Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

- What about love?
- Overrated! Biochemically no different than eating large quantities of chocolate...

Da, sjetio me Mokošički Lord neki dan filma «Đavolji odvjetnik» i jednog od najboljih dijaloga u povijesti filmske umjetnosti između mladog, nadobudnog i nadasve uspiješnog odvijetnika (Keanu reeves) i Sotone (Al Pacino).

Je li doista ljubav precjenjena? Istraživanja su doista dokazala biokemijsku sličnost ljudske hormonalne reakcije pri zaljubljenosti i prežderavanju čokoladom. Većina nas voli čokoladu, pa znamo kakav je to osijećaj. Savršenstvo, sreća preko ušiju...ma znate...

Ali zar je stvarno sve tako jednostavno? Zar se stvarno ljubav može svesti na puke znanstvene parametre? Ovo su vremena kad se sve što vrijedi u životu banalizira, ali zar je i ljubav došla na red?

Maroons kao nepopravljivi romantičar očito se pretvara u svojevrsnog luzera. Kao da ga ova Sotonina procjena opkoljava sa svih strana. Mnogima je to životni kredo, nešto u što vjeruju, nešto čega se čvrsto drže. Često sam se znao zapitati: «Pa što je poblogu ljubav?!»

Zanimljivo, odgovor sam, nakon dugog beznadnog razmišljanja, našao u knjizi koja baš i nije popularna u današnje doba, a ja je prolistam kad tražim neke odgovore koje je teško naći u drugim knjigama, internetu ili filmovima. Pa kaže u knjizi:

«Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
...
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.»

Pavao (I. Korinćanima 13)

Hm, predivno...a meni dovoljno...dovoljno da nastavim vjerovat u ljubav, vjerovat u mogućnost da će ljubav prevladati. Indijski pjesnik i filozof Muhamed Ikbal jednom je rekao:

"Ljubav se nikada ne rađa u zloj duši."

Možda i u ovoj mudrosti ima nešto?

Keep on bloggin'!!!

Mokošički lord i ja smo kao predstavnici Sveučilišta u Dubrovniku prisustvovali prošlog utorka okruglom stolu Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet s temom "Uloga medija u senzibiliziranju javnosti o pravima i potrebama slijepih osoba". Kroz diskusiju se iskristalizirao cijeli niz problema.

Ako bi razmišljali samo o tisku, o novinama, poznata je sprega oglašivači-vlasnici u cilju stjecanja što većeg profita koja koči normalan razvitak novina kao medija, pa prema tome i zasluženo zastupanje osoba sa invaliditetom. Dati veći prostor članku o osobama sa invaliditetom i njihovim svakodnevnim problemima znači ne prodati prostor oglašivačima, dakle čisti gubitak profita. S druge strane, činjenica je da novine žive od oglašivača, zarada od oglašivača u visokom postotku ruši zaradu od prodaje.
Čast iznimkama u malim listovima, kojima se zna dogodit da "popuste" i udijele veći prostor, što je za svaku pohvalu. Ali opet premalo.

Kao drugi problem mogao bih istaknut - "nezanimljivost" osoba sa invaliditetom kao teme. Naime, osobe sa invaliditetom neće vam rasprodati novinu, neće vam osigurati profit, sigurnu zaradu. Naravno, ako nije riječ o nekoj aferi, spektaklu, nečemu dovoljno "banalnom" da bi se urednici odlučili to objaviti kao "sočnu priču". Kao riješenje bi moglo biti - šokiranje javnosti dnevnim problemima osoba sa invaliditetom. Npr. doživljaji slijepih osoba u pratnji psa vodiča pri ulasku u autobus u Dubrovniku, na ulasku u općinske i državne zgrade, bolnice...Dubrovčani bi se posramili kad bi čuli koliko još ima neznalica u ovom gradu koji postaju slijepi pred slijepima.

Još nešto. Ima jedna stvar s novinarima. Ono što im faksirate najčešće će objaviti bez izmjena, jer "ko će se s tim bačkat, nego šišaj kako jest..." Prema tome, kao problem se nameće nedostatak taktičnosti samih udruga u odnosu sa medijima. Kad faksiraju informaciju o nekoj svojoj akciji, otvaranju izložbe, onda to bude u jedan-dva retka. Ta dva retka idealno posluže urednicima da popune rupe na dnu stranice. Dakle, nema efekta. Možda bi udruge trebale uzeti nekog stručnjaka ili agenciju za odnose sa javnostima. U tom slučaju bi puno bolje plasirali svoje ideje, izvjestili javnost o svojem djelovanju, i na kraju predstavili se u javnosti u punom svijetlu.

Od 16. do 25. svibnja u MSHS-u (iza radio Dubrovnika, Don Frana bulića 4) otvorena je tematska edukativna izložba plakata "Progledajte bez predrasuda" kao vizualni vodič kroz segmente rehabilitacijskog procesa orijentacije i mobiliteta slijepih. Prikazi započinju vrstama gubitka vida, zakonitostima orijentacije i kretanja u prostoru, školovanju pasa vodiča slijepih, humanoj ulozi pasa u životu osoba s invaliditetom (pas vodič, rehabilitacijski i terapijski pas), rezultatima edukativno-promotivnih aktivnosti, ulogom Udruge u cjelokupnom procesu. Svakako pođite i pogledajte.

Od 23. do 25. svibnja održat će se edukativne radionice i predavanja u osnovnim i srednjim školama Županije, te igraonice u dječjim vrtićima kako bi se svijest o pravima i potrebama osoba s invaliditetom ugradila ljudima od malih nogu. Mislim da je upravo to pravi početak pozitivnih promjena po tom pitanju.

26. svibnja od 10 do 16 sati ispred Kneževa dvora bit će postavljen infoštand Udruge, gdje će se moći dobiti sve informacije o radu Udruge. Da sve ne ostane na djeljenju letaka i brošura, u Kneževom dvoru bit će postavljen simulator sljepoće, zamišljen kao praktičan prikaz jednog dana života slijepe osobe. Ako ste se ikad pitali kako je tim ljudima pripremiti cedevitu ili vezati tenisice, izvolite. Ispred Kneževog dvora bit će demonstriran i rad psa vodiča i svi posjetitelji imat će priliku s povezom na očima pokušati proći par prepreka uz pomoć psa vodiča. Orijentacija i kretanje najsloženiji je problem gubitka vida. Također, bit će organizirana i kreativna radionica za djecu predškolske dobi te stolni tenis za slijepe, tzv. "showdown" sa zvučnom lopticom. Vrlo zanimljivo, trebalo bi se iskušat.

Mislim da bi se i mi blogeri, kao korisnici snažnog medija - bloga - trebali uključiti u proces predstavljanja takvih udruga s osobama s invaliditetom, ali i drugih nevladinih udruga koje zaslužuju da im se pomogne. Mislim da je sama činjenica kako internet nema granica dovoljna da na svoj specifičan način pomognemo onima kojima podrška treba. Jer ti ljudi ne traže ništa veliko, naziv njihovog programa je "Razumijevanje i komunikacija". Pa valjda im toliko možemo pružiti.

Keep on bloggin'!!!

Maroons je zadnjih dana bio blogosuzdržan. Naime, nakon iščitavanja desetak minulih postova dokučio sam kako je većina njih u stvari - dosadna. Koga zanima moja životna kolotečina, svaki dan isto, ništa se ne događa što bi pobudilo maštu šire blogerske zajednice. Dosadilo mi je ponavljati se. Pa već svi znate da sam pametan, da predstavljam vrhovni autoritet u intelektualnom smislu gdje god gurnem nos i da sam u biti genijalac (bez diplome, ali tko uopće treba diplomu za genijalnost, s tim se čovjek jednostavno rađa, hehe). Nema potrebe da ovako jako oružje - blog - koristim u trivijalne svrhe.

Shvatio sam dosad koja je snaga bloga. Pomoću njega sam uspio uputit određene poruke određenim ljudima, uspio sam objasniti neke moje stavove koji možda nisu toliko primjetni u prvi mah. I na kraju, uspio sam u zeznutim trenucima izreći koliko mi je teško. Pa makar to bilo i dugim apstiniranjem od bloganja. Bilo je dana kad nisam imao dovoljno hrabrosti potpuno otvoriti dušu, ali terapijski učinak bloga definitivno je bio efikasan.

Zato sam čvrsto odlučio da od danas pišem samo smislene postove. Da, tu se donekle moram ogradit, budući da ne mogu preuzeti odgovornost za vaše moguće nerazumijevanje mog načina razmišljanja. Da budem do kraja iskren, ne mogu to od vas ni očekivati. Znam da su ponekad moje misli toliko zamršene da zvuče poput kakafonične suite. Ali bit ću zadovoljan kad vidim da se brojčica na counteru pomakla barem za par brojeva. Tada ću znati da me netko ipak još uvijek čita i da sve ovo ima nekakvog smisla.

Keep on bloggin'!!!

Dijete u noći
-kao ti i ja,
stranac u prolazu
-kao ti i ja,
cvijeće na granici
tone u san.

Žena u krevetu
-kao ti i ja,
dodir usana,
oznojena tijela,
daleko od ljubavi
-kao ti i ja.

Jutro na obali
-kao ti i ja,
napušteni brodovi
plivaju lijeno,
rastočene olupine
-kao ti i ja...

Azra

Tek da se zna da sam se vratio iz letargije. Uskoro opet u formi. I naravno...

Keep on bloggin'!!!

Htio bih vam ukratko približiti atmosferu sa studentskih igara u Umagu prošlog tjedna, bar dok su dojmovi još sviježi. Dakle, u najkraćim crtama - urnebes!

Put do Umaga, cca 14 sati, odvalili smo busom firme "Matuško Promet" s Gornjeg Brgata, "Setra" stara trideset godina, sa napuklim motorom i bez klime. Na nagibu od 5 % Matuško je vozio jedva 25 na sat(imam svjedoke),a na autocesti ga je nagazio na rekordnih 65. Netko se sjetio filma "Tko to tamo peva" sa onim trošnim busom. Nismo bili daleko od toga.

Smještaj u umaškom hotelu "Sol Polynesia" bio je fenomenalan. Šahovska ekipa - Miko, Razbijač i Maroons - u jednom apartmanu, prostora ko u priči. Taman nas grupiralo preko puta šampijona malonogometaša tako da su pijanke bile zagarantirane.

Švedski stol sam proharačio barem dvaput po svakom obroku. Doručak, ručak i večera - nema što nema. I uzmi brale, jedi kolko hoćeš, tuci po buhtlama i palačinkama ujutro, po teletini popodne i pizzi navečer. O količini i raznolikosti voća i povrća da ni ne govorim. Svaka čast, nisu štedili. Ni u jednom trenu boravka nismo ostali gladni.

Što se pijanki tiče tu je stvar spasilo MB pivo, "Naše, a svetsko!", dvije litre za 13 kuna. Pive u potocima... Pa netko donese Jegera, netko Vodku, netko Stock, netko graševinu...hebiga, ne možeš "savladat gradivo" ni da si najveći điger. Ni u jednom trenutku boravka nismo ostali žedni.

Žena - ko u priči. Dalmošice, Slavonke, Riječanke, Purgerke...odbojkašice, tenisačice, šahistice(poznato je kako šahistice nikad nisu bile gabori ni bedevije, dapače!). Osobna iskustva neću spominjat, jer sam još uvijek pod dojmom iznenadnog susreta s jednom Hvarankom koja me zaustavila usred diskača sa spikom: "Di si, legendo, vidim te već peti put danas!", iako je nikad prije nisam ni sreo ni vidio. Reko ja "Pa di si ti bejbe, ja tebe još neviđoh, al si zakon..." I onda smo malo popričali i cugali i pričali i tako...(dramaturška pauza zbog namjernog izostavljanja najpikantnijih dijelova...sori bojs end grls) Bilo je odista zanimljivo.

Kao što sam u prijašnjem postu dao naslutit, nismo se baš proveli na samom šahovskom natjecanju. Naime, Razbijača nam diskvalificiralo, pa smo imali šanse ko tele u mesnici Knez. Na kraju se ispostavilo da smo ostali peti što je s obzirom na situaciju bilo i realno.

Razbijač je, prema navodima disciplinske komisije, nasrnuo na službenu osobu, napao ostale sudionike i provalio u apartman, i to sve pod utjecajem MB-a. Iako je Razbijačeva priča totalno drukčija, ostaje činjenica da je bio "pod gasom" i da je bio "malo slobodnije ruke". Na kraju je cijeli bus dao po pet kuna za učinjenu štetu, a Razbijač je još prije službenog početka šahovskog turnira bio udaljen s poprišta borbi. Naravno da je ilegalno prespavao u nas do kraja turnira, a čak su ga i zaštitari hvatali, kad su skužili da je još tamo. Kad je neki autoritet upitnog karaktera, onda nema te sile koju će Razbijač poslušat. Apsolutna mokošička legenda. Otprilike u rangu mokošičkog lorda i šefa tajne milicije Mikuda.

Još jedan kuriozitet vezan za Razbijača. Inače prekaljeni vaterpolist, Razbijač je bio prijavljen za šahovsku ekipu( za koju nije stigao nastupit iz već pojašnjenh razloga), igrao je i dao gol za rukometnu ekipu( i falio sedmerac, hehe), a kući donio medalju iz pingača(poklon od kolege stolnotenisača). I onda lika sa takvim sportskim duhom izbace sa natjecanja. Što bi reko Sufix "O Moravo..."

Zadnji dan natjecanja smo Miko i ja bili na malonogometnom finalu gdje su naši tukli Zagreba i iznenađujuće postali prvaci Hrvatske. Koje veselje je to bilo. Bajdvej, navijačka pjesma za malonogometnu ekipu je bila "Moj mali je opasan" proslavljene hrvatske artistice Tajči.

Kao zaključak mogu citirati jednog natjecatelja iz Splita koji je, kad nas je vidio kako na ceremoniju dodijele medalja dolazimo s linculom na kojem je pisalo "DASD - Dubrovnik" (autori Miko & Maroons), rekao:"Stvarno ste najluđi!". E, kad ti Splićo to kaže onda je to kompliment.

Idem i dogodine, ofkors.

Keep on bloggin'!!!

Sve vas lijepo pozdravljam iz sunčanog Umaga gdje se održava Sveučilišno sportsko prvenstvo Republike Hrvatske. Na natjecanju koje se održava od 3. do 7. svibnja nastupa preko 600 studenata-sportaša sa šest sveučilišta i dva veleučilišta. Naravno, i Dubrovčani nastupaju, i to u cijelom nizu sportova. Dosad je osvojeno srebro u pingaču, a nazire se medalja u futsalu (nekad poznatijem kao mali nogomet) i rukometu (iako je ozlijeđen glavni igrač, pa su trenutačno šanse umanjene).

Maroons je popodne nastupio na šahovskom turniru i zabilježio pobjedu i dva poraza. Konkurencija je prilično jaka, pa su se naše nade u osvajanje kakvog odličja rasplinula već nakon današnjeg dana. Ostaje nam utjeha da večeras pijemo sa Osiječankama, što obećava ludi provod i teški mamurluk ujutro. Ostaje nam odigrati još dva kola. Nastojat ćemo se zabavit, jer moj šahovski drug Tomo kaže "bitno je da se družimo", što god to značilo.

Kad se vratim spjegat ću vam kako smo ostali bez ključnog igrača(diskvalificiran zbog navodne provale?!) i kako smo lika s futsala učili igrat šah tri minute prije meča. Trebalo je popunit mjesto, hebiga...sve je u improvizaciji, hehe.

Toliko od mene za danas. Idem gledat Juga. Finale prvenstva, utakmica u Gružu, domaća atmosfera, moramo pobjedit. Pa ćemo i mi ovdje u Umagu imat razlog za slavlje večeras.

Keep on bloggin'!!!

...slijedeći post nastao je kao rezultat impresija prvomajskog kišnog dana i razmišljanja o jednoj maloj...

Čitam knjigu i gledam kroz prozor pokisle borove. I divlju trešnju u vrtu. Još je ljepša kad je kiša orosi. Kiša je konačno shvatila da nema ništa od života u oblacima. Pada ko da joj se negdje žuri. Valjda osjeća dolazak topline ljeta.

Na radiju svira meni draga pjesma. "Did I disappoint you? Or leave the bad taste in your mouth?..." - pjeva Bono melankoničnim glasom. Gorak okus u ustima, hm. Možda je i previše toga bilo u mom životu."Sve je to od lošeg vina" - dodao bi Arsen. Nekad su stvari doista tako jednostavne. Kad se sve svede na loše vino. Nema osjećaja. Samo sjećanje. Ljudi često nisu spremni uložit nešto više osim pustog tijela. Kao da su cijepljeni od povezivanja. Boje se, pretpostavljam, da bi to povezivanje moglo donijet iskrenost. A to već znači ponuditi nešto svoje, unutrašnje, drugoj osobi. Previsoka cijena? Sigurno.

Nekad je bilo tako jednostavno ponovno se zaljubit. Ali, postoji osoba koja vam zarobi dušu. Znali ste to i tada, kad ste bili s njom. I sad sebi govorim: "Znao sam da će mi se ovo dogodit..." Postajem neiskren prema drugim osobama. One se sad žele povezati sa mnom. Kao što sam se jednom ja htio povezati s njom. Pretvaram ih u kolateralne žrtve svoje lude igre ljubavi. Jer u glavi mi je samo jedna slika. Onako vesela i nasmijana, stoji preda mnom, nudi mi svoj maleni kišobran da se s njom sakrijem od kiše. Pogled koji nikad prije nisam vidio, dubina u očima u kojoj bi se svatko imalo nespretan vrlo lako utopio. A meni je Šeprtlja krsno ime.

Ne znam, je li ispravno ovako razmišljat? U svijetu kojim šeću ljudi slomljenih srca, koji samo uzimaju i ništa ne davaju. Trebam li i ja pratit svijetlo o kojem svi vi pričate na velika usta? Hoću li opet napravit grešku? Bio sam izgubljen i nađen, ne znam mogu li se s tim opet suočit. Trebam li biti sretan ovom polutamom u kojoj živim? Trebam li nastaviti kresati kremen od kremen kako bih stvorio još malo svijetla?

Možda viječno svijetlo koje sve vas zaljubljene obasjava padne jednom i na mene. Možda i ja upijem koji trak tog sunca od kojeg svi vi živite. Možda to vaše sunce zaliječi ožiljke ljubavi i u meni. Možda, jednom...

Keep on bloggin'!!!