Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Kad Maroons razmišlja o nekim događajima, ljudima, stvarima, onda to obično dobiva atribute "preširoko", "prelogički", "preosjećajno", "premračno", "predepresivno"...općenito govoreći "preopterećeno". Bolji poznavaoci psihologije uočit će da su atributi malo crno obojani.
Zato već neko vrijeme treniram "nerazmišljanje".

Da, da..mozak onog koji je osnovao "dirty mind club" kao klub pretjeranog razmišljanja o svemu i svačemu, sad radi konspiraciono i kontraproduktivno...

Objašnjenje: ipak sam ja prvi i najdugovječniji član ovog kluba, pa se prve poslijedice "dirty mind" promišljanja o svijetu i okolini osijećaju prvo na mom mozgu. Ostali, poslijedice ćete počet osijećat kako vas slijeduje (mislim da je tu Penellope u maloj prednosti, he, he...).

Trebalo bi malo razjasniti sam pojam "nerazmišljanja" kao takvog.
Naime, čovjek razmišlja cijeli svoj život. Sve uspijehe, ali i najveće pušione, doživljava kao poslijedicu razmišljanja. Kao takav se razlikuje od većine flore i faune ovog svijeta. Dakle, razmišljanje se nameće kao nekakav uvijet življenja, kao zrak, voda ili hrana.

Međutim, je li sve baš tako sigurno i određeno oko razmišljanja?
Ne razumijem se baš previše u istočnjačke religije i sljedove, ali čini mi se da u nekima od njih uče na koji način se potpuno osloboditi od misli kao osnovne jedinice razmišljanja. Tako nekako. Nakraju se misao može dovesti u svojevrsno stanje potpunog mira. Savršenstva. Možete li uopće zamislit tišinu u svojim mislima?

Budući je istok istočno, tj. predaleko, a ja se sasvim dobro osijećam u mojim kršćanskim cipelama, samo ću ustvrdit jedno:
Ako majstori na istoku mogu postić da se oslobode svih misli, zašto se Maroons ne može oslobodit bar nekih misli koje ga već duže vrijeme ograničavaju?

Dugo sam razbijao glavu promišljajući način.

Odmah da napomenem, nikad mi nije palo na pamet neki oblik uskraćivanja samog sebe u smislu samoubojstva. Jednostavno se užasavam takvih (ne)riješenja. Najblaže rečeno, vrlo sebičan akt, i prema sebi i prema drugima.
Mislio sam prvo o fizičkoj promjeni okruženja.
Da, preseljenjem se može riješit dio problema, ali kad malo bolje pogledaš, oni su još uvijek tu, samo su "dislocirani",a time je situacija još konfuznija.
Putovanje? Nije loše za trenutno zalječenje duha. Indijanci su znali poć na put, obično u planine, kako bi prije donošenja važnih životnih odluka poslušali što im kaže majka priroda. Opet, jednom se moraš vratit u realan svijet. I svojim mislima koje ti taj svijet nameće.

I onda mi je sinulo. Trenutak totalnog prosvijećenja. Koje mi se inače rijetko događa, al kad se dogodi, onda se osijećam najvećim na svijetu. Na pamet mi je pala riječ koje sam se cijeli život bojao, a koja je tako savršeno moćna: suočavanje.
Izbjeći suočavanje s problemima je poslijedica razmišljanja. Stoga, zaključih u presudnom trenutku, ne smijem razmišljat.
Pa iako mi je dosadašnji životni moto bio "Ispeci, pa reci!"(vrlo kurvanski i proračunato, ne samo u govorenju nego i živjenju), trenutno stanje "nerazmišljanja" me savršeno ispunja kao osobu.
I dok se ljudi oko mene opterećuju oko nasitnijih detalja i nepotrebno svađaju oko nebitnog, ja...ja uživam...
Želim li ovo ili ono, hoće li se stvari odvijat ovako ili onako, što će bit ako učinim ovo ili ono...uff...
Rekli bi Englezi "go with the flow"...
Život bez razmišljanja je život bez opterećenja.

Pred par dana sam jednoj osobi rekao "da presiječe"...možda je ta izjava prebanalna, ali bi se tako nekako mogla nazvati teorija (i praksa) mog načina. Način gordijskog čvora.
Samo treba odlučit. I cap!!! Odeeeee...nema više problema...

Naravno, ovo je način koji nije primjenjiv univerzalno, ne djeluje kod svakog jednako...ali djeluje...

Bitno je samo trenirati i trenirati...rezultati će doći sami...

Nadam se da nisam bio naporan i da će post bar nekima biti koristan.

Keep on bloggin'!!!