U doba kada je nastao idejni koncept ovog teksta, skandal dana je bila pobjeda Bush-a po drugi put na američkim izborima. To naravno nije bila ni izbliza takva senzacija kakvom je pretstavljana. Republikanski birači nisu ti koji su ginuli u američkim privatnim ratovima, već oni koji su na njima profitirali. I dok je popularno reći da je biračko tijelo desnice discipliranije, u američkom slučaju je vjerovatno preciznije reći da ga sačinjavaju ljudi koji znaju gdje leže njihovi interesi i spremni su ih braniti, što nije nužno karakteristika onih koji se smatraju lijevo orjentiranima. Bush je jednostavno opcija koja ima više smisla na finacijskom izvještaju onih s novcem. A takvih ne samo da je puno u americi, nego drže u svojim rukama većinu moći i spremni su ulagati u očuvanje svog salda.
Međutim ono što mi se u stvari s obzirom na prevladavajuću negativnu lokalnu reakciju učinilo zanimljivim, je bilo pogledati eventualne paralele između sistema. Tim više što su dolazili predsjednički izbori u Hrvatskoj. S obzirom da u to doba nisam pisao blog, sve je ostalo na konceptu u glavi. Ali buduci da se u međuvremenu ništa bitno nije promjenilo mogu mirne duše i sada nadoknaditi taj nedostatak.
Dakle kakvi se to ljudi biraju u hrvata na tu poziciju? Za početak, unatoč silnom protivljenju takvoj političkoj struji, zanimljivo je primjetiti da je u Hrvatskoj desnica samo jedanput izgubila parlamentarne izbore. I to ne posljednje. Na predsjedničkim izborima su pak dosad pobijeđivali HDZ-ovac i bivši HDZ-ovac iz ortodoksnih vremena. Da stvar bude zanimljivija, drugovi Mesić i Tuđman nisu ni izbliza započeli svoju političku karijeru za vrijeme "Neovisne". Ustvari desetljećima su pripadali istoj onoj garnituri koju je trebalo rušiti i pod cjenu rata.
Kada predsjednik jedne države izjavi da je njegova zadaća završena jer je dotična uništena, on zbog toga može biti slavljen kao heroj ili omražen kao zločinac. Ovisi već u kojem smjeru leži nečiji osjećaj koristoljublja. Ali u obadva scenarija je potpuno neupitno da je izdajnik i unatoč svim tapšanjima po ramenu, nikom sa zrnom soli u glavi ne bi palo na pamet da ga dovodi na poziciju gdje tako nešto može ponoviti. Kamoli da to učini dvaput. Barem s tog aspekta je vjerovatno sreća što je uloga marginalizirana otkad je drug Mesić zasjeo u tu fotelju.
Njegov prethodnik drug Tuđman je za početak čovjek koji je po svemu sudeći učestvovao u Bleiburgu u ovoj ili onoj mjeri. Nije prošlo ni puna tri desetljeća od toga, a on se već razišao s partijom, revoltiran valjda tim događajem. Bilo kako bilo kad se vratio iz pustog inozemstva i pretstavio pućanstvu izbornu platformu u svijetloj tradiciji nacional socialističke radničke partije, odmah je prihvaćen kao pravi čovjek za Hrvatsku. Rat u Iraku se navodi kao glavni razlog zašto je Bush trebao izgubiti druge izbore. Ne ulazeći uopće u obrambene ili neobrambene ratove, drug Tuđman je ratovao u Bosni. I to prvo sa Srbima protiv Muslimana, pa onda s Muslimanima protiv Srba, kako je već vjetar puhao i niko nije zbog toga zaokruživao drugo ime na sljedećim izborima. Nacionalni interes je očito sasvim prihvatljiv izgovor, kad se smatra da je vlastiti a ne američki.
Prema povjesnim izvorima Njemačka je za drugi svjetski rat mogla biti spremna 1945. Međutim kad je Hitler bio suočen s tom brojkom njegov odgovor je bio da do rata mora doći za njegovog života i tako je 1939 napadnuta Poljska. Pitanje koje se na kraju te priče nameće je: dali je ekshumacija 45 godina zakopanog nacionalizma, uz vrlo predvidljive rezultate koje će to donjeti bio jedini način za ostvarenje deklarativnih ciljeva druga Tuđmana ili se jednostavno radilo o tome da je führer morao vidjeti rat za svog života? Bilo kako bilo, drug Tuđman je dobio svoj sprovod na lafetu, njegovo biračko tijelo je dobilo što je tražilo, a rečenica koja bi sve to lijepo mogla sumirati je
Ta bi priča mogla da se zove, Istorija se ponavlja
|