kršćanska-curka

A, pogledajte što sam našla na jednoj internet stranici!!

‘’Nedavno se na naslovnici Večernjeg lista pojavio naslov: "Mladima uzor Isus, Todorić i Mesić". Nije se radilo o istraživanju provedenom na velikom broju studenata već o razgovoru s desetak brucoša, a uz navedenu trojku tu su se još našli i nečija baka, Tito, Bill Gates...

Dok o Todoriću, Mesiću i Gatesu svaki tjedan izađe pokoji članak ili vijest čini se da se Isusu medijski prostor otvara tek za Božić.

Križ je realnost
u svakome ljudskom životu.
Ali sve manje ljudi
izlazi s njime na kraj.

Više ga ne prihvaćaju,
ne mogu ga podnijeti.

A ipak, izbora nemaš.

Ili ćeš nositi svoj križ,
ili će te križ satrti.
A nosit ćeš ga moći
jedino ako naučiš
shvaćati smisao i zadaću križa.

Križ će te vratiti natrag k tvojoj istini,
k onoj pravoj mjeri siromašna,
slaba, ranjiva,
malena ljudskoga djeteta.

Križ je kao antena
preko koje ti Bog šalje svoju poruku.
Pogledaj na križ Velikoga petka.
On te neće osloboditi tvoga trpljenja,
ali će te otkupiti
od besmislenosti trpljenja.

Pobrini se dobro za svoje tijelo, ali se prije svega pobrini za svoje srce i svoj duh.


Phil Bosmans

«Ja sam Put i Istina i Život!» (Iv 14,6)



Tumaram bez cilja, misao tupa.
Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:
- Gospode, gdje se nalazim? U pustinji?
- U pustinji!
- Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?
- Hodeći!
- Zar i padajući?
- Da, i padajući i posrćući i puzeći…
- A izranjenost mojih nogu?
- Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag. Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.
- Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?
- Hodeći, nikako drugačije. Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći. Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
- A što s mojom umornošću? Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.
- Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put. Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…
- A noć, divlje zvijeri, utvare?…
- Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost. Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš. To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…
- Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću. I pustinju i tmine i strah biram. Biram sve što vodi k Tebi:
makar izgledalo da nikakva smisla nema
makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru
makar mrklina bila tamna kao grijeh
makar sve izgledalo privid…
Biram hod!!!
Jer Ti si u Hodu - k meni,
A ja u hodu – k Tebi !!!

Prolazeći poljem, neki čovjek susretne nekakvog čudaka koji je vezao uže za deblo ovećeg stabla. Jedan kraj svezao je sebi oko pasa, a drugi, na kojemu je bila omča, pokušavao je prebaciti oko grane.
"Što to činiš?" upita ga prolaznik znatiželjno.
"Vješam se", odgovori onaj.
"Na taj način?" u čudu će prolaznik. "Moraš glavu staviti u omču!"
"Pokušao sam"; reče čovjek, "ali onda me guši."

Mnogi bi ljudi željeli činiti nešto veliko, ozbiljno, važno i odlučujuće. Ali oni ne žele prihvatiti i posljedice svojih odluka. Životna mudrost sastoji se upravo u tome da se odmjere posljedice onoga što smo odlučili učiniti.

Za mnoge je ovo vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. to je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce.
"Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božije". U Došašću dano nam je da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

No Došašće je kao pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda. "Punina vremena je nadošla i proroštva su se ispunila. Sveti nad Svetima prima naše tijelo da već jednom grijehu bude kraj, da bezakonje prestane, a pravednost i blagi mir da zavlada svuda. O, da ga barem mi spoznamo i ljubimo kako On to zaslužuje! Da, oko toga treba nastojati, da nas uzmogne i On nadariti i obogatiti milostima svoga dolaska". Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

A ,evo opet jednog moga podužeg posta !! :-)

Sveto pismo kaže da je Isus naš Prijatelj i Pomoćnik

Dva škotska dječaka jednog su jutra u šetnji dospjela do stijene koja se uzdizala nad morem. Dok su tako stajali i uživali u prizoru slušajući šum valova koji su u dubini udarali o stijenje, začuli su u daljini zvuk lovačkog roga. Pratio ga je lavež pasa i topot konjskih kopita.
To lovci progone lovinu, pomislili su. Bili su u pravu. Iz grmlja je iznenada izjurio jelen, tresući se od strana. Bilo je očito da su baš njega lovili. Dječaci su promatrali kako je jelen zastao na rubu stijene, kao da se predomišlja da li da skoči u more. Kako su poželjeli da mu pomognu! Kao da je donio kakvu odluku, jelen se hitro okrenuo, pojurio duž stijene i uskoro im nestao s vidika. Znali su da će se lovci ubrzo pojaviti.
- Što ćemo reći ako nas pitaju na koju je stranu jelen otišao? - progovorio je mlađi.
- Možemo reći da nemamo pojma, - odgovorio je stariji.
- Ali, to bi bila laž, - usprotivio se mlađi, - mi ne želimo lagati.
U trenutku kad su se lovci pojavili, stariji se dječak sjetio što bi moglo riješiti problem. Lovci su upitali dječake jesu li vidjeli jelena i na koju je stranu krenuo.
- Nije pošteno da to nas pitate; mi smo na njegovoj strani! - odgovorili su dječaci.

Jednostavna priča, ali kako temeljito opisuje Kristovu skrb za Njegov narod na Zemlji. I kako točno! On je na našoj strani.
Nije li to utješna pomisao i zoran prikaz onoga što Isus želi učiniti za nas? Psalam rječito govori o Božjoj ljubavi prema nama, o Njegovoj neprekidnoj brizi i o Njegovoj spremnosti da se usprotivi moćnim silama zla kad navaljuju na nas.
Tko bolje pozanje sukob u koji smo uključeni i neprijatelje kojima je cilj da nas unište? Bog je trideset i tri godine živio među ljudima kao čovjek. Bio je kušan u svemu u čemu smo i mi kušani. "Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji."
Nisu li to prekrasne riječi: "On može!" Bogu ništa nije nemoguće!!
Pogledajte kako je Isus stao na stranu bespomoćnih i zbunjenih dok je živio na Zemlji; nije mogao ni jednog trenutka ostati po strani i promatrati da nekoga zlostavljaju ili izrabljuju.
Pogledajte kako je podigao glas kad su lukavi spletkari htjeli kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu. On je stao na njenu stranu. "Ni ja te - reče Isus - ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više."
A tu je bio i onaj mladi čovjek kojega su isključili iz sinagoge zato što je branio Krista pošto mu je On vratio vid. Isus je čuo da su ga izbacili, i potražio ga. Potrudio se da pruži podršku i utjehu čovjeku koji je ostao sam. Čak su ga se i njegovi roditelji odrekli, piše u izvještaju.

Kad god je neka prigoda zahtijevala da se pomogne, Isus je nešto morao poduzeti. Došao je da stane na našu stranu, na stranu ljudskih sinova i kćeri, kad se sve urotilo protiv nas!
Tako se Isus uvijek odnosio prema čovjeku - uvijek je stao na našu stranu.
I danas je tako. Isus se nije promijenio - "isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti" .

Kako je dobro imati Isusa na našoj strani! Čak i onda kad izgleda da je sve protiv nas, nemojmo klonuti.
Nevjerovatne stvari se događaju kad je Bog na našoj strani. Onda se događaju čuda. Bog ima svoje načine da postigne ono što je nemoguće.

Bog nas ljubi "vječnom ljubavlju" . To je sigurnost spoznaje da imamo moćnog Pomoćnika koji nam je naklonjen. Apostol Pavao pita: "Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?" Mogu li nam "nevolja... tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao ili mač" uskratiti ovu sigurnost? Nikada, kaže apostol u tekstu koji predstavlja najveću pohvalu Kristovoj moći i posredničkoj sili, zabilježenu u Svetom pismu: "Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu."
Kakav divan Bog, kakav Spasitelj!

On je na našoj strani! Ne bismo li se i mi trebali potruditi da budemo na Njegovoj strani?

Koliko se često, na plavom nebu, pojavljuje duga,
Toliko se i na mom radosnom licu pojavljuje tuga.

Sav nemir i veliki strah moj
Uzeo si na krvavi križ svoj.

Moje srce, nekoć hladno i kameno,
Sada je dahom tvojim iscijeljeno.

Kroz sve borbe i beskrajan očaj,
Ti pružaš probodene ruke svoje u zagrljaj.

Život svoj za život moj daješ,
Svu prljavštinu i grijeh moj kaješ.

Nekoć mrtav, osjećah se robom,


Sad ponizno želim hodat s Tobom.

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.
Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.

Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.

Siniša Glavašević

Uvijek mala, no tako velika,
Ne vidi se, ali svi za nju znaju.

Uvijek je iskrena,
Jer znam odakle dolazi.

Dolazi iz srca, srca mog,
Srca promjenjenog.

Ona svijetli jer je obasjana,
Obasjana ljubavlju.

Gdje je ona tu je i ljubav,
A gdje je ljubav tu je Bog.

Bog je ljubav i daje svijetlo
Po Sinu svom, svakome čovjeku.

Svjetlo koje stvara iskru,
I daje ljubav vječnu.

I prebiva u poniznom srcu,
I širi svjetlost beskrajno.

I da, sada znam,
To je iskra ljubavi.

Dječak koji je živio sa svojim roditeljima dobio je svoga "brata". Njegovi roditelji više nisu mogli imati djece i odlučili su da odu u dom za napuštenu djecu i posvoje jedno dijete te tako sebi i njemu uljepšaju život. Tako su i napravili, jednog dana su sjeli u automobil i krenuli u dom. Od mnoge djece izabrali su dječaka izrazito lijepog lica sa kratkom crnom kosom. Bio je to dječak tek nekoliko mjeseci star.

Njihov sin je dobio brata i brinuo se za njega, igrao se s njim, dijelio sve sa njime...

Dani su prolazili, godine su prolazile...

Jednog dana dva brata su se upustila u ozbiljnu raspravu.

Stariji sin je rekao svome posvojenu bratu: "Znaš, mene moji roditelji ipak više vole od tebe, ja sam doista njihov pravi sin, mene je moja mama rodila i zato me sigurno više voli nego tebe. Tko zna čiji si ti sin, čije si ti dijete?!"

Njegov brat ga je pogledao i nakon kraće stanke rekao: "Znaš kada su tvoji roditelji došli u dom za napuštenu djecu, od svih klinaca koji su tamo bili oni su baš izabrali mene, od 20-tak djece oni su baš izabrali mene, a tebe dragi moj brate oni nisu mogli izabrati, ti si se jednostavno rodio i takvog su te morali prihvatiti, ali mene su izabrali, mogli su uzeti i dijete koje je ležalo u krevetiću pored mene, ali ne, oni su izabrali baš mene".

I tu je njihov razgovor završio.

Vjerujem da ti ova priča govori isto ono što i meni...

Bog je od mnogih ljudi na ovoj zemlji izabrao tebe i mene, izabrao je nas da mu služimo i da radimo za njega. Sviđalo mu se i tvoje i moje lice, dopala mu se naša kosa...

Bog je izabrao tebe i mene i upravo zbog toga nas toliko voli i ima strpljenja sa nama.

Bog je izabrao tebe, Bog je izabrao mene...

BOG NAS JE IZABRAO!!!

TV je pastir moj,
moj duhovni rast on mi uskraćuje!
On čini da sjedim i ne radim ništa.
Radi imena njegova.

On uzima sve moje slobodno vrijeme;
i spriječava me da izvršim svoje kršćanske obaveze.
On mi daje mnoge emisije da gledam;
On obnavlja svijetske misli u meni.

On me spriječava da čitam Riječ Božju.
On me vodi putem obilaženja bogoslužja
i čini da ne radim ništa za Kraljevstvo nebesko.
Da, ako budem živio i sto godina.

Ja ću gledati moj TV, sve dok on radi.
On je moj blizak prijatelj;
njegove slike i zvuci utjeha su meni.
On mi pruža zadovoljstva i spriječava me,
da ne pružim to dragocjeno vrijeme svojoj obitelji.

On puni moju glavu idejama,
koje su u suprotnosti sa voljom Božjom.
Zaista, zbog svih žrtvovanih sati,
neću primiti dostojnu nagradu pred Kristovim sudom;
Bojim se, da zbog TV ljepote odbacujem poziv,i mogućnost da u Njegovom domu prebivam zauvijek!

Neki su kao tačke - treba ih gurati.
Neki su kao leteći zmajevi - ako ih ne držiš na užetu, odletjeti će.
Neki su kao mačići - moraš ih stalno gladiti da bi bili zadovoljni.
Neki su kao lopte - nikada ne znaš kamo će odskočiti.
Neki su kao prikolice - treba ih vući.
Neki su kao krijesnice - malo svijetle, pa se ugase.
Neki su kao baloni - puni zraka, nikad ne znaš kad će puknuti.

Pazi na svoje misli, jer će postati riječi.
Pazi na svoje riječi, jer će postati djela.
Pazi na svoja djela, jer će postati navika.
Pazi na svoje navike, jer će postati karakter.
Pazi na svoj karakter, jer će postati tvoja sudbina.

Kakav si ti kršćanin?

Molimo te Gospodine
podaj nam cigle mudrosti,
žbuku ljubavi,
beton zajedništva
ojačan armaturom Duha svetoga
i crijepove nade,
ne zaboravljajući pritom
da su temelji vjere najvažniji.

"Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem."
(Sv. Augustin)


Osmjehneš li se djeci, ona uzvrate osmijehom. Osmjehneš li se odraslima, oni se pitaju:
Zašto se ovaj smije?

:-)

1. Dobro jutro i s osmjehom neka je započet današnji dan!

2. Oslobodi srce od mržnje
Oslobodi misli od briga
Živi jednostavno.

3. Daj više
Zahtjevaj manje, očekuj čuda u životu

4. Nitko se ne može vratiti da bi započeo ispočetka
- svatko može početi od sada i napraviti sasvim novi kraj

5. Bog nije obećao dan bez bola,
smijeh bez tuge, sunce bez kiše:
ali je obećao snagu za dan,
utjehu za suze i svjetlo za put!

6. Razočaranja su kao rupe na cesti, one te malo uspore,
ali kasnije uživaš u glatkoj cesti:
Ne zadržavaj se dugo na rupama, kreni dalje!

7. Kad se osjećaš potišteno, jer nisi dobio što si htio;
samo mirno sjedni i budi sretan, jer Bog ima
nešto bolje za tebe da ti da!

8. Kad ti se nešto desi dobro ili loše,
razmisli što to znači.

9. Postoji razlog za životne događaje:
da te nauče kako da se više smiješ ili
da tako jako ne plačeš!

10. Sve što možeš je biti neko koga se može voljeti,
ostalo je do osobe da shvati da si vrijedan ljubavi.

11. Bolje je izgubiti ponos zbog nekog koga voliš,
nego izgubiti voljenu osobu zbog ponosa!

12. Mi provodimo previše vremena u traženju prave osobe koju bi
voljeli, ili u nalaženju mana onima koje već volimo,
kada bi u stvari trebali usavršavati ljubav koju dajemo.

13. Nikad ne napuštaj starog prijatelja,
nikad nećeš naći nekoga tko ga može zamijeniti;
prijateljstvo je kao vino, sve je bolje što je starije.

Dragi moji blogovci, danas je nedjelja i ja polako punim baterije za novi radni tjedan... .-))


Bio jednom jedan čovjek, imenom George Thomas, bio je svećenik a živio je u jednom malom selu. Jednog Uskrsnog jutra išao je prema crkvi noseći u ruci jedan zahrđali kavez. Kada je došao u crkvu stavio ga je blizu propovjedaonice. Vjernici su bili iznenađeni kada su to vidjeli. Kao odgovor svećenik je započeo propovijed:
"Dok sam jučer šetao susreo sam jednog dječaka koji je u ruci nosio ovaj kavez. Unutra su bile tri ptičice. Tresle su se od hladnoće i od straha. Zaustavio sam dječaka i upitao:
"Što to nosiš, dijete moje?"
"Tri stare ptice", odgovorio je.
"Što ćeš s njima učiniti?", upitah ga.
"Nosim ih kući da se igram s njima", odgovori dječak. "Dražit ću ih, kidati im perje i tako će se posvađati. Silno ću se zabaviti".
"Ali, prije ili poslije će ti dosaditi. Što ćes tada učiniti?"
"Imam mačke", odgovori dječak. "One vole ptice. Njima ću ih dati".
Svećenik je ostao u šutnji jedan trenutak.
"Koliko tražiš za ove ptice, sinko?"
"Štoo? Gospodine, zar ih želite kupiti? Pa to su samo obične poljske ptice, ništa posebno. Ne pjevaju a nisu ni lijepe!"
"Koliko?", ponovno je upitao pastor.
Misleci da je poludio,dječak je rekao :"Deset dolara!"
Pastor je izvadio deset dolara iz džepa i stavio ih u ruku dječaku a on je kao munja nestao. Pastor pažljivo uze kavez i pođe na mjesto gdje je bilo drveća i trave. Otvori kavez i s radošću pusti ptice na slobodu.
Eto, to je tumačenje praznog kaveza uz propovjedaonicu. A onda je započeo ovu pripovijest:

Jednog dana Isus i Sotona su razgovarali. Sotona se bio vratio iz Edenskog Vrta. Bio je ponosit i napuhivao se ohološću. "Da Gospodine, upravo sam ulovio cijelo čovječanstvo. Upotrijebio sam zamku za koju sam znao da će biti izvrsna a za mamac sam isto stavio ono što sam znao da će upaliti. Sve sam ih ulovio!"
"Što ćeš učiniti s njima?", upita Isus.
Sotona odgovori:"Oh, igrat ću se s njima! Naučit ću ih kako se oženiti a onda se rastaviti; kako se mrziti i kako činiti jedan drugome zlo; kako piti, pušiti i psovati.
Naučit ću ih kako proizvoditi oružje za ratovati i kako se međusobno ubijati. Bit će to veoma zabavno!"
"A onda, kada završiš igrati se s njima i naučih ih svemu tome, što ćeš onda učiniti s njima?, upita Isus.
"Oh, ubit ću ih", uzviknu Sotona oholo.
"Koliko tražiš za njih?", upita Isus.
"Daj, ne želiš valjda ovu svjetinu kupiti! Nisu ni za što! Zli su veoma. Ako ih uzmeš mrzit će te. Pljuvat će po tebi, psovat će te a onda te i ubiti. Ne, nije valjda da ih i dalje želiš kupiti!!"
"Koliko?", opet upita Isus.
Sotona pogleda Isusa i cereći mu se u lice reče:
"Svu tvoju krv, sve tvoje suze i tvoj život!"
Reče Isus:"DOGOVORENO!"

I plati cijenu.

Vjerujem da ste ovu priču čuli već mali milijon puta, no meni je simpa pa sam je odlučila staviti na svoj blogić :-)))

Blizanci u maternici razgovaraju:

- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
• Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
• Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života!
• Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drugačije nego ovo što živimo sada.

- Ali nitko se nije vratio od tamo! Život poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
• Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.

- Mama!??! Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
• Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
• Da, moguće... ali ponekad, kad smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek počinje...

Da bismo stigli u nebesku luku, ponekad moramo jedriti uz vjetar,
a ponekad protiv njega; ali moramo jedriti;
a ne plutati ili ležati usidreni.

Veliki pozdrav svima, sutra je petak! :-))

'' Svijet je tako ružan'' , reče neki novak, ''da se na trenutke i ja osjećam ružnim''.
Odgovori mu starac:
'' Ako imaš ružno lice, ne krivi ogledalo.''

Kad se neki novak potužio svo, ocu da mu nije uvijek lako spoznati što je njegova dužnost, odgovori mu starac:
'' Dužnost ti je ono što najmanje želiš činiti''

Neki je brat pao u grijeh bludnosti i to mu se često događalo. Kad je o tome razgovarao s ocem Izaijom, izgledalo je da nije dovoljno raskajan radi toga. Pokušavajući se opravsati reče:
''Na koncu, oče, griješiti je ljudski.''
''Istina'', reče starac, '' ali kada se gumica potroši prije olovke, znači da pretjeruje''

Jednog dana pustinjak, obuzet zloduhom reče bratu:
''Kako je žalosno ostarjeti...''
''ipak'', odgovori taj, '' to je jedini naćin da se dugo živi.

Čitamo u Evanđelju po svetom Luki ovo:
Odgovori Petar: “ Čovječe, neznam što govoriš!” I dok on još bijaše u riječi- zapjeva pijetao. Gospodin se okrenu i pogleda Petra… a Petar iziđe i zaplaka gorko.

Bila sam s Gospodinom u dobrim odnosima. Razgovarala bih s njim, zahvaljivala mu, molila ga za pomoć.
No uvijek me je pratio neugodan osjećaj da je on želio da ga pogledam… A ja to nisam činila. Govorila bih, ali bih gledala na stranu kad bih osjetila da me On gleda. Bilo me strah da ću u njegovim očima naići na optužbu zbog nepokajana grijeha.
Jednog dana skupih snagu i pogledah ga! Nikakve optužbe nije bilo. Nikakva zahtijeva. Njegove su mi oči govorile : “Ljubim te.”
Poput Petra, i ja sam izašla van i zaplakala.

Mjesecima sam bila živčana. Tjeskobna,potištena, sebična. I svi su mi govorili da se moram promijeniti.
To sam im zamjerala, i slagala se s njima, i htjela sam se promijeniti, ali jednostavno nisam mogla iako sam to pokušavala.
Najteže mi je bilo što me je i moj najbliži prijatelj, kao i drugi, poticao da se promijenim. I osjećala sam se nemoćna i u stupici.
Jednog mi dana reće: ''Nemoj se promijeniti.
Volim te takvu kakva jesi.''
Te su riječi bile glazba u mojim ušima:'' Nemoj se promijeniti! Nemoj se promijeniti!
Nemoj se promijeniti!... Volim te takvu kakva jesi.''
Opustila sam se. Postala sam življa. I, iznenada ja sam se promijenila.

Sada znam da se uistinu nisam mogla promijeniti sve dok nisam naišla na onoga koji me voli, bilo da sam se promijenila ili ne.
Ljubiš li me tako, moj Bože !?!