Grgurevo u Zlatnoj dolini (12.03. - dan grada Požege)...
grgurevo by Wolf
moja Slavonija nije ravna kao što se u pjesmama pjeva... moja Slavonija je dolina okružena prekrasnim gorskim prstenom i ako pogledaš u sunčano jutro prema jugu, vidjet ćeš dragulj - Požešku goru kako se obasjana sunčevim zrakama preljeva u bojama ametista, jantara, smaragda...
stari Rimljani prozvaše ju Vallis aurea, Zlatna dolina, možda zbog zlatnog klasja, no vjerojatnije zbog sunčevih zraka zarobljenih u kapljicama zlatnog vina iscijeđenog iz trsja što rodi na obroncima...
a davno, davno, ove je brežuljke oplahivalo Panonsko more, sve dok se jednog dana nije istočilo, ostavljajući za sobom školjke i plodnu zemlju... na sjeveru, tik ispod gordog Papuka i danas iz zemljine utrobe izvire život, nepresušan izvor tople vode...
kad su Turci u svom osvajačkom pohodu u 16-om stoljeću osvojili i Zlatnu dolinu, nije čudo što su baš Požegu izabrali za sjedište svog sandžaka... potlačena zemlja je krvarila... sve dok nije uzavrela slavonska krv, a hrabri fratar Luka Ibrišimović -Sokol povede zadnju bitku protiv neprijatelja... 12. ožujka 1688. godine, na Grgurevo, Požega je opet postala ponosan grad svog slavonskog naroda...
kad danas topovi zapucaju na Grgurevo, ne boj se, to žitelji Zlatne doline slave svoju slobodu... danas su to mali mužari, s ljubavlju rađeni, na ponos svojih vlasnika koji ih svake godine brižno uglancane donose na svečano postrojavanje pred povijesnu građansku stražu i Trenkove pandure, a onda odnose u vinograde, pune barutom i papirom i ispaljuju plotune trudeći se da baš njihov najjače odjekne, dok se zvuci tamburice ore ispred kapelice svetog Vida na vrhu Požeške gore... miris kotlovine i pečenih kobasica širi se vinogradima, a vinom se nazdravlja... i što se više čaša ispija, to su češći i glasniji plotuni iz topova...
i kad se nad grad lagano počne spuštati noć, na brdu sjaje svjetla iz prozora vinogradarskih kućica, širi se miris baruta i već čudno zapetljane riječi pjesama odaju da se previše vina ispilo... pitam se da li je hrabri fra Luka mogao zamisliti koliko će se vina, stoljećima nakon njegove smrti, u njegovu čast ispijati...
veliki top u mojoj kući ne puca s brda, on je samo podsjetnik na povijest i sniva u sjeni, na dnu stepenica, a tu je i i jedan maleni, koji također zna puknuti u čast fra Luki… svojevremeno je bio prava atrakcija na smotri topova kao najmanji, danas se kočoperi na polici sa drugim simbolima grada…
veliki i mali by maslačkica
na polici by maslačica
više o Grgurevu:
Nesigurnost zbog udara osmanskih akindžija od kraja 14. st. izaziva gospodarsko propadanje i iseljavanje starosjedilaca požeškog kraja. Dotadašnje opkope oko Požege zamjenjuju u 15. st. izgrađeni bedemi, koji ipak nisu uspjeli obranili naselje. Grad je funkcionirao sve do tridesetih godina šesnaestog stoljeća, kada je u njemu 110 kuća i 15 dućana. Godine 1537. Požegu su osvojili odredi smederevskog Mehmed paše Jahjapašića.
Požega je tijekom stotinu i pedeset godina duge osmanlijske vladavine bila sjedište sandžaka, najvažnije upravno i vojno središte Slavonije. Od smirivanja prilika na granici prema banskoj Hrvatskoj, povećava se broj stanovnika i Požega, sada kasaba, dobiva zamjetniju muslimansku zajednicu. Velik broj građana su obrtnici, a 1579. g. u gradu postoji 160 dućana. Mnogi od njih smješteni su na središnjem trgu, kojeg turski izvori zbog neobična izgleda opisuju kao "jajoliku zemlju". Iako su osmanske kuće uglavnom drvene, pokrivene šindrom, kroz požešku je kasabu prolazio vodovod. Najnovija istraživanja turskih izvora potvrđuju zapis Pavla Rovinjanina iz 1640. g. koji izvještva da je u gradu zamjetio 14 džamija i mesdžida, manjih bogomolja.
Pogibija požeškog sandžakbega pod Siskom 1593. g. najavila je početak kraja osmanlijske vlasti. Muslimanska elita više se ne upušta u pljačkaške pohode preko granice, a kršćansko stanovništvo uživa velike povlastice.
Iznenadni noćni udar odreda fra Luke Ibrišimovića Sokola 1688. g. na tri tisuće Osmanlija koji su se pokušali vratiti u Požegu, koju su napustili nekoliko mjeseci ranije, i danas se slavi kao dan oslobođenja grada. I u oslobođenju od turske vlasti Požeština je, u koju se Osmanlije još jednom vraćaju, odigrala stožernu ulogu u Slavoniji.
Na dan Sv. Grgura 1688. g. Franjevac Luka Ibrišimović pobijedio je s Požežanima nadmoćniju tursku vojsku predvođenu Bršljanović-agom, protjerao Turke i oslobodio od njih Slavoniju.
Spomenutom pobjedom ušao je ovaj Franjevac u narodnu legendu, a car Leopold nazvao ga je "Sokolom" dok se brdo na kojem je održana glasovita bitka nazvalom - Sokolovcem.
Evo što o toj glasovitoj pobjedi kažu povjesni izvori s kojima se prepliće legenda i narodna pjesma: "Tek što su okopnjeli posljednji snjegovi mjeseca veljače 1688. zaposjedne velika turska vojska brežuljke oko grada Požege iz koje su Požežani predvođeni fra Lukom ranije (u listopadu 1687.) istjerali Turke. Čuvši da su se Turci kradom primakli gradu, čak njih 3 000, odluči se Luka na obranu. Kao već iskušani u borbama protiv njih, znao je da bi opsada grada bila najgore rješenje za branitelje. Zato se odluči da prvi napadne Turke i tako ih iznenadi. Prikupio je četu odvažnih Požežana i čekao svoj trenutak. U ranu zoru na Svetoga Grgura dok su tmina i magle sakrivale brijeg na kojem se ulogorila turska vojska, primicala se četa hrabrih Požežana predvođena svojim brkatim fratrom. Kada su ih Turci primjetili, bilo je kasno. Razvio se ljuti boj. Probijao se Luka svojim sabljom kroz redove janjičara do agina šatora, što je narodni pjesnik ovako opisao:
"Kad je Sokol četu sakupio
Lijepu četu lijepih junaka,
Besjedio i četi govorio:
Djeco moja mlada sokolići,
Sutra ćemo gorom udariti,
I na Turke silno navaliti.
Dok su Turci još nepripravni,
Nepripravni za boj neuredni"
"Pogiboše age i spahije
Janjičara ni broja se ne znade."
"To govori, pak se problači,
On mi svlači od mejdana ruvo,
Pa oblači misničko odilo,
Da zahvali Bogu i Mariji,
Što j´ od Turak´ zemlja očistila"
Kao uspomenu na tu bitku u Požegi se od davnine svake godine na Grgurevo održavaju svečanosti u gradu i Požeškom vinogorju, gdje se pucanjem iz mužara i veseljem podsjeća na taj davni događaj. Nedavno je osnovana i udruga "Sv. Grgur" koja održava i obogaćuje ovaj događaj. Fra Luki podigli su Požežani 1893. godine spomenik pred sadašnjom katedralom Sv. Terezije.
skinuto sa službenih stranica grada Požege...
za namjernike koji požele navratiti, tu je program proslave
|