiju na televiziji (u kojoj su, između ostalih gostovali i Neil Young, The Monkees, Bob Dylan), svirao je za Nixona, glumio s Kirkom Douglasom u filmu, snimljen je dokumentarni film o njemu, a niže hit za hitom - "Flesh And Blood" i Kristoffersonova "Sunday Morning Comin' Down"... (Priča o njihovom prvom susretu je uistinu nevjerojatna - Kris Kristofferson je, izritiran Cashovim odbijanjem da presluša njegove pjesme, zadnjim novcem unajmio helikopter i sletio mu u dvorište. Otad, pa sve do Cashove smrti bili su najbolji prijatelji.)
Sedamdesete godina prošlog stoljeća glazbeno za Casha nisu označile nikakvu novost, no njegova biografija "The Man In Black" bila je best-seler (nova biografija objavljena je 1998.), gostovao je u par televizijskih emisija, producirao film o Isusovom životu... Početkom osamdesetih ostvario je nekoliko kvalitetnih uloga u westernima (mnogo kasnije gostovat će i u jednoj epizodi serijala o inspektoru Columbu, u seriji "Dr. Quinn, Žena-Vrač" (na Jane Seymour je ostavio takav dojam da je glumica nazvala jednog sina po njemu), te u osmoj sezoni Simpsona gdje će posuditi glas Homerovom duhovnom vodiču, pustinjskom kojotu, dok ćemo njegove pjesme imati priliku slušati za vrijeme Geigerovih operacija u seriji "Chicago Hope" ili u SF seriji "Svemirski marinci").
No, već 1983. zamalo umire. Nakon operacije oka, pod utjecajem lijekova, napao je na svom imanju noja (?) koji mu je kljunom probio trbušnu šupljinu. Nakon tog incidenta vratio se svojim starim prijateljima Jacku Danielsu i Jimu Beamu, pa je završio na popularnoj, zvijezdama omiljenoj, Betty Ford klinici (gdje se najviše družio, pazite ovo, s Ozzy Osbourneom!).
1985. ponovno se udružio s kolegama iz Phillipsova Suna - Lewisom i Perkinsom, dok je Elvisa zamijenio Roy Orbison - pa je tako obnovljeni 'kvartet od milijun dolara' snimio album naslovljen "Class Of '55" uz gostovanje mnogih drugih zvijezda.
Sredinom osamdesetih, zajedno s Willijem Nelsonom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom krenuo je na "The Highwaymen" turneju, međutim bilo je nemoguće oteti se dojmu da je njegova karijera došla do mrtve točke i da je živio od svoje stare slave, pa je Columbia Records izgubila strpljenje i 1986., raskinula ugovor s njim.
Za svoju novu diskografsku kuću Mercury, snimio je nekoliko izuzetno loših albuma, uglavnom reciklirajući svoju ostavštinu, obrađujući country standarde, dok nove pjesme nisu vrijedne spomena.
1988. Waylon Jenings doživio je srčani udar, pa je Cash na njegov nagovor otišao na liječnički pregled nakon kojeg se pokazalo da je potrebno obaviti rutinsku operaciju srca i ugraditi premosnicu. Operacija je prošla u redu, ali Cash je odbio primati lijekove protiv bolova (iz straha da se ponovno ne navuče na njih), što je rezultiralo upalom pluća i ponovnim bliskim susretom sa smrću.
I tako je naša zvijezda kao isluženi country autor, diskografski mrtvac strahovito narušenog zdravlja ušla u devedesete. Međutim, za razliku od većine, on je stario dostojanstveno i premda je uvijek bio izvan glazbenog stada, ne pripadajući niti jednom toku, nikad se nitko nije šalio na njegov račun, niti je ikad bio predmetom sprdnje (sjetite se samo Elvisa u poznim godinama, ili Jerry Lee Lewisa koji je rasprodavao svoj ugled svirajući po kojekakvim sumnjivim krčmama Rumunjske i Bugarske), jer jednostavno nije bilo ičega smiješnog u njegovoj pojavi, u njegovom glasu i u njegovim pjesmama, a i onda kad je bilo razloga, nekako nije priličilo, doimalo se nedoličnim. Mnogi bi postali predmet ismijavanja da pjevaju ono što je pjevao on, no Cash je uvijek učinio da teme njegovih pjesama zvuče uvjerljivo, onako staromodno 'muški', tako da tkogod se pokušao nasmijati bi ispao glup (da citiram Bonoa iz grupe U2: "Svi mi znamo da smo pičkice u usporedbi s Johnnyjem").
Srećom po sve, 1993. nakon raskida ugovora s Mercuryjem, prišao mu je Rick Rubin i nakon kraćih pregovora, Cash snima prvi album iz serije "American Recordings" na kojem je, prateći se na gitari, obradio pjesme drugih autora - našao se ondje Leonard Cohen, Tom Waits, Glen Danzig i drugi, no hit albuma bila je pjesma "Delia's Gone", njegov prvi spot koji se zavrtio i na MTV-iju, a sam album donio je prekretnicu u njegovu životu, Cash je bio prepoznat i od strane mlađe publike koja je u njemu vidjela pravog, iskonskog buntovnika.1996. slijedio je "Unchained", drugi album tetralogije gdje su mu se kao prateći sastav pridružili Tom Petty i njegovi Heartbreakersi, gdje je Cash obradio, između ostalog, Beckov "Rowboat" i "Rusty Cage" Soundgardena. Prvi put kad sam čuo te pjesme, rekao sam: "Ovo zvuči kao da su oni obradili njega, a ne on njih". No country establishment je ovaj album jednostavno ignorirao, pa su Rubin i Cash zakupili cijelu stranicu magazina Billboard kako bi se 'zahvalili' Nashvilleskoj glazbenoj industriji za pruženu potporu. Naravno, fotografija koja je stavljena uz tekst zahvale bila je ona legendarna s Cashovim ispruženim srednjim prstom.
I uistinu, Cash je mogao svaku pjesmu prigrliti kao svoju, otpjevati je kao da je njegova vlastita izvlačeći iz starih, dobro poznatih stihova neka nova značenja za koje nismo ni bili svjesni da su nam cijelo vrijeme pred nosom, što se najbolje može čuti na trećem albumu iz 2000. - "Solitary Man", vjerojatno najboljem iz ove edicije, gdje u Cashovoj izvedbi Nick Cave zvuči bolje od Nick Cavea, Neil Diamond bolje od Neil Diamonda, U2 bolje od U2... Ne postoje riječi kojima bi se ovaj album mogao opisati, svaki ton, svaki otpjevani stih zvuči kao jezovita glazbena oporuka drhtavog glasa koji, kao da progovara iz vlastitog groba. (sjećam se kako mi je tad palo na pamet da bi najbolje bilo za Casha da uskoro umre, jer otišao bi u velikom, najvećem stilu.)
Međutim, sa sve većim glazbenim uspjehom, njegovo zdravstveno stanje bivalo je sve teže i teže. Parkinsonova bolest dijagnosticirana 1997., uzimala je sve više maha, upale pluća bivale su sve češće, dok je dijabetes vrebao iz prikrajka. Kasniji lagani moždani udar primorat će ga na češće korištenje invalidskih kolica
Gospod mu je dao snage da završi četvrti album "The Man Comes Around" iz 2002. koji je iznjedrio pjesmu "Hurt" (autor pjesme Trent Raznor aka Nine Inch Nails nakon što je čuo Cashovu obradu prestao je izvoditi pjesmu u originalu na svojim koncertima, jer mu je, njegovim riječima rečeno, 'bilo neugodno'). Za istu pjesmu snimljen je i jedan od najemotivnijih i najfascinantnijih spotova ikad, prepun simbolike, presjek Cashove cjelokupne karijere uz par kadrova koje je teško zaboraviti s obzirom da su jasno predvidjeli buduće događaje (primjerice, vrata njegove kuće na kojima stoji natpis 'Zatvoreno'). Bilo je kao dan jasno da takav spot snima samo osoba koja naslućuje da je kraj blizu.
Paralelno s tim albumom diljem svijeta održavali su se koncerti u čast njegova 70.-og rođendana - svoj tribute odali su Bob Dylan, Sheryl Crow, Willie Nelson, Bruce Springsteen, Emmylou Harris i mnogi drugi, a Columbia Records objavila je tri albuma koja najbolje prikazuju Cashovu glazbu tijekom svih ovih godina: "Love", "God" i "Murder"... I zaista, nitko nije pjevao o bezvremenskoj i vječnoj ljubavi kao Cash, o milostivom bogu koji je uvijek spreman pružiti ruku oprosta čak i onima koji su duboko zaglibili u blato grijeha.
Početak kraja bio je u svibnju 2003: U 73. godini, nakon komplikacija poslije operacije srca umrla je June Carter. Cash je bio posve shrvan (prava riječ bila bi 'izgubljen') gubitkom supruge, ali je ipak nastavio stvarati glazbu, te se zadnji put pojavio u javnosti 5. srpnja 2003. na godišnjem koncertu obitelji Carter. Zapjevao je "Ring Of Fire", no emocije su bile prejake i Cash se slomio pred kraj pjesme, ali ipak je uspio suzdržati suze i otpjevati ju do kraja.
A ta 2003. kao da se urotila protiv svijeta glazbe: Mickey Ribb (T-Rex), Maurice Gibb (Bee Gees), Nina Simone, Barry White, Compay Segundo, Ruben Gonzalez, Warren Zevon, Robert Palmer samo su neki koji su nas napustili te godine.
U srpnju preminuo je Sam Phillips, a 12. rujna u bolnici u Nashvilleu, što zbog respiratornih problema uzrokovanih dijabetesom, a što zbog tuge za nedavno preminulom suprugom, napustio nas je i Johnny Cash.

Image and video hosting by TinyPic

03.10.2008., petak

.: Kurt Cobain :.

Image and video hosting by TinyPic


U Seattleu 5. travnja 1994. sjedi čovjek u hodniku svoje kuće. Upire pušku Remington u glavu i pritišće obarač. To je pisalo u policijskom izvještaju o pjevaču Nirvane Kurtu Cobainu pred više od 10 godina. Bio je jedna od posljednjih rock zvijezda, čiji razoreni život nije bio show nego gorka stvarnost.


Kurt Donald Cobain, rođen je 20. veljače 1967. u Aberdeenu, saveznoj državi Washington. Već u ranoj dobi od dvije godine, Kurt je pokazao zanimanje za glazbu. Teta ga je pokušala naučiti svirati gitaru, no on je bio prehiperaktivan pa su mu roditelji kupili bubnjeve po kojima je lupao dok ih nije unistio. Zbog te hiperaktivnosti njegovi su ga roditelji vodili k ljecniku koji mu je prepisao ljekove za koje je kasnije dokazano da u izazivaju ovisnost. Često je odlazio kod ujaka Chucka u podrum gdje je ujak snimao njegovo pjevanje. Majka mu je bila ovisnica o čistoći i zato je Kurta tjerala da bude čist i kupovala mu je najljepšu odjeću koju mu je mogla priuštiti. Često bi mu govorila da se ne druži sa siromašnima kako ne bi drugi mislili da je i on siromašan. Kad je imao osam godina, majka Wendy mu se odlučila razvesti od oca Donalda. To je jako utjecalo na Kurtov život: zamrzio je roditelje, pogotovo oca; postao je nedruželjubiv i povučen. Oboje su se ponovo vjenčali. Kurt je živio sa svojim ocem i njegovom novom ženom koju nije baš naročito volio. Otac je primjetio kako Kurtu ide hrvanje pa ga je uključio u mladu momčad. Kurt je na jednom turniru namjerno izgubio, ocu u inat, i nasmješio se, zbog čega je njegov otac odmah otišao.
Kurt se u teenagerskim godinama često selio što je značilo i promjene škola. Bio je kažnjavan zbog vandalizma, a najveća mu je kazna bila 180$ jer je na kamion napisao »God is gay«. Živjevši s majkom, našao je prijatelja Myera Loftina uz kojeg je propušio (marihuanu).
Dva tjedna prije mature, shvatio je da mnogo toga mora nadoknaditi pa je otišao iz škole. Majka ga je istjerala jer Kurt nije htio naći posao. Spavao je kod prijatelja, a često se znao iskrasti na mamin tavan. Živio je čak i pod mostom s pogledom na rijeku Whishkah. Živio je od ribe (pjesma Something in the way). Jednom je spržio ruku i otrčao je doma majci koja ga je odvela doktoru. Doktor je rekao da više nikad neće moći svirati gitaru. Njegova majka se s time nije mogla pomiriti pa je našla specijalista koji je riješio taj problem.
Kurt je sanjao imati svoj bend. Taj mu san ostvario. Svirao je vodeću gitaru i bio glavni vokal, Chris (kasnije Krist) Noveselić bas gitaru, a Chad Chaning bubnjeve. Njihov album Bleach privukao je pažnju. Dobivali su gaže i odradili jednu američku turneju. U bend je primio još jednog gitarista, Jasona Evermana. Kurt je mislio da ne može pjevati i svirati u isto vrijeme. Nakon turneje je shvatio da može pa je Everman dobio otkaz.
A onda se dogodio album koji je sve zauvijek promijenio – Nevermind. Pjesma »Smells like teen spirit« postala je vječna himna svih teenagera. Poslije toga objavili su još nekoliko uspješnih albuma: Incestiside, In Utero, Unpled In New York i From the Muddy Banks of the Wishkah. In Utero je prije objave prerađen jer je izdavač smatrao da je očajan. Na kraju se isplatilo.
Kurt i Courtney (Love) vjenčali su se na Havaiima 24. veljače 1992. Kurt je nosio pidžamu, a Courtney staru haljinu u vlasništvu glumca Francesa Farmera. Njihova kći Frances Bean, rodila se 18. kolovoza 1992.
3. ožujka 1994. završio je u bolnici zbog predoziranja. Neki kažu da je to bio prvi pokušaj samoubojstva. Nakon nekoliko dana otišao je iz bolnice jer nije mogao izdržati pritisak. Dana 8. travnja 1994. električar je pronašao Kurtovo mrtvo tijelo kraj kojeg je ležala sačmarica. Dokazano je da je umro tri dana prije.

„Nerado se zbližavam. Ne mora svatko znati što osjećam i mislim. Ako netko kroz moju glazbu ne može naslutiti kakav sam čovjek, nema sreće.“

Bio je veoma povucen. Cesto je pisao pisma koja nikada nije poslao... Bilo tati, mami, bivsim djevojkama. Bilo je mnogo ljudi koji ga uopce nisu razumjeli. Jedino uzak krug njegovih prijatelja je imao razumjevanja za njegove ispade, postupke i ponovno ispade. Kurt Cobain oličenje je beznađa naše generacije. S devet godina proživio je rastavu svojih roditelja. To iskustvo za njega je bilo pakao. Kasnije je rekao da bi radije imao kćer bez oca nego dijete rastavljenih roditelja. Gadilo mu se površno društvo u kojem je živio. No ipak je primjećivao da nema snage za bolji život. Stoga je odlučio besmisao proživjeti u alkoholu, drogama i ekscesima, sve do samoubojstva.

„Nadam se da ću prije umrijeti nego se pretvoriti u Petea Townsenda. Smiješno bi izgledalo kada bih to što radim sada činio i s 40 godina. Zato si želim uništiti karijeru prije nego što bude prekasno.“

23.09.2008., utorak

.: Vlatko Stefanovski - biografija gitaristickog genija :.

Vlatko Stefanovski rođen je u Prilepu, Makedonija u glumačkoj obitelji. Sa 13. godina počeo je svirati gitaru, a kao stariji tinejdžer osnovao je grupu Leb i sol, koja je postala jedno od najvećih imena na ex-Yu glazbenoj sceni. Bend je svirao poseban stil glazbe, mješavinu makedonskih tradicionalnih neuobičajenih ritmova i tadašnjeg rocka. Leb i sol izdao je 13 albuma i imao je turneje po cijelom svijetu.
U novije vrijeme Vlatko Stefanovski ima vrlo uspješnu solo karijeru. Njegov prvi solo uradak pod nazivom 'Kauboji i indijanci' (1994. godine) prikazao je njegove različite interese od etna preko ambijentalne glazbe do klasičnog bluesa. Drugi album 'Sarajevo' (1995. godine) bio je projekt za UNICEF-ov fond za potrebe djece. U svibnju 1996. godine osnovao je svoj električni trio, te su izdali svoj prvi album u prosincu 1998. godine. Napisao je glazbu za film 'Gipsy magic' (1997.godine), koji je režirao Stole Popov, a izdan je i sound track album istog naziva. Također je napisao glazbu i za turski film'Journey to the sun' koji je režirao Yesim Ustaoglu, koji je osvojio dvije nagrade na berlinskom filmskom fetivalu 1999. godine.

Svjetlo dana 1998. godine ugledao je i album 'Krushevo', na kojem je Vlatko surađivao s vrlo poznatim gitaristom Miroslavom Tadićem. Album je izdan pod etiketom MA Recordings američko-japanska diskografska kuća. Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić promovirali su svoj album sa tri koncerta na HI-FI festivalu 1998. godine u Los Angelesu i na Skopje jazz festivalu (1998. godine). Na koncertu u Sava centu u Beogradu 1999. godine, snimljen je album 'Live in Belgrade' koji je na tržište izašao u ožujku 2000. godine. U posljednjih nekoliko godina svirao je i snimao u Francuskoj, sa grupom Koreni koju je osnovao klavijaturist Bojan Zulfikarpasic. Vlatko Stefanovski je i član grupe Balkan horses band , zajedno sa ostalim poznatim glazbenicima iz sedam balkanskih zemalja. Pojavio se i kao gost na zadnja dva albuma, te na velikim koncertima hrvatske pop zvijezde Gibbonia, zajedno sa nekim svjetskim glazbenicima poput Manu Katche, Pino Paladino i Toni Levin.

Posljednji uradci Stefanovskog uključuju i glazbu za filmove, kazalište i balet. On je vrlo poznat po svojoj nevjerovatnoj gitarskoj tehnici, te stvara bogat zvuk ispunjen imaginacijom i jednostavnošću. Njegov trio u zadnje vrijeme nastupa u klubovima od 1000 do stadiona za 15 000 ljudi u Makedoniji, SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, BIH, Srbiji i Crnoj Gori, Bugarskoj...

Vlatko Stefanovski je u kontaktu s mnogim umjetnicima, glazbenicima i gitaristima u cijelom svijetu, među kojima su i veličine poput Allan Holdsworth i John McLaughlin. Vlatko Stefanovski živi u Skopju, Makedonija sa svojim obitelji i posjeduje dobro opremljen studio koji se zove 'Esoteria sound studio'. Detaljnije o Vlatku Stefanovskom možete pročitati na njegovoj stranici.

Image and video hosting by TinyPic

09.09.2008., utorak

.: Povijest rock glazbe :.

Rock je najizraženiji stil zabavne glazbe sa žešćim riffovima koji je nastao u SAD-u 30-ih godina dvadesetog stoljeća.Rock je, obraćajući se ponajprije mladima, zaoštrio različitost glazbenog ukusa produbivši tako generacijski jazz.Izražavajući revolt prema autoritetima eruptivnom snagom izraza i
neobuzdanom energijom, zarazio je mladi naraštaj ubrzo osvojivši cijeli svijet.
Rock je postao i više nego samo glazbeni stil: to je način drugačijeg izražavanja i ponašanja i posebnog stila odijevanja i svega ostaloga.
Na nastanak rocka su bitno utjecali rhythim and blues , osobito popularan među Afroamerikancima, te country and western, popularan više među bijelcima SAD-a. Mnogi to neznaju no zapravo su "oni dedeki" koji su na plantazama svirali blues,kasnije crnci u Americi koji su na ulici svirali jazz...zapravo su oni postavili temelje za nastanak Rocka. Novi stil odmah je prihvatila široka publika ne mareći za razlike među nacijama, rasama i bogatstvom.

Uobičajeni rock sastav ima vokalnog solista, dvije električne gitare (solo gitara i ritam gitara), bas gitaru, koja upotpunjuje zvuk električne gitare, bubnjeve i klavijature (najčešće klavir ili orgulje,sintesajzer).Važan dio elektroničke opreme su različiti mikrofoni, veliki zvučnici i pojačala.Pojačala, osim što omogućavaju veliku glasnoću, važna su za stvaranje različitih zvukovnih boja i sveopćeg dojma. No,ovo je samo neka klasicna podjela. Ima mnogo bendova koji dvije solo gitare, ili samo jednu, ili pak koji nemaju vokala... To se je kroz povijet mijenjalo i mjenjat ce se.

Rock je doživio nevjerojatni uspon tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.S Beatlesima započinje prava invazija britanskih rock sastava.Neki ih čak smatraju osnivačima modernog rocka.Njihova popularnost kao i utjecaj na daljnjiji razvoj rocka su ogromni. Jedan od osnivača rock and rolla je bio i Elvis Presley koji je svojim glasom i nastupom na pozornici osvojio publiku diljem svijeta. Današnja najdugovječnija rock skupina koj djeluje još i danas su Rolling Stonesi.Ovaj band je osnovan 1963. godine i djeluje i danas.
Još neki poznatiji rock bandovi i sastavi:Bill Haley i The Comets, Motley Crue, Van Halen,
Foghat, Poison, Rage Against The Machine, The Eagles, The Doors, Dire Straits. Ima tu i jos mnogo glazbenika koji su izgradili i svoju soloisticku karijeru, npr., Mark Knopfler, John Petrucci, Eric Johnson, Jimi Hendrix, Joe Satriani, Tommy Emmanuel, Vlatko Stefanovski i jos mnogi drugi.


Image and video hosting by TinyPic

08.09.2008., ponedjeljak

.: Robert Johnson i Crossroads prokletstvo :.

Čak i oni koji uopće nisu upoznati s blues glazbom znaju, ili su barem čuli, priču o crnom blueseru koji je, u zamjenu za virtuozno gitarističko sviranje i vječnu slavu, prodao vlastitu dušu samom Nečastivom. Ta mitska figura bluesa, koja za blues predstavlja isto što i Charlie Parker za jazz, Hank Williams za country, a Elvis Presley za rock glazbu, jest Robert Johnson.
Tajnovitost njegovog života, neuhvatljivost opipljivih činjenica (postoje samo dvije njegove fotografije i potpis na bračnom ugovoru), glazbena genijalnost i virtuozno sviranje, legenda koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, te njegov utjecaj na najveće glazbenike današnjice, stvorili su mitsku, nedodirljivu figuru bluesa, koja bi - da zaista i nije postojala - jednostavno morala biti izmišljena od strane nekog blueserskog romantika.
Robert (Leroy) Johnson rođen je 8. svibnja 1911. (ili 1912.) u ruralnom dijelu Mississippija, u mjestu zvanom Hazlehurst. U svojim mladim danima, nakon rada na plantaži, odmarao se svirajući usnu harmoniku i vježbajući gitaru, međutim, realno govoreći, bio je bez glazbenog talenta. Često su ga viđali kako se pokušava probiti do lokalnih blues titana - Sona Housea, Charley Pattona i Willieja Browna, koji su svake subote svirali u Robinsonvilleu - moleći ih da mu dopuste odsvirati jednu pjesmu u pauzi njihova nastupa. Kad su se 'veliki dečki' napokon smilovali i prepustili mu pozornicu, Johnson nije, najblaže rečeno, briljirao. Nakon odsvirane pjesme, izazvao je opće ismijavanje, a on je, posramljen, netragom nestao.
Vratio se godinu dana kasnije, prepun samopouzdanja, ponovno sreo stare prijatelje, zasvirao i otpuhao ih s pozornice, ostavivši ih, doslovce, bez teksta s razjapljenim ustima. Nitko nikada prije nije bio sposoban izvoditi glazbu na takav način, nitko nikada prije nije bio toliko brz. Njegov čitav nastup bio je, za ondašnje prilike, posve neshvatljiv. Naime, Robert Johnson nastupao je leđima okrenut publici, često je napuštao pozornicu u pauzi između pjesama.
Danas je posve normalno i uobičajeno da neki glazbenici sviraju okrenuti leđima publici (Eddie van Halen to redovito radi kad nastupa po klubovima iz straha da konkurencija ne vidi njegov prstomet i tehniku sviranja), a još je normalnije vidjeti ih kako napuštaju pozornicu između setova pjesama. Međutim, u ruralnom dijelu Mississipija, početkom 20-tog stoljeća, ljudi su smatrali da Johnson nešto skriva, da nešto krije od njih. Postojalo je samo jedno moguće objašnjenje za Johnsonovu virtuoznost, stoga se brzo proširila priča kako Johnson svoj nevjerojatni i brzostečeni talent duguje nečemu drugome, a ne samo upornom vježbanju. Robert Johnson sklopio je pogodbu s Đavlom, govorilo se…

Crossroads prokletstvo

Sama ideja prodaje duše Đavlu porijeklo vuče iz afričkog folklora, a vezana je uz crnačke poganske bogove. Jedan od njih, Esu, bio je čuvar raskršća, posrednik između živih i mrtvih… Nakon što se kršćanstvo pomiješalo s afričkim vjerovanjima, svi poganski bogovi poprimili su status sličan onome kojeg u kršćanskim religijama ima Sotona. I upravo pod tim utjecajem, pojavila su vjerovanja kako je na raskršćima moguće sresti nikog drugog, doli Đavla…
Na raskršću autoceste 61. i stare ceste 8. blizu Dockeryjevih plantaža, dok je u daljini otkucavala ponoć, u mrklom mraku stajao je Robert Johnson s gitarom u ruci. Iz mraka je izašao visok i krupan crnac. Bio je to Legba, Nečastivi osobno. Uzeo je gitaru, ugodio ju žicu po žicu i vratio nazad njezinom vlasniku... Pogodba je bila sklopljena, Robert Johnson postao je virtuozni gitarist, vječni Kralj Delte... Cijena? Prava sitnica. Njegova vlastita duša.
Dugo vremena pogrešno se smatralo da je najpoznatije raskršće na svijetu ono između autoceste 61. (iste one koju je Bob Dylan opjevao u "Highway 61 Revisited") i autoceste 49. u Clarksdaleu, u saveznoj državi Mississipi. Međutim, pravo raskršće nalazi se između Clevelanda i Rulevillea, svega nekoliko kilometara dalje.
I ma koliko voljeli povjerovati u priču o prodaji duše Đavlu, istina ipak nije ni približna ovoj faustovskoj verziji. Nakon što je ismijan napustio pozornicu u Robinsonvilleu, Johnson se 1929. oženio, a nakon smrti 16-godišnje supruge pri porodu, odlučuje postati blues-trubadur, putuje po Delti Mississipija, gdje upoznaje glazbenika tajnovitijeg od njega samog - ime mu je bilo Ike Zinneman. O njemu ne postoji apsolutno niti jedan provjereni podatak, ali poznato je da je Ike volio vježbati gitaru u mrkloj noći sjedeći na nadgrobnim spomenicima lokalnog groblja.
Nikad se neće saznati kakav utjecaj je on imao na Johnsona i da li je uopće imao, ali pod jednogodišnjim Zinnemanovim tutorstvom, Johnson je enciklopedijski upoznao svoj instrument, stekao sposobnost sviranja različitim tehnikama (počevši od, do tada nepoznatog, klasičnog fingerpickinga - gdje palac desne ruke svira bas dionicu, a prsti iste ruke melodiju, poput ruku na klaviru, gdje palac) i sposobnost sviranja različitih stilova, počevši od bluesa, hillibillyja, boogieja, pa sve do popa... Cijelo vrijeme bio je u pokretu, svirao je gdje god je bilo mogućnosti, obišao je cijelu Deltu, a čak je nastupio i u jednoj radijskoj emisiji u Detroitu, gradu o kojem su 'veliki dečki' s početka priče mogli samo sanjati.
I baš zbog toga, zbog svog nevjerojatnog talenta i popularnosti, zli jezici počeli su širiti priču o pogodbi s Đavlom: priču su najviše proširivali drugi crni blueseri vođeni ljubomorom, jer u to vrijeme, početkom 30-tih godina 20. stoljeća kad se Johnson drugi put oženio, bio je jedan od rijetkih relativno bogatih crnaca koji se bez straha smio šetati gradovima naseljenim isključivo bjelačkom populacijom.
Međutim, i sam Johnson je mnogo doprinio da se legenda proširi. Tekstovi njegovih pjesama "Cross Road Blues", "Hell Hound On My Trail", "Terraplane Blues", "Me And The Devil" nedvojbeno govore o demonima što su ga proganjali, psihički i fizički mučili, te da je Johnson bio posve svjestan kako je samo pitanje dana 'kada će Vrag doći po svoje'.
Potrudio se biti brži od Vraga, pa je 1936/37. u dva navrata snimanja u San Antoniu (Teksas), Robert Johnson ostavio svoje jedine poznate snimke: svega 29 pjesama (41 snimka, neke pjesme su snimljene u različitim verzijama) koje i dan danas ježe kožu pri slušanju, jer Johnsonov fatalistički zavijajući glas i luđački ritam sviranja odaju čovjeka progonjenog demonima koji nikako ne uspijeva pronaći svoj mir.
Na vrhuncu svoje karijere, 1938., John Hammond, čuveni producent iz New Yorka, želio je Johnsona rezervirati za nastup u Carnegie Hallu. Međutim, kako to obično biva, Vrag je bio brži… Svirajući u kolovozu 1938. na jednoj privatnoj zabavi u mjestu zvanom Three Forks (Mississippi), Johnsonu je ljubomorni suprug, s čijom je boljom polovicom ovaj očijukao, ponudio bocu otrovanog whiskeyja. Svjedoci kažu da mu se tijelo grčilo, da je puzio četveronoške, režao i pljuvao po prisutnima dok su mu se usta pjenila. Njegove navodne posljednje riječi bile su: "I pray that my reedemer will come and take me from my grave". Johnsona su prebacili u Greenwood gdje je nekoliko dana ležao u krevetu pokušavajući izbaciti otrov iz tijela, međutim navukao je upalu pluća od koje je u konačnici preminuo 16. kolovoza (39 godina kasnije na isti dan umrijet će Elvis Presley).
Robert Johnson umro je u 27-oj godini života započevši nevjerojatan niz glazbenih genijalaca kojima je život stao u istoj godini (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Nick Drake, Kurt Cobain, Jim Morrison i mnogi drugi...). Njegovo tijelo pokopano je u tada neobilježenom grobu, a danas se zna da se njegov grob nalazi na groblju Baptističke crkve u Quitou, Mississippi. Kao svakom uličnom sviraču, što je Johnson cijeli svoj kratki život i bio, nadgrobna ploča prekrivena je kovanicama.
Johnsonov utjecaj na popularnu glazbu nemjerljiv je.. Počevši sa starim blues velikanima poput Muddyja Watersa i Elmora Jamesa koji je doslovce živio od električne obrade Johnsonove "I Believe I'll Dust My Broom". Međutim, njegov najveći, zapravo najpoznatiji sljedbenik je Eric Clapton koji je još s grupom Cream izvodio Johnsonov klasike "Cross Road Blues" i "From Four Until Late", a 2004. posvetio mu je kompletan album "Me & Mr. Johnson" s 14 obrada pjesama ovog blues majstora. The Rolling Stones obradili su "Love In Vain", a Keith Richards je oduvijek spominjao Johnsona kao svog uzora.
Nevjerojatno zvuči podatak da je Robert Johnson komponirao svoje pjesme na način kao da je već imao u glavi posložene aranžmane za grupu, što je najviše došlo do izražaja kad je Johnsonovo nasljeđe prigrlio Jimmy Page (općenito poznat po svojoj opsjednutošću okultnim) iz Led Zeppelina što je dovelo do obrade pjesme "Traveling Riveside Blues", a ako ste se ikad zapitali oko stihova: "Squeeze my lemon till the juice runs downs my leg" iz pjesme "The Lemon Song" - Robert Johnson je odgovor... Ostali poznatiji izvođači u čijim pjesmama se može čuti utjecaj Roberta Johnsona, ili koji navode kako im je 'Kralj Delte' bio uzor su Steve Earle, John Fogerty (iz Creedence Clearwater Revival), Kenny Rogers, Warren Zevon, Rory Gallagher, Cowboy Junkies, Grateful Dead, The Red Hot Chili Peppers…
Ni filmski svijet nije bio zaobiđen utjecaja Roberta Johnsona - sjećate se filma "The Blues Brothers" i pjesme "(Baby Don't You Want to Go) Sweet Home Chicago"? I to je Robert Johnson. John Hammond, Jr., sin onog čuvenog producenta iz New Yorka, proputovao je 1992. Deltom Mississipija intervjuirajući svaku osobu koja bi mu mogla pomoći u rasvjetljavanju i otkrivanju činjenica o Johnsonu. Iz tih intervjua i reportaža izrodio se dokumentarni film pod naslovom "The Search For Robert Johnson".

Walter Hill je 1986. snimio film "Crossroads" o mladom talentiranom gitaristi koji želi postati blues glazbenik, za čiju je scenarij (John Fusco) inspiracija bio upravo život Roberta Johnsona. Glazbu za film radio je Ry Cooder, a glavnu ulogu tumačio je Ralph Macchio, poznatiji kao klinac iz Karate Kida. Svoj hommage Johnsonu dala su i braća Coen u filmu "O Brother, Where Art Thou?" iz 2000.


Image and video hosting by TinyPic

.: Joe Satriani :.

Joe Satriani sa 14 godina dobiva inspiraciju za sviranjem gitare nakon što sluša velikog i legendarnog Jimi Hendrixa. Prvi put uzima gitaru u ruke 1970.g. i to je početak njegove velike karijere.
Kasnije će početi poučavati i druge sviranju gitare između kojih i velikog Steve Vaia.
Joe Satriani godine 1974. studira s dvojicom velikh majstora modernog jazza ,gitaristom Billyem Bauerom i pijanistom i skladateljem Lennijem Tristanom.
Tehnički zahtjevan Lenni Tristan uveliko utječe na Satrijanijevo sviranje.
Godine 1978. Joe Satriani seli na Berkeley, Kaliforniju i počinje sa glazbenom karijerom. Poučava sviranju gitare studente od kojih su neki, Kirk Hammett (Metallica), David Bryson (Counting Crows), Kevin Cadogan (Third Eye Blind), Larry LaLonde (Primus), Alex Skolnick (Testament), Phil Kettner (Laaz Rockit), Charlie Hunter, i Steve Vai.
U godini 1986. izlazi mu prvi album pod nazivom Not of This Earth, a 1987.g. izdaje svoj drugi album koji se zove Surfing with the Alien. Album je zabilježio veliki uspjeh s prodajom od preko milijun primjeraka a Satrijanija dovodi na naslovnice velikih časopisa poput Guitar Player ,Musician ,Guitar World i druge. Mick Jagger ga godine 1988. angažira za prvog gitaristu na svojoj prvoj solo turneji po Australiji i Novom Zelandu. Iste godine izdaje live mini-disc Dreaming No. 11 sa četiri pjesme.
Godine 1989. izdaje album Flying in a Blue Dream. Na njemu se nalazi 18 pjesama i postigao je veliki uspjeh. Zatim slijedi, godine 1992. album The Extremist ,postiže veliki komercijalni uspjeh i privlači veliku pažnju kritičara. Na radio stanicama se počinju vrtjeti pjesme poput ,Summer Song ,Cryin, Friends i postaju regionalni hitovi. 1993.g. postaje član grupe Deep Purple i godine 1994. svira s njima na turneji po Japanu.
1996.g. formira se projekt G3 ,gdje se na koncertima svira instrumentalna rock glazba. Joe Satriani i Steve Vai na koncertima mijenjaju trećeg gitaristu pa tako s njima na veliko oduševljenje publike sviraju , Eric Johnson, Yngwie Malmsteen, John Petrucci, Kenny Wayne Shepherd, Robert Fripp, Patrick Rondat i drugi.
Godine 1998 u prodaju je izašao album Crystal Planet a 2000.g. izdaje eksperimentalni album Engines of Creation gdje većinu pjesama programira na sintesajzeru. Live in San Francisco naziv je live albuma koji izlazi 2001. u solo izvedbi Joe Satrianija. U koprodukciji sa John Cunibertiem i Ericom Caudieuxom godine 2002. izdaje album Strange Beautiful Music. Dvostruki CD album pod nazivom The Electric Joe Satriani: An Anthology izlazi 2003.g., a 2004.g. izlazi studijski album Is There Love in Space. Godine 2006. u prodaju izlazi instrumentalni rock album naziva Super Colossal i iste godine izlazi dvostruki live album koji se zove Satriani Live!.
Svojim radom Satriani privlači veliki broj glazbenika i iz drugih glazbenih područja. On kao glazbenik ,insrumentalni rock gitarista ima još puno za pokazati što će njegove obožavatelje uistinu veseliti.

OSTALA DIJELA

Satrianiu se pripisuje sudjelovanje na mnogim albumima. Na Alice Cooperovom albumu Hey Stoopid iz 1991.g. svira gitaru na pet pjesama (Hey Stoopid, Burning Our Bed, Feed My Frankenstein, Little by Little i Wind-Up Toy). Godine 1992. angažira ga grupa Spinal Tap's gdje svira gitaru na pjesmi Break Like the Wind a još davne 1988. sudjeluje na albumu Imaginos grupe Blue Öyster Cult gdje u jednoj pjesmi svira prvu gitaru. Surađuje sa članovima banda Stu Hamm i sudjeluje na solo albumu Gregga Bissonetta i još na brojnim drugim albumima.
Godine 2006. izašao je Ian Gillanov solo dvostruki disk (CD/DVD) gdje na DVD-u Joe Satriani svira tri pjesme (Unchain Your Brain ,Hang Me Out To Dry i Speed King).

TEHNIKE

Satrianieva tehnika sviranja gitare vrijedna je divljenja i priznata je u cijelom svijetu. Neke od svladanih tehnika su ,tapping ,sweep-picking, volume swells, harmonics, i ekstremni whammy bar efekt. Skalama u solo dionicama pristupa na svoj drugačiji način. Prakticira soliranje na jednoj žici a ne kako to većina radi po čitavoj poziciji. Zato je dobio nadimak 'linear scales'. Satriani spada u kategoriju gitarskog virtuoza kod čega se prvenstveno ističe brzina ,tehnika i čistoća tona. Ima 14 nominacija za nagradu Grammy i 10 milijuna prodanih albuma.
Satriani svira na gitari koju je proizvela tvrtka Ibanez i to na modelima JS100, JS1000, i JS1200. JS linija gitara je linija sa potpisom Edge Pro sa Ibanezovim ekskluzivnim tremolo sistemom.
Od pojačala prvo koristi Marshall Amplification a od 2001.g. prelazi na pojačalo sa potpisom Peavey JSX.
Popis njegovih efekt pedala je velik a neke od njih su, Dunlop Cry Baby(popularna wah-wah pedala), Digitech Whammy, BOSS DS-1 (distortion pedala), Fulltone Ultimate Octave, i Electro-Harmonix POG.
Izdao je 23 albuma o kojima vise mozete vidjeti ovdje.

Image and video hosting by TinyPic

07.09.2008., nedjelja

.: Tommy Emmanuel :.

Tommy Emmanuel je, za sve one koji neznaju, veliki australski virtuoz i freestyle gitarist koji cesto svoje gledatelje brzim, dinamicnim, melodicnim i ponekad divljim sviranjem ostavlja bez daha.
Prvi put ovaj virtuoz posjetio nas je 2004.g. i održao sjajan koncert u Tvornici kulture, i od tada dolazi svake godine. Zagrebacka publika je jednostavno nezasitna, te svaki koncert ovog vrhunskog gitariste posjeti u još vecem broju!
Tommy najcešce nastupa kao solist na akusticnoj gitari »Maton«, a kako sam kaže razlog tomu je: „Australske gitare »Maton« izuzetno su dobro ozvucene, što mi je jako važno. Meni treba »masni« zvuk s puno prostora, moj nacin sviranja je vrlo razlicit - sviram tiho, nježno ali po potrebi i raspalim. To mi moje »Maton« gitare omogucavaju i jako sam zadovoljan s rezultatom.“
Albumi mu se prodaju u 50.000 primjeraka, rijec je o glazbeniku koji svira više od 320 dana u godini, a zanimljiva je informacija da ponekad odsvira i dva koncerta dnevno! „Iza“ sebe uvijek ima najbolji bend na svijetu koji ga još nije iznevjerio - njegovih deset prstiju!
Tommy Emmanuel je nositelj prestižne gitaristicke titule »C.G.P.« (Certified Guitar Player). Tu titulu je nosio i legendarni gitarista Chet Atkins koji je podredio svoj talent i život gitari i glazbi - zvali su ga Mr. Guitar! C. G. P. stoji za »potvrdeni gitarist«. Chet Atkins i Tommy Emmanuel su se poznavali više godina, a snimili su zajedno i album "The Day Finger Pickers Took Over The World" (1997). Odluka da Chet titulu „C.G.P.“ dodijeli Emmanuelu nikoga nije iznenadila, Atkins se dobro informirao po svijetu i zakljucio je da ju je Tommy Emmanuel dostojan nositi zbog predanosti glazbi koju svira i gitari.
Planetarno je poznat po svojoj briljantnoj tehnici sviranja akusticne gitare, nepogrešivom osjecaju za ritam te izuzetno temperamentnim nastupima koji publiku diljem zemaljske kugle ostavljaju bez daha.
Mr. Emmanuel je neprikosnoveni showman medu gitaristima, a kritika obicno o njemu piše kao o "gitaristickom kralju". Jedan je americki novinar napisao da bi njegovi koncerti bili zanimljivi i kada ne bi odsvirao niti jednu notu.
Lista glazbenika s kojima je Tommy Emmanuel suradivao duga je i impresivna, na njoj su upisane superzvijezde poput Stevieja Wondera, Robbena Forda, Billa Wymana, Roberte Flack, Olivie Newton-John, Johna Denvera, Alberta Leea, Sir Georgea Martina, Michaela Boltona, Jerryja Reeda, a u društvu s najvecima našao se i Gibonni jer Tommy Emmanuel gostuje na njegovom novom albumu.
Iako njegovo ime asocira na flamenko, Emmanuel svira blues, country, folk i musical standarde, a njegova tehnika neodoljivo podsjeca na stare blues i country legende Missisipi John Hurta i Chet Atkinsa. Slušajuci njegovo sviranje zatvorenih ociju lako se može steci dojam da na stageu prže bar dva gitarista, kontrabasist i perkusionist, jer Emmanuel iz akusticne gitare izvlaci instrumentalisticki maksimum (sve gitare su mu krajnje izgrebane jer po njima udara rukama, trzalicom ili bubnjarskim metlicama), a ne preže i od uporabe vlastitog cela (simpaticno lupanje celom u mikrofon kao simulacija bas bubnja) ili stopala. Ono što ga dodatno cini izvrsnim showmanom jest nenametljiva interakcija s publikom, i to na nacin da nas izmedu pjesama upoznaje s nekim detaljima iz svog života, prica anegdote sa svojih putovanja ili jednostavno pokazuje rulji kako rastura tu gitaru. Najbolje od svega je što u svemu tome nije dosadan i ne ostavlja dojam ingenioznog show off gnjavatora koji želi samo zadiviti publiku svojom besprijekornom tehnikom.

Emmanuel je izdao 18 album, od cega 16 samostalno, te jedan sa Phil Emmanuelom i jedan sa Chet Atkinsonom. Evo popisa albuma, a ako zelite poslusati neku od njegovih pjesama samo kliknite na naziv albuma.

Samostalni

Center Stage (2008)
The Mystery (2006)
Live One (2005)
Endless Road (2004)
Greatest Hits (2001)
Only (2000)
Collaboration (1998)
Can't Get Enough (1996)
Classical Gas (1995)
Initiation (1995)
The Journey Continues (1993)
The Journey (1993)
Determination (1992)
Dare To Be Different (1990)
Up From Down Under (1987)
From Out Of Nowhere (1979)

Sa Phillom Emmanuelom
Terra Firma (1995)

Sa Chetom Atkinsonom
The Day Finger Pickers Took Over The World (1997)



Image and video hosting by TinyPic

A evo i ako nekoga zanima Tommy Emmanuel Official Website

03.09.2008., srijeda

.: Glazba :.

Sto vise reci? Naslov govori za sebe. Glazba je prije bila bolja ikvalitetnija. Malo je danas glazbenika koji sviraju i stvaraju glazbu iskljucivo radi gusta i radi glazbe, no naravno, ima i onih koji stvaraju glazbu iskljucivo radi glazbe, bez obzira dali ce ici u ducan pjeske ili novim bmw-om, dali ce jesti brazilsku govedinu staru 3mj. ili carsko meso. Malo je pak i onih koji postanu slavni i nastave normalno zivjeti, tj., stvarati glazbu.
Postoji autobiografija Anthonya Kieldsa, pjevaca Red Hot Chilli Peppersa u kojoj on opisuje svoja iskustva sa heroinom, kokainom i kineskim bijelim-najjacim heroinom. U jednom dijelu knjige opisuje kako je jedne noci prodao gitaru koju su mu poklonili prijatelji samo da kupi dozu dovoljnu da prezivi noc. Ali to nije bitno. Drugo jutro se probudio i otisao na probu. Koga briga za taj fix i tu gitaru? Mogao je ostati u krevetu do podneva i u krevetu trpjeti glavobolje, ali nije, probudio se i otisao na probu. Otisao je na probu i tamo trpio glavobolje-uz glazbu.
Mnogo je glazbenika koji, kada postignu svoje ciljeve, slavu, zgrnu lovu se prestanu baviti glazbom. No, oni se prestanu "javno" baviti glazbom, ali negdje duboko u srcu oni se jos uvijek bave glazbom, ali ne javno.
Nadamo se ima takvih vise.


Image and video hosting by TinyPic

28.08.2008., četvrtak

.: Najbolja solaža :.

Svaki dan se susrecemo s novim glazbenicima i novim pjesmama. No jesu li oni zausta tako dobri? U danasnje vrijeme boljim glazbenikom se, nazalost, smatra onaj koji ima vise sponzora, nosi skuplju odjecu, ili sto vec ne. Uglavnom, zelim reci da se danas spominjajuci nekog glazbenika skrece vise pozornosti na nebitne stvari umjesto na onu najbitniju - glazbu. E vidite, prije to tako nije bilo, a moglo bi se i reci da je glazba prije bila puno bolja i kvalitetnija od ove koju (ne)slusamo danas.

Solo ili solaža u pjesmi je jedan od najboljih, najsavrsenijih, najbitnijih stvari u jednoj pjesmi. Jer ako je pjesma dobra ocekuje se i da ce biti i solaža dobra. Ako solaža ne valja, cijela pjesma ne valja. Zato je solaža ona bitna stvar koja pjesmi daje dusu. Ja sam odlucioi napraviti popis pjesmi s najboljom solazom.

Stairway to Heaven - Led Zeppelin free download
The Thin Line Between Love and Hate - Iron Maiden free download
Still Got the Blues - Garry Moore free download
For the Love of God - Steve Vai free download
Brothers in Arms - Dire Straits free download
Wind of Change - Scorpions free download
Hey, Joe - Jimi Hendrix free download
Hotel California - The Eagles free downlaod


Evo, ovo je moje misljenje. Napominjem da, su pjesme bezveze poredane, tj, da su sve jednako dobre unatoc poretku kojim su pisane.

25.08.2008., ponedjeljak

.: Koja je gitara najbolja? :.

Stalno se postavlja pitanje o tome koja je gitara najbolja. Mozda Gibson? Ili Fender? Ili neka druga? Ljudi misle da ce, ako imaju bolju gitaru i bolje svirati. Ja se s time ne bi slozio. Vjestina i kvaliteta sviranja dolazi vjezbom. Dobra gitara ili dobro pojacalo s efektima vam moze samo poboljsati sound. No sad vec skrecem s teme.
Svako malo mozete na internetu naletjeti na to pitanje: "Koja je gitara najbolja?". Odgovori se ne razlikuju mnogo. Uvijek je to Fender, Gibson... Mozda se ponegdje naide na Ibaneza... i Line6-a....


Fender ili Gibson?

Ajmo za usporedbu uzeti Gibsona i Fendera. S jedne strane imamo Fendera, vjerovatno vodecu marku u svijetu s dugogodisnjom tradicijom i prepoznatljivim dizajnom. S druge strane imamo Gibsona cija tvrtka bez prestanka proizvodi instrumente jos od daleke 1902. godine i koji je svojim Les Paulom postigao svjetsku slavu. S Fenderom, koji se, inace radi od johe i jasena i na kojem su svirali umjetnici poput Hendrixa, Knopflera, Claptona i Maidena, mozete svirati bas sve, od rocka i metala do jazza i bluesa, ovisno o modelu koji imate, Jazzmaster, Jaguar, Mustang ili Strat. Ili pak neki drugi. Sto se pak tice Gibsona,on je napravljen od mahagonija, a vrat mu je izraden od javora, takoder ima jako kvalitetno tijelo., kao i Fender. Na Gibsonu su takoder svirale face kao sto su Jimi Page, Slash, Jeff Healey, Angus Young i jos neki, no Gibson nije bas za sve vrste glazbe, zapravo nije za zesce zanrove kao sto je metal jer svojim instancanim, svijetlim i cistim zvukom vise vuce na klasican rock.
Tako da, kad se sve zbroji i oduzme, zapravo i nema neke razlike u kvaliteti izmedu Fendera i Gibsona. Razlika je samo u ukusima.
S Fenderom mozete svirati sve zivo, dok je Gibson stvar elegancije.
Moj izbor? Uvijek Fender.


Image and video hosting by TinyPic

23.08.2008., subota

.: Mark Knopfler :.

12. kolovoza u Glasgowu u Skotskoj rodilo se dijete. Bio je Mark Knopfler. Kada je imao sedam godina njegova se obitelj preselila u Newcastle-Upon-Tyne u sjeveroistocnoj Engleskoj. Kao mali, Mark je bio inspiriran harmonikom koju je svirao njegov ujak i sviranjem klavira. Kao tinejđer za oko mu je zapeo Flamingo-Pink Fender Strat, kakvog je svirao Hank Marvin, no u ono doba ta gitara je stajala citavo bogatstvo. U skoli Mark je pokazivao zanimanje za engleski jezik u 1967. godine, otisao je na jednogodisnji studij novinarstva na Harlow Tehnical College. Nakon toga bio mu je osiguran posao u Leedsu. Radio je kao novinar u Yorkshire Evening Postu. U to vrijeme u Leedsu, gradu gdje je Mark tada stanovao, svirao je Steve Philiphs, kojeg je kasnije Mark sreo posto je Mark pisao kolumne o glazbenoj sceni.
Kasnije su se Mark i Steve intezivnije druzili i shvatili su da imaju mnogo toga zajednickoga, u glazbenom smislu. Ubrzo su osnovali sastav po imenu The Duolian String Pickers. Mark je nastavio raditi kao novinar, dok se Steve zaposlio kao resaurator slika u lokalnoj galeriji slika. Zajedno su nastavili svirati slijedecih pet godina
i neki od njihovih radova su izasli na Steveovom albumu Just Pickin'. Steve je kao gitarist, jako utjecao na Marka, kao i njegovo sviranje. Jos kada je zivio u Leedsu, Mark je snimio svoju prvu snimku, bila je to pjesma Summer's Coming My Way.
Nakon sto je diplomirao na Harlow Tehnical College odlucio se preseliti u London i poceti se intezivnije baviti glazbom. Tamo je upoznao neke ljude i odmah poceo svirati s tamosnjima Brewer's Droopima. Mark je svirao tri pjesme na njihovom albumu. Tada, Markov brat, David se odlucio doselitik njemu u London. Braca Knopfler su cesto svirali gitaru do dugo u noc i neznajuci to tada, postavili temelje za nastanak Dire Straitsa.
Tada su se ponovno razdvojili i svatko od njih je svirao u nekom bendu, sve do nije dosao taj dan. Dan kad su osnovani Dire Straitsi.
Dire Straitsi, britanski rock bend, kojeg su 1977. godine osnovali braća David (gitara) i Mark Knopfler (gitara i vokal) cinili su John Illsay (bas gitara) i Pick Withers (bubnjevi), a menadžer im je bio Ed Bicknell.

Makar je bend osnovan u eri punk rocka, Dire Straitsi su svirali u okvirima klasičnog rocka, mada sa pojednostavljenim zvukom koji bi se svidio tadašnjoj publici kojoj je bilo dosta pretjerano produciranog rocka 1970-ih. U svojim ranim danima Mark i David su zahtijevali od vlasnika pubova u kojim su svirali da stišaju pojačala kako bi gosti mogli međusobno razgovarati, što je pokazivalo njihovu prvotnu nesigurnost i nenametljivost. Unatoč tomu što nisu privlačili svojim pristupom rock 'n' rollu vrlo brzo su postali uspješni, i njihov prvi album je prodan u multiplatinastoj nakladi diljem svijeta. Zajedno su izdali vise od 10 albuma i uzivali su veliku pozornost i slavu od strane i kriticara i publike.

Diskografija:
Albumi i kompilacije: Dire Straits | Communiqué | Making Movies | Love over Gold | ExtendedancEPlay | Alchemy: Dire Straits Live | Brothers in Arms | On Every Street | On the Night | Live at the BBC | Money for Nothing | Sultans of Swing: The Very Best of Dire Straits | The Best of Dire Straits & Mark Knopfler: Private Investigations
Hit Singlovi: Sultans of Swing | Lady Writer | Romeo and Juliet | Skateaway | Private Investigations | Twisting by the Pool | So Far Away | Money for Nothing | Brothers in Arms | Walk of Life | Your Latest Trick | Calling Elvis | Encores EP |

Nakon raspada Dire Straitsa 1995.g., Mark je izgradio i vise nego odlicnu solo karijeru. Nakon vrlo uspješne karijere s Dire Straitsima, nakon On the Night turneje definitivno je odlučio poći svojim putem kao samostalan glazbenik, prije svega jer se želio dokazati kao umjetnik. Solo radovi Knopfleru nisu bili strani pošto je, dok je bio u Dire Straitsima, simultano snimao glazbu za filmove, producirao albume poznatih glazbenika poput Bob Dylana i Tine Turner, a također je sudjelovao u jednokratnim glazbenim projektima (kao pri formiranju grupe 'The Notting Hillbilies'). Njegov stil bi se mogao opisati kao klasični rock s vidnim utjecajem country glazbe, elementima irske i škotske narodne glazbe te s blagim blues štihom. Kao slobodan glazbenik postiže umjeren komercijalan uspjeh, dok su njegovi albumi vrlo dobro primljeni unutar postojeće Dire Straits publike. Sam Knopfler uživa visok ugled kao jedan od najboljih svjetskih gitarista (27. na Rolling Stoneovoj listi) i rock skladatelja. Dodijeljeni su mu počasni doktorati glazbenika od Sveučilišta u Newcastleu i Sveučilišta u Sunderlandu. Primio je i počasno odličje britanskoga carstva 1999.

U svojoj solo karijeri objavio je 5 studijskih albuma i 8 albuma filmske glazbe.
-studijski albumi

1. Golden Heart, 1996.
2. Sailing to Philadelphia, 2000.
3. The Ragpicker's Dream, 2002.
4. Shangri-La, 2004.
5. Kill to Get Crimson, 2007.

-filmska glazba

1. Local Hero, 1983.
2. Cal, 1984.
3. Comfort and Joy, 1984.
4. The Princess Bride, 1987.
5. Last Exit to Brooklyn, 1989.
6. Metroland, 1998.
7. Wag the Dog, 1998.
8. A Shot at Glory, 2001

Mark Knopfler još uvijek održava koncerte diljem svijeta ostvarajući vrlo visoku posjećenost i zanimanje obožavatelja. 2008. godine održat će mnoštvo koncerata po Europi, te je tako 9. lipnja 2008. nastupio u Domu sportova, što je bio njegov prvi nastup u neovisnoj Hrvatskoj (sjetimo se kako su u Splitu Dire Straitsi započeli Brothers in arms turneju 1985. godine).

Download i slusanje pjesama: (dolje su linkovi albuma s kojih mozete pojedinacno slusati i skidati pjesme)

Kill to get Crison
Shangri-La
The Ragpicker's Dream
Sailing To Philadelphia
Golden Heart
Screenplaying
One Take Radio Sessions [EP]
The Trawlerman's Song [EP]




A ovo je njegova stranica.

22.08.2008., petak

.: Najbolji gitaristi 20. i 21. stoljeca :.

20. stoljece je bilo doba kada je glazba dobivala na popularnosti, kada su se otvarali brojni kafici, klubovi u kojima su stalno uzivo svirali neki glazbenici.

Ranih godina 20. stoljeca u afroamerickim drzavama se poceo razvijati jedan novi glazbeni pravac. Bio je to blues. On se je nastavio siriti, najvise medu crnackim stanovnistvom pa se tako i naziva "crnackom glazbom". No, o postanku bluesa cu pisati nekom drugom prilikom.
Blues nam je podario nekoliko i vise nego odlicnih gitarista.
Neki od njih....
Robert Johnson
BB King
Jeff Healey
Keb' Mo'

Naravno, nije tu bilo samo blues gitarista, da se zna. U 20. stoljecu se je pojavio i rock. Iz rocka se kasnije razvio punk, metal itd. No, o povijesti rocka cu isto pisati kasnije. Kao kulturni fenomen, rock-glazba je na svijet utjecala kao nijedna druga – smatra se zaslužnom za okončavanje ratova i širenje mira i tolerancije, kao i kvarenje nevinih i širenje moralne truleži. Popularna je širom svijeta i razvila se u veliko množinu vrlo različitih stilova. Rock se pojavio u Americi 50.-ih godina. Kao nekim pocetkom rocka se smatra Elvis Presley. Kasnije je tu bilo jos puno gitarista, sto iz klasicnog rocka, psihodelicnog rocka, ili pak hardcore rocka pa sve do metala i punka.
Evo jedan popis rock gitarista koji su svojim sviranjem zasluzili biti na ovom blogu.....
Jimi Hendrix
Mark Knopfler
Eric Clapton
Steve Vai
Eric Johnson
Tony Iommi
Rudolph Schenker
Gary Moore
Stevie Ray Vaughan
Janick Gers

Ovo je bi moj popis, ako sto zelite nadodati ostavite u komentaru...

19.08.2008., utorak

.: Ibanez - povijest i razvitak :.

Povijest kaze ovako :Godina je 1954. I lik pod imenom Harry Rosenbloom otvorio je glazbenu trgovinu u Ardmore-u. Sredinom sedamdesetih odlucio se smjestiti na lokaciju koja je zadrzana do danas u Bryn Mawr-u (grad u Pennsylvaniji ).Elger guitars bio je prvi naziv njegove firme koja je rucnom izradom proizvodila maleni broj visokokvalitetnih gitari. E sad .. kako je tada bilo posljeratno stanje , potraznja za glazbom pa tako i gitaram bila je velika , dovoljna da on uspije prosiriti posao.Zahvaljujuci njegovoj pohlepi 1965. doticni gospodin Rosenbloom prestaje s proizvodnjom i postaje distributer instrumenata za Sjevernu Ameriku i Hoshino Gakki .Kako se tada sve iz Japana smatralo smecem ( kao i sada) on je odlucio voditi posao pod drugim imenom, pa je tako i igrom slucaja uzeo ime Ibanez ( male Spanjolske firme koja je bila pod vlasnistvom Hoshino Gakki). 1971. Hoshino Gakki mjenja ime tvrtke u Ibanez U.S.A. i prenosi njeno srediste u Bensalem. U ranim 70-im godinama proslog stoljeca ibanez je proizvodio kopije tada popularnih imena kao sto su Gibson , Fender... Kako su oni upotrebljavali jeftinije materijale s manje ljudske radne snage , uspjevali su prodavati instrumente pod znacajnije nizim cjenama od originala. Upravo taj omjer kvalitete i cjene ucinio je te gitare popularnima. E sad... naravno to je zasmetalo ovim vecim i poznatijim tvrtkama pa ih je tako Gibson tuzio, te je Ibanez izgubio parnicu. Od 1978 Ibanez proizvodi gitare sa vlastitim modelima.
Dans je Ibanez je prisutan na svjetskom tržištu vec tridesetak godina. Svojim inovacijama i unapredivanjem odigrao je veliku ulogu u razvoju današnje moderne elektricne gitare i bas gitare. Neki od najutjecajnijih glazbenika današnjice upravo na ovom instrumentu izgradili su svoju karijeru i danas sviraju na svojim signature modelima. Jedan od njih je Joe Satriani te Ibanez proizvodi jednu cijelu seriju gitara nazvanu po njemu, Joe Satriani Ibanez.
Ibanez je za 2007/2008 godinu upotpunio svoju ponudu sa nekoliko novih modela, te danas pokriva sve segmente tržišta i sve potrebe glazbenika. Izbor je velik, od pocetnickih modela do profesionalnih instrumenata za sve žanrove glazbe.
Osim gitara, Ibanez je pokrenuo danas sve popularniju seriju TBX i SOUNDWAVE pojacala kao i kvalitetnu seriju akusticnih pojacala TROUBADOUR. Pored toga, u ponudi se nalazi i dodatna oprema, koferi, remenje za gitaru, trzalice i ostalo.
Treba reci nesto i o cijenama. Ibanez ima jako puno modela, no, za razliku od Gibsonovih, nisu svi jednako dobri. Ovisno o visini cijene nudi vam se kvaliteta gitare.
Zasto je to tako? Jednostavno, u jeftine gitare se stavlja japanska ili kineska elektronika ili bilo cija elektronika (koje u Gibsonu nema i to vam garantira kvalitetu) ili je pak, gitara napravljena od nekog nekvalitetnog, mekanog drva.
Da ja sad ne pisem cijene evo vam link cjenika Ibanez gitara iz 2007. godine.



18.08.2008., ponedjeljak

.: Marketing gitara u 20. st. :.

Sredinom proslog stoljeca, u vrijeme kada su se europske zemlje oporavljale od Drugog svjetskog rata, u Americi se je poceo razvijati jedan cjeli novi brand - Fender. U zemlji u kojoj se radalo sve vise umjetnika, glazbenika i onih koji su se tako osjecali Fender je imao blistavu buducnost. U to vrijeme u Tennesseeju je postojala tvornica Gibson gitara koja je osnovana 1902.g., a izmedu 20.-ih i 30.-ih godina proslog stoljeca je pocela proizvoditi gitare. U pocetku Gibson je proizvodio mandoline, no posto se u Americi 1920.-ih pocelo intezivnije stvarati zanimanje za glazbu (blues, rock'n'roll, jazz) 1936. Gibson Guitar Corporation je na trziste lansiralo svoju prvu elektricnu gitaru Gibson ES-150, dok je to Fender napravio malo kasnije. Te dvije firme razvijale su se maje-vise paralelno i moglo bi se reci da su jedna drugoj bila konkurencija. Treba napomenuti da te dvije firme nisu bile jedine u svoje doba. Bilo je tu jos i Elger Guitars (kasnije Ibanez U.S.A.), Martin Guitars, te jos mnogo tvrtki koje su izgledom (ali ne i kvalitetom) kopirale vodeca imena poput Fendera i Gibsona te tako samo jos vise pridonjele njihovoj popularnosti, a o kojima necemo sada jer bi to bilo previse.
Kako su se s vremenom te firme razvijale tako su i ljudi s vremenom se poceli interesirati za za tada vodeca imena, Fender, Gibson... No, da bi se te dvije firme razvile u tako velike i snazne radaonice gitara kao sto su danas trebalo je mnogo novca uloziti u marketing tj. reklamiranje.
Dolje su reklame za Fender prije 20, 30, 40 pa mozda i vise godina...



A sada neke od novijih reklama, takoder Fenderovih...



I evo jos nekoliko reklama za Gibson...




17.08.2008., nedjelja

.: Gibson - povijest i razvitak Les Paula :.

Gibson Guitar Corporation, americka tvrtka iz grada Nashville, Tennessee koja se bavi izradom glazbenih instrumenata, a najpoznatija je po svojim gitarama i proizvodnji viskija Jack Daniel'sa. Tvrtka proizvodi gitare i pod drugim brandovima kao što su Epiphone, Kramer, Valley arts, Tobias, Steinberger, i Kalamazoo. Uz gitare tvrtka prizvodi i klavire, brand Baldwin unit, zatim bubljeve Slingerland drums, i pojacala Trace Elliot amplifiers, kao i još neke potrošne materijale za glazbenike.

Povijest

Orville Gibson (roden 1856.g. u gradu Chateaugay, americka savezna država New York) poceo je 1894.g. izradivati manodline u gradu Kalamazoo, Michigan. Madoline koje je on proizvodio razlikovale su se od ostalih po obliku. Prijašnji modeli mandolina imali su ravan drveni pokrov, dno poput mjeha (kao kod lutnje) sacinjeno od više ravnih traka od drveta, dok su kod Gibsonovih mandolina pokrov i dno napravljeni od jednog ravnog komada drveta svaki, a strane od komada zakrivljenog drveta. Prijašnji modeli su bili vrlo krhki i nestabilni, dok je novi model bio cvršci, davao bolji zvuk i lakše ga je bilo izraditi.

1898.g. Orville je patentirao svoj izum, a 1902.g. osnovao tvrtku "Gibson Mandolin-Guitar Mfg. Co, Ltd". 1920ih i 1930ih Gibsonova tvrtka zaslužna je za mnoge inovacije u dizajnu gitara, i ubrzo je postalo jedan od najvecih proizvodaca gitara, a posebno je bio uspješan njihov model Gibson L5. 1936.g. predstavili su svoju prvu "elektricnu španjolsku" gitaru model Gibson ES-150, danas poznatu kao prvi komercijalno uspješni model elektricne gitare.

1950.g. nakon tržišnog uspjeha modela Feneder Telecaster tvrtke Fender, tvrtka Gibson je prešla na proizvodnju modela izradenih od jednog komada drveta. Nakon što su dizajnirali svoju prvu takvu gitaru, tvrtka je potpisala sponzorski ugovor s glazbenikom Les Paulom, cije bi ime nosio novi model. Taj model, Gibson Les Paul standard je najpopularniji model tvrtke. U kasnim 1960ima tvrtku je kupila korporacija Norlin, nakon cega je kvaliteta proizvoda i uspjeh tvrtke lagano padao. Izmedu 1974. i 1984.g. tvrtka seli proizvodnju gitara iz Kalamazooa u Neshville, ne bi li povecala zaradu. 1986.g. posrnulu tvrtku kupuju Henry E. Juszkiewicz, David H. Berryman i Gary A. Zebrowski koji je ponovno cine uspješnom i profitabilnom.



Gitara kompanije Gibson, Les Paul, je najprodavaniji model elektricne gitare svih vremena. Usprkos toj cinjenici, mnogi vlasnici te gitare nisu svjesni da je ta gitara dobila ime po njenom izumitelju Lesteru Williamu Polfusu, briljantnome jazz gitaristi koji je bio poznat po tome da je cesto prepravljao svoju muzicku opremu, dajuci joj tako bolje performanse od onih tvornickih.

Poceo je eksperimentirati sa konceptom gitare punog tijela vec 1920.-ih godina. Njegovi prvi pokušaji su bili jednostavni komadi drva, koje je dobi od starih vrata i stolova, na koje je pricvrstio po jedan „pickup“ i jednu željeznu žicu bendža. Nakon godina pokušaja i eksperimenata, napokon je izgradio svoj prvi ozbiljni instrument.
Napravljen krajem 1940-tih te prozvan „Panj“ („the Log“), nadobudni Les Paul je predložio tvrtci „Gibson Guitar Company“ svoj dizajn. No u „Gibson-u“ su ga odbili iz razloga što su bili uvjereni da ce gitara sa punim tijelom biti preteška te da nikada nece steci popularnost medu gitaristima.
Tek kada je konkurentska kompanija „Fender“ izdala gitare „Esquire“ i „Broadcaster“, koje su bile slicnog koncepta, „Gibson“ je promijenio stav i ponudio izdati gitaru. Tako je gitara „Gibson Les Paul“ izašla na tržište 1952. i postala uz „Fenderovu“ gitaru „Stratocaster“ postala ikona Rock And Rolla.
„Les Paul“ gitara se našla izvan proizvodnje samo jednom, u periodu izmedu 1960. i 1968. godine, kada je jedan drugi dizajn, takoder u pocetku prozvan „Les Paul“ ali vrlo brzo preimenovan u „SG“, izašao na tržište.
Glavna razlika izmedu gitara „Gibson Les Paul“ i „Fender Stratocaster“, je u tome što je „Gibsonova“ gitara trebala biti skupi, precizno izradeni instrument za razliku od „Fenderove“ gitare koja je bila jednostavnija, te slagana od više dijelova.

Trebalo je desetak godina da priznati svjetski glazbenici uoce potencijal „Les Paula“, jer na kraju, to je najbolji nacin promocije. Keith Richards („Rolling Stones“), Jimmi Page („Led Zeppelin“), Eric Clapton („Cream“) su bili oduševljeni tonalnim mogucnostima modela iz 1959. godine, te gitari priskrbili milijunsku publiku diljem svijeta.

Baš taj model gitare danas može lagano dostici cijenu izmedu 100,000 i 250,000 americkih dolara. No nema razloga za brigu. Kompanija „Gibson“ gotovo redovitim mjesecnim ritmom objavljuje nove modele gitara sa puno prihvatljivijom cijenom, no to su ipak vrlo cijenjeni instrumenti, vrhunske izrade, te vecina „amaterskih“ gitarista može samo sanjati o jednoj takvoj gitari.

Neki najpoznatiji gitaristi koji su koristili „Gibson“ gitare:
Slash, Jimmy Page, Gary Moore, Pete Townshend, Duane Allman, Eric Clapton (u periodu „Creama“), Ace Frehley, Peter Green, Mick Taylor, Zakk Wylde, Buzz Osborne, Mark Knopfler, Noel Gallagher, Steve Jones, Mick Jones, Billy Gibbons, Marc Bolan, Frank Zappa, Randy Rhoads.

16.08.2008., subota

..: Fender :..


Sigurno i vrapci na granama i zmije na zemlji u sebi pjevuse : " Fender ... Fender". E pa Fender je bio uspjesan gotovo od samog pocetka. Povijest kaze : 1938. Tvrtka pocinje pod nazivom "Fender's Radio Service". Kako je njen osnivac ( Leo Fender ) bio odlican elektro-tehnicar , osim radio prijemnika , popravljao je i sitnija kucna pojacala , gramofone. Bavio se prodavanjem ploca , i napravio je nekoliko vlastitih pojacala. U ranim 40-ima sklopio je ugovor sa jos jednim entuzijastom , Claytonom Orrom i mjenja naziv tvrke u " K & F Manufacturing Corp".1945. pocheli su sa proizvodnjom , a prva gitara je bila namjenjena Havajskom nacinu sviranja.Gitara je bila rasprodana i Fender je ubrzo shvatio da je isplativija proizvodnja od popravka. 1946. dvije se firme razdvajaju i Fender osniva "Fender Electric Instrument Company." 1965. se "prodao" CBS-u i u tom periodu vremena nastali su neki poznati modeli kao Stratocaster. Poslje CBS-a dizajnirao je gitare za Music Man i G&L koji su proizvodili najkvalitetnije gitare. 1985 . pokretom Williama Schultza , "Fender Electric Instrument Manufacturing Company" kupljen je od CBS-a i promjenio ime u "Fender Musical Instruments Corporation." Tvrtka se nastavila prosirivati i rasti. 1982. za Azijsko i Europsko trziste kupljen je " Squier" gdje su se proizvodile nesto jeftinije ali jos uvjek " original " Fender gitare.
Ja kazem : To su sasvim soldine gitare napravljene da izvuku iz gitarista ( ne samo novac ) najbolje vjestine.



Kasnije, s vremenom, Fender je razvio dva osnovna modela, Stratocaster i Telecaster, a kasnije i bass modele koji su nosili ime Squier.
Pocetkom 21.st. Fender se naglo poceo siriti te je postao jednim od najvecih poizvodaca glazbenih instrumenata, a prije svega gitara.
Ako se odlucite za kupnju Fendera, pred vama je mnogo posla. Ne fizickog, naravno, nego posla koji iziskuje mnogo razmisljanja jer Fender ima jak o, jako puno modela; od Stratocastera, Telecastera, Esquirea, Jaguara do Jazzmastera, Mustanga koji jos imaju mnogo podimena, kao npr. Elvis Costelo Jazzmaser ili pak Jaguar Baritone Special HH itd.
Da nebi mislili da Fender proizvodi samo elektricne gitare ima tu jos i akusticnih i klasicnih gitara, pojacala, mixeva i procesora za pojacala kao i prijeko potrebnih kabli.
Na kraju treba reci nesto i cjenama. Fender kao Fender sam po sebi je zvucno ime koje odmah podsjeca na brojne zvijezde koje su na njemu svirale, sto zapravo jednostavno receno znaci da nema jeftinog dobrog Fendera, ali ima jeftinog loseg Fendera, s druge strane to znaci da nema skupog loseg Fendera ali zato ima skupog dobrog Fendera.
Evo nekoliko primjera:
Fender Telecaster Nashville Deluxe - 4000 HRK
Eric Clapton Stratocaster - 19 859 HRK
LTD Edition Esquire Relic - 31 899 HRK
Mark Knopfler Stratocaster - 17 539 HRK
To je bilo samo nekoliko primjera. Za cijeli katalog kliknite ovdje.

Moj izbor: '69 Fener Mustang "Competition Red"

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se