/ Dnevnik volonterskog zatvorenika

ponedjeljak, 11.10.2010.

Katkad nema dalje

Stajala sam i gledala u tu rijeku, kako nosi sama sebe ispirući se smeđim valovima, i pomalo je zaborav nadjačavao stvarnost, bila sam sve ono što nikada ne bijah, sugovornik kakvog nikada ne poznavah, u isto vrijeme, ali nesvjesno, jedna podvojenost, potpuni kontrasti, utučenost zamijenjena blago prelazeći ka poletnosti, obje tako neophodno istinite, baš kao skupljene usne u procesu razvlačenja, sve do šiokog osmijeha koji lomi u potpunosti unutrašnje nestabilnosti i vanjske podražaje s karakteristikama sujete.

- 20:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.