Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nakon nedavne Komesarove izdaje, oko mojeg srca caruje tuga, praznina i nevjerica. Drugovi iz generalstaba mi kazu kako nema svrhe tugovati za njim, te mi ukazuju mi na val reinkarnacije bratstva, jedinstva i socijalistickog samoupravljeckog poredka diljem nase zemlje pokusavajuci unijeti tracak nade u moju sumornu svakodnevicu. Govore mi kako ovo lijepo vrijeme te pitoma zagorska priroda pruza radosti za dusu i tijelo koje treba iskoristiti. Ne dozvoljavaju mi da zanemarim kondiciju, pa mi preporucuju sto vise boraviti na svjezem zraku, prikladno odjeven, u setnji.  S obzirom da sam strastan lovac, umjesto setnje dane radje provodim loveci fazane i guske u magli, te uz opustajuce djelovanje usputne case vina, zaboravim barem na trenutak svoju tugu i prikupljam energiju za nove politicke izazove. No pustimo lamentaciju…U dugoocekivani posjet mi je dosao stari prijatelj i jugoslavenski filmski madjionicar, Antun Vrdoljak. Svojedobno je bio nagradjivan zlatnim i srebrnim Arenama, godisnjim nagradama SUBNOR-a, a ja sam ga osobno odlikovao ordenom predsjednika republike prije nekih 35 godina za film „Kad cujes zvona“. Devedesetih je napustio film radi vrtoglave politicke karijere tijekom koje je, ako dobro razumijem stvari, obnasao razne drzavne duznosti za koje je bio i vise nego kvalificiran; od predsjednika nacionalnog olimpijskog odbora do podpredsjednika drzave. Ugodno smo popricali i prisjetili se starih dana, ali da vam sada sve ne prepricavam rijec po rijec evo vam transkripta naseg razgovora: Antun Vrdoljak: Druze Tito, cast mi je ponovo bti u vasoj prisutnosti. Necu Vas dugo zadrzavati. Dosao sam samo da Vas pozdravim i zahvalim na svemu sto ste i sto namjeravate uciniti. Josip Broz Tito: Zdravo Tonci. Mislio sam dolazite sami, a evo teglite sa sobom jednu omanju filmsku ekipu.  AV: Vjerovatno ste vec culi da snimam film o Vama. JBT: Cuo sam nesto o tome. Nije li to jos jedan u nizu Vasih drzavno financiranih barbarskih amaterizama i grube hipokrizije u odnosu na koje se i Villa Maria cini kao suho zanatsko zlato, ili blaze, remek-djelo? AV: Druze predsjednice, idem. Ucinili ste mi veliku cast sto ste me… JBT: Sjednite, Tonci! Molim Vas, sjednite! Nisam Vas htio uvrijediti. Dajte da popijemo vina i pojedemo nareska. Opet se izvinjavam. Znam da sam bio neugodan. Objasnite mi o kakvom se to filmu radi. AV: Pa… Sam film ce neizmjerno zabavno ploviti bespucima hinjene filozofske dubine, hrabro se suocavati s kompletnim nebulozama i pritom vrlo koncentrirano zlorabiti emotivne komponente jednog, recimo to tako, politickog razdoblja kojim je dominirao Vas lik. Sve ce to biti zapakirano sa briznim naglascima na umjetnost, politicki dijalog i ideje mira, ljubavi i dobrote; naprosto neodoljivo zabavno i po automatizmu teme zabranjeno za kriticko promisljanje. Prikazati cu Vas kao proroka, tako nesto… Napraviti cu to s najdubljim postovanjem. JBT: Pa vi ste pravi majstor, to se mora priznati… Majstor spremnosti, kompromisa i obmane. Nego sta da Vam ponudim zauzvrat osim da Vas primim natrag u Partiju. Nemojte se smijati. Ozbiljno mislim. Nije lose da netko kao Vi opet bude medju nama. AV: To bih uistinu volio, druze Tito. Ipak, nebi bilo u redu da me upisete kao mladog komunistu. Ali, ako mi priznate staz od 1945., mozemo razgovarati. Samo da Vam dam na znanje da ja jos nisam rascistio sa religijom. JBT: A tko je do kraja rascistio, moj Tonci? Neki koji se danas igraju avangarde radnicke klase, sutra ce navaliti da lizu oltare. Tome smo vec bili svjedoci. Uostalom, niste Vi prvi koji ste me izdali i kome sam oprostio. Evo, uzmite druga Komesara za primjer. Njemu sam oprostio i prije nego sto me izdao… Naposlijetku, svi smo mi crveni ispod koze. Nego recite mi, Tonci, sto se sa Vama dogadjalo u mojoj odsutnosti? AV: Pa evo ovako: otkrio sam boga i crkvu, postao direktor Hrvatske televizije, utemeljio sam Hrvatski olimpijski odbor i bio njegov prvi predsjednik, clan sam Medjunarodnog olimpijskog odbora i prijatelj njegova najutjecajnijega predsjednika Samarancha. Uz to sam na velika vrata uplovio u politicke vode kao potpredsjednik drzave, narodni zastupnik u saboru i intimus velikog drzavika Tudjmana.  JBT: Eh da; sto su vam drzave manje, drzavnici su vam veci. Apropos toga, dobro ste primjetili u Dugoj mracnoj noci da se sistemi mijenjaju, ali zandari ostaju. AV: Iskreno, nisam bas mislio na konkretne primjere… No pustimo sada to. Bilo kako bilo, bez lazne skromnosti mogu reci da sam puno postigao u zadnjih petnaest godina. JBT: Petnaest godina! Ehehej! Sta sam ja svojedobno u petnaest godina napravio?! Bio sam sa Staljinom, pa protiv Staljina, poceo sa planskom privredom, pa uveo samoupravljanje. Presao iz istocnog u zapadni blok, pa iz svih blokova u nesvrstanost. Na Brionima, za istim ovakvim stolom, to smo uglavili Naser, Nehru i ja. Da ne spominje… AV: Druze Tito, oprostite sto prekidam, ali sada stvarno moram krenuti. Znate, dogovorio sam rucak sa prijateljima. Zahvaljujem Vam jos jednom na gostoprimstvu. JBT: Nista, nista… Samo Vi meni opet dodjite. I nemojte mi pred tim Vasim prijateljima lupati sakom o stol: "Vidio sam Tita marsala. Prezalogajili smo u Kumrovcu dok su udbasi virili kroz prozor i skrgutali zubima.” Znam vec tu pricu… |
 “Izdali me prijatelji, izdao me brat;Izgub’la sve sam bitke, al’ jos vodim rat…” Danasnje obracanje zapocinjem ovim vremesnim, ali uvijek aktualnim stihovima naseg velikog narodnog prosvjetitelja i zene macke – Semse Suljakovic, u svjetlu nedavnog vlastitog neugodnog iskustva. Veliki osjecaj usamljenosti me snasao na vlastitoj rodnoj grudi, tijekom boravka u Kumrovcu koji polako od “prekopotrebnog odmora” prerasta u fijasko. Sloziti ce te se da svaka usamljenost nije ista pa ni jednostavna… Ponajmanje ona izazvana ideoloskom izdajom ljudi kojima vjerujete i koje volite; ljudi koji su se do nedavno kleli u vas. Naime Komesar, moja desna ruka kojeg jos uvijek jos uvijek smatram za sina, se nedavno uputio put devetog kruga pakla zajedno sa ostalim izdajicama. Umjesto pozdrava, ostavio je nepospremljenu sobu i zguzvanu cedulju: “Druze Tito, Na pocetku ove poruke se zelim ispricati za moj nenajavljen i iznenadan odlazak. Marsale, nedavno sam shvatio da su unatoc tvojem mudrom mentorstvu moja shvacanja jos uvijek dosta uska i dogmatska. Kako vrijeme odmice, kako se skolujem i kako me zivot skoluje, tako sam postao manje uzak, manje dogmatican i manje iskljuciv. Rekao bih da sam poceo sticati neku sirinu. Nazalost taj proces nije toliko brz koliko ja mislim da bi mogao i trebao biti jer sam ja, na zalost, pod tvojom palicom srastao sa odredjenim pogledima na svijet, i postao u nekom smislu njihov zarobljenik. Svjestan sam da cu uspjeti upotpuniti sliku svijeta koji dozivljavam iskljucivo po vlastitoj mjeri i po mjeri svojih osjecaja samo ako se oslobodim tvojeg dominirajuceg lika. Ako i kada se vratim, biti cu novi “ja”; Komesar” Nije prvi put da su me izdali, ali svaki put boli kao da je prvi. Tito |