Ispovjesti osupnutog uma

11.04.2006., utorak

Bespućima povijesne zbiljnosti

U doba kada je nastao idejni koncept ovog teksta, skandal dana je bila pobjeda Bush-a po drugi put na američkim izborima. To naravno nije bila ni izbliza takva senzacija kakvom je pretstavljana. Republikanski birači nisu ti koji su ginuli u američkim privatnim ratovima, već oni koji su na njima profitirali. I dok je popularno reći da je biračko tijelo desnice discipliranije, u američkom slučaju je vjerovatno preciznije reći da ga sačinjavaju ljudi koji znaju gdje leže njihovi interesi i spremni su ih braniti, što nije nužno karakteristika onih koji se smatraju lijevo orjentiranima. Bush je jednostavno opcija koja ima više smisla na finacijskom izvještaju onih s novcem. A takvih ne samo da je puno u americi, nego drže u svojim rukama većinu moći i spremni su ulagati u očuvanje svog salda.

Međutim ono što mi se u stvari s obzirom na prevladavajuću negativnu lokalnu reakciju učinilo zanimljivim, je bilo pogledati eventualne paralele između sistema. Tim više što su dolazili predsjednički izbori u Hrvatskoj. S obzirom da u to doba nisam pisao blog, sve je ostalo na konceptu u glavi. Ali buduci da se u međuvremenu ništa bitno nije promjenilo mogu mirne duše i sada nadoknaditi taj nedostatak.

Dakle kakvi se to ljudi biraju u hrvata na tu poziciju? Za početak, unatoč silnom protivljenju takvoj političkoj struji, zanimljivo je primjetiti da je u Hrvatskoj desnica samo jedanput izgubila parlamentarne izbore. I to ne posljednje. Na predsjedničkim izborima su pak dosad pobijeđivali HDZ-ovac i bivši HDZ-ovac iz ortodoksnih vremena. Da stvar bude zanimljivija, drugovi Mesić i Tuđman nisu ni izbliza započeli svoju političku karijeru za vrijeme "Neovisne". Ustvari desetljećima su pripadali istoj onoj garnituri koju je trebalo rušiti i pod cjenu rata.

Kada predsjednik jedne države izjavi da je njegova zadaća završena jer je dotična uništena, on zbog toga može biti slavljen kao heroj ili omražen kao zločinac. Ovisi već u kojem smjeru leži nečiji osjećaj koristoljublja. Ali u obadva scenarija je potpuno neupitno da je izdajnik i unatoč svim tapšanjima po ramenu, nikom sa zrnom soli u glavi ne bi palo na pamet da ga dovodi na poziciju gdje tako nešto može ponoviti. Kamoli da to učini dvaput. Barem s tog aspekta je vjerovatno sreća što je uloga marginalizirana otkad je drug Mesić zasjeo u tu fotelju.

Njegov prethodnik drug Tuđman je za početak čovjek koji je po svemu sudeći učestvovao u Bleiburgu u ovoj ili onoj mjeri. Nije prošlo ni puna tri desetljeća od toga, a on se već razišao s partijom, revoltiran valjda tim događajem. Bilo kako bilo kad se vratio iz pustog inozemstva i pretstavio pućanstvu izbornu platformu u svijetloj tradiciji nacional socialističke radničke partije, odmah je prihvaćen kao pravi čovjek za Hrvatsku. Rat u Iraku se navodi kao glavni razlog zašto je Bush trebao izgubiti druge izbore. Ne ulazeći uopće u obrambene ili neobrambene ratove, drug Tuđman je ratovao u Bosni. I to prvo sa Srbima protiv Muslimana, pa onda s Muslimanima protiv Srba, kako je već vjetar puhao i niko nije zbog toga zaokruživao drugo ime na sljedećim izborima. Nacionalni interes je očito sasvim prihvatljiv izgovor, kad se smatra da je vlastiti a ne američki.

Prema povjesnim izvorima Njemačka je za drugi svjetski rat mogla biti spremna 1945. Međutim kad je Hitler bio suočen s tom brojkom njegov odgovor je bio da do rata mora doći za njegovog života i tako je 1939 napadnuta Poljska. Pitanje koje se na kraju te priče nameće je: dali je ekshumacija 45 godina zakopanog nacionalizma, uz vrlo predvidljive rezultate koje će to donjeti bio jedini način za ostvarenje deklarativnih ciljeva druga Tuđmana ili se jednostavno radilo o tome da je führer morao vidjeti rat za svog života? Bilo kako bilo, drug Tuđman je dobio svoj sprovod na lafetu, njegovo biračko tijelo je dobilo što je tražilo, a rečenica koja bi sve to lijepo mogla sumirati je

Ta bi priča mogla da se zove, Istorija se ponavlja

- 14:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.07.2005., utorak

JESUS HE KNOWS ME

Pregledavajući pjesmuljke i pjesmičice primjećuje se neopravdan izostanak Genesis-a, pa zašto to ne nadoknaditi u pauzi između tekstova. Ako niste vidjeli video vjerovatno ni nećete. Ali šta ja da vam radim. No ako vas baš zanima ugođaj, danas barem nije više problem ni kod nas naći televanđelje.
Touch the screen
Touch the screen now

You see the face on the TV screen
coming at you every Sunday
see that face on the billboard
that man is me

On the cover of the magazine
there's no question why I'm smiling
you buy a piece of paradise
you buy a piece of me

I'll get you everything you wanted
I'll get you everything you need
you don't need to believe in hereafter
just believe in me

Cos Jesus he knows me
and he knows I'm right
I've been talking to Jesus all my life
oh yes he knows me
and he knows I'm right
and he's been telling me
everything is alright

I believe in the family
with my ever loving wife beside me
but she don't know about my girlfriend
or the man I met last night

Do you believe in God
cos that is what I'm selling
and if you wanna get to heaven
I'll see you right

You won't even have to leave your house
or get outta your chair
you don't even have to touch that dial
cos I'm everywhere

And Jesus he knows me
and he knows I'm right
I've been talking to Jesus all my life
oh yes he knows me
and he knows I'm right
well he's been telling me
everything's gonna be alright

Won't find me practising what I'm preaching
won't find me making no sacrifice
but I can get you a pocketful of miracles
if you promise to be good, try to be nice
God will take good care of you
just do as I say, don't do as I do

I'm counting my blessings,
I've found true happiness
cos I'm getting richer, day by day
you can find me in the phone book,
just call my toll free number
you can do it anyway you want
just do it right away

And there'll be no doubt in your mind
you'll believe everything I'm saying
if you wanna get closer to him
get on your knees and start paying

Cos Jesus he knows me
and he knows I'm right
I've been talking to Jesus all my life
oh yes he knows me
and he knows I'm right
well he's been telling me
everything's gonna be alright,

Cos Jesus he knows me
and he knows I'm right
Jesus he knows me, you know
oh yes he knows me
and he knows I'm right
Jesus he knows me, you know
I've been talking to Jesus all my life
and he's been telling me
everything's gonna be alright, alright
Jesus he knows me
Jesus he knows me, you know
Cos Jesus he knows me
Jesus he knows me, you know
Jesus he knows me
Jesus he knows me, you know...

- 02:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.07.2005., četvrtak

I just like killing

Čuvena tvrdnja iz naslova ne potiče iz memoara nekog od brojnih američkih serijskih ubojica. Na nju sam naletio čitajući jednu raspravu na temu: akcijski ili klasični RPG. Za slučaj da neko nije upoznat sa razlikom, ubijanje svega što hoda gmiže ili leti je prva i jedina sfera interesa ovog prvog, dok je drugi uglavnom baziran na nekoj izvedenici AD&D pravila, te vas pored spomenute osnovice zatrpava i tonama dijaloga, kakvom takvom pričom, te u onim novijeg datuma i odlukama koje od brojnih dodatnih sposobnosti izabrati za ograničeni broj onih koje vaš alter ego može posjedovati, te kako iskonfigurirati lik da bi mogao raditi ono što ste zamislili. U obadva slučaja put osobnog rasta vodi preko još toplih leševa onih koji vam se isprječe na njemu, dok se vaš bankovni račun puni pljačkom istih ili eventualno krađom vulgaris nakon što pobijete sve što mrda u okolici. Izjavu iz naslova je dao ljubitelj akcijskog RPG-a, koji smatra da su navedeni dodatci samo nepotrebna smetnja između bitnih dijelova.

U stvari sva tri žanra igara koja dominiraju današnjim tržištem imaju istu nit vodilju. U FPS-u ćete istina iz prvog lica, potpuno ručno bušiti svoje protivnike malim komadićima metala. Dok ćete ih u RPG-u tipično sjeći nešto većim, uz određenu dozu automatizacije. RTS će vas naprotiv staviti u zapovjednu stolicu iz koje ćete promatrati kako vaši podređeni obavljaju obadvije aktivnosti za vas, ovisi već o slučaju. Prave strateške igre kojima se manjina zabavlja uglavnom dodaju samo neke pozadinske elemente onome što se događa u RTS-u. Princip je isti sve su ostalo nijanse. U seriji naslova koja je izašla posljednjih godina jednostavno preuzimate ulogu plaćenog ubojice koji radi za vladine organizacije. Dok vas jedan od najvećih hitova današnjice stavlja u tenisice kradljivca automobila/bad boy killer-a/pimp-a(uz mod dostupan na net-u). Američka vojska je u sklopu svog programa regrutacije izdala simulaciju vojnog poligona, u kojoj se protiv drugih igrača vlastitim očima možete uvjeriti koliko je zabavno braniti demokraciju po svijetu. Istina nakon što potpišete igra se samo do jedan, ali bože moj, zato vježbate prije toga.

Upravo jučer pročitah zanimljiv tekst o tome kako se PTSD (ili ako vam je draže PTSP, dakle ono na što se branitelji izvlače kad im dođe da se igraju pištoljem, iako to nema direktne veze sa spomenutim sindromom) liječi brojnim ponovnim "proživljavanjima" inicijalne traume u kontroliranim uvjetima, čime se efektivno vrši desenzibilizacija na istu. Nakon što je otkriveno da to radi, prava bi šteta bila ne primjeniti metodu preventivno. I dok je buljenje u film dokazano sretstvo, aktivniji pristup može samo povećati efikasnost. Zar ne? Povodom nedavnih bombaških napada u Londonu reginaelena je izjavila "Konačno smo oguglali". Pa treniraju nas u svakom slučaju.

- 14:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

Lassie se vraća kući

Prva vijest stiže preko general channel-a u Loch Modan-u. Ako ne znate o čemu pričam nije ni bitno. "Some bombs have just exploaded in London". Jedan od prvih komentara: "Why don't those guys play battlefield? They can blow up anyone they want there." Moj odgovor: "Maybe they can't because Americans and British are playing battlefield in their homes". Xiola kaže da je ljuta. Ništa čudno. Svi smo mi ljuti kad se nešto nama dešava. U House of parliament se može čuti "We have a long history of dealing with terrorism". Niko ne dodaje "We have a long history of oppression". Evropa je istina sredinom prošlog stoljeća stenjala pod Hitlerovovom čizmom nekoliko godina. Ali pola svijeta je to isto činilo pod Elizabethinom stoljećima! Teflon Tony, kojeg su savjetnici očigledno na kraju ipak uspjeli odvojiti od stvari koje su mu bitne, u ulozi za Grammy-ja izjavljuje "We will not let them change our values, or our way of life". Nije li upravo u njima problem?

Britanija bez prekida postavlja bombe u Iraku od 1991. Koristi istina drugačija sretstva transporta, ali semantika tu uistinu nije bitna! Ma koliko vas uvjerivali drugačije. Baca ih i danas nakon što ga je oslobodila do temelja. Ovakav odgovor je potpuno u skladu s britanskim vrijednostima i načinom života. Jedino čudno je što se moralo toliko čekati na njega. Možda sam ja neinformiran, ali čini mi se da nitko ne postavlja bombe u Shtokholm-u, ili diže u zrak Švicarske ambasade. Čista slučajnost? Ron-u koji se vozi njime će prizor rascvjetalog doubledeckera možda biti najpotresniji prizor koji je vidio u životu. Ali meni koji to ovaj put promatram sa strane teško da će rangirati sa slikom umjetničkog imena Oslobođena Fallujah, na kojoj se kuća s jednim koliko toliko čitavim zidom može nazvati dobrostojećom.

Što se Tony-ja tiče, baš kao i njegovom gazdi preko veliko bare, čisto sumnjam da mu je ovo teško palo. Dobar izgovor za uvođenje represivnih mjera protiv vlastitog naroda i nastavak provođena politike koja svoje korjene vuče još od germanske invazije evrope. Bussiness as usual for Tony, s dodatkom argumenta kojim može začepiti usta onima koji bi se tome usprotivili.

- 15:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

In tribute to Freya

Wake up,
Grab a brush and put a little makeup,
Hide the scars to fade away the shakeup
Hide the scars to fade away the
Why'd you leave the keys upon the table?
Here you go create another fable

You wanted to,
Grab a brush and put a little makeup,
You wanted to,
Hide the scars to fade away the shakeup,
You wanted to,
Why'd you leave the keys upon the table,
You wanted to,

I don't think you trust,
In, my, self righteous suicide,
I, cry, when angels deserve to die,

Wake up,
Grab a brush and put a little makeup,
Hide the scars to fade away the shakeup
Hide the scars to fade away the
Why'd you leave the keys upon the table?
Here you go create another fable

You wanted to,
Grab a brush and put a little makeup,
You wanted to,
Hide the scars to fade away the shakeup,
You wanted to,
Why'd you leave the keys upon the table,
You wanted to,

I don't think you trust,
In, my, self righteous suicide,
I, cry, when angels deserve to die
In my, self righteous suicide,
I, cry, when angels deserve to die

Father, Father, Father, Father,
Father Into your hands I commend my spirit,
Father, into your hands,

Why have you forsaken me,
In your eyes forsaken me,
In your thoughts forsaken me,
In your heart forsaken, me oh,

Trust in my self righteous suicide,
I, cry, when angels deserve to die,
In my self righteous suicide,
I, cry, when angels deserve to die.

Nije moj stil, ali eto što čitanjem bloga može završiti na vašem disku. Čuvaj se štioče!

- 13:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.07.2005., utorak

Riječi, riječi, smrde riječi

Vrte mi se nekad po glavi. Dijalozi, monolozi, epiolozi, sumacije, komentari. Dođu mi ponekad i iza zatvorenih kapaka. Kao bujica iz nepoznatog pravca, koja me u prolazu ovlaš zakvači, razlije se mojom glavom i produži dalje, ostavljajući me u čuđenju odakle su došle. Nekad se poslože u ogrlicu tako sjajnu da me zasljepi za sve osim pomisli "ostavi čim god se sada baviš i zapiši ovo, prije nego se raspline u sivilu takozvane realnosti". Trenutci providnosti? Moguće što god taj izraz trebao značiti, ali riječi imaju i puno češće i manje blistave upotrebe.

Riječi su često igračke. Ovaj blog ponekad zna sličiti vježbi. Mogu li ih isklesati u oblik koji sam zamislio? Hoće li koreografija njihovog plesa izgledati dobro i onima iz zadnjih redova, koji stižu kasno na pretstavu i nemaju program. Međutim to je relativno bezazlena primjena. Postoje oni kojima riječi služe da bi se igrali ljudima! Mentalni bogalji koji doživljavaju zaplitanje željenog značenja u mrežu poluprozirnih sranja kao ultimativni dokaz svoje superiorne inteligencije i svršavaju na prvi znak kognitivnog češanja po glavi od strane njihovog sugovornika, koji pokušava rasplesti što mu to oni u stvari govore. Kreature kojima one služe kao sretstvo manipulacije kojim je popločan put do njihovih ciljeva. Kao i oni koji smatraju da je forma važnija od sadržaja i da je uvijanje u petparački papirić dovoljno da se od govna napravi bombon, te da tako mogu prosuti bilo šta što im u neuvijenoj formi ne bi palo na pamet. Smatrajući se nedodirljivim iza magične barijere s koje se sjaj ljušti i prije nego siđe s trake njihovih jezika.

Komercijalno? Možda.
Istinito? Svakako!

Riječi, riječi,
Samo riječi
I komad ljubomore u zraku
Kao da me gleda ogledalo
Dah ga muti i bistri
Sa malo sreće mogli bi i razbiti čaroliju
Ne plači

Evo tu sam
Kriješ oči
Kao glib ispod nokata
Na brzinu malo poravnaš čaršafe,
I središ šminku, popraviš kosu,
I vec izgleda kao da prije mene ovdije
Nikog nije ni bilo
I ne plači

Zakuni se u nešto
Prećuti, slaži mi
Zatvori zamnom vrata
I više ne plači, ne plači, o ne plači.

Smrde riječi,
Smrde riječi.
Rukav invalida na vjetru.

Govoriš vrelim usnama
Hladne riječi i osjećam
Nema nade, nikad više neće ni smrznuti
Ni opeći
I ne plači

Zakuni se u nešto
Prećuti, slaži mi
Zatvori zamnom vrata
I više ne plači, ne plači, o ne plači.

- 13:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.07.2005., subota

Danke Serbien

Nemam naviku pratiti informativne emisije. Da li zato što su u doba kad sam je nominalno trebao usvajati bile prvo i jedino propagandne emisije ili iz nekog drugog razloga, nije za ovu priču previše bitno. Međutim statistika očigledno radi za mene. Dovoljno je izgleda samo proći pored upaljenog televizora da bi se uhvatio neki biser. Da li je to pitanje mog tajminga ili jednostavno njihove frekvencije, je nešto o čemu se eventualno da raspravljati, ali u svakom slučaju djeluje zabrinjavajuće. Kako to već tradicionalno biva, na rasporedu je trenutačno aktualna nepogoda i izgovori zašto za nju niko nije spreman. Okus prethodnog mjeseca je bila tuča, kojoj se svake godine stavljaju silni milioni štete na dušu i paralelno vode polemike zašto opet nije učinjeno dovoljno (ništa?) na prevenciji. Međutim ko god režirao ovu sezonu trakavice je definitivno uspio nadmašiti samog sebe.

Razlog zašto ove godine fali polovica inventara protugradnih raketa koje se primjenjuju kao isključivo protusretstvo je međutim prilično originalan. Hrvatski proizvođač koji je dobio ugovor za proizvodnju polovice ukupne količine istih, tri tisuće i kusur komada, nije naime do sada ispručio niti jednu. Štoviše proizvodnja je započeta tek neki dan što pretpostavljam znači da u skorije vrijeme niti neće. Razlog koji navodi za to? Tek sada je dobio dozvole za njihovu proizvodnju! Čak i da pretpostavimo da kao Bruce Willis u Sedmom elementu ima rupicu na strojevima u koju mora ugurati dotične dozvole da bi oni proradili, to još uvjek ostavlja pitanje zašto bi birokracija kao de fact naručitelj sabotirala proizvodnju! Eventualne rasprave na temu jesu li ili nisu one efikasne su tu apsolutno nebitne. Jer pod a) nemaju alternativu i pod b) nema neke koristi od njihovog neisporučivanja nakon što je narudžba predana. Kako to lijepo sumira narodna izreka Nakon jebanja nema kajanja!

Pogotovo se to čini čudnim kad se uzme u obzir da je poljoprivreda barem na papiru jedan od nacionalnih interesa. Doduše realno se za nju čini tek dovoljno da se izbjegnu stalne blokade cesta u slavoniji, a sarkastičniji među nama bi to možda okarakterizirali kao aktivno zatiranje iste. Poslovična nesposobnost birokracije dobro dođe kao izgovor za sve i svašta. No je li tu u pitanju nesposobnost ili samo još jedna od priprema tržišta za ulazak u EU? Nesposobnost ili korupcija pitanje je sad? Posljedice su u svakom slučaju iste, iako su na psihološkom planu razlike velike.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Jedine protugradne rakete koje Hrvatska trenutačno posjeduje dolaze iz Srbije i Crne Gore! Ko kaže da dobrosusjedski odnosi nisu mogući još x godina? U ovom slučaju su Srbi sasvim očigledno jedini koji rade u interesu Hrvatske! I dok je to korak u pravom smjeru što se bilateralnih relacija tiče, na unutrašnjem planu je i te kako razlog za zabrinutost!

- 15:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.06.2005., ponedjeljak

Idemo na more i druge priče

Svako ko se posljednjih dana našao unutar deset metara od nekog sretstva priopćavanja, imao je prilike čuti silne hvalopjeve na temu autocesta Zagreb-Split. Dobro ok nije to loša stvar. Za bijednih 157 kuna cestarine, plus još recimo toliko za benzin, možete svom autu podariti onaj jedinstveni i neponovljivi look, koji daje jedino ključ u vještim rukama neshvaćenog majstora reljefa. Ali ima tu par stvarčica koje valjda nisu stigli spomenuti od mlaćenja prazne slame i koncerata silnih, pa reko' da ih se ja makar ovlaš dotaknem.

Za početak oni čije pamćenje seže do perioda prije ovog radikalnog pokretanja Hrvatske, će se možda sjetiti da je gradnja autocesta, koja je u spomena vrijednim količinama započela pod Račanovom vladom, od kreatura koje su danas na vlasti bila prozivana kao besmisleno bacanje novaca potrebnijeg drugdje, mazanje očiju narodu i ko zna što sve ne. Dobro još je stvari bilo drugačije. Svi su oni tada bili Norci, Thompson je punio stadione, izručivanje hrvatskih generala kojeg doduše tada još nije bilo, tribunalu za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije u Den Haag-u, je prozivano kao veleizdaja hrvatskog naroda, strane sile Hrvatskoj niti su trebale niti su imale što tražiti u njoj. Bio je to period nakon kojeg će nastupiti pokretanje Hrvatske, smanjenje PDV-a, vraćanje duga nastalog Tuđmanovom pljačkom mirovinskog fonda umirovljenicima.

Danas Norac trune u zatvoru, Thompson ne smije ni primirisati stadionu, generali se izručuju šapkom i kapom, vlada se lomi oko toga bi li se prije uvlačila u šupak Bush-u, EU-u, MMF-u ili nekom četvrtom. Pokretati se može eventualno stečaj Hrvatske, a vesela vijest je da za pokrivanje proračunskog deficita ipak nije neophodno povećati PDV, već se to navodno može pokrpati ukidanjem nulte stope za turizam, inače opće proklamirano čudo koje bi prema riječima profesionalno pametnih ljudi trebao postati osnovna ako ne i jedina privredna grana u hrvata. Stavljajući nas tako rame uz rame s gospodarskim divovima razvijenog svijeta kao što su Bali ili Sejšeli. Očit korak prema ostvarivanju tog cilja je proširivanje i inače bezobrazne pljačke turista i na državu. Doduše prema mojem ograničenom znanju matematike, skok sa 0% na 22% pretstavlja beskonačno povećanje poreza u toj kategoriji, ali da se ne zaplićemo sad u semantiku. Početak povratka duga umirovljenicima se odlaže za 2007. Čitaj nakon sljedećih izbora, pa nek se nova vlada vadi iz HDZ-ovih govana.

Kad se sve to sabere, nije ni čudo što par dovršenih kilometara autoceste koji su još falili odjednom daleko bolje izgleda. Naprosto fenomenalna stvar! Ma šta fenomenalna, najveće postignuće u povijesti kugle zemaljske, ako ne i šire. Besplatni koncerti u Zagrebu i Splitu, derneci između i ostale prigodne manifestacije, financirane pretpostavljam iz proračunskog suficita su jedini logičan izbor za obilježavanje tako monumentalnog događaja. Hm... imam neobjašnjiv osjećaj da mi se potkrala pogreška negdje u prethodnoj rečenici, ali nikako ne mogu staviti prst na nju.

Khm, khm, kruha i igara, još da ovi pobjede te Šveđane i odu u Njemačku... Uzmite svjetsko prvenstvo, lakše se diše do saborske mirovine. Jedino što mi taj dio s kruhom nije baš najuočljiviji. Osim ako nemate birc u kojem se gledaju potencijalne utakmice. Ili eventualno niste koncesionar autoceste. Ili vas je neko potplatio u svezi glede autoceste. Ali ta teoretska kategorija je relativno ekskluzivna što se potencijalnih mitoprimaca tiče, pa kao takva teško da donosi korist širem krugu pojedinaca.

- 01:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.06.2005., utorak

Život je more

... Glasi jedna od teorija. Ostale se u grubo daju razvrstati na one koje tvrde "nema boga" te sukladno tome propovjedaju iskorištavanje svega što se iskoristiti može, jer samo jednom se živi. I one koje se s tom tvrdnjom ne slažu, ali koje svoju protutvrdnju tumače na vrlo šarolike načine. Tako je bog prema jednima sudija koji viri iz svoje nebeske lože i škraba u bilježnicu ocjene dijeleći raj od pakla. Prema drugima je komičar koji nas svako malo tjera da gledamo jedan te isti njegov nastup i nakon svake predstave nas mlatne čekićem po glavi. Da zaboravimo kako smo ga već x puta gledali. I tako sve dok konačno "iz prve" ne shvatimo vic i oduševimo se njegovim performansom. Trećima je on samo nedefinirana pojava koju ipak smatraju na neki neobjašnjiv način ključem svoje egzistencije. Neka amorfna energija koja prošarava ledenu prazninu kosmičkih prostranstava.

No bez obzira na izabranu varijantu, opći utisak je da nas je neko ostavio nasred oceana, bez sekstanta i kompasa, da tražimo put ka nepoznatom odredištu. Sudarajući se pritom svako malo s drugim manje ili više dezorjentiranim akterima tog spektakla ili farse ovisi koga pitate, čiji brodići urezuju samo njima shvatljive figure na uzburkanu pučinu, uvjereni da su upravo to one prave, koje prate put ka smislu. Čisto da stvar bude zanimljivija!

Naravno sljedbenici jedne i druge struje misli će vam često i glasno nuditi mapu do skrivenog blaga. Samo ako ste ih spremni slušati, a ponekad i kad niste. Ali pitanje ostaje, kao i kod bilo kojeg ofucanog derleta koje vas vuče za rukav pokušavajući vam uvaliti svoju kramu. Kako znati da baš na njegovoj X uistinu označava točku? Tim više što ucrtana staza na mnogima od njih do cilja vodi tek preko konačnog brodoloma. Čineći naknadnu korekciju kursa, u najmanje ruku problematičnom.

Bilo kako bilo jedno je sigurno. Uživanje u trenutcima zatišja je preporučljivo. Koliko god oni nosili sa sobom nasukanost nasred naizgled beskrajnog oceana. Sljedeća oluja u pravilu nikad nije daleko, a ako pretpostavimo da ne postoji slučajnost, to još uvijek ostavlja pitanje: "znači li ona da smo na pravom ili krivom putu?", po već uobičajenoj šabloni širom otvoreno!

- 14:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2005., ponedjeljak

Intel gets its ass owned, YEAT AGAIN

- 14:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.11.2004., petak

Par godina za nas

Moj prijatelj i ja sedimo na klupi
i gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas

imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
što je smislio neko
pre samo par godina za nas

da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta treba da znam
voli me kako nikad nisi volela

dok živimo u pričanju i branimo se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas

nisu dovoljne reči, samo obične reči
da me vrate u život
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas

da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta treba da znam
voli me kako nikad nisi volela

voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela

raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao želja među nama
raste kao bol
i grize sve pred našim očima

voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
voli me

- 23:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.10.2004., utorak

Pa-pa Tele2

Ispadam zloguki prorok, ali realno gledano to je samo demonstriranje pamćenja nominalno boljeg od kokošjeg. Eto ništa od trideset do pedeset postotnog rezanja cijena. Da li je u pitanju bilo nedovoljno podmazivanje članova komisije, ili tek intetresi tvrtki koje drže te nepristrane ljude na svojem platnom spisku, a kojima se nije svidjela prerano započeta reklamna kampanja ostaje u magli. Jasno je tek da je šarada oko prodaje HT-a doslovno ponovljena i jedina ponuda odbijena, ovaj put ne na osnovu nedovoljne cifre (barem javno), već nezainteresiranosti za UMTS koji 99,9 posto korisnika treba kao dvojku na dvadeset i khm khm "nedostatka doprinosa nacionalnom gospodarstvu". Misli se valjda na inozemne račune gospode koja smatraju da tu imaju naplative interese.

Ali ako ništa drugo sada se barem može govoriti o uspostavljanju modela poslovanja na telekomunikacijskom tržištu. Dakle prvi je na redu natječaj, koji je toliko namješten da se onome kome je očigledno ponuđeno već prodano ispod stola, ne da čak ni predavati ponudu. Nažalost tu u pravilu ulijeću nekakvi skandinavci, koji su očigledno popušili priču o transparentnom poslovanju vladajućih struktura i njihovih marioneta, s nekakvim svojim ponudama. Sad su svi dovedeni u neugodnu situaciju da moraju objašnjavati, zašto ta jedina legalna ponuda "mora" biti odbijena. Kako se naravno raji ne može reći da je lova već sjela na račun i da postoje poslovni zakoni koji se za razliku od državnih i enforsiraju, treba izmisliti neku pričicu. Kako se računa da naš čovjek razumije kad su nekom veće oči od guzice, obično se kreće s pričom kako se veće pare mogu izvući od nekog drugog. Računa se da to zašto se to protivi ideji javnog natječaja i slobodnog tržišta tako i tako nikom neće biti jasno, a kamoli da će se protiviti tome.

Biće zanimljivo vidjeti kako će izgledati eventualni natječaj za fiksnog operatera, ako se ikad dogodi. Hoće li ovaj put biti naivni norvežani, ili će sve manje više boljeti briga za taj znatno manje unosan zalogaj, pa će se regularne mušterije ugurati bez ovakvih neugodnosti.

Nema očite veze s tekstom, ali naletjeh na ovaj blog priljepljen za banderu na tramvajskoj, pa možda nekog zanima za što ljudi upotrebljavaju ovaj alat mwburning

- 23:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.10.2004., četvrtak

Pro forma

Zadnjih godina me je poprilično držala RPG groznica u svom digitalnom obliku. Iaka sam još davnih dana prošao Lands of Lore i bacio oko na još pokoji naslov rađen po D&D licenci, nije me tih dana pretjerano uzbuđivalo klikanje gumbića za napad i/ili spellcasting ispod tada popularnog prozorskog okvira. Ono što me je zarazilo, kao uostalom i mnoge druge, je naravno bio fenomenalni Baldur's Gate. Temperatura je potom bila brižljivo održavana mutacijama virusa, popularno poznatim pod imenima Planescape: Torment, Icewind Dale I i II, Baldur's Gate II, pa novom i dotad nepoznatom sortom specificiranom kao Fallout I i II i nakraju iskomercijaliziranim, ali ipak odličnim SW: KOTOR-om. Ono što je bilo karakteristično za sve infekcije iz porodice AD&D, je da sam Lawfull alignment grupu simptoma u pravilu dobivao jedino paralelno uz Paladin class. Napravivši na trenutak usporedbu s onim što mnogi od milja zovu stvarni život postaje mi sve jasnije i zašto.

Naime lawfully aligned likovi iz te priče, osim što vrlo često imaju nastavak evil, u pravilu spadaju u podgrupu picajzle. Neki od njenih najistaknutijih članova su svakako odvjetnici. Oni se rangiraju prema svojoj sposobnosti da budu veće picajzle od svojih kolega, unutar labavo postavljenog i nejasno definiranog seta pravila. Posebno su cjenjeni oni koji su uz to dobri u disciplini lov u mutnom. U hrvatskom pravosuđu su se istina pomalo uljenili, s obzirom da im je dovoljno zavlačiti dok ne nastupi zastara slučaja i ubrati honorar. Ali nedostatak kreativnosti ih u mojim očima ne čini ništa pozitivnijim likovima. Oni manje vješti naravno završe u administraciji i tu su noćna mora svakoga tko pokušava nešto obaviti u law defined okvirima. To su likovi čiji je osnovni posao pregledati vašu dokumentaciju i smisliti koji dokument ili pečat na istom vam fali, pa da vam zbog toga odbiju zahtjev. Istina to bi se u većini slučajevima dalo rješiti s jednom centraliziranom bazom podataka i par klikova mišem, ali što bi onda bilo s desetcima ( ako neko misli da tu treba stajati desecima, nek mi se javi na mail pa ću mu reći gdje da si kupi korektor s kojim će mu sve biti za pet, ako ne scrolla) tisuća aparatčika čiji je posao da vam piju krv na slamku.

Niža sorta su njihovi minioni iz roda šalterski službenik vulgaris domestica, koji se svim silama nastoje ugledati na gazde. Osim niže vrijednosti pod INT atributom, tipični znakovi raspoznavanja su bezobrazno ponašanje i čvrsto uvjerenje da ste vi tu zbog njih, a ne obrnuto. Jedan od bezazlenijih oblika njihove ideje reda i zakonitosti sam imao prilike vidjeti kad su tek uveli brojeve u pošti. Ulazim ja u spomenutu ustanovu, ni ne primjećujući novopostavljani aparat i prilazim praznom šalteru za kojim se dosađuje stvorenje iz gore spomenute životinjske vrste. Pružam mu kovertu za frankiranje, na što me ono mjerka pogledom inače rezerviranim za netom ugaženo govno na đonu cipele i bulazni nešto o nekakvim brojevima. Meni nije baš jasno o čemu ono tako stoički pokušava komunicirati, ali mi je jasno da stojim pred praznim šalterom, na kojem ono iz nekog razloga odbija prevući marku preko spužvice i zaljepiti je na kovertu. Cjeli incident završava mirno, s obzirom da je meni ubrzo dopizdilo, pa sam otišao do kioska na kojem su se tada već mogle opet kupiti marke. Ali probajte u takvoj situaciji objasniti onome s druge strane stakla, da mu ne treba imovinska kartica vaše dvadeset godina pokojne babe za to što tražite, te da stoga nema ni smisla da s njom idete na šalter 3J prozorčić 12C i obilazite šaltere između, redosljedom obrnutim kretanju kazaljke na satu, dok se ne vratite do njegovog. Pa ćete vidjeti kakav tretman zaslužuju anarhisti u pravnoj državi.

Nakon toga ne može čovjek a da se ne raduje ugledavši obećani E-goverment na djelu. Nakon svih tih silnih uloženih sretstava, danas dnevnik sa svake sjednice vlade, prenosi pačiće kako blenu svaki preko svog LCD-a. I elektronsko glasanje (zainteresirani za nabavku korektora i olovke također mogu na mail) u saboru nakon samo par godina ne zvuči više kao teški SF. Uz malo sreće možda će već naši unuci moći obaviti npr. vađenje dokumenata na jednom šalteru, u roku kraćem od današnjih par tjedana. E to će onda biti novac zbilja dobro potrošen.

- 22:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

11.10.2004., ponedjeljak

Neznani heroj
što sanja o slavi
vitez s panonske ravni
što jezdi u magli

Šampion svjetla
čovjek iz sjene
zavisti vatre
žderu mu duh

Njegove oči
najdublji zdenci
hladnoćom kobre
gutaju put

Štit mu od bjesa
oklop od tuge
perjanica sjete
teče uz vrat

At mu zvan čežnja
za skok preko duge
Od boli i strepnje
satkan mu plašt

Kopljem od snova
stremi put zvjezda
ko miljenik sreće
bezglav i mlad

Na polju od jala
zavijen u tminu
pred troglavim zmajem
išće svoj merak

Slomljenog tijela
sad k'o i duha
na Hadovom skutu
svlad'o ga san

Sleđen je krik
u grobnoj tišini
zvjezdano nebo
pokrov i barjak

Mjesto herojskog epa
epitaf "Moćan bješe pali"
gdje pjesma bi tekla
muk žubori sad

Poezija nikad nije bila moj par rukava. Nisu me doticali ti stilizirani reci, koji su virili sa stranica školskih udžbenika. Nisu mi šaptali fraze koje su bubalice s žarom u očima ponavljale za profesoricom, oduševljenom bistrinom svojih malih ogledala. Pokazali su mi da mogu biti i opasni. Jednog dana kada sam konačno izašao iz srednjoškolskih klupa. Posljednji put sam pisao pjesmicu na jednoj čestitki, prije sada već skoro pet godina. Još uvjek me progoni, prenjeta arkom sjećanja na listove mog prvog i posljednjeg dnevnika. Obilježenog vrlo prikladnim natpisom "only for girls" na koricama posutim cvjetićima. Dobro nije ispao only for girls, makar ih tamo ima i previše. Dobio sam poriv da napišem još jednu povodom današnjeg dana. Zaslužio je valjda, ne događa se često. Nije rodoljubna niti ljubavna, koliko god se to činile jedine kategorije. Posvećena je porazu, bez sladunjavih riječi i ispraznih tješećih fraza koje se tu obično vole naći. Bez moralnih pobjednika i viših ciljeva. Samo grč u grlu i suza u oku koja ga prati! Ne zamara se s "proći će". Naravno da će proći. Sve prolazi! Proći ćemo i mi! Zaboravljeni nakon par kratkih godina, kao da nikada nismo ni postojali! Proći će i ovaj svjet, ništa trajniji od daška povjetarca koji uspjeva na trenutak uskovitlati magle vremena. Sic transit gloria mundi. Perspektiva tu nije faktor koji izvlači. Svi mi gubimo ovu igru na kraju!

- 12:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.10.2004., subota

Opća (ne)kultura

Pitanje za milion dolara na Who want's to be millionaire. Koja buba je izazvala prvi kompjuterski bug. Sad nagrađivanje znanja savršeno beskorisnih informacija, je princip na kojem počivaju praktički svi kvizovi kugle zemaljske. Ali to je vjerovatno prvi put da je neko nudio pola miliona dolara za jednog moljca. Koja je poruka toga? Blenite u tv, gutajte novine, mrcvarite se s Milom. Nikad ne znate kad vam gomila beskorisnih sranja koju tako upijate može dobro doći. Možda baš vi postanete milioner, ako budete znali prosječan volumen ejakulata vinske mušice.

Da stvar bude ljepša, raspolaganje takvim informacijama označava se popularno pojmom "opća kultura". Pod tu "kulturu" naravno spada i zgražanje nad nečijim nepoznavanjem iste. "Ne zna koliki je kut između magarčevih jaja, haha koji kreten, ja to znam ko vodu pit (bez apostrofa)"! Ispada da je Pavlov sasvim lijepo shvatio princip, a Orwell ipak polagao previše nade u ljudski rod, kad je pretpostavio da je potreban veliki brat, koji aktivno nadzire s one strane ekrana, da se neko zaljepi za isti. Sve što je trebalo napraviti, je uvjeriti po prirodi lijeni ljudski rod da od toga nešto dobija i svi će skočiti s entuzijazmom na aktivnost koja se i tako sastoji od izležavanja i puštanja mozga na pašu dok se propagandne poruke urezuju u korteks.

Zašto bi to odgovaralo stereotipnim organizacijama iz sjene nije neka misterija. Ne samo da prema potrebi mogu prošvercati dezinformaciju koja im odgovara, hordama ovisnika koje se pripremaju za sljedećeg Milijunaša ( :-) neću sad opet o jeziku ), već usput mogu biti sigurni da se oni ostatak vremena ne bave nečim korisnim. Dvije muhe jednim udarcem. Odnedavno je i na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, kriterij za upis test opće informiranosti ili kako već tu sramotu zovu. Na kraju krajeva, moglo bi se pokazati krajnje opasnim primiti na studij filozofije ili politologije, nekog ko je zapravo sklon konstruktivnom razmišljanju. Ako se kao kriterij postavi buljenje u tv i novine, onda mogu biti poprilično sigurni da će kandidati na vrhu liste biti ne samo blaženo oslobođeni te iritantne osobine, ne stignu ljudi od silnog općeg informiranja, ako ništa drugo. Već i da imaju dražesnu osobinu plesanja kako frulaš svira. I nastat će se još jedna generacija "intelektualaca" čiji će domet eventualno biti čestitanje samom sebi na nadasve lukavim analizama kakav to svijet u stvari jest. I nonšalantno slijeganje ramenima nad opće kulturalno poznatoj činjenici o nepromjenjivosti istog!

- 13:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>