Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Već sam doživio da mi se neki ljudi smiju zato što često znam bacit oko na osmrtnice na ulici. Kažu da se ponašam kao stogodišnji penzioner koji vodi bitku sa svojim školskim kolegama tko će duže ostat na životu, pa makar bio u kolicima ili na respiratoru. Ne znam zašto i kako sam stekao tu naviku, ali nekako me uvijek kopka koje su nove osmrtnice. Znam, zvuči bolesno i morbidno.

Kad sam pred par godina služio civilni rok na odjelu kirurgije u lokalnoj bolnici upoznao sam jednog meni dragog čovjeka, visok, mršav, plav, nekih četrdesetak godina, uvijek veseo i spreman za popričat o sportu, politici i slično. Već je dugo bio "stanovnik" kirurgije jer se Kronova bolest, koja ga je mučila već par godina, razvila i morao je na operaciju. Znao je često šetkati po odjelu i po dvorištu, jer valjda nije mogao gledati druge bolesnike, uglavnom starije i bespomoćne.

Kad bi se sreli uvijek mi je pričao o njegovom životu, gdje je sve bio, što je radio. Često bi ga vodio na pretrage koje su za njega bile teške i iscrpljujuće, pa sam mu nastojao olakšati muku pričajući s njim. Vidio sam u njegovom licu neki čudan izraz. Možda je to bio ponos kao znak borbe, možda tek žalost, jer u sebi je znao da mu se ne piše dobro. Iz dana u dan bio je sve slabiji i nemoćniji. Konačno je pošao i na tu operaciju koja mu nije puno pomogla, samo ga je dodatno oslabila i iscrpila.

Jedno jutro sam ga sreo u hodniku. Jedan "medicinski brat" ga je vodio kući, rekao mi je:"Eto, Maroons, jesam ti rekao da ću brzo kući..." Samo sam mu stisnuo slabašnu ruku, poželio sve najbolje. "Vidimo se na Batali!" doviknuo je na izlasku s odjela. Mislio sam u sebi "U ruke Božje, sad je sve na Njemu..."

Nakon par mjeseci odradio sam civilnu, nastavio s mojim dosadnim životom. Natrag u kolotečinu, koja je tih dana bila prilično nejasna i neperspektivna.
Onda sam jedan dan tražeći plakat za nekakav koncert naletio na osmrtnicu # X Y nakon duge i teške bolesti preminuo je u 53. godini života...#
Jedino što sam mogao učiniti u tom trenutku jest prekrstiti se i sjetiti se lijepih trenutaka s mojim prijateljem koji se ipak na kraju predao.

Eto, možda ne želim propustit sjetit se nekih ljudi koje znam a koji pođu s ovog svijeta. Možda je to razlog. U svakom slučaju, ovo je jedan vrlo morbidan post. Uopće ne znam zašto sam ovo napisao.

Keep on bloggin'!!!