Dnevnik volonterskog zatvorenika

Svakako se čini da moram
preživjeti
unatoč čežnji
evo je slabost izvan svega
i moram se hraniti i pojiti
pa kad kupiš ovu knjigu
na samom ćeš gubitku
svoju naći spodobu
ružni smo kao mrlje
u zelenoj peripetiji
tamo pod primorenim oblacima
u smiraju dana
čuje se jedino
proklamacija
hobitska ispod zvijezda

NEDJELJNA VARŠAVA

Skupa jela u kojima uživaju
ružni ljudi
jela kojima trate cijelo nedjeljno poslijepodne
za vrijeme kojega kiša ispire
njihove stope sa pločnika.
Opuštajuća atmosfera
za one koji ne znaju što je umor
a što kazalište
ali odlaze i dolaze opet
tamo i ovamo
glazba koji godi
budalama
koje nisu slušale Satie-a
i sada od boli kiša se
prepušta snijegu
nešto je jauknulo
ali nitko nije priskočio u pomoć
pišem ovo za ljude, koji neće doživjeti Tvoj osmijeh
tebi, koji znaš
da je hrana samo energija
za hodanje po kiši
moja je porcija preda mnom
jako malo svega
za jako malo novaca koji ponudiš

vaši trbusi su veliki baloni
jedite
o čem uopće možete govoriti

Voljela bih napisati najbolniju pjesmu
nešto poput: prsti mi se slamaju
pri pomisli na
sreću,
pišući ovo.
Ali ne: moji udovi odumiru
uz vriske i dernjavu, nesavladive,
ove nesnosne stambene prostorije
suvišno je i pitati se: zar mi ovdje živimo?
Još uvijek
kao tada.
Ni na što ne nalikujem, moja je koža
svakim danom svE
samo ne nalik koži,
Koža jedne lijepe dvadesetjednogodišnje djevojke.
Ali gledaj me dok se skidam pred tobom,
ne odvraćaj pogled i ne spuštaj kapke
Čitaj moju nutrinu
i zaključi o količini boli
kroz ove površinske rane koje se pretvaraju u ožiljke,
kroz ovo što se još dA
vidjeti.
To što je preostalo,
kako imenovati?
Čujem tišinu i vidim: znam,
nema se što dodati.
Ovaj je san u meni
tako živ
da se divim svekolikoj izgubljenosti – o, nadmoćna
težnjo
tko te dozvao daleku,
mojim tihim glasom
Zar si baš mene toliko čekala
prebrzo si mi prišla:
nježno, poput poljupca

majčinog ili gutljaja mlijeka
s njenih grudi.

Jerzy Górnicki; Wiersze
ŚWIATŁO

Noc ma wymiar strachu,
czarnych myśli i snów proroczych.
Krzyk Muncha gasi świece,
zapach przegniłych kwiatów
rozlewa się w ciemności.
Światło jak skalpel rozcina skórę,
okrzyk życia wyznacza
czwarty wymiar samotności.
Gdzieś, daleko za horyzontem,
Słoneczniki Vincenta łapią słońce.
Jego szaleństwo jest kolorowe,
pełne światel łamiących kształty
rzeczywistości szarej i brudnej.
Na szczytach gór zwrócone w gwiazdy
teleskopy szukają śladów życia,
umierający patrzą zawsze w niebo
z tą samą nadzieją od wieków.

Warszawa, czerwiec 2002


Jerzy Górnicki; Stihovi
SVJETLO

Noć ima razmjer straha,
crnih misli i snova proročanskih.
Munchov Krik gasi svijeće,
miris truloga cvijeća
razlijeva se u tami.
Svjetlo kao skalpel reže kožu,
Uzvik života označava
četvrti razmjer samoće.
Negdje, daleko za horitontom,
Vincentovi Suncokreti hvataju sunce.
Njegova je ludost šarena,
puna svjetala koji lome oblike
stvarnosti sive i nečiste.
Na vrhovima gora upereni u zvijezde
teleskopi traže tragove života,
oni koji umiru gledaju uvijek u nebo
s tom istom nadom od vijekova.

Varšava, travanj, 2002.

Kad me pokopaju,
Zapravo ne, ne želim biti pokopana
Kada me spuste u tu vječnu vodu,
Nepretočivo more
Hoću li osjetiti brzinu pada i
Prodor kroz površinu

Hoću li
Osjetiti
išta?

Stajala sam i gledala u tu rijeku, kako nosi sama sebe ispirući se smeđim valovima, i pomalo je zaborav nadjačavao stvarnost, bila sam sve ono što nikada ne bijah, sugovornik kakvog nikada ne poznavah, u isto vrijeme, ali nesvjesno, jedna podvojenost, potpuni kontrasti, utučenost zamijenjena blago prelazeći ka poletnosti, obje tako neophodno istinite, baš kao skupljene usne u procesu razvlačenja, sve do šiokog osmijeha koji lomi u potpunosti unutrašnje nestabilnosti i vanjske podražaje s karakteristikama sujete.

tribine vrište
prazne
a vrište, ipak
unatoč kiši
glasnijoj
utrka
sjedim
brojim šavove
sudim
smijem
otkad to?
ima nešto jače
prozor je otvoren
kapljice kližu senzualno
ali kiša ne ulazi u prostor tribine
dok vrisak se širi
uspijeva
izlazi iz prostora
i evo ga
nadmoćan je

zbogom, ljudskosti

inšalah!
vrijeme je za zbogom
zabava je gotova
jer smijač umire
a jedan anđeo plače
ljudskosti, zbogom
tvojoj vječnosti
prodala dušu da nahraniš
vlastitu sujetu
fantazije i laži

kap si u kiši
samo broj, bez imena
a to ne vidiš
i tomu ne vjeruješ
na kraju dana
iglica si u sijenu
potpisala si i zapečatila

i sada ćeš se suočiti!
, ljudskosti, zbogom

budi na svom putu
do widzenia, przyjacielu,
postoji kazna koja se
plaća
za sve ego-karte dobivene
svijet koji si stvorio, nestao je

kap u kiši
broj bez imena
a ne vidiš
i ne vjeruješ
na kraju dana
iglica u sijenu
potpisano. zapečačeno

a sada ćeš se suočiti!
, ljudskosti, zbogom

u tvojim očima
nazirem kraj vremena
ništa nas više ne može promijeniti
i nitko nas ne može spasiti
od nas samih

A sada, suoči se!
ljudskosti

so who wants to jump?

comon people, its free so
you dont have so many reasons
not to jump to
jump
in so jump
in

jump

Ako povučem?
Hoće li zasjati?
Kroz slomljen krov?
Kiša, taj jedini podražaj?
Je li danas dan?
Kad palim svijeću i?
Poželim vrati se?

Znao sam.
Što ću ti reći.
Proklizila si mi.
Kroz prste.
Preostaje mi istina.
O kojoj mi lažu.
Stvaram umjetnu noć.
Je li danas dan?
Molim te obećaj
Da ne bih te izgubio.
kad bi postojala.
Kad poželim
otkuda god
vrati se?

Dani?
Otežavaju
Noći?
Čekanja na
Mogućnost sretanja
u snu.
A kako zaspati?

Ako se ne raspolovim?
Sjećanja ostaju čista?
Odlaziš,
a ja moram.
Ostajem ovdje.

Daleko je blizu.
Neću pitati više.

Vrata moraju ostajati
otvorena
Za tebe ako
Vratiš se?

Dani?
Odugovlače
Svaka noć, strepnja
Čekam
Mogućnost sretanja?

U snu?

I ponekad,
Tu si
I pričaš mi
Prizivam jutro, da mogu se
Zakleti kraj mene si


Dobro je ovdje…
Tu sam.
Vrati se?