Čuvena tvrdnja iz naslova ne potiče iz memoara nekog od brojnih američkih serijskih ubojica. Na nju sam naletio čitajući jednu raspravu na temu: akcijski ili klasični RPG. Za slučaj da neko nije upoznat sa razlikom, ubijanje svega što hoda gmiže ili leti je prva i jedina sfera interesa ovog prvog, dok je drugi uglavnom baziran na nekoj izvedenici AD&D pravila, te vas pored spomenute osnovice zatrpava i tonama dijaloga, kakvom takvom pričom, te u onim novijeg datuma i odlukama koje od brojnih dodatnih sposobnosti izabrati za ograničeni broj onih koje vaš alter ego može posjedovati, te kako iskonfigurirati lik da bi mogao raditi ono što ste zamislili. U obadva slučaja put osobnog rasta vodi preko još toplih leševa onih koji vam se isprječe na njemu, dok se vaš bankovni račun puni pljačkom istih ili eventualno krađom vulgaris nakon što pobijete sve što mrda u okolici. Izjavu iz naslova je dao ljubitelj akcijskog RPG-a, koji smatra da su navedeni dodatci samo nepotrebna smetnja između bitnih dijelova.
U stvari sva tri žanra igara koja dominiraju današnjim tržištem imaju istu nit vodilju. U FPS-u ćete istina iz prvog lica, potpuno ručno bušiti svoje protivnike malim komadićima metala. Dok ćete ih u RPG-u tipično sjeći nešto većim, uz određenu dozu automatizacije. RTS će vas naprotiv staviti u zapovjednu stolicu iz koje ćete promatrati kako vaši podređeni obavljaju obadvije aktivnosti za vas, ovisi već o slučaju. Prave strateške igre kojima se manjina zabavlja uglavnom dodaju samo neke pozadinske elemente onome što se događa u RTS-u. Princip je isti sve su ostalo nijanse. U seriji naslova koja je izašla posljednjih godina jednostavno preuzimate ulogu plaćenog ubojice koji radi za vladine organizacije. Dok vas jedan od najvećih hitova današnjice stavlja u tenisice kradljivca automobila/bad boy killer-a/pimp-a(uz mod dostupan na net-u). Američka vojska je u sklopu svog programa regrutacije izdala simulaciju vojnog poligona, u kojoj se protiv drugih igrača vlastitim očima možete uvjeriti koliko je zabavno braniti demokraciju po svijetu. Istina nakon što potpišete igra se samo do jedan, ali bože moj, zato vježbate prije toga.
Upravo jučer pročitah zanimljiv tekst o tome kako se PTSD (ili ako vam je draže PTSP, dakle ono na što se branitelji izvlače kad im dođe da se igraju pištoljem, iako to nema direktne veze sa spomenutim sindromom) liječi brojnim ponovnim "proživljavanjima" inicijalne traume u kontroliranim uvjetima, čime se efektivno vrši desenzibilizacija na istu. Nakon što je otkriveno da to radi, prava bi šteta bila ne primjeniti metodu preventivno. I dok je buljenje u film dokazano sretstvo, aktivniji pristup može samo povećati efikasnost. Zar ne? Povodom nedavnih bombaških napada u Londonu reginaelena je izjavila "Konačno smo oguglali". Pa treniraju nas u svakom slučaju.
|