Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Kad su laste odlazile,
potočiću dah je stao,
jorgovan je suzom žutom
za lastama zaplakao.

Nad šumom su magle vile,
na cesti je vjetar meo,
zec od tuge cijelog dana
nije ništa, ništa jeo.

Gavranu se od žalosti
(il od zime treslo krilo)...
Kad su laste odlazile, sve je, sve je tužno bilo...

by: Ratko Zvrko

...povodom 50-godišnjice smrti...

James Byron Dean (8.2.1931. – 30.9.1955.) rođen je u gradu Marionu, Indiana, ali je još kao dijete preselio u Santa Monicu, California. Dean je pohađao Brentwood Public School do majčine smrti 1940..
Kad je navršio devet godina otac ga šalje rođacima na farmu blizu mjesta Fairmount u Indiani. U srednjoj školi Dean nastupa za košarkašku ekipu, te upisuje dodatne satove forenzike i glume... Nakon mature na Fairmont High School 1949. Dean odlazi u Kaliforniju živjeti s ocem i pomajkom.
Upisao je Santa Monica College, i pridružio se Sigma Nu bratstvu, te kao glavni predmet izabrao pravo. Zatim prelazi na UCLA (University of California Los Angeles) i kao glavni predmet ipak uzima glumu, zbog čega dolazi u sukob s ocem, koji ga izbacuje iz kuće.

Dean je glumačku karijeru počeo u reklami za Coca-Colu. Napustio je colledge kako bi se više posvetio svojoj glumačkoj karijeri, ali se dugo mučio u dobijanju uloga u Hollywoodu, a račune je plaćao radeći na parkingu.
Na prijedlog prijatelja odlazi u New York kako bi se okušao u živim nastupima na "daskama koje život znače". Karijera mu se konačno pomakla s nule kad ga je Lee Strasberg primio u svoj Actors Studio. Nastupio je u nekoliko epizoda TV-programa s početka 50-ih. Pozitivna kritika tih nastupa dovela ga je do holivudskog glamura i svjetske slave.

Nakon manjih nastupa u nevažnim filmovima, 1955. dobiva prvu veliku ulogu, onu Cala Traska u "Istočno od raja", za koju dobiva nominaciju za Oscara za najbolju mušku glavnu ulogu (prva posthumna nominacija u povijesti dodjele nagrade Akademije). Veliki uspijeh nastavljen je slijedećim filmom "Buntovnik bez razloga" i "Div"(u kinima nakon njegove smrti 1956.), za koji je također bio nominiran za Oscara.

Dean je prijateljevao sa multimilijunašem i automobilskim entuzijastom Lanceom Reventlowom, jednim od zadnjih ljudi s kojim je Dean pričao na putu za Salinas u Kaliforniji, mjestu održavanja auto-utrka. Nekoliko sati kasnije James Dean stradao je u automobilskoj nesreći vozeći svoj Porsche 550 Spyder blizu mjesta Cholame(čovjek imena Donald Turnupseed iz svoje trake naglo je skrenuo ulijevo priprječivši put Deanu).

James Dean bio je jedan od samo pet glumaca koji su nominirani za Oskara za svoju prvu ulogu i jedini nominiran dvaput nakon smrti. Pokopan je na groblju Park Cemetery u Fairmountu, Indiana.

Dva filma iz 1955., "Buntovnik bez razloga" i "Blackboard Jungle" najčešće se smatraju simbolima tada rastućeg poslijeratnog buntovništva teenagera 50-ih, s jakom ulogom u nastajanju Rock and Rolla kao trajnog kulturnog fenomena.

Tadašnja, ali i mnoge kasnije generacije mladih ljudi ugledali su se na Jamesa Deana. Njegova karizmatična pojava na filmskom platnu spojena s famom koja je pratila njegovu preranu smrt (imao je samo 24 godine) transformirala je Deana u kultni lik i pop ikonu svevremenskog divljenja.
Zanimljivo istraživanje jednog američkog instituta donjelo je zaključak da su najčešći likovi na zidovima kafića i restorana u Americi tri pop ikone: James Dean, Elvis Presley i Marylin Monroe.

Pročitao sam zanimljiv Leonidin blog o ocjenama koje muškarci dobiju na svojevrsnom testu ophođenja prema ženama...
Sjetio sam se tad jednog starog e-maila, stvarno je zanimljiv, šteta da ga ne podijelim s mojim članovima. Unaprijed se ispričavam, trebalo je prevest s engleskog, nadam se da je smisao sačuvan. Slušaj sad:

Mladog kralja Artura otme i zatoči vladar susjednog kraljevstva. Namjeravao ga je smaknuti, ali ga je zadivila Arturova mladost i ideali.
Zato mu vladar ponudi slobodu ako odgovori na jedno pitanje. Artur je dobio godinu dana da nađe odgovor na teško pitanje, a ako ne uspije bit će smaknut.

Koje je bilo pitanje?....Što žene stvarno žele?

To pitanje bilo je preteško čak i za najpametnije ljude tog doba, a za mladog Artura bila je to nemoguća misija.
Budući je i to bilo bolje od smrti, prihvati vladarev prijedlog da u godinu dana pronađe odgovor.

Vratio se u svoje kraljevstvo, i pitao svakog: princezu, svećenike, mudrace, čak i dvorsku ludu...pričao je sa svima, ali nitko mu nije mogao dati pravi odgovor.
Mnogi su mu savjetovali da se posavjetuje sa starom vješticom, jer samo ona može znati odgovor. Ali cijena bi bila previsoka, promislio je Artur, jer vještica je bila poznata u cijelom kraljevstvu zbog visoke cijene koju je naplaćivala.
Prođe tako godina dana, dođe zadnji dan, a Artur je još bio bez pravog odgovora. Nije imao drugog izbora već poći k vještici i pitati nju. Vještica je pristala dati odgovor, ali prvo je morao pristati na njenu cijenu. Stara vještica htjela se udati za Sir Lancelota, najplemenitijeg od svih vitezova Okruglog Stola i Arturovog najboljeg prijatelja! Mladi Artur bio je prestravljen. Vještica je bila grbava i ružna, imala je samo jedan zub, smrdila kao tvor, puštala čudne zvukove...nikad u životu nije vidio ružnijeg i odbojnijeg stvora...
Odbio je siliti svog prijatelja da oženi takvu rugobu i na sebe preuzme veliki teret.
Ali Sir Lancelot, kad je doznao za prijedlog, odluči razgovarat s Arturom. Rekao mu je da nijedna žrtva nije prevelika u usporedbi s Arturovim životom i očuvanjem Okruglog Stola.

I tako, vjenčanje je objavljeno a vještica je odgovorila Arturu slijedeće:
"Što stvarno žena želi jest...da sama odlučuje o svom životu."
Cijelo kraljevstvo je predahnulo, znajući da je to pravi odgovor i da će Arturov život biti pošteđen.
Tako je i bilo, vladar susjednog kraljevstva dao je Arturu slobodu, a vještica i Lancelot imali su veliko vjenčanje.

Kad je došlo vrijeme prve bračne noći, Lancelot uđe u spavaću sobu, bojeći se užasavajućeg prizora. Ali, što je ugledao... najljepša žena koju je ikad vidio ležala je pred njim na krevetu. Zapanjeni Lancelot se pitao što se dogodilo.
Ljepotica mu odgovori: "Ti si bio dobar prema meni kad sam bila vještica, zauzvrat ću se kao vještica pojavljivat pola dana, a pola kao ljepotica. Što bi više volio, lijepa po danu ili lijepa po noći?"
Lancelot promisli: "Tijekom dana prekrasna žena, da mi se svi dive, a po noći, u dvorcu, stara vještica...Ili bi radije ružnu vješticu tijekom dana, a ponoći prekrasna žena s kojom će uživati...hm..."

Što biste VI napravili?

U komentarima piše što je Lancelot odlučio. ALI...odlučite prije nego pogledate u komentare...u redu?

Sinoć sam pošao spat dosta kasno, razočaran blijedom igrom mog dragog kluba Liverpoola protiv "novovjekog nogometnog giganta" Chelsea. Kad bolje promislim, još smo dobro prošli, onaj Abramovič otvara takujin svakih pet minuta, i ovo je uspijeh. Tko je gledao početak sinočnje tekme svjedočio je jednom fascinantnom trenutku: 50.000 navijača Redsa u glas je otpjevalo službenu himnu Liverpoola "You never walk alone" (inače hit Gerry & Pacemakersa iz 50-ih), tako sam se naježio...
"Walk on, walk on,
With hope in your heart,
and you never walk alone..."
Jutros sam se jedva ustao, spasio me drugi alarm, malo je falilo da ne zakasnim na bus.
Ostalo mi je još dva dana na ovom radnom mjestu, jedva čekam da to odradim, da se mogu posvetit stvarima do kojih mi je stvarno stalo. Mogu reći da je ovo bilo veliko iskustvo, puno sam toga naučio...a nešto i zaradio, hehehe...konačno će i ustajanje u 5.45 prestat...thank you God... :)
Inače, jutros mi se baš ništa ne da...trebao bih još radit nekakva istraživanja, al to mi zvuči prilično dosadno, pa baš i ne trčim.
To vam je tako, kad dođete do kraja roka honorarnog posla, sad bi vam sve posle htjeli dati, a kad sam tek stigao bilo je:"Ajme, što će ovaj tu, jel on šta zna, ko zna koju školu ima?"
Mogao sam prosjediti ovih 50 dana, ne radit ništa i skupit lovušu... ipak nisam...htio sam, kao u svim poslovima koje sam radio, ostaviti dobar dojam, dojam poštenog, marljivog radnika(uf, kako to socijalistički zvuči, trebao sam reći trudbenika), koji preuzeti posao obavlja do kraja, zaradi svaku kunu...to što su mi ponudili da s njima surađujem i u listopadu dovoljno govori o ostvarenom...žao mi je jedino što ću najvjerojatnije trebat odustat od tog posla, jer mi počinju predavanja u ponedjeljak, a ima i puno prakse na faksu, pa neću imat slobodnog vremena (ljudi su mi ponudili čak ako bih radio vikendima, sve bi bilo pošteno plaćeno, al kad ću se onda odmorit)...ne želim bit gramziv, pa zasrat faks radi toga...

Kao prvi susjed prestižnog hotela Hilton Imperial imam priliku dosta toga "glamuroznog" vidjeti...navečer, dok šetam kučka znam proć ispred glavnog ulaza...e ljudi, da vi vidite koji su to lovaši...kakvi auti se voze...Mečke i Bemvejci su za njihova auta Spačeki...da o oblačenju i ne pričam, trebao bi mi cijeli jedan post za tu temu...

Sinoć sam malo surfao po netu, tražio neke glazbene raritete iz 80-ih, i naletio na web-stranicu jedne londonske radio-postaje koja pušta isključivo glazbu iz tog desetljeća...jao, koji je to gušt bio...kad sam se uključio taman je bila pjesma od Dexy's Midnight Runnersa "Come on Eileen", pa onda "True" od Spandau Ballet itd. da ne nabrajam i ne zamaram...uglavnom, fenomenalno...
Uvijek mi je bilo krivo što nemam satelitsku ili kabelsku da mogu gledat VH1, bude super spotova iz 80-ih...
Možda i to jednog dana...
Al zato večeras u "Pola" DJ Zombie pušta "Hrvatski zvuk osamdesetih", a sutra u U.M.O.Bolnici opet DJ Vego i "Back To 80's"!!!
Jao, ko preživi, pričat će unucima... :)))

...obično o nekom pišem ako mu je rođendan, ili godišnjica smrti...ovom ženom sam oduvijek bio oduševljen, pa sam prekršio pravilo...



Tracy Chapman, afroamerička kantautorica, rođena 1964. u Clevelandu, kao dijete je počela svirati gitaru i pisati pjesme. Dobila je stipendiju "A Better Chance" za upis u privatnu školu Wooster School u Connecticutu, a nakon toga na Tufts University u Bostonu(antropologija i studij o Africi).
Chapman nastupa kao ulična zabavljačica, te po manjim bostonskim barovima, a 1986. nakon diplome (zahvaljujući demo-snimkama s fakultetske radio postaje) ugovara s izdavačkom kućom SBK svoj prvi album "Tracy Chapman" 1988.



Chapman je jedna od rijetkih glazbenica tog vremena koja je gajila specifični ispovjednički stil, kombinirajući folk-rock 70-ih sa jednostavnim melodijama i smislenim tekstovima, čime je zarazila mase svojih obožavatelja. Također, svojim prvim albumom svrstala se u cijeli pokret za političku korektnost, ističući liberalne poglede na svijet, borbu za ljudska prava i slobode, prava manjina, jednakost spolova, te seksualnu slobodu (u to doba su glavni borci u SAD-u bili 10,000 Maniacs i R.E.M. ), te postala vrlo utjecajna među studentskom publikom na američkim kampusima.
Kritičari su bili oduševljeni albumom, a Tracy kreće na turneju.
Ubrzo nakon nastupa na proslavi 70.-og rođendana Nelsona Mandele(nazvana Freedomfest u organizaciji Amnesty Internationala), prvi singl "Fast Car" počinje se uspinjati na svjetskim ljestvicama dosegnuvši Top10 u SAD-u i Velikoj Britaniji. Prodaja albuma i singlica je bila iznenađujuće uspiješna, album je postao višestruko platinast, a Tracy Chapman je za isti dobila i 3 nagrade "Grammy" .

"Crossroads" iz 1989. nije dostigao uspijeh svog prethodnika-prvjenca, iako je također bio višestruko platinast i podržan od kritičara. U to doba Chapman nastupa pred manjim auditorijem istinskih fanova, te na humanitarnim koncertima.
1992. izdaje treći album "Matters of the Heart" , koji je kod kritičara dosta negativno dočekan, prodaja nije išla sjajno i činilo se kao da Tracy gubi svoj kultni status.



Na iznenađenje svih iz glazbene industrije album iz 1995., znamenitog naziva "New Beginning" prodan je u više od 3 milijuna primjeraka, a iznio je vanserijski hit-singl "Give Me One Reason", koji osvaja Grammy za najbolju rock pjesmu 1996. godine. Na albumu se nalazi i jedna od najlijepših pjesama o planetu Zemlji "Rape Of The World".
Nastupa na tzv. "Lilithtour", turneju ženskih glazbenica u zalog borbe za jednakost spolova, te na mnogim festivalima("Amnesty International Human Rights Tour", "Bob Marley One Love Tribute" na Jamajci, te na "Beastie Boys Tibetan Freedom Festivalu" u Chicagu).
U srpnju 1999. Chapman je uvrštena kao 54. na "The Top 100 Greatest Women of Rock 'N Roll' TV-programa VH1.
Slijedeći album iz 2000. "Telling Stories" bio je više rokerski nastrojen, a istoimeni hit-singl često je emitiran u eteru europskih radio postaja.
Nakon albuma "Let It Rain" (2002) 2003. godinu provela je na europskoj i američkoj turneji.
"Where You Live", njezin sedmi studijski album, izišao je 13. rujna ove godine, a najavljena je i manja turneja po većim gradovima SAD-a u listopadu, te po Europi slijedeće godine.
Kako najbolje objasniti Tracy Chapman, nego kroz pjesmu, zove se "I am yours", moj apsolutni favorit:

"When all my hopes and dreams
Have been betrayed
I stand before you
My hands are empty

I am yours
If you are mine

When I fall and stumble
Flat on my face
When I'm shamed and humbled
In disgrace

I am yours
If you are mine

When voices call me
To question my faith
When misperception
Taints my love with hate

I am yours
If you are mine

When time decides
It won't stop for me
When the hawks and vultures
Are circling

I am yours
If you are mine"

Jutros sam stajao na stanici, čekao autobus uživajući u pogledu na Lovrijenac koji u zoru dobije neku neobičnu boju, ne znam bi li ikoji slikar mogao to dosljedno prenijeti na platno...

I tako čekam ja bus, sav romantičan zbog Lovrijenca, čudnog odsjaja i zore nad mojim gradom kad na cesti neki stari bus, kao da je sad izišao iz kraljevine juge, valjda je FAP(fabrika autobusa požarevac), lagano se dokotrljao do moje stanice i stao...i gledam ja bus, gledam...kad ono truba da signal i otvori zadnja vrata...molim? Pa neće valjda ovaj bus odvalit 20 km...učinilo mi se kao da se raspada i iz unutra i iz vanka...a kako je tek izgledao iznutra..."E ko preživi pričat će unucima!" - rekoh ja i uđoh u prijevozno sredstvo upitne kvalitete...

Kao što možete zaključiti, činjenica da sam napisao ovaj post znači da sam preživio taj "Balkan Express"...

Sjetio sam se jedne stare pjesme koju su znali pjevat Pomorci(učenici Srednje Pomorske Škole, poznati kao najveći huligani) kad bi se vozili busom br.6.. Dok je vozač popularne šestice molio krunicu da živ dođe do zadnje stanice, Pomorci bi se na okukama bacali u stranu radi doživljaja i pjevali:

"Vozi me vozaču, il me iskrcaj,
ova je vožnja božesačuvaj!!!"

E tako sam i ja pjevušio na zadnjem sjedištu, gdje su usput bili najlabaviji amortizeri, mislio sam da će doručak, koji sam s guštom doručkovao, završiti na kolegi ispred mene...
Čini mi se da ona zrnca za orijentaciju ili ravnotežu, što već, u srednjem uhu još uvijek "talasaju"...

Krasan početak jednog utorka...

...povodom rođendana...

Bryan Ferry, britanski pjevač, glazbenik i tekstopisac, rođen u radničkoj obitelji, studirao je umjetnost na sveučilištu u Newcastle upon Tyne, te u Londonu podučavao lončariju, cijelo vrijeme razmišljajući o glazbenoj karijeri.
Zajedno s Grahamom Simpsonom, s kojim je svirao u jednom bendu, osniva Roxy Music, a priključuju im se Andy Mackay, Brian Eno, Paul Thompson i Phil Manzanera, i ta postava snima prvi album "Roxy Music" 1972..
Prvi hit grupe Roxy Music, "Virginia Plain" dolazi do broja 4 na UK Charts, a već tada se moglo predosjetiti kakva budućnost očekuje ovaj bend.
Bryana Ferryja je pratio glas velikog zavodnika, a mnogi modeli s kojima je "mutio" često su završavali na omotu albuma(Ferry je hodao s Amandom Lear, koja je s crnim jaguarom izašla na omotu drugog albuma "For Your Pleasure" iz 1973.).
Ferry je dugo godina surađivao s londonskim modnim dizajnerom Antonyjem Priceom, koji je poznat po suradnji s mnogim drugim zvijezdama iz glazbene i filmske industrije.
1973. Ferry paralelno sa grupom pokreće i projekt svoje solo-karijere. na nekoliko albuma obrađuje stare rock-standarde(prvi album "These Foolish Things"). Eno ubrzo napušta Roxy Music, pa Ferry (p)ostaje jedini vođa. U to doba u vezi je s modelom Jerry Hall, koja se pojavljuje u nekoliko njegovih spotova( "Let's Stick Together" i "The Price of Love"). Taman kad je veza postala ozbiljna, zajedno živjeli i sl., dok je Ferry bio na turneji 1977. Hall se spetljala s Jaggerom.
Hall je kasnije objavila i knjigu o vezi s Ferryjem, u kojoj je opisala sve najsitnije detalje...a Ferry, kako da odgovori nego kroz pjesmu, bila je to "Kiss and Tell" s albuma "Bete Noire" iz 1987..
Bryan Ferry nakon prekida s Hall opet okuplja Roxy Music, i pokreće cijelu stvar ispočetka... "Jealous Guy", objavljena kao "tribute to" ubijenom Lennonu, postaje i ostaje jedini broj 1 na UK Charts.
Ferry se s vremenom skrasio oženivši Lucy Helmore, s kojom ima 4 sina. Nastavio je snimat albume koji su ulazili u Top 10, "Boys and Girls"(1985. broj 1 na UK Charts), "Taxi"(1993.), i "As Time Goes By"(1999., kolekcija standarda iz 30-ih). Na albumu "Mamouna"(1994.) surađuje s Brianom Enom i Robinom Trowerom, kao i na albumu-nastavku iz 2002. "Frantic", na kojem kombinira nove pjesme s obradama.
Nakon razvoda s Lucy 2003. Ferry se u javnosti pojavio s Katie Turner, plesačicom koja ga je pratila na nastupima.
U prosincu 2000. Ferryjeva obitelj proživila je pravu dramu na letu aviona iz Londona za Keniju, kad je čovjek pod imenom Paul Mukonyi pokušao oteti avion na letu za Nairobi. Na sreću sve je dobro završilo, jer su kopiloti uspijeli obuzdati luđaka i sigurno sletjeti.
Moja najdraža pjesma, naježim se svaki put kad je čujem, "Slave to love":
"Tell her I'll be waiting
In the usual place
With the tired and weary
There's no escape
To need a woman
You've got to know
How the strong get weak
And the rich get poor
You're running with me
Don't touch the ground
We're restless hearted
Not the chained and bound
The sky is burning
A sea of flame
Though your world is changing
I will be the same
The storm is breaking
Or so it seems
We're too young to reason
Too grown up to dream
Now spring is turning
Your face to mine
I can hear your laughter
I can see your smile
No I can't escape
I'm a slave to love"

Moram i ja jednom napisati jedan besmislen post. Post o ničemu, ako se takav post može napisati...jer ako pišeš o ničemu, i to je nešto, zar ne? Ma šalim se...možda i to jednog dana, tko zna...

Bio sam na pijanci u petak navečer u UMO "Bolnici", bila je tematska večer muzike s prostora bivše Juge, moglo se čuti neke stare pjesme Atomaca, Drugog Načina, Boe, ali i nekih jednohitnih sastava...malo sam se razočarao što DJ nije imao moju najdražu pjesmu iz 80-ih, grupa se zvala "Poslednja igra leptira", pjesma "Dečko, ajde oladi!". Jao, što mi je ta stvar dobra...baš šteta...

Sjećam se da su mi kad sam bio mali, a to je bilo negdje krajem 80-ih, najdraže pjesme bile baš ova spomenuta pjesma (zbog zaraznog refrena "Daj, daj, daj mi, daj..."), onda "Nemoj da ideš mojom ulicom" od Riblje Čorbe(...kupio sam pištolj kod švercera na crno, na tebe ću rado da potrošim zrno..."), zakon stvar, šteta što je Bora pošao u četnike. Također mi je dobra bila "Ona radi u rudniku" Vlade Divljana iz VIS Idola("...ona radi u rudniku, život joj nije lak, ona ne voli, ne voli muziku, ona voli ritam jak..."), pa "Andrea" od grupe Regata("...kunem ti se Bogom, neću više s tobom, Andrea..."), s tim da je kružio alternative lyrics("...kunem ti se Bogom, šutnut ću te nogom, Andrea...").
E, to su bili dani...

Prija je slavila roćkas, a ja što mi je došla plaća...tako da smo na kraju svi bili vrlo sretni i zadovoljni...
Šteta što nije bilo ljudi, nas 5 nakon 00.30 ostali jedini tamo...

Sutra je novi radni dan zadnjeg tjedna ovogodišnjeg radnog angažmana Maroonsa. Za 10 dana počinje faks, treba se skupit, skoncentrirat i u nove radne pobjede...

Kako je brzo prošlo ljeto...
Sinoć sam izvadio zimsku robu: debeli džemperi, dugi rukavi, samterice...uf...spremio sam sve majice, havajke i kratke hlaće...šmrc...sve na ormar do sljedećeg ljeta.
A valjda tako treba biti, ne može ljeto vječno trajat.

Ima i jesen svoje prednosti, doduše neznam koje su, ali siguran sam da ih ima. Jesenski mjeseci su rujan, dakle vino je pozitivna strana jeseni, zatim listopad, ne baš tako pozitivna pojava kad drveće mijenja svoje ruho, i studeni kad studi, odnosno kad je hladno, što isto nije nešto pozitivno(prosinac mi nekako totalno ide pod zimu, pa ga ne računam).

Ipak, ima jedna meni draga stvar vezana za jesen. Ja, ljudi moji, obožavam sjedat kraj otvorenog prozora dok pada kiša, ispijat svoj čaj, razmišljat...a zrak, tako nov i svjež, baš utječe na čovjeka...

Jučer popodne oko 5 bilo je sunčano nad parkom Gradac, pa sam mislio poć malo prošetat, ja i pas, kad odjednom, činilo se kao iz vedra neba - kiša! Bilo je stvarno drama vidjet kako kiša pada, a sija sunce, taj kišni oblak je odlučio proplakat baš nad mojom kućom (ah simbolike!)...

Evo, čitam na netu da već dva dana kruži fotka Blanke Vlašić u obnaženom izdanju.
Kojim bedacima bi ta fotka predstavljala senzaciju, ko da nije dosta da je cura tek u oporavku od operacije, u padu je forme, nije se natjecala ovu sezonu i sigurno je psihički spucana. I sad su se našli neki strvinari da se hrane na njoj. Glupost.
Mislim da ta slika nije nešto posebno(neću vam dat link, jer članu MDMC-a ne trebaju takve idiotarije...najbolje da i ja izdam moju obnaženu fotografiju, po mogučnosti eksplicitnog sadržaja, pa će ovaj blog odmah u vrh Cool Blogova...ma daj...).

Sjećam se rata, kad bih gledao dnevnik, vijest do vijesti je bila s raznih položaja, ratišta, samo rat..onda sam se pitao kako izgleda kad nema rata, baš me zanimalo što to "obični" mediji prikazuju...sad mi je jasno.

...strvinari...

Meni je ona zakon, pravi je fajter, zna što hoće, pozitivac je...moj tip cure...volim uporne cure, a još kad su visoke i imaju lijepe oči...njam, njam...

Nemojte se ljutit što sam malo mrgud, al stvarno je ovo nevjerovatno s nama Hrvatima. Ima li tome kraja?(hipotetsko pitanje)

...povodom rođendana...



Nicholas Edward Cave, glazbenik, tekstopisac, pjesnik, književnik i glumac, rođen je u mjestu Warracknabeal u Australiji. Nakon djetinjstva u Warracknabealu i Wangaratti u seoskoj pokrajini Victoria, s obitelji seli u Melbourne.
U srednjoj školi Cave osniva prvi sastav The Boys Next Door. Cave je također studirao slikarstvo na Caulfield Institute of Technology 1976., ali je odustao 1977. kako bi se posvetio glazbi.
Njegov sastav imao je značajnu ulogu u post-punk sceni u Melbourneu u kasnim 70-im(održali su preko sto nastupa).
Mijenjaju ime u The Birthday Party i sele u London, zatim u Zapadni Berlin.
The Birthday Party raspada se 1984., a Cave i Harvey osnivaju sastav Nick Cave & The Bad Seeds s gitaristom Blixom Bargeldom (iz Einstürzende Neubauten), basistom Barryjem Adamsonom (iz Magazinea) i gitaristom Hugom Raceom. Caveova djevojka Anita Lane ponekad je sudjelovala kao tekstopisac. Ova postava 1984. snima debut-album "From Her To Eternity".
Cave se preselio u Zapadni Berlin 1984. i počeo raditi na svojoj prvoj knjizi "And The Ass Saw The Angel". U međuvremenu izdaje 4 albuma s The Bad Seeds: "The Firstborn Is Dead", "Kicking Against the Pricks", "Your Funeral,My Trial" i "Tender Prey".
1988. Cave je objavio svoju knjigu "King Ink".
Malo prije rušenja Berlinskog Zida Cave seli u Săo Paulo u Brazilu, gdje ženi Viviane Carneiro, s kojom ima sina Lukea.
U proljeće 1993. vraća se u London.
Danas živi blizu Brightona i oženjen je s glumicom Susie Bick, s kojom ima dvoje djece, blizance Arthura i Earla.
Glazba Nicka Cavea korištena je u više filmova slavnog Wima Wendersa("Wings of Desire", "Until the End of the World", "Faraway... So Close" i "Soul of a Man").
Cave je također koscenarist i glumac u nezavisnom filmu iz 1989., "Ghosts... of the Civil Dead". Iste godine izdava "And the Ass Saw the Angel", a knjiga nailazi na odobravanje kritičara i javnosti.
Cave je također glumio u filmu "Johnny Suede" iz 1991., s Bradom Pittom.
1996. Nick Cave and The Bad Seeds izadju album "Murder Ballads". Duet sa Kylie Minogue, "Where The Wild Roses Grow", postao je veliki hit, dobio je nagradu ARIA Award za "Song of the Year".
Nakon albuma "The Boatman's Call", Cave se podvrgnuo odvikavanju od teških navika heroina i alkohola. Napunio je baterije i izdao odlično prihvaćeni album "No More Shall We Part" iz 2001.
1998. objaljuje dva izdanja: prvi je klasični 'Best Of' CD, a drugi kompilacija "Original Seeds", izdan u Australiji: pjesme koje su bile inspiracija Caveu(Johnny Cash, Leonard Cohen itd.). "Original Seeds Volume 2" izdan je 2004.
Nakon izdanja "Nocturama" iz 2003., Blixa Bargeld odlučio je napistiti Seedse, kako bi se više posvetio svom sastavu Einstürzende Neubauten, pa je tako Mick Harvey ostao jedini član izvorne postave uz samog Cavea.
2004. Cave izdaje dvostruko izdanje "Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus".
2005. Cave sa The Seeds izdaje "B-Sides & Rarities", trodjelnu kolekciju 56 snimki b-strana, rijetkih snimki i glazbe snimljene za razne filmske soundtracke.

...i to se jednom trebalo dogodit...maroons.blog.hr posjetilo je preko 1000 posjetitelja, što mogu zahvaliti svojoj upornosti i opsjednutosti svojim postovima, ali i vama, mojim vjernim komentatorima, članovima ovog uvaženog kluba(ok, ok, znam da se brojčice pomaknu čak i kad refreshaš stranicu, ali je lijep osijećaj...don't spoil it to me!)

Velika mi je čast objaviti da je Upravni Odbor odlučio povodom 1000.-itog posjeta nagraditi najvjernije, a to su rekorderke leonida i lilith, koje su svojim vrckavim komentarima zaslužila prestižna odlikovanja: Leonidi se dodjeluje Zlatna značkica za doprinos u radu i udarnički odnos prema komentiranju ovog bloga(rekordni broj komentara, više od 50, i duuuuugi mejlovi), a Lilith se dodjeluje Srebrna Značkica za savjesno komentiranje maroons.bloga i širenje ideja o liberalnim vrijednostima, te zbog neprocijenjivog doprinosa na polju magije.
Nagrade će im biti uručene u vidu kave ili sladoleda pri prvom susretu(potrudite se da se sretnemo, hehehe!!!).
Ostali, ne gubite nadu, počinje odbrojavanje do jubilarnih 2000, kojom prilikom ćemo također dodijeliti javna priznanja.

Također bih najavio određene preinake u estetskom izgledu bloga, jer da bi se ostalo u điru treba ulagati znanje i rad u proizvod...nebojte se, ništa drastično...

Zahvaljujem se na vašim komentarima, razmišljanjima koja ste podjelili sa mnom, sugestijama - sve je to u svrhu dizanja razine tolerancije i slobode govora na ovom blogu, a nadam se i šire.

I na kraju, da previše ne duljim, kao odgovor na neke neblogerske primjedbe da mi blogeri stvarno znamo ***cenzura***, citirat ću velikog mislioca XX. stoljeća Mao Tse Tunga, koji je jednom prilikom, u govorničkom zanosu pred radničkom klasom uzviknuo:

"Sve je sranje osim pišanja!"

Hvala još jednom. Sad nastavite s komentarima.

...povodom rođendana...

Leonard Norman Cohen, pjesnik, pisac i kantautor, rođen je na današnji dan 1934. u Montrealu, Quebec, Kanada, u srednjestaleškoj židovskoj obitelji.
Njegova glazbena karijera zasjenila je njegov pjesnički i spisateljski opus.
Cohenove najranije pjesme mogu se uvrstiti pod folk-zvuk, karakterističan u to doba za Dylana i Joan Baez.
U 70-ima se osjeća utjecaj popularne i kabaretske glazbe, dok u 80-ima prelazi na duboke zvukove njegovog bass-glasa, obično uz pratnju ženskog back-vokala i sintesajzera.
Cohenove pjesme su često emocionalno teške i lirički složene, jer Lenny više pozornosti posvećuje metaforičkoj igri riječi, nego čistom robovanju pjesničkim kanonima. Teme pjesama su mu najčešće religija, usamljenost i složeni međuljudski odnosi.
Cohen je utjecao na mnoge kantautore, snimljeno je više od tisuću obrada i verzija njegovih pjesama.
Veliku slavu uživa u rodnoj Kanadi, gdje je član kanadskog glazbenog Hall of Famea, a vlasnik je i najvišeg kanadskog civilnog odličja - Kanadskog Reda.
Najnovija je vijest da je Cohen u velikim financijskim problemima, podigao je tužbu protiv bivšeg managera zbog velikog gubitka koji je ovaj stvrio, a i sam Cohen je dužan nekim ljudima s kojima je također na sudu.
Evo što Lenny kaže o pesimizmu, koji su mu često prišivali:
"Uopće se ne smatram pesimistom. Pesimist čeka da padne kiša, a ja se osijećam pokisao."
Za one koji žele znati više neka pročitaju o njemu ovdje.
Za kraj, odlučio sam, kako bi vas naveo da malo i sami prostudirate ovog genijalnog samotnjaka, kopipejstati vam neke isječke iz njegove poezije. Uživajte!

"It was only when you walked away I saw you had the perfect ass. Forgive me for not falling in love with your face or your conversation."
— "The Energy of Slaves" (1972)

"So the great affair is over
but whoever would have guessed
it would leave us all so vacant
and so deeply unimpressed
It's like our visit to the moon
or to that other star
I guess you go for nothing
if you really want to go that far"
— "Death of a Ladies' Man" (1977)

"Everybody knows that you've been faithful
Ah give or take a night or two
Everybody knows you've been discreet
But there were so many people you just had to meet
without your clothes."
— "Everybody Knows" (1988).

"Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack in everything
It's how the light gets in."
— "Anthem" (1992)

Međunarodni dan mira("International Day of Peace") ustanovila je 30. studenog 1981. Generalna Skupština UN-a svojom Rezolucijom br.36/67.
Generalna Skupština UN-a odredila je da se taj dan obilježava treći utorak u studenom svake godine kao dan nenasilja i primirja, tj. kao poziv svim nacijama da poštuju prekid neprijateljstava tijekom tog dana. Pozvani su svi: od zemalja članica GS OUN-a, organizacija unutar sustava OUN-a do regionalnih i nevladinih organizacija, te pojedinaca da obilježe taj dan na primjeren način, kroz edukaciju i stvaranje javne svijesti, te suradnju s Ujedinjenim Narodima kako bi se uspostavio svijetski mir.

Nakon kampanje britanskog redatelja Jeremyja Gilleya (čiji je dokumentarac potaknuo ideju) i pokreta "Peace One Day" , Generalna Skupština je 7. rujna 2001. donjela Rezoluciju br. 55/282, kojom je odlučeno da će se Međunarodni dan mira("International Day of Peace") obilježavati 21. rujna svake godine, počevši od 2002.

Već par dana se razmišljam o jednoj izmjeni. Mislio sam da bi o ovako važnoj promjeni trebalo, a i bio bi red, posavjetovati se sa članovim, tj. vama. Moram i obrazložit promjenu:

1. Ovaj blog koji nosi slavno ime novovjekovnog mislioca Maroonsa razvija se u određenom smjeru, koji ovisi o trenutačnom stanju psihe autora i njegove volje da se na blogu izjašnjava.

2. Kako je danas cijeli svijet, umrežen webom i drugim novotarijama toliko bolestan i "prljav", odnosno iskvaren, konstatacija iz naslova apsolutno je suvišna i stoga istu treba brisati.

3. Kako sam JA, Maroons, prema svojim opažanjima o životu i ljudima, i svemu što ide s tim, razumio da je trenutačno stanje u svijetu stanje diskriminacije svake vrste, od rasne, spolne, dobne, psihičke i fizičke...odlučio sam dati na razmatranje prijedlog da se u naziv bloga riječ "dirty" zamjeni rječju "open", time određujući svoj čvrsti smjer u budućnosti.

4. Riječi "dirty mind" nemaju neko posebno značenje, ali riječi "Open mind" mislim da itekako imaju i da ih svakako treba propagirati kao način života. Upravo riječi "Open mind" u sebi predstavljaju sve ono što Maroons propagira: čovječnost, liberalan duh, sućut, poštenje, hrabrost, iskrenost...Te riječi u sebi nose onu ideju koja se u mislima Maroonsa vrzmala još od vrtićke dobi do dandanas.

Ovaj prijedlog dajem na "prvo čitanje", i unaprijed zahvaljujući molim da podržite ovu humanu akciju.

Potaknut postom članice našeg cijenjenog kluba indian woman o quirkylonerima, osobama koje vole biti same(iako se ne protive vezama), dakle više vole biti same nego u paru, pošao sam na link na tu temu, ispunio mali upitnik i doznao da sam donekle quirkyloner,tj. quirkytogether, a to bi bilo kao da sam dio veće grupe istih quirkytogethera. Iako imam puno quirky-kvaliteta, ipak se dobro snalazim u situacijama u paru. Jako zanimljivo, naime, družim se s ekipom baš kako je opisano u rezultatu kviza: većina nas je quirkytogether...
Ma ta riječ quirky mi uvijek sliči na nešto homoseksualno, valjda jer ima veze s riječi queer, i slično se čita...

Nakon promjenjivog(vremenski i raspoloženjem) vikenda, jutros je definitivno pala prava jesenska kiša. Iako je do 7.30 još nekako i bilo sunčano, u jednom trenutku oblaci su se nadvili nad grad i umili ga jutarnjom kišom...
U subotu navečer bio sam u UMO Bolnici na koncertu mostarske reggae družine Zostar, nisu bili loši, ali ni ja nisam bio od neke volje(vrtile su mi se neke ideje o bliskoj budućnosti po glavi, a to nije dobro), pa sam cijelu svirku prosjedio u separeu na fotelji uz moj Zlatorog.
Jučer mi je dan brzo prošao, pogledao malo nogač, odbojku i košaricu...dakle dan za sportske aktivnosti pred TV-om.

A?! Što kažete?! Nije loše,a?! Jupiiiii!!!!
Istraživam ime Maroons, koje je meni palo na pamet zbog fonetske sličnosti s mojim prezimenom, a inače služi u više značenja...uskoro post o tome...

P.S. Slijedeći tjedan ću se malo rjeđe javljat, imam pojačan raspored na terenu...što ćete, kraj sezone, pa se odlučio da malo i ja pripomognem...nastojat ću pratit vaše postove mojim vrckavim komentarima, a možda stignem i sam ubacit koji post.Keep on rockin'!

Još jedan petak se dokotrljao, "službeni" početak vikenda, već sam na odmoru, što se vidi po mojoj stalnoj prisutnosti na netu.

Baš sam nešto razmišljao(ma daj, nemoj mi to ić govorit?!)...
...ne, ozbiljno...baš se danas nekako super pozitiva osjećam, ono "ništa mi neće ovi dan pokvarit", "no sikiriki"-raspoloženje..."otkud mu sad to?" bi bilo logično pitanje...jednostavno, jutros dok sam bio busu za posao, sinulo mi je...pa moj život je super! Sad će netko reć "što je još novo?", ali s obzirom na neke zeznute životne periode kroz koje sam prolazio, stvarno sam sretan. Tu treba naglasiti da je sreća prije svega ishod mojih skromnih zahtjeva prema životu(nisam neambiciozan, već od života ne tražim previše). Ok, možda bi bilo par stvari za popravit, ali ne budimo sitničavi...

Mislim da čovjek, ako sebi postavi velike ciljeve, lakše doživi neuspijeh...ali ako postavi puno malih ciljeva, malih koraka, bit će puno zadovoljniji i sretniji...

Znam da danas baš nisu neka vremena za pozitivno razmišljanje, ali eto, i meni se dogodio obrat u razmišljanju...sutra će vjerojatno opet sve biti po starom, ali danas je cijeli svijet moj!

Ne znam je li dobro toliko raditi na hiperprodukciji postova, ali morao sam nešto napisati, nekakav osvrt na ovoj prijemni na Glumi...spominju se premijerova kći, Nera iz SSNMT-a, onda neki glumci iz "Zabranjene ljubavi", pa neka miss i td...i sad ovi su upali, a oni ostali, "neslavni", su tako i završili, nisu upali...pa onda plakanje i žalopojka da je namješteno, da ovo, da ono...
Da citiram pokojnog Pankretića "Glejte jednu stvar:" zar se već nismo naučili živjeti u takvim uvijetima, gdje neki ljudi jednostavno moraju uložiti dvostruki trud da bi nešto postigli...ne govorim ja da je to što se desilo dobro ili da to odobravam, nikako...ali mora nam svima bit jasno jedno: stvari su uvijek puno kompliciranije nego što se na prvu ruku čine...uvijek će nam netko stati na putu, laktariti se uz pomoć mame, tate, kuma, rođaka...svijet oko nas je pun klanova, veza i vezica...na svakom je da vidi kako se snaći u takvom okruženju, tj. kako izvući što više...
...ključna riječ današnjice u Hrvatskoj jest "umrežavanje"! Ko se ne umreži ispast će iz igre, i uvijek kupiti samo mrvice sa stola...

Pa se vi odlučite kako ćete i gdje ćete...

Kad sam jučer spominjao srijedu kao jedini nepošteno neopjevani dan u tjednu, na neki čudan način pala mi je jedna stvar napamet.

Kad je itko od vas izašao navečer vani, u kafiće, diskače, klubove, đuskao na raznu vrstu muzike, pa naletio da se pusti "sentiš"?

Sad će neki reć, uf evo ga opet, ali jedna je stvar sigurna: sentiši su izgubili svoje mjesto koje su čvrsto držali sve do kraja 80-ih godina...
Činjenica je da smo svi, ili bar dobra većina nas ustvari - djeca sentiša.
Možda će vam ovo sve zvučat čudno, ali...citirat ću druga s web-stranice Leksikon Yu-mitologije koji bi možda po godištu bio generacija naših starih,a koji opisuje što je sentiš značio njima u ta doba. Kaže drug:

"Laganice - zajedničko ime za spore pjesme, balade - 'stvari', ukratko, uz koje se na tulumima plesao 'sentiš', odnosno 'stiskavac', kako je generacija prije moje zvala isti fenomen. Laganice su bile spore, emocionalne, često molske rock-stvari, domaće i strane, koje pak tvore posebnu semiotiku pa kao takve zaslužuju poseban tekst. Iako je ono bilo vrijeme 80's pop-hitova, rock-sentiši iz sedamdesetih su svejedno bili tu 'to stay'. Nije čudo: šta je drugo moglo artikulirati (u svega par minuta!) hormonalni kaos, puberalnu konfuziju i našu visoku senzibiliziranost i u isto vrijeme kreirati posebnu, intimnu, rano-senzualnu atmosferu gdje ćemo ostvariti prvi kontakt sa suprotnim spolom. Nijedna druga stvar."

Drug nadalje ističe:"nakon par sati žestokog rock'n'rolla (ili elektro-popa kasnije), u jednom trenutku bi netko pustio prvu laganicu, svjetla u pubertetskoj sobi prigušila bi se još više, što je bio znak da netko od dečki prvi počne i krene prema onoj koja mu se sviđa i nehajno joj veli:'o'š čagat?' Naravno, samo su se rijetki fakeri usudili napraviti takav armstrongovski 'one-small-step-for-man-one-giant-leap-for-mankind' korak - pa su onda, uništavajući naš ionako nizak self-esteem, cure bile te što su preuzimale inicijativu i prilazile nama.
Ništa nije bilo uzbudljivo kao moment poziva na sentis, ma već i zamišljanje kako, priljubljeni, s rukama oko njenog struka i nosnica punih mirisa njene kose, čagamo s nekom koja nam se svidjala, kao što ništa nije bilo uzbudljivo kao to doba."

Drug na kraju tužno zaključuje:"Laganice su isparile iz naših života, orwellovskom kulturnom revizijom - inkopatibilne kompliciranom, distantnom i ironičnom kasnoadolescentskom ponašanju, kao što su tulumi zamijenjeni klupskim i koncertnim životom, znači odvajanjem od kvarta i odlaženjem u centar, a sve to je zapravo predstavljalo prelaz u jedan drugačiji, 'ozbiljniji', generalno nesentimentalniji period, kad smo se već trenirali u primanju udaraca, jačih i bolnijih nego što je odbijanje poziva na ples, kao i, nek mi se oprosti na dvoznacnosti, gubljenju vlastite nevinosti uopće."

Mislim da ovom ne treba puno dodavat...može li se uopće procijeniti što propuštamo ne gajeći "kulturu sentiša" i sve blagodati koje ona donosi.

Koji je vaš omiljeni "stiskavac"?

Jedna od najutjecajnijih punk-rock grupa u povijesti, The Ramones, osnovani su u siječnju 1974. u Forest Hillsu, Queens, New York.
Prvi nastup imali su u dvorani Performance Studio u New Yorku u ožujku 1974.
Predvodnici su njujorškog punk-pokreta i smatraju se rodonačelnicima punk muzike. Iako nisu bili braća, svi članovi benda nosili su isto prezime (inspirirao ih je Paul McCartney iz razdoblja Silver Betalesa). Prva postava bila je: Joey Ramone (1951-2001, Jeffrey Hyman, pjevač), Johnny Ramone (1948-2004, John Cummings, gitara), Dee Dee Ramone (1952-2002) (Douglas Glenn Colvin, bas-gitara 1974-1989), Tommy Ramone (1952, Thomas Erdelyi, bubnjevi 1974-1978).
Ostali članovi bili su Marky Ramone (1956, Marc Bell, bubnjevi 1978-1983, 1987-1996), Richie Ramone (1957, Richard Beau, bubnjevi 1983-1987), Elvis Ramone (1955, Clem Burke, bubnjevi 1987), C.J. Ramone (1965, Christopher John Ward, bas-gitara 1989-1996).
The Ramones su izvodili jednostavan i goli zvuk, sirov, glasan, brz i izravan (često s primjesama rocka 50-ih i 60-ih), bili su totalno drukčiji od virtuoznih i kompliciranih izvedbi karakterističnih za rock 70-ih (prve pjesme bile su vrlo brze i kratke, najviše do dvije minute). U ranim 70-im mnogi njujorški sastavi (New York Dolls, Tom Verlaine's Television, Blondie, Richard Hell and the Voidoids, Patti Smith Band, Suicide, Talking Heads) svirali su u rock-clubovima(najpoznatiji Max's Kansas City i CBGB) na Lower East Sideu na Manhattanu, te se postupno formirala scena različitih stilova zajedničkog naziva punk rock (prema časopisu Punk Magazine).
Koncerti Ramonesa u CBGB-u postali su legendarni zbog kratkog trajanja( 20-30 minuta) i brzog, sirovogi energičnog nastupa (izvan grada su ih obično obrukali sa scene).
U jesen 1975. snimaju prvi album za Sire Records i zarađuju $6000.
U lipnju 1976. nastupili su u poznatom Roundhouseu u Londonu, kao predgrupa meni nepoznatim Flamin' Grooviesima, i tada pokrenuli cijeli val mladih punk sastava kao The Clash i The Damned (Joe Strummer i Johnny Rotten bili su na koncertu i u backstageu). Slijedeći koncert u Engleskoj bio je ujedno njihov prvi live-album "It's Alive", jedan od najboljih live albuma u povijesti.
Nakon dvije godine na turneji i hit albuma "Rocket to Russia" Tommyja je zamjenio Marky. 1979. snimaju film "Rock'n'Roll High School"(trebao se zvati Disco High, al kad je scenarist čuo Ramonese...).
Legendarni producent Phil Spector radio je s njima na albumu "End of the Century" s kojim sastav nije bio zadovoljan(valjda zbog neurotičnog producenta). Marky je ubrzo dobio nogu zbog alkoholizma, a zamjenio ga je Richie, s kojim su snimili nekoliko albuma. Richieja zatim mijenja Elvis (Clem Burke, došao iz sastava Blondie), ali samo na dva dana, jer se Marky vratio.
1989. nakon albuma "Brain Drain" Dee Dee napušta grupu(odlazi u repere kao Dee Dee King, pomaže u budućnosti s nekim tekstovima), a na njegovo mjesto dolazi C.J., dugogodišnji Ramones-fan.
Nakon što je Johnny "ukrao" Joeyjevu curu Lindu, s kojom se kasnije oženio, ova dvojica nisu progovorili ni riječ. Tekst Joeyeve pjesme "The KKK Took My Baby Away" bio je ustvari napad na Johnnyja.
1996., nakon nastupa na Lollapalooza festivalu The Ramones se razilaze zbog međusobnih razmirica ali i razočaranja što njihov uspijeh nije pratio utjecaj koji su imali.
2002. sastav je primljen u Rock N' Roll Hall of Fame. Na ceremoniji su se pojavili Johnny, Tommy, Marky i Dee Dee, a njihove hitove "Teenage lobotomy" i "Blitzkrieg Bop" odsvirao je Greenday.
Fanovi Ramonesa često nastoje izgledati kao oni: Perfecto kožna jakna, izderane jeans-hlače i Converse tenisice.
Ulica iza kluba CBGB nazvana je po Joeyju Ramoneu nakon njegove smrti.
U crtiću "Oggy i žohari" tri žohara zovu se Joey, Marky i Dee Dee.
The Ramones su nastupili i u Simpsonima, gdje su otpjevali "Happy Birthday" Montgomeryju Burnsu, koji ih je zbrko s Rolling Stonesima.

Joey Ramone umro je od raka limfnih žila 15. travnja 2001. u New Yorku.
Dee Dee Ramone pronađen je mrtav u svom domu u Hollywoodu 5. lipnja 2002., navodno zbog predoziranja heroinom.
Johnny Ramone umro je od raka prostate prošle godine na današnji dan, 15. rujna 2004. u Los Angelesu, California.

Jutro nad Dubrovnikom jutros je osvanulo vedro, najavljujući još jedan sunčani dan ovog kasnog ljeta. Srijeda je uvijek bio nekako čudan dan, ne pripada početku tjedna i čangrizavosti koju on donosi, a ni kraju tjedna i olakšanju koje ga prati. Srijeda je, kako se i zove, u sredini, ni tamo i amo...
Još nisam čuo ni jednu pjesmu koja pjeva o srijedi, kad bi malo analizirali spominje se:
-ponedjeljak (Boomtown Rats "I don't like Mondays", Mama's and Papa's "Monday, Monday", New Order "Blue Monday", The Bangles "Manic Monday", Duran Duran "New moon on Monday", Stevie Ray Vaughn "Stormy Monday")
-utorak (Rolling Stones "Ruby Tuesday", Lynyrd Skynyrd "Tuesday's gone", Moody Blues "Tuesday Afternoon")
-četvrtak (David Bowie "Thursday's child", Donovan "Jersey Thursday")
-petak (The Cure "Friday I,m in love", The Darkness "Friday Night", Gary Moore "Friday on my mind")
-subota ( BeeGee's "Sathurday Night Fever", Kaiser Chiefs "Saturday Night", Lynyrd Skynyrd "Saturday Night Special", Drifters "Saturday night at the movies", Bon Jovi "Someday I'll be Saturday night")
-nedjelja ( U2 "Sunday Bloody Sunday", Maroon 5 "Sunday Morning", Crannberries "Sunday", Faith No More "Easy like Sunday morning", Blondie "Sunday Girl", Smiths "Every day is like Sundays", Velvet Underground "Sunday Morning")

...a gdje je srijeda?

Dakle, mislim da bi bio red da pokrenemo javni natječaj "Pjesma srijedi". Ako imate neku pjesmu o srijedi, pliz dodajte je u komentarima, jer je nevjerojatno da nema pjesme o srijedi...
OK, možda sam zaboravio neku pjesmu s naslovom srijede, ako jesam, podsjetite me!
...npr. grupa The Cure u svojoj pjesmi o petku spominje srijedu kao "grey", "break my heart", "heart attack", "stay in bed", mislim da je to ne zasluženo...

...evo, prija mi javlja da imaju neke pjesme o srijedi na netu...ali ja mislim na neke poznate, baš da su postale popularne...

...e moja srijedo, baš si nahebala...

Sinoć sam u 20.30 pošao spavat...malo čudno, ali ustvari logično: bilo mi je dosadno, na telki ništa, komp mi daleko, a ja da ću malo slušat CD-ove. Nabijem ja sluške, jedne moje što sam dobio od tete iz Zagreba, stare su 30 godina, al se čuje mrak...stavim ja MP3, nekakve 80-e što sam ih kupio u Međugorju, lijepo lego i uživancija...ma nije prošlo ni pet minuta meni se prispalo...reko ja aj ti Maroons spavat, štoš se mučit...ugasih TV, ugasih svjetlo, ugasih CD, i - hrkanac.
Jutros sam se probudio tako lako, naspavan i odmoran.
Mislim da ću morati češće se tako naspavati...odlično je za napuniti baterije...
E, umalo zaboravih, u pripremi je (u glavi) post o nacijama koje prođu kroz međunarodni odlazak ovdje na aerodromu. Uf, bit će zanimljivo, hehe...

...povodom rođendana...

Goran Ivanišević rođen je u Splitu 1971.
Postao je profesionalac 1988. kad je osvojio prvi turnir (Frankfurt, u paru s Rudigerom Haasom).
Prvi put se istaknuo u svijetskom tenisu 1990. kad je na Roland Garrosu u prvom kolu savladao Borisa Beckera i došao do četvrtfinala. U paru s Petrom Kordom izgubio je finale parova na istom turniru.
Nekoliko tjedana kasnije Ivanišević je došao do polufinala Wimbledona, gdje se opet suprostavio Beckeru, i nakon jakog otpora izgubio u četiri seta. Tada je Becker najavio Ivaniševića kao budućeg osvajača Wimbledona. Iste godine je osvojio prvi turnir u singlu, Stuttgart, te pomogao ekipi Jugoslavije da osvoji World Team Cup, natjecanje po važnosti odmah iza Davis Cupa.
Ivanišević je postao poznat na Touru kao jak igrač s napadačkom taktikom i izuzetno jakim servisom (nekoliko godina je bio vodeći po broju pogođenih aseva na Touru), igrač koji je mogao pobijediti svakoga kad je bio u formi, ali također poznat i kao vrlo temperamentan igrač, sklon ispadima na terenu.
1991. je ispao u drugom kolu Wimbledona, ali je i tad oko njega bilo zanimljivo, jer je tih dana promovirao svoju domovinu, noseći maramu s hrvatskom zastavom na glavi, ali i nagovarao tadašnju igračicu Top Ten-a Moniku Seleš da se javno izjasni o svojim stavovima, što je ova odbila (Seleš je rođena u Srbiji, ali je etnički Mađarica).
1992. je došao do finala Wimbledona, gdje se susreo s Andreom Agassijem, također nadolazećom zvijezdom, koji je također ciljao na svoj prvi naslov u Grand Slamu. U dramatičnom meču u pet setova Agassi je pobijedio 6-7, 6-4, 6-4, 1-6, 6-4.
Kasnije tog ljeta na Olimpijadi u Barceloni Ivanišević osvaja bronce u singlu i paru(s Prpićem) za Hrvatsku. Godinu je završio s osvojena četiri turnira.
1994. je po drugi put došao do finala Wimbledona gdje se suprostavio branitelju titule Peteu Samprasu. Goran je pružio otpor u prva dva seta, ali u trećem je popustio, meč je dobio Sampras 7-6, 7-6, 6-0. Tad je došao do "career-high" renkinga - bio je drugi iza Samprasa na svjetskoj Top Listi.
1995. je osvojio Grand Slam Cup, pobjedivši Todda Martina u finalu 7-6, 6-3, 6-4.
1996. je bila uspješna godina za Ivaniševića, osvojio je pet turnira, igrao u finalu Grand Slam Cupa (izgubio od Beckera), postigao rekord na Touru od serviranih 1,477 aseva u sezoni, u paru s Ivom Majoli osvojio Hopman Cup za Hrvatsku.
1998. je igrao svoje treće finale u Wimbledonu, opet protiv Samprasa, u pet setova, i izgubio 6-7, 7-6, 6-4, 3-6, 6-2.
Nakon tri izgubljena finala mnogi su se pitali može li se više ispuniti "pretkazanje".
1999. je izgubio finale parova na Roland Garrosu sa Jeffom Tarangom.
Tijekom slijedeće tri godine borio se s ozljedama ramena, a njegovi nastupi postajali su sve rijeđi, naravno i renking mu je padao.
U ljeto 2001. Ivanišević je bio 125. igrač na svijetu, i kao takav nije se mogao izravno kvalificirati na glavni turnir Wimbledona, ali su mu organizatori, zbog prijašnjih dostignuća na turniru, dodijelili wildcard-pozivnicu.
Protiv svih očekivanja, probio se do finala gdje se sastao s Patom Rafterom, prošlogodišnjim finalistom i osvajačem US Opena (bilo je to prvo Ivaniševićevo finale od 1998.). Nakon velike borbe duge punih tri sata Goran je pobjedio sa 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7.

Dva mjeseca prije 30-og rođendana Goran je postao osvajač Wimbledona s najnižim renkingom u povijesti i prvi igrač s wildcardom koji je osvojio taj turnir.
Iste godine je osvojio BBC Sports Personality of the Year Overseas Personality Award.
Ovaj trijumf bio je Ivaniševićeva zadnja pobjeda na Touru.
2004. vratio se u Wimbledon, gdje je u trećem kolu izgubio od Lleytona Hewitta. Nakon meča navukao je dres hrvatske nogometne reprezentacije, te tako još jednom dokazao ono što se oduvijek znalo, da je najveći.
Goran Ivanišević je osvojio 31 turnir u karijeri(22 u singlu i 9 u paru).
Za kraj, evo nešto po čemu će vječno ostati upamćen:

"Iman problem što svaki meč igran protiv pet protivnika: glavnog suca, publike, dice, terena i sebe."
"Ne želim ić kod sportskog psihijatra, jer kad završiš, izađeš luđi nego što si uša."
"I dalje lomim rekete, ali sad na pozitivan način."
"Moje kazne? Plaćam više kazni nego što neki momci zarade u karijeri na Touru."
"Baš je zanimljivo, imate tri filma tijekom meča: horor, komediju i dramu. Zabavno je. Uživam. Ako bi ikad moga birati, bija bi opet isti. Samo ja, a sviđa mi se kakav sam."
"Ja sam genije!"

Mislim da bi bio red da se i ja javim jednim službenim priopćenjem, ipak me nije bilo za vikend. Ok, znam da se vi ne brinete za mene jer ste sigurni da ću se javit kad-tad, ali ipak...

Dakle, jučerašnji dan sam proveo u Međugorju(iz neba pa u rebra!). Čujte, još nisam sredio dojmove o cijelom tom putovanju. Samo bih htio reći kako to mjesto stvarno odiše jednim skladom i mirom. Kad čovjek vidi toliko ljudi na jednom mjestu, domaćih i stranih, zdravih i bolesnih, sa svih strana svijeta, kako mole skupa, ispunjaju svoje zavjete, doista se ne može ostati nijem. Najmanje što čovjeku dođe jest reći:"Wow!!!".

Nisam baš neki veliki vjernik (ne idem baš svaku nedjelju na misu, ispovjedim se i pričestim jednom godišnje),a možda bih malo više trebao poštivati popove(što ću ja kad mi svaki izgleda ko mafijaš!-Crkvu s veliko C poštivam, dakle kao zajednicu vjernika u globalu), ipak kao završeni Klasičar kod Isusovaca imam odlično znanje o svim tim vjerskim zavrzlamama, od povijesti Crkve(možda vam jednom ispričam priču o Papissi, jedinoj ženskoj papi), crkvenih dogmi, mariologije(e to je stvarno otajstvo, što se ono kaže,uff)...ipak, Međugorje me impresioniralo...
Međugorje je do ukazanja bilo samo zaselak, ali zaselak s ogromnom crkvom, što je u biti pravi fenomen, da je netko predosjetio takav događaj. Božja providnost. I guess...
Uglavnom, u Međugorju je bilo super, CD-ovi su po 3 eura.

Sad, nešto malo drukčije.
Potaknula me Leonidina pričica o susretu s bivšim.

Mene muči jedan drugi problem, kad ti se dogodi da za nekim izgubiš uši, ali dok se ti vrpoljiš i premišljaš kako i kad da uletiš, što da rečeš, odnosno da li te uopće ta osoba smatra privlačnim, dakle totalno sebi zakompliciraš jednu vrlo jednostavnu situaciju(ili nije?), ona sebi nađe nekog i ti automatski ispadaš iz igre...

E, sad...ti tu osobu sretneš u videoteci, renta neki filmić, malo se zapričate, gdje si-što radiš, ali tebe cijelo vrijeme nešto hebe u glavu: "Budalo, mogo si ti sad s njom gledat taj filmić...nespretnjakoviću...pa se ti misli i sljedeći put...-ali nisam ja ništa...-Tako je, nespretnjakoviću, ni nisi ništa!"

...a mala je tako dobra i podatna...i s njom stalno imam osjećaj kao da bi mogo bit njen, u smislu da je tako jednostavno s njom bit...to su ti faking ženski signali koje nas izlude do te mjere da stvarno mislimo da smo im super...a u mom slučaju se to gotovo uvijek dogodi...i onda spušim...

Ok, moram priznat još nešto...mnogo puta sam bio u pravu da ne valja petljati s nekim curama...na kraju, moje procjene su se pokazale točnima, niti sam ja bio zanimljiv njima, a nakon nekoliko doznatih informacija i moj interes je splasnuo...

Znam da se još nije iskristalizirala prava ideja ovog posta, ali imam pitanje koje možda pomogne:

Kako ostati cool, tj. ne podlijegati daljnjim krivim tumačenjima ženskih signala, u ovakvim situacijama, kad je to s obzirom da je sad zauzeta, to sve skupa još bolnije?

Uff, eto vidite što je Dirty Mind Club...koja zavrzlama...ali samo članovi ovog cijenjenog kluba mogu razriješiti ovaj problem...ili mi bar naznačiti glavne okosnice problema, kad je meni sve tako zamršeno, a ne mogu o tom puno razmišljat jer se rastužim, a to nije dobro, jer onda moram slušat Cohena, a to nije dobro...pliz help!

Chuvalo je rođen 1937. u Torontu od roditelja Hrvata.
Postao je amaterski prvak Kanade 1956.
Tijekom svoje 21-godišnje karijere boksao je s najvećim boksačima svog vremena kao što su Muhammad Ali, George Foreman, Floyd Patterson, Ernie Terrell, Joe Frazier, Jerry Quarry i mnogi drugi. Profesionalnu karijeru završio je sa učinkom od 73 pobjede( 64 K.O.-a), 18 poraza i 2 neodlučena rezultata, i drži službeni rekord od 93 meča bez pada.



Boksao je dva nezaboravna meča za naslov prvaka svijeta s najvećim od svih Muhammadom Alijem, oba puta do sudačke odluke. U prvom meču, 1966., nakon 15 napornih i ubitačnih rundi, pobjeda je ipak pripala Aliju, koji je poslije meča izjavio:"On (Chuvalo) je najjači čovjek s kojim sam ikad boksao. Pretrpio je moje najjače udarce." Drugi meč, 1972., otišao je do 12 rundi, a pobjeda je opet pripala Aliju nakon tijesne sudačke odluke. Ova dva meča, uz Alijev meč s Chuckom Wepnerom, bili su inspiracija za Stalloneov "Rocky".

Prvaci svijeta u teškoj kategoriji Joe Frazier i George Foreman, iako su bili veliki udarači, nisu uspijeli srušiti Chuvala, svladali su ga tek nakon tehničkih knock-outa. Foreman je mlatio Chuvala doslovno udarac za udarcem (Foreman je inače poznat kao boksač s najjačim udarcem u povijesti boksa), a kad je nakon jedne malo jače serije upornog i otpornog Chuvala sudac zaustavio i pitao za zdravlje, ovaj je odgovorio: "Jesi ti lud?!"
Jedan meč je održao i na ovim prostorima, i to na stadionu Koševo u Sarajevu u kolovozu 1970. protiv Mikea Brucea, naravno uneredio je jadnika.
1990. primljen je u kanadski sportski Hall of Fame.

Chuvalo je proživio pravu obiteljsku tragediju: izgubio je dva sina radi predoziranja, još jednog sina koji je počinio samoubojstvo, a na kraju je i njegova žena oduzela sebi život.

Danas putuje po Kanadi propagirajući borbu protiv ovisnosti i aktivno sudjeluje u humanitarnom radu, zbog čega je 1998. postao Član Reda Kanade (najveće priznanje koje Kanada može dati svojim zaslužnim građanima).

Nedavno, 5. lipnja 2005., dobio je zvijezdu na kanadskom Putu slavnih, zbog svoje sportske karijere i uzornog života.

Evo, samo da se javim da sam živ...prehlada me shrvala do boli...nešto malo radio na poslu danas, bilo puno posla...sreća da je vikend, jupi!
Jednom ću vam pojasnit razliku između engleza, iraca, rusa, njemaca, francuza, australaca, amera...kako se ponašaju, manire i to...ajčujemo se!

Ta mi je pjesma pala na pamet kad je pred par dana na naslovnoj strani blog.hr-a izašao osvrt na moj post "BlogDay", kojeg sam s ponosom proslijedio uredništvu nakon Leonidinog prijedloga (ako se ikad sretnemo, častim te što god hoćeš...ostali-odjebite!).

Bio sam ovaj vikend u Mostaru, ženio mi se kolega iz srednje škole... Bilo je to izvorno hercegovačko vjenčanje s punim rasporedom: vjenčanje na misi, povorka automobila od Mostara do Čitluka, velika hotelska sala, preko 350 ljudi i specijalitet večeri - cajke.

Upravo ovo zadnje je posebno obilježilo večer, jer kako sam ja poznat kao veliki anti-cajkaš (molim razlikovati od izvornog bosanskog melosa, tzv. sevdaha) koji je bio na jednoj jedinoj cajki u životu(zbog čiste radoznalosti), tako sam skoro cijelu večer prosjedio za stolom...radi mladenaca je trebalo i malo cupkati, pa sam se nekako prisilio, iz poštovanja prema kolegi, odcupkati dvije-tri cajke.

Moram sebi postaviti jedno pitanje: ne ide mi u glavu kako netko ko na početku pira prvo se pomoli Očenaš, pa svira Lijepa Naša, pa Ponosna zemlja Hercegovina, a onda svi skupa cupkaju na Cecu i ostale četničke tvorevine. Otkad su te stvari kompatibilne? Slobodno komentirajte, jer doista mi nije jasno...

Pir ipak nije bio katastrofa, ukupan dojam je ipak dobar. Najlijepše je te večeri bilo vidjeti mladence, takvu sreću nisam davno vidio...Bobo i Zorana, nek Vam je sa srećom!

Po povratku iz Mostara, iscrpljen i umoran skupio sam nekakvu prehladu, kako mi ovdje kažemo "hunjavicu". Neka dosadna prehlada, slinim i suzim cijeli dan jučer i danas...nesnosno...

...danas je pala prva prava jesenja kiša...onako siva i uporna...nema više kupanja...

"...kad su laste odlazile sve je tužno, tužno bilo..."

Tasmanijski tigar (Tilacin, Thylacinus cynocephalus, tasmanijski vuk) bio je veliki mesožder-tobolčar nastanjen na području Australije, te danas jedan od najpoznatijih i najmisterioznijih izumrlih vrsta.

Kao tigar i vuk, tilacin je bio vrhunski predator. Živio je po širokim prostorima kontinenta, ali kad su pred 5000 godina sa susjednih otoka ljudi sa sobom doveli dinga, populacija se smanjila. Ne zna se kad je zadnji tilacin na kontinentu izumro, ali računa se pred oko 1000 godina. Sličio je velikom kratkodlakom psu žutosmeđe boje s tamnim rigama na leđima, uspravnim repom, 1 - 1,30m duljine, velike čeljusti i tobolca.
Na Tasmaniji, otoku jugoistočno od Australije, gdje nije bilo dinga, tilacin je preživio sve do 1930.-ih, ali je nestao zbog progona od strane farmera, lovaca i kolekcionara iz raznih svjetskih muzeja.

Poslijednji put je u prirodi viđen 1932., a poslijednji zatočeni tilacin Benjamin umro je 1936. u zoološkom vrtu u Hobartu(postoji i kratka crno-bijela snimka koja pokazuje tilacina kako baulja u svom uskom kavezu, stvarno tužno).

Iako nema sumnje da je tilacin doista izumro, ipak se i danas prijavljuje njegova pojava (u veljači 2005. njemački turist tvrdio je da je slikao tilacina, ali se nije mogla utvrditi autentičnost snimke). U ožujku 2005. australske novine "The Bulletin", povodom 125. godišnjice, ponudile su 1.25 millijuna dolara nagrade za uhvaćenog tilacina (naravno nije bilo odaziva), a tasmanijac Stewart Malcolm 1.75 milijuna dolara (također bezuspiješno). Australian Museum u Sydneyu čak je pokušao dobiti klon tilacina primjenom DNK metode, ali bez rezultata(u svibnju ove godine je cijeli projekt iznova pokrenut od strane više sveučilišta i istraživačkih instituta).

Ovo sam postao da bih dao do znanja kako je jednostavno uništiti jednu cijelu vrstu. Tko zna koliko ih je još bilo, a da ih nikad nismo spoznali...

...zar i mi nemamo sličnu životinju na našem području, koja gotovo da je izumrla. Živjele sredozemne medvjedice!

...povodom godišnjice smrti...



Akira Kurosawa najpoznatiji je japanski režiser, producent i scenarist filmova-svjetskih klasika koji su imali veliki utjecaj na svjetsku kinematografiju i cijelu generaciju filmaša. Malo je redatelja imalo tako dugu (1943.-1993.) i uspiješnu (nagrada Oscar za životno djelo i najbolji strani film) karijeru kao Kurosawa.

Kurosawa, rođen 1910. u mjestu Omori, kao najmlađi od sedmero djece, počeo je kao asistent redatelja 1936. Debut na velikom ekranu imao je 1943. s filmom "Sugata Sanshiro". Zanimljivo je da je prve filmove napravio pod paskom japanske ratne vlade, pa su često bilii "nacionalno osviješteni", te promovirali duh japanskog imperijalizma(prvi film nakon rata će biti suprotne tematike, kritika ratnih događanja).
Kurosawa je uradio nekoliko filmova o modernom poslijeratnom Japanu, ali to je i doba filma "Rashomon"(1950.) koji će ga proslaviti u svijetu (Grand Prix na F.F. u Veneciji).
Kurosawa je najpoznatiji po svojim "jidaigeki", povijesnim, filmovima kao što su "Sedam samuraja" (1954.) i "Ran"(1985.), ali i suvremene tematike ("Pas lutalica" 1949. i "Ikiru" 1952.).
Kurosawa je u 50-ima razvio posebnu filmsku tehniku koja je filmovima davala poseban "okus": volio je koristiti fotografske leće, snimati likove iz daljine(bolja izvedba), više kamera koje su istu scenu snimale s više pozicija, također i elementi vremena kao oličenja duševnog stanja lika(npr. jaka kiša u sceni poslijednje bitke u filmu "Sedam samuraja").
Kurosawa je u svojim filmovima koristio Shakespeara, Dostojevskog, Tolstoja, Gorkog...najveći utjecaj na njega imao je američki redatelj John Ford, zbog čega su mu predbacivali da je pretjerano "western"-orijentiran.
Sam Kurosawa imao je utjecaj na mnoge filmaše u svijetu("Sedam samuraja" je postao jedan od najvećih westerna ikad snimljenih "Sedam veličanstvenih", film "Yojimbo" upotrijebio je kao predložak za film "Za šaku dolara" Sergio Leone, režiser spaghetti-westerna, "Skrivena utvrda" imao je utjecaj na Lucasovo stvaranje trilogije "Zvjezdani ratovi", posebno likovi R2-D2 i C3PO, "Rashomon" je ne samo otvorio vrata japanske kinematografije prema svijetu, već je postao i filozofski pojam nedoslijednog prepričavanja slijeda događaja i složenosti neke određene situacije).

Specifična je njegova veza s glumcem Toshirom Mifuneom, koja ostaje jedna od najvećih redatelj-glumac kombinacija u povijesti filma(1948. "Pijani anđeo"- 1964. "Crvenobradi").
"Crvenobradi" je bitan jer je poslijednji film sa Mifuneom, poslijednji u crno-bijeloj tehnici, te u sustavu japanske kinematografije(u tom sustavu mogao je snimiti jedan film godišnje).
Kurosawa je uskoro potpisao ugovor sa 20th Century Fox za film "Tora! Tora! Tora!", ali su ga ovi zamijenili Kinjiem Fukasakuom prije nego ga je završio.
Slijedeći filmovi su naišli na još veće probleme oko financiranja, pa je snimao tek svakih 5 godina. Prvi film ,"Dodesukaden" (onomatopeja zvuka vlaka kako prolazi pokraj nastambi, "do-de-su-ka-den") o skupini siromaha koji žive na smetlištu, nije doživio uspijeh.

Nakon pokušaja samoubojstva Kurosawa snima jedini film izvan Japana (u Sibiru) na nejapanskom jeziku "Dersu Uzala", koji je dobio nagradu Oscar za najbolji strani film.

"Kagemusha" ("Ratnik iz sjene", financiran od strane obožavatelja Georgea Lucasa i Francisa Ford Coppole) i "Ran" (verzija "Kralja Leara" u srednjevijekovnom Japanu) su još dva velika filma, a ovom poslijednjem Kurosawa je posvetio 10 godina tražeći financije i planirajući cijeli projekt uz pomoć francuskog producenta Sergea Silbermana. Film je doživio izvanredan uspijeh u svijetu i smatra se Kurosawinim poslijednjim remekdjelom.
Kurosawa je u 90-ima snimio još tri, malo osobnija, filma: "Snovi", "Rapsodija u kolovozu" i "Madadayo".

Umro je 6. rujna 1998. u Setagayi blizu Tokija.

Anthony Francis Lucas rođen je 1855. kao Antun Lučić u splitskoj obitelji brodograditelja u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji. Već s dvadeset godina završio je strojarstvo na Politehničkom Institutu u Grazu(bio je kolega Nikoli Tesli). Na Austrijskoj Pomorskoj Akademiji koju je odslužio u Puli i Rijeci dobija čin podporučnika. Lučić je bio impresivnog izgleda, visok 1.90 m, težak oko 100 kg, masivne građe i uspravnog vojničkog stava.

1879. Lučić posjećuje ujaka u SAD-u(Saginaw, Michigan). Tamo se trajno nastanio, promijenio ime u Anthony Francis Lucas i dobio domovnicu 1885. u Norfolku. Nakon ženidbe i rođenja dijeteta 1887. seli u Washington. Prvo se zaposlio u drvnoj industriji, ali je ubrzo odlučio poći u Colorado i Louisianu tražeći zlato i kamenu sol. 1893. Lucas se zaposlio u tvrtki za istraživanje soli u New Orleansu. Radeći na raznim lokacijama stekao je iskustvo, postao je stručnjak na području koje je istraživao u cijelom SAD-u, te razvio teoriju o povezanosti soli, sumpora i sirove nafte, što većina geologa nije podržala.

1899. Lucas je zakupio Spindletop, zemlju južno od grada Beaumonta u Teksasu. Vjerovao je da na određenoj dubini mora postojati ogroman bazen sirove nafte. Bušiti je počeo krajem 1900., ali se cijela operacija zakomplicirala(na dubini od 60 metara naletio na pijesak, na 275 metara uništio je hidrauličnu bušilicu). Za riješenje svih tih problema nedostajalo mu je novaca, pa je molio i kumio velike lovaše: Rockefeller ga je odbio, ali je uspio uvjeriti John H. Galeya i James M. Guffeya iz Pittsburgha da se uključe u projekt.

Napokon, kad je početkom 1901. godine dosegnuo dubinu od 370 metara, pojavila se snažna erupcija sirove nafte(svjedoci su govorili i do 60 metara uvis), koja je tako prskala 9 dana, dok je Lučić nije zaustavio jednim od svojih izuma. Firma "Lucas Gusher" proizvodila je oko 14 000 tona nafte dnevno, što je prva masovna eksploatacija sirove nafte u svijetu. Ubrzo je nastao "black gold rush" i poduzetnici sa svih strana su se slili u Teksas. Grad je u godinu dana sa 8 000 došao na 60 000 stanovnika. Do 1902. više od 285 izvora nafte je radilo na Spindletop Hillu i preko 600 naftnih kompanija je bilo upisano kao korisnici. Iako je bio najzaslužniji za razvitak tvrtke, Lucas je imao samo mali udio u cijelom biznisu, pa je 1901. odlučio napustiti tvrtku.

Njegovo otkriće je revolucioniralo upotrebu goriva u svijetu, transformiralo ekonomiju jugoistočnog Teksasa, pomoglo razvitku tek izumljenog automobila, a pogotovo njegove proizvodnje, jer je sad postojao novi izvor energije za pogon. S vremenom je Houston postao centar naftne industrije, a SAD su pretekle Rusiju kao vodeći svijetski proizvođač.

Njegovo znanje geologije omogućilo mu je da može prepoznati iskoristiva od neikoristivih polja, pa je radio kao savjetnik na naftnim poljima Rumunjske, Rusije, Meksika, Alžira i SAD-a. Kao uspiješan poslovni čovjek i neupitan stručnjak u svom resoru, Lucas je bio doživotni predsjednik Američkog komiteta za naftu i plin("American Committee for Oil and Gas", kasnije zvana "Naftna liga"). Mnogobrojna Lucasova otkrića, znanstvena ili tehnička, po prvi puta su upotrebljena pri vađenju nafte. Mnoga od njih i danas se koriste.

Lucas je umro u Washingtonu 1921.
Što se tiče njegove nacionalnosti, često ga se spominjalo kao Austrijanca, čak i Talijana rođenog u Trstu(?!- još jedna digićka podvala). Na njegovom grobu na groblju Rock Creek Cemetery u Washingtonu piše da je ilirskog porijekla, što je tada bilo uobičajeno ime za Hrvate.

1936. Američki institut za geološka i metalurška istraživanja posthumno mu je dodjelio Zlatnu medalju za razvoj na području istraživanja nafte. Muzej s granitnim obeliskom je također izgrađen njemu u čast. Na obelisku piše kako je njegovo otkriće revolucioniralo industriju i promjenilo živote ljudi diljem svijeta.

Kao istinski pionir naftne industrije Anthony Francis Lucas je među 200 najzaslužnijih Amerikanaca u povijesti.

Eto, i to smo dočekali, šmrc, sa srcem prepunog veselja, ganut do boli, moram ponosno izjaviti da smo prošli broj od 500 posjeta, što je stvarno predivno...doista dirljivo...takav događaj predstavlja velik korak za našu malu blogersku ekipicu u sastavu: gospodin Ego i gđica Podsvijest i naravno neizostavni Ja, kojemu ovo sve možemo zahvaliti.
Od osnutka ovog bloga prošli smo kroz Scille i Haribde, porođajne muke, Per aspera ad astra kako bi rekli stari Rimljani...Ali, ustrajali smo, i rezultati su tu!

S tugom i sjetom se sjećamo našeg starog, nikadneprežaljenog starijeg blog-brata, čije ime zbog zavjeta šutnje nećemo izgovoriti, a kojeg smo zbog niza početničkih grešaka morali ostaviti na umoru na stranici tojitoj.

Još se sjećam kako je bio lijep i sunčan dan kad je donesena odluka o rađanju ovog prekrasnog bloga. Ali ovo nije običan blog: ovo je blog koji u sebi nosi ideju svjetskog bratstva u najizvornijem obliku, našim angažiranim postovima nastojali smo probuditi svijest i savijest čovječanstva, ukazati na neke probleme koji tište narod, te se tu i tamo požaliti na svoje...

Serijom postova o ljudima koji su obilježili jedno vrijeme nastojali smo i nastojimo pokazati ljudima tko je sve hodao po ovoj našoj maloj planeti...

U nadi da ćemo vas i dalje neumorno zabavljati pozdravlja vas ekipa maroons.blog-a.

...eto, ušli smo u deveti po redu od dvanaest ovogodišnjih mjeseci. Kolovoz je protekao dosta brzo, bio je čudan, "dvoličan", kišovit i sunčan, vedar i tmuran...
...puno lijepih dana je bilo, pa se ne treba žaliti...iako sam većinu mjeseca radio, mogu reć da je sve bilo super.
U sektoru romantike ništa nova: i dalje sam free, što je nekad za ljetne mjesece bilo pod "moraš", jer "ljeto je varljivo" i "svašta se može dogodit"...sad na to više i ne gledam tako, možda se u meni ipak rodila mala željica pripadanja nekom, ali onako "za istač", kako kažu naši frendovi iz metropole...a opet, kad vidim kako neki muku muče sa svojim ljubljenima...zahvalim Bogu...
...ma to su dvije strane iste medalje...

E, da, naravno, još uvijek sam nesretno zaljubljen(iako je to preteška riječ, ali trenutno se ne mogu sjetit bolje...), ona je meni baš super, a ja sam njoj "samo dobar prijatelj", kako kaže Mile Kekin. O toj temi više neki drugi put, prezamršeno je, pa zahtjeva jedan cijeli posebni post(iako ne znam da li da vas zamaram s tim glupostima, to su ionako univerzalni problemi o kojima se može pročitati na svakom imalo osobnijem blogu).

Rujan bi trebao biti mjesec "odvikavanja" od ljetnih radosti (iako će bit još prilike za kupanjac), nakon slijeganja dojmova treba se uhvatit knjige(ovaj put ozbiljno), trebalo bi nešto napravit po pitanju akademskog života...postati čovjek, kako kaže moja stara, a ima pravo...
Cijelo ljeto sam škicavo karate, ubit će me trener Željo...uff, koji će to trening biti...odmah trčat krugove po dvorani do besvjesti, onda brzi startovi(ajme, to mi je najgore...), pa gimnastika do napuknuća svih znanih i neznanih mišića...a ko će se sjetit onih svih udaraca i blokova...sve sam pozaboravljo...najbolje da se priključim početnicima, hehe...

Dobra stvar ovog ljeta je definitivno mojih 75 kila, s kojima sam jako ponosan(jupiiii!!!!), jer sam do njih stigao teškim i mukotrpnim radom. Recept je jednostavan: izbacit slatko, kruh, patate i tjesteninu iz jelovnika, te aktivno bavljenje sportom(ali da nije šah!).
Rezultat: od 84 kilograma na 75 kila- 9 kila izgubio u 100 dana!!!( a nisam bulimičar ni anoreksičar!)
Dobro, sad vam to zvuči malo nevjerojatno, ali stvarno je tako.
Najgore je od svega, naravno, odricanje...pogotovo slatkog...Nekad sam znao pojest preko deset palačinki, pola tepsije kremšnita, cijelu veliku tepsiju pizze, i to majčine(gdje je tijesto duplo deblje od recepta iz pizzerija). Da ne spominjem pire, pomfri ili pastu šutu sa salsom od pomadora...jao, što je to dobro. Eto, slučajno se dogodilo da je mater pred koji dan napravila baš ovo zadnje...šta mislite što se desilo? "Gone in 60 seconds" se zvao onaj film, jel? E baš tako...šta ćeš, kuća puna izješa, tri brata velikog kapaciteta, hehehe...
Nagrada za napornu dijetu je naravno: osjećaj lakoće i lepršavosti( a vjerujte, koliko god to smiješno zvuči, osjećaj je fenomenalan), možeš obući neku odjeću u koju prije nisi mogo stat, ima još toga...

I na kraju, htio bih iskoristit priliku i pozvati vas, sve moje blogerske kolege, da ostanemo vjerni ovoj tradiciji bloganja koja se stvorila i koja nikad neće izumrijeti, "dok nam živo srce bije"!!!

Ladies & Gentlemen, Elvis has left the building, thank you very much!!!

...hehehehehe...

...povodom godišnjice smrti...

Berthold Konrad Hermann Albert Speer, rođen je 1905. u Mannheimu, Njemačka. Kao asistent na Arhitektonskom fakultetu u Berlinu prvi put dolazi u doticaj s članovima Nacionalsocijalističke stranke, s kojima posjećuje skup u prosincu 1930. Speer je bio impresioniran osobom Adolfa Hitlera i njegovim stavovima(borba protiv komunizma, opoziv versajskog ugovora...). Godine 1931. učlanio se u stranku.

Speerovi prvi zadaci uslijedili su 1933.(Ministarstvo Propagande i zgrada Vlade u Berlinu, na kojoj dodaje onaj famozni balkon s kojeg je Hitler svojim vatrenim govorima vodio mase u rat), nakon čega je postao član užeg kruga oko Adolfa Hitlera. 1934. Speer je izabran za glavnog arhitekta Trećeg Reicha: gradi velebna zdanja, mnoga ostaju samo ideje(npr. Njemački Stadion, koji je trebao biti kapaciteta 400,000 ljudi, kao mjesto održavanja Arijskih Igara). Planirajući sve te zgrade, Speer je razvio teoriju "vrijednosti ruševina"(najveći pokazatelj moći jedne vladavine su ruševine, npr. Grčka i Rim). Speer je također dobio nalog da izgradi Welthauptstadt Germania(prvi korak izgradnja Olimpijskog Stadiona za Ljetnu Olimpijadu 1936., te nova zgrada Vlade, s glavnom dvoranom dvostruko većom od Dvorane zrcala u Palači Versailles). Navodno je tijekom izgradnje Belina bio umješan u prisilne deportacije Židova, što će mu se kasnije vratiti na nurnberškom procesu.
Speeru se na ovoj poziciji otvorila nevjerojatna prilika da, bez obzira na trošak, ostvari svaki svoj san, dok je Hitler preko njega prenosio sve svoje ideje o nacionalsocijalističkim principima. 1942. Hitler određuje Speera za ministra naoružanja (uspio učetverostručiti vojnu proizvodnju u slijedeće 2,5 godine). Bio je poznat kao jedan od "racionalnijih" članova nacističkog vrha, kao čista suprotnost divljem Hitleru, grotesknom Goringu, fanatičnom Goebbelsu i perverznom Himmleru. Speerovo je ime spomenuto na listi ljudi koji su trebali izvršiti atentat na Hitlera(mislili su pustiti otrovni plin u Fuhrerbunker), ali on sam je tvrdio da je zbog mnogih propusta od toga odustao(upravo ta lista ga je spasila smrtne kazne). Iako ga je Hitler smatrao jednim od svojih najvjernijih suradnika, par trenutaka prije Hitlerovog samoubojstva, Speer mu je priznao da nije slijedio dane naredbe.

U Nurnbergu je Speer bio jedan od rijetkih koji su se pokajali i priznali krivnju, ali je ipak osuđen na 20 godina zatvora Spandau u Zapadnom Berlinu, prije svega zbog upotrebe robovske radne snage. U svojoj autobiografiji zadržao je stav da nije "vidio zlo" nacističkog pokreta, pogotovo konc-logora, za koje kaže da nije bio izravno umješan. Speer se u zatvoru posvetio pisanju memoara kao jedini preživjeli član naci-vrhuške, te čitanju knjiga i uređenju zatvorskog vrta.
Njegov izlazak iz zatvora je bio jako medijski popraćen. Izdao je nekoliko knjiga, uključujući najpoznatije "Treći Reich iznutra" i "Spandau-dnevnički zapisi".
Speer je umro od moždane kapi 1981. u Londonu, točno 42 godine nakon početka II. svjetskog rata.
Zanimljivo je da je Speerov sin, također Albert, postao uspješan arkitekt, prije svega na Svjetskoj izložbi Expo 2000 u hanoveru, dizajnu Shanghai International Automobile Cityja i Olimpijskog kompleksa u Pekingu. Njegova kći Hilde Schramm poznata je ljevičarska zastupnica u njemačkom parlamentu.