Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Pred neki dan me majka pitala pišem li još uvijek blog. Prije tog me mlađi brat pitao to isto. Kad sam im odgovorio da ne pišem, nisam im mogao dati pravi odgovor zašto je to tako. Čini mi se da se radi o mješanciji više razloga. Na primjer, ako bacim oko na arhivu postova mogu primjetit da je pisanj bilo najfrekventnije u ljeto prije prve godine MIKUD-a, dakle u kolovozu 2005. godine, nastavilo se tako negdje do travnja 2006., a onda je valjda vrag odnio šalu, uhvatio sam se knjige i zapostavio ovo moje dijete. Dogodilo se da sam do ovih dana objavljivao vrlo rijetko, od travnja prošle godine gotovo nikako.

Tako je moje dijete postalo siročić.

U međuvremenu sam došao jako blizu cilja kojeg sam u ljeto te davne 2005. godine sam sebi zacrtao. Ostaje mi još diplomirati, ali to je samo pitanje vremena. Čini mi se da ću konačno nešto završiti do kraja. Staviti točku na "i" nečemu u mom životu. Napisati poslijednju stranicu knjige o mom viskoškolskom (majka je pukla od smijeha na ovu riječ) obrazovanju. Dugo je trebalo, i dugo je trajalo, ali sad sam tu, cilj je na vidiku.

A moje dijete je još uvijek siročić.

I tako sam se jutros sjetio da bi bilo zanimljivo vidjeti je li moj blog uopće u funkciji. Nisam bio siguran što ovi s blog.hr-a rade s pasivnim blogovima. Uh, da su izbrisali ovo sve...pa moj blog je kulturno dobro! Fakat ću aplicirat na UNESCO da mi zaštiti blog kao nematerijalnu baštinu.

Ovim kratkim osvrtom možda vratim moje siroče. Možda mi siroče da drugu priliku da se družimo. Roditelji ponekad znaju biti okrutni prema svojoj djeci. Možda ovim počnem ispravljati sve nepravde koje sam nanio mom blogu.

E da, naravno:

Keep on bloggin'!!!