Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Evo, malo ću prekinut temu o dobrim odlukama kako bi se osvrnuo na događaj iz našeg bližeg susjedstva, koji, na neki način ima veze s temom.

Prekjučer su Albanci s Kosova proglasili neovisnost i time donijeli novost u svjetskoj politici. Naime, budući sam rođen 1981. godine prilično se mogu sjetiti nekih događaja koja su mi ostala u sjećanju. Ili sam ih doživio ili čitao o njima ili negdje nešto čuo o tome.

Prvo, treba definirati o kome se tu ustvari radi. Za vrijeme bivše SFRJ zvali su se Albancima. Obitavali su na području kosova i Metohije, ilitiga skraćeno Kosmeta. Koliko se sjećam tada su bili nacionalna manjina. Zbog svoje natalitetne ekspanzije njihov broj se znatno povećao, pa je pokojni Tito Kosovo proglasio autonomnom pokrajinom. Dakle, nisu bili republika kao Hrvatska, Slovenija, Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija, već su zajedno s Vojvodinom (zbog Mađara) dobili veće ovlasti u lokalnoj samoupravi.

Nakon Titove smrti prvi problemi nastali su upravo na Kosovu. Zvali su je 'jogurt revolucija', prosvjedi albanskih studenata, pojačani štrajkom rudara u Trepči, s glavnim uzvikom 'Kosovo republjika'. Zanimljivo je kako je taj štrajk glađu osmišljen. Domišljati rudari, poznavajući svaki pedalj rudnika tobože štrajkajući glađu izmjenjivali su se kroz sporedne ulaze, tako da ih je uvijek bilo mnogo, a svi su bili dobro uhranjeni. Zakon.

Studentski prosvjedi su prekinuti intervencijom milicije, a nekoliko godina poslije, na Kosovom polju, Gazimestanu, Srbi su slavili 600 godina od poraza (?!) od Osmanlija. Navodno pred milijun ljudi Slobo je najavio ono što se idućih desetak godina događalo na prostoru bivše Juge.

Nakon rata sa gotovo svim bivšim sunarodima Srbi su se 1999. okrenuli protiv Albanaca na Kosovu. Intervenirao je NATO, 'belosvetske avetinje', i doveo stanje koliko-toliko u red. UCK, oslobodilačka vojska Kosova zauzela je velik dio zemlje i počelo je razdoblje stvaranja nove države.

Proglašenje nezavisnosti proizvelo je različite reakcije. Očekivano, majčica Rusija je na strani Srbije, ali su i Španjolska (zbog Baskije) i Cipar (zbog turskog dijela otoka) također odlučile ne priznati novu državu.

Nezavisnost Kosova sigurno je presedan u međunarodnom pravu i čini se kao Pandorina kutija. Republika Srpska, Baskija, Škotska, Turski Cipar, Abhazija, Osetija i mnoge druge zemlje sada bi mogle ići istim smjerom. Možda i Katalonija.

Treba čestitati Albancima na Kosovu (sada su Kosovari) na svojoj državi, ali pitanje je što će se u budućnosti događati. Mislim da je sve to skupa odigrano prilično nepromišljeno. Ostaje za vidjeti kako će se u budućnosti mijenjati granice na karti Europe i svijeta. A dotad...

Keep on bloggin'!!!

U prošlom postu o dobrim odlukama spomenuo sam tri razloga zašto ljudi griješe: neznanje, naivnost i nepromišljenost.

Čini se doista da je riječ o vrlo sličnim pojmovima. Na jedan način oni su povezani, ali se ipak razlikuju u svojim bitnim djelovima. U ovom postu tema je neznanje, odnosno neka pitanja vezana za taj pojam.

Neznanje samo po sebi nema neku definiciju. Prije bi ga definirali kao suprotnost znanju, a to nam je već bliži pojam. Što bi bilo znanje? Pa naprimjer ako možete nabrojati sve zemlje zapadne hemisfere. Ili kada zračenje prema prodornim sposobnostima možete podijeliti na alfa, beta i gama zračenje. Niste putovali zapadnom hemisferom ili igrali se s radijacijom da bi rekli tako nešto. To jednostavno znate. Kako? Netko vam je to rekao, negdje ste to čuli, naučili od nekoga. Uglavnom, podatak vam je ostao u glavi, urezan u pamćenju.

Ali, ima nešto bitno što nije spomenuto, a što je ključno za temu znanja. Iskustvo. Kad smo već kod radijacije pokojna Marie Curie nije imala pojma da radijacija ubija, čak je u njeno vrijeme vladalo mišljenje i da pomaže. Radijacija je u to doba bila novost i nitko zapravo nije imao iskustva. Zato Curie nazivamo pionirkom znanosti. Bila je prva. Prva je stekla iskustvo. I platila ga životom da mi ne bismo morali. I da bi danas znali da radijacija može ubiti, ali i kako je koristiti.

Možemo reći da se znanje stječe iskustvom. Svojim, tuđim, kako god. Vidjet ćemo u kasnijim postovima da se iskustvo protkalo kroz definicije ostalih pojmova, jer sve nekako proistječe iz iskustva i na iskustvo se oslanja.

Ljudi čine greške iz neznanja, već je spomenuto. Dakle, donosi se odluka, a da se ne zna o čemu se u biti radi, tj. nema iskustva koje bi dovelo do spoznaje o posljedicama odluka. Gadno, zar ne? I poznato? Eh, da. Često se susrećemo s takvim odlukama drugih ljudi. Pa i nama se to događa.

Evo, ja ću dati osobni primjer. Neki dan sam prvi put stao za volan. Ništa strašno ni fensi, dva đira u starom Opelu na asfaltu heliodroma poviše bolnice. Sjeo sam i ispred mene čuda božja. Nisam znao što se s čime radi, koja pedala je za koju funkciju, kako se auto uopće upali, a kamoli pokrene u nekom željenom smjeru. Prvi put za volanom auta. I, naravno, tabula rasa. Nemam pojma. Bitno je spomenut još jedan osjećaj koji se javi kad ste u takvoj novoj situaciji, bez znanja i iskustva. Strah, naravno.

Na kraju tog iskustvenog inferna znao sam da je kumplug (ili kako već?!) prva pedala s lijeve strane, pa da onda ide kočnica i desno gas, da u slučaju da moram ići u rikverc treba mjenjač "pomaknuti" na točno određen način, inače ću krenuti u prvu, i da kod vožnje treba lagano stiskat gas a otpuštat kumplug. Jesam li ja nakon toga znao voziti? Nisam. Jesam li imao iskustvo? Jesam. Nedovoljno za vožnju gradskim ulicama, ali dovoljno da vam mogu reći gdje što stoji. Znanje se stječe iskustvom. Neznanje se plaća počinjenim greškama i posljedicama koje iz njih proizlaze.

Posljedice će biti posebna tema u nekom drugom postu, jer, ipak, posljedice su ono što nas stvarno pogađa. Loše posljedice su rezultat loših odluka.

Čini mi se da smo tek zagrebali pod površinom pojma znanja, ne znanja, iskustva, neiskustva. Naravno, nastavak slijedi.

Keep on blogin'!!!

Ljudski rod sazdan je na dugotrajnom procesu evolucije i civilizacijskog napretka. Kako god gledali na razvoj homo sapiensa znanstveno je utvrđeno da je osnova tog razvoja bio mozak, ona središnja jedinica u našem organizmu, centar našeg unutarnjeg svemira i mjesto donošenja svih naših (ne)svjesnih odluka.

Teško je ući u način funkcioniranja mozga. Navodno, ljudi koriste tek nekih 5% kapaciteta. Unutar tog niskopostotnog dijela prava je zbrka. Ljudi svakodnevno sazrijevaju, cijeli život uče, shvaćaju. I, naravno, to uključuje riješavanje mnogih problema na koje osoba naiđe tijekom svog života.

Ono što posebno zabrinjava jest loš odabir odluke kako riješiti problem. U biti, nije pitanje problema, nego općenito u donošenju odluka. Dakle, od najobičnijeg izbora mlijeka s više ili manje masnoće do izbora posla, partnera, tj. onih odluka s dalekosežnim posljedicama.

Mogao bi se svatko od nas zapitati koliko je puta u životu došao u situaciju izbora. Nebrojeno puta, pretpostavljam. U svemu tome, ipak na kraju, najbitinije je odluku donijeti svjesno, preuzeti punu odgovornost, znati što nas čeka ako/kad donesemo odluku.

Humanum errare est, stara je uzrečica. Dakle, ljudima je dopušteno griješiti. Ili možda nije? Jer, ako bi se svi držali toga onda ne bi bilo preuzimanja krivnje, odgovornosti. Gubio bi se značaj samog donošenja odluke, onog procesa premišljanja. Sve se banalizira na eci-peci-pec nivo, bez 'reperkusija' po nas kao osobe.

Donijeti odluku stvarno je teško. Ljudi griješe iz neznanja. Ili iz naivnosti. Ili nepromišljenosti. O tim trima temama bit će više riječi u idućim postovima.

Jer, Maroons se vratio, promijenio se. Ili bolje rečeno, vratio na staro. Opet je onakav kakvog ga pamtite s početaka. A vi, sve što morate jest...

Keep on bloggin'!!!