Let's talk about life ...

Prošlo je dosta godina od kad sam shvatio da sam drugačiji od drugih. Danas tu činjenicu uzimam zdravo za gotovo. Ja sam gay. So what? Will kaže da je to u redu. Ali nismo se mi pomirili s tim. Samo smo se tako naučili živjeti. Samu činjenicu da sam gay ne analiziram previše, niti bih trebao, to je tako, i volim misliti da me ne određuje kao osobu, kao obrazac. Već da je to samo jedan mali segment moje konstrukcije. Ali podsjetim se. Podsjetim se, pa makar ne svjesno, ali trznem svaki put kad razgovaram o svom privatnom životu u punom tramvaju, kad hodam s dečkom po gradu, kad sretnem homofobnog straight frenda dok hodam s dečkom po gradu. Ne, ne težim za liberalnim društvom i hipi veselim planetom. Niti da nas teleportiraju na otok. Niti da se svemir deheterosexualizira. Jer koliko god se društvo promijeni na bolje, što god bolje jest, nikad neće biti (in the lack of a better word) pravedno. Uvijek ćemo biti problem koji treba riješiti, netko za čija se prava treba boriti. Zašto ja o tome govorim? Netko mi je nedavno rekao: Ja nemam ništa protiv gay osoba, ali nikad ne bih htjela biti u njihovoj koži. I ne mogu a ne zapitati se: What would my life look like if I were not gay?
Zamislite svoju straight verziju i što vidite? Mislim da bih ja bio veliki samotnjak. Zaokupljen svojim oštrim i zamagnjenim mislima. Ipak, možda bih bio neki intelektualac koji se pali na poeziju. Ili bih bio veliki zavodnik i šminker koji bi svaki tjedan imao drugu 'trebu' i svaki peti tjedan novu spolno prenosivu bolest? Ma vjerojatno bih bio običan mamin sin. Ili tatin?
Ono što mi zapravo postaje jasnije, jest da sam itekako određen tim što sam gay. Htio ja to ili ne. I ne postoji segment mene, niti segment mog života koji bi bio neutralan s obzirom na tu činjenicu. I ne mogu reći: Ja sam gay, ali to mene ne određuje. But with that said, ne bih tu činjenicu htio promijeniti. Da se vratim u svoj prvi sat postojanja, i da me pitaju: gay or not? Rekao bih gay. I bio bih ono što jesam danas. Jer mogu reći da me ta činjenica i te kako odredila i mislim da mi život ne bi bio toliko zanimljiv i da se ne bih izgradio da nisam gay. Razmišljam o tome zato što se trenutno (idemo reći) poslovno nazalim u situaciji kad bi bilo puno jednostavnije da nisam gay. Nije da se to na meni previše kuži, ali kad se zbližiš s ljudima, nekako neke stvari se moraju nazirati ili se oni barem moraju zapitati ona 'pogrešna' pitanja. Ali kad je jednostavno bilo zanimljivo?
Jednog dana ćemo možda dosegnuti taj stadij da to više zbilja neće biti relevantno. Ja vjerojatno neću biti tu da to doživim. Ja imam, kao i svi mi, ono što sad imamo i trenutno; Ja mogu biti idealist, ali ljudi nikad neće biti savršeni. Samo mislim da bi ih barem trebali podsjećati na to koliko nisu savršeni. Dok se s druge strane nameče pitanje: Koliko smo si i sami krivi što nas percepiraju pogrešno? Ako je ostatak puka Mirko Norac, kad malo bolje pogledamo; Svi smo mi Hrvoje.

Marquise