Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Ove godine ljeto u Dubrovniku je doista nešto posebno. Mi lokalci smatramo kako se ne događa baš nešto previše zanimljivo, ali ako posmatramo situaciju sa strane uvidjet ćemo kako grad pod Srđem 'vrvi '(čitaj ko Štef) događanjima. Pokušajmo njih par tek ovlaš nabrojati, u nadi da ne izostavimo koji.

Ivent prvi: Dubrovačke ljetne igre - festival s dugom tradicijom, renomiran u svijetu, možda je u maloj kreativnoj krizi ovih godina, ali pomalo se diže na razinu stare slave. Velika imena klasične glazbe, sjajne kazališne predstave same kreme hrvatske glume, ove godine i studenata Akademije (možda malo nepotrebno, al ok, nek se djeca vesele).
Plus: 45 dana svakodnevnih događanja privlače publiku i Gradu daju poseban 'okus'
Minus: definitivno cijene karata koje, na žalost, sve manje priliče lokalnom stanovništvu.

Ivent drugi: Ljetna groznica u Karanteni - festival osmišljen s namjerom afirmiranja drukčijeg i zanimljivijeg Slaven Tolj je razvio do zavidne razine. Koncerti, kazalište, filmovi...svega pomalo, fakat za svačiji ukus.
Plus: Šaban, Arsen i Laibach na istom festivalu je fakat za poludit. Ne zna čovjek što bi reko...
Minus: karte su u Karanteni uvijek bile skuplje nego drugdje, tako da je to u biti ništa novo. Problem je sašit budžet za sve što bi čovjek pošao čut i vidjet.

Ivent treći: Re-Akcija - Udruga mladih Orlando u Staroj Bolnici uporno svako ljeto održava ovaj festivalčić prepun dobrih i kvalitetnih događanja. Značka za trud i zalaganje, ljudi su udarnici ko Alija Sirotanović. Svaka čast!
Plus: definitivno koncert Jinxa, koji je otvorio festival. Da je od svega samo to bilo reko bi: dovoljno. Masa ljudi, Jinxi izgoreni, stari hitići...drama.
Minus: možda smanjen broj koncerata ove godine, prošlih godina ih je bilo puno više.

Ivent četvrti: Republika Porporela - ekipa koja je zadnjih mjeseci prodrmala savjest gradskih otaca i puka dubrovačkog svojim performansom 'ištenja puste hridi' i ukazivanjem na probleme stanovnika stare gradske jezgre vrlo je agilna i u osmišljavanju narodnih veselica. Organiziraju Noć Porporele, Glamour Party, Jazz Festival, Pirates Night...šteta što ih se više ne podržava...
Plus: mali kafić na Porporeli idealno je riješenje za vruće ljetne noći.
Minus: za burovitih večeri Porporela ne funkciona. valjda ih neće bit puno ovog ljeta.

Ivent peti: ulicama moga grada - ilitiga pod 'ostalo', a tu prije svega mislim na ulične zabavljače, ove godine malo bolje organizirane, čak i s plakatima: trubadur Kruno, Fiori Musicali, Pučki pjevači, Ibrica Jusić...
Plus: nevjerojatno je kako turisti 'puše' ove izvedbe. Bude ih masa i uvijek naprave gužvu. Dokaz da je ideja bila dobra.
Minus: malo mi je glupo da imaju nastupe i ujutro kad je prevelika gužva u gradu zbog kruzera, pa kad još oni zasviraju nastane kuršlus.

Vjerojatno sam zaboravio štogod, ali mislim da je to to. Naravno, u komentima me možete podsijetit ako sam što zaboravio. Ali, ovako kad čovjek sve stavi na jedno mjesto, uopće ne izgleda loše. Fakat ima puno događanja. Samo smo mi fjakani i lijeno nam se maknut. Ništa nam neće ovi dan pokvarit, stoga...

Keep on bloggin'!!!

Što bi se reklo u Dalmaciji: 'Puno lipih stvari, ma ne smin ti reć...' Uglavnom, već i vrapci na grani pjevaju o mojoj sretnoj vezi s mojom dragom. Već je prošlo dobrih dva mjeseca otkad su nam se kazaljke preklopile. Jako sam sretan i zadovoljan. Eto, sad se više nećete iznenađivat meni u facu kad me vidite. Sad sam pustio informaciju u blogosferu i mogu bit miran. Jer poznato je da smo mi blogeri pravi emiteri informacija.
Iduće na dnevnom redu, malo sam pauzirao s bloganjem na MDMC-u, ali iz vrlo jednostavnog razloga. Pokrenuo sam (konačno!) blog posvećen osamdesetima. Ne samo glazbi, već i drugim događanjima i fenomenima koji su se zbivali u ta, kasnije se ispostavilo, sretna vremena. Prva tema su zaboravljeni britanski post-punk sastav The Chameleons, pa navratite...
Nadalje, već dva tjedna sam na sezonskom radu. Šifra: avione, slomit ću ti krila. Sve super, samo vrućina. Al hebiga, ako je svima vruće što bi meni bilo bolje, jel' tako? Dašta je nego tako, e.
Eto, toliko. Pripremam jedan osvrt za MDMC, na doradi je pa još malo budite strpljivi. A dotad...

Keep on bloggin'!!!

Osjetio sam potrebu da vama, lakovjernicima, razbijem jednu iluziju. Možda će ovo sve izgledati prilično čudno, ali na kraju ćete shvatiti da ste u krivu. I da ste u zabludi.

Bio sam danas na lječničkom za sezonski rad. Standarne pretrage. Rezultati solidni, jedino sam zaključio da imam malo niži tlak nego što bi trebalo. Ode moj dobrotvorni rad u dobrovoljnim darivateljima krvi. I još sam jedno zaključio. Definitivno sam daltonist. Znate ono, ne mogu prepoznati nijanse boja na onim testovima s kružićima u boji. Uvijek falim. Što je meni 3, ostalima je 17, što je meni 24, ostalima je 89, i tako dalje. Genetska je stvar. I stari i oba brata imaju isti problem.

Sjećam se srednje škole, treći razred, biologija. U udžbeniku je uz tekst o oku i sličnim zanimljivostima bio i test za daltonizam. Svi pročitali kako treba, samo Maroons - falio. Pa kako, pa zašto, uslijediše pusta pitanja zabrinutih kolegica i kolega. Kao da sam kužan. Nitko nije mogao pojmit tu činjenicu: gleda, a ne vidi. Jadan Maroons.

Pred par mjeseci u Gradu je osvanuo veliki billboard sa šarenim točkama, koji mi je baš lijepo izgledao. Bilo je tu raznih boja, ali nikako mi nisu imale smisla. Nije bilo koncepcije, neke umjetničke (ne)urednosti. Mislio sam, možda je kakva izložba u gradu, moram poć vidjet o čemu se radi. Sve dok mi netko nije objasnio da na billboardu piše: Tko vidi, vidi. Tako je nesuđeno umjetničko djelo postalo oglas za nekakav sajam dizajna ili štoveć u Zagrebu, i u isto doba nešto nedohvatljivo za nas daltoniste. A kakva je to rečenica uopće? Što sad, ja ne vidim, pa tko me hebe, je li?!

Ali, radi li se stvarno o tome? Jesu li ljudi koji imaju takav genetski nedostatak stvarno drukčiji od onih, tzv. normalnih. Trebaju li se daltonisti stvarno osijećati drukčije? Ili, stvari nisu tako jednostavne.

Dovoljan je jedan primjer kojim ću oborit teoriju o daltonistima kao drukčijima i manjini koju se sažaljeva i sa čuđenjem zapitkiva kako oni to tako ne vide boje. Dakle, riješenje problema skriva se u odgovoru na pitanje koje ja, daltonist, postavljam vama 'normalnima'.

Zašto žene žute kose nazivate 'plavušama'?

Iako bih sad slavodobitno u stilu Zakona u Los Angelesu mogao reći: I rest my case, i likovati, htio bih ovo pitanje s pozicije 'mog obračuna s njima' podići na jednu, recimo tako, znanstvenu razinu. Naime, radi se o svjetskoj zavjeri koja truje umove ljudi još od pamtivijeka. Znanstvenici se i danas prepiru o izvoru te podvale.

Možda bi najprihvatljivije bilo ići skroz natrag u povijesti do srednjeg vijeka i tadašnjeg latinskog jezika, koji je vezao mnoge nacije i kulture tadašnjeg doba. Postojala je riječ blundus koja je označavala žutu boju. Kroz niz derivata i pomiješanih značenja ta riječ dogurala je do današnjeg doba i hrvatskog prijevoda u krivoj boji. Inače, pretpostavlja se da su se prve plavuše i plavušani pojavili za vrijeme Ledenog doba, pred otprilike 11 000 godina.

Dragi moji znani i neznani članovi Maroons Dirty Mind Cluba, vi prosudite sami tko je ovdje lud i tko se zbilja treba zabrinuti za svoj način poimanja svijeta. A kad bi vam još rekao kako svijet kojeg gledamo našim očima u biti ne izgleda tako nego malo drukčije... Ali to je tema nekog budućeg posta. Javite se kad prokužite ovo.

Keep on bloggin'!!!