28

petak

lipanj

2013

Nakon Darcisa i Stakhovskog, majke su prestale pričati wimbledonske bajke

Srpanj je 2001. godine. Na potpuno suprotnim polovima Starog kontinenta događaju se skroz identične stvari: dvojica teniskih klinaca poslije ranoposljepodnevnog treninga hitaju prema svojim domovima kako bi na malim ekranima gledali finale Wimbledona.

Sedamnaestogodišnji Steve Darcis stiže u svoju kuću točno u trenutku zagrijavanja Gorana Ivaniševića i Patricka Raftera, a tisućama kilometara daleko – u ukrajinskom Kijevu – sve to isto radi i petnaestogodišnji Sergiy Stakhovsky. Nema šanse da bi njih dvojica propustila dramatično finale. Sergiyu kroz glavu prođe da bi ga pogledao do kraja čak i da opet eksplodira Černobil.

A njihovo je zanimanje epsko kao i sami meč iz jednostavnog razloga: u finalu nastupa čovjek koji je tamo došao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta. Još dok su njih dvojica kao petogodišnjaci počeli trenirati tenis, majke su im za laku noć pričale strašne bajke od čijih strahota Steve i Sergiy ne bi mogli zaspati. Tada bi ih tješile.

-Sine, ne boj se, ništa od toga nije istina. To se ne može dogoditi. Nemoguće je isto kao da neki, recimo Hrvat, kao 125. igrač svijeta dobije pozivnicu za Wimbledon i osvoji ga, razumiješ?

Belgijski i ukrajinski mališan na tople bi riječi majke kimnuli glavom i utonuli u san gdje bi cijelu noć igrali na centralnom terenu Wimbledona protiv najvećih igrača u povijesti bijelog sporta, a tik pred buđenje i odlazak na trening, nošeni publikom uspijeli bi pobjediti sedmerostrukog osvajača najvećeg svjetskog turnira.

Onda bi ih mater probudila i umjesto podizanja pehara na centralnom terenu All England Cluba, morali bi po tko zna koji put odlaziti na mukotrpne treninge i ponavljati dosadnu tehniku servis-volej.

Ali nije im bilo teško: nevjerojatna pobjeda Ivaniševića u Wimbledonu inspirirala ih je za dodatne napore na treninzima. Uskoro se bliži seniorska karijera i treba biti mentalno jak, ako želiš biti prvak, ponavljali su te riječi kao mantru.

Nakon dvije godine, znači 2003., odlučuju se zakoračiti u nesigurne profesionalne vode. Još jedan Hrvat - iako su u početku mislili da je to neboder, a ne čovjek - daje im dodatnu inspiraciju. Ivo Karlović, naime te 2003. godine, u prvom kolu Wimbledona rastura prošlogodišnjeg pobjednika Lleytona Hewitta servisima sa osmog kata i izlascima na mrežu gdje poput albatrosa volejima, krilima, nije ni bitno čime, kupi loptice začuđenog Australca i šalje ga u penziju mada je ovaj tek zakoračio u dvadesete godine.

Veliki su to poticaji – skoro kao oni poljoprivredni u doba Sanadera – za friške seniore Stevea i Sergiya. Ako ovi ludi Hrvati servisima i volejima mogu pisati povijest, zašto ne bi i oni?

Ali onda – surova stvarnost. Umjesto centralnog terena Wimbledona igraju se čelendžeri po raznim zabitima koje ni lokalni mještani ne mogu naći na karti - pobjede Darcisa i Stakhovskog rijetke su kao i urodi nakon Sanaderovih poticaja.

Doduše tu i tamo se nešto dobro dogodi – evo uspio je Sergiy osvojiti nekakvu lokalnu zabit, Zamreg, Zarez, Zavež, Zagreb, kako li se samo zove onaj grad gdje je osvojio turnir, ali da se nekome s tim pohvali, ovaj bi mu se samo nasmijao. Nije to ni veliko, ni bitno.

Na nekim je turnirima Ukrajinac čak i dospijevao doći iz kvalifikacija do glavnog turnira. Ali tamo bi ga uvijek satrali – bilo da je riječ o Queensu, Eastburneu, čak je i u onom svom Zamregu kad je branio pobjedu na turniru izgubio od, u to vrijeme, nepoznatog Troickog.

Više puta se se okušao i u mečevima s igračima iz Top Tena: odigrao ih je točno 34, i sva je ta 34 puta bio daleko od pobjede kao slavonski seljak od poljoprivredne zarade.

Pitao se gdje griješi, u čemu je problem, kako mu se bar jednom ne može dogoditi neki veličanstveni turnir gdje će spojiti kvalitetne servise i voleje i skinuti skalp nekom velikanu. Bez obzira na hektolitre prolivenog znoja, sve je više bio svjesniji riječi svoje majke: Hi-men ili pobjeda sto i nekog u Wimbledonu moguća je isto kao da se Marijana Petir oženi za neku vanzemaljku.

S druge strane priča Darcisa gotovo je identična s tim da on nije uspio osvojiti čak ni Zarez. Jedinu vrijednu pobjedu zabilježio je protiv Tomasa Berdycha na Olimpijadi, ali kada znamo da tenisači na Olimpijske igre ne dolaze radi bekenda i forhenda, već zbog pivskih druženja s ostalim kolegama iz reprezentacije, onda nam je jasno da ni Belgijanac nikada u svom životu nije pobijedio nijednog ozbiljnijeg igrača, a kamoli dogurao daleko na nekom jačem turniru.

Pitao se gdje griješi, u čemu je problem, kako mu se zakonom velikih brojeva ne može dogoditi barem jedna veličanstvena pobjeda, ne turnir, nego obična pojedinačna pobjeda, jedna jedincata, ali do odgovora nije mogao doći.

-Kako je moguće - pitao bi se dalje želeći odustati od rekete - da Federer, Nadal ili Đoković uvijek pogode as kad im treba, a ja napravim dvostruku pogrešku? Kako je moguće da sam uložio toliki napor, a da je za mene čula samo uža rodbina? Kako je moguće da se to dogodi onim luđacima iz Hrvatske, a meni ne? Kako je moguće, kako je moguće?

-Eto tako - rekla bi mu majka kako to nije bajka, već stvarni život - Stoti i neki si sine, ne možeš biti bolji od najboljih.

Prošlo je tako čitavih deset godina otkako su njih dvojica zakoračila u okrutni svijet profesionalnog tenisa i teško se zadržavala među sto najboljih. Teže je ući, koliko god mi Hrvati podcijenjivali Čilića i Dodiga, među sto tenisača svijeta nego raditi u sezoni bez slobodnog dana.
Deset godina je prošlo, a njih dvojica nisu uspjela napraviti ni da najljući kladioničari za njih čuju. Kao da je u tom desetljeću i sam tenis postao neki drugi sport.

Na pobjedničkim postoljima izmjenjivali su se Federer, Nadal, Đoković i Murray i nitko tu nije mogao primirisati. Nikakav Ivanišević, nikakav Karlović.
Ostali su sami, tužni, bez ikakvog većeg turnira, bez ikakve značajnije pobjede skupa sa svojom servis-volej igrom koja je zadnji put u Wimbledonu dala rezultata na početku prošlog desetljeća, kada je Bog naredio planetu Zemlji, pardon Travi, da napokon podari Ivaniševiću toliko željeni trofej. Kao da je s tom najluđom wimbledonskom pričom ikad, i servis-volej odlučio otići na vječni počinak.

A onda je došla 2013., i novi Wimbledon, možda i zadnji u karijerama obojice.

Kladioničari su izvijesili koeficijente za pobjednika – njih svega četiri, jer nema šanse da itko od ostalih priprijeti Nadalu, Đokoviću, Federeru i Murrayu.

Prvi je na teren izašao Darcis i to protiv dvostrukog osvajača Nadala. Čak to nije bio ni centralni teren, štoviše ni teren broj 1, jer su organizatori procijenili da 'ubijanje' Darcisa od strane svježeg osmerostrukog pobjednika Roland Garrosa nikoga neće interesirati.

A onda se, kao u onom snu u koji bi uronuo nakon majčine priče za laku noć, sve posložilo. Tukao je Nadala servisima sa sedmog dana, izlazio je povremeno na mrežu ne dopuštajući Nadalu da udahne – po prvi put otkako je Rafa zakoračio na svjetsku tenisku scenu vidjeli smo da diše. Do tad se mislio da Nadal ne mora izmjenjivati kisik i ugljični dioksid.

Darcis je slomio čovjeka u tri seta - i opet povijest - po prvi put ga u cijeloj njegovoj karijeri poslao kući nakon prvog kola bilo kojeg Grand Slama. Kada mu je slavni Španjolac nakon meča došao čestiti na mrežu, Darcis se štipao po cijelom tijelu: mislio je da sanja, evo sad će doći mater da ga probudi za jutarnji trening. Ali bila je to java, mogao je napokon sam osjetiti kako se Div sa Šalate osjećao dok je pobjeđivao Hewitta, kako se osjeća čovjek kada pobjedi dvanaesterostrukog osvajača Grand Slama...

Znao je u tom trenetku veselja da nema šanse da osvoji Wimbledon poput Ivaniševića -to se događa samo u majčinim bajkama - naposljetku je predao meč drugog kola zbog umora i iscrpljenosti. I ustvari na taj način otišao kao pobjednik bez izgubljenog meča sa skalpom Nadala. Nikad neće osvojiti nijedan veliki turnir, možda nikad više neće pobijediti nijednog velikog igrača, ali sav trud i odricanje se isplatilo. Dokazao je ono što nisu mogli ni znanstvenici. Nadal je čovjek od krvi i mesa, i stvarno se služi fotosintezom, u obrnutom smjeru.

Tako je Rafa (p)ostao čovjek, a Darcis glavni junak majčinih bajki.
Gledali su organizatori najstarijeg svjetskog turnira u čudu Nadala kako napušta teren, pa iako uvjereni da nešto slično nije moguće, na centralni su teren sljedećeg dana postavili sedmerostrukog osvajača Wimbledona Rogera Federera protiv ukrajinskog anonimca s osvojenim Zavežom, Sergiya Stakhovskog.

Već na početku meča Ukrajinac je zavrtio vremeplov. Igrao je čistu servis-volej igru, izumrlu još u vrijeme dok nije zakoračio ni u pubertet, a kamoli u tenis. Publika se neskrivenim žarom podsmjehivala njegovoj taktici.

-Zna li ovaj momak koja je godina? – upitao je jedan.

-Čini se da je previše puta pogledao Ivaniševića i ostao u toj godini – dometnuo je drugi.

-Eto što ti se dogodi kad su ti luđaci idoli. Ostaneš zarobljen u vremenu, a kako onda nećeš na prostoru teniskog terena – zaključi treći, a onda svi prasnuše u smijeh.

Sergiy ih nije čuo. Nastavljao je oživljavati fosile, McEnroea, mamute, Beckere, dionosaure, Edberge, Samprase, pticu dodo, neki su vidjeli i Tima Henmana. Došao je tako do tie-breaka u prvom setu, a kada ga je izgubio, svi su bili uvjereni da je gotovo. Sad će Federer laganini privesti meč kraju.

Ali ukrajinski ludonja je tvrdoglaviji od prodiranja Crvene armije. Stalno igra servis-volej, a ni još izumrliji chip 'n' charge mu nije stran - i to radi maestralno. Baca se po terenu, hvata nemoguće voleje, vraća publiku u doba Beckera, Edberga, Ivaniševića i Raftera kad su svršavali na elegantne poteze na mreži.

-Smrt modernom tenisu! – dere se onaj što se smijao Sergiyu.

-Živio servis-volej! – odgovara mu onaj drugi.

-Henmane vrati se, nije još sve izgubljeno – ne zajebaje se treći.

Ono što se do kraja meča dogodilo, luđe je i od Ivaniševićevog osvajanja. 116. igrač svijeta je nepostojećom i odavno mrtvom taktikom pobijedio čovjeka s najviše osvojenih grand slamova u povijesti tenisa, čovjeka koji posljednji put nije igrao u četvrfinalu nekog grand slama još od davne 2004. kada ga je izbacio Gustavo Kuerten, danas starac.

Ova pobjeda preko izlazaka na mrežu ravna je današnjem osvajanju Mundijala Peleovog Brazila.

Stakhovsky je osvojio Svjetsko nogometno prvenstvo spor i bos s krpenjačom!

Sutra će neki novi klinci trenirati tenis, i odlaziti spavati poslije treninga, a majke će im pričati priče za laku noć. Ponekad će se prepasti, a one će ih nastojati utješiti.

-Sine, ova priča nije istinita, nemaš se čega bojati. To je nemoguće, isto kao da neki sto i neki anonimac pobjedi u Wimbledonu... – tu će majka stati, jer se zeznula u usporedbi.

Dijete će se nasmijati, zaroniti u san gdje će na centralnom terenu igrati protiv sedmerostrukog pobjednika Wimbledona i osmerostrukog pobjednika Roland Garrosa, a wimbledonska bajka Stevea Darcisa i Sergiya Stakhovskog biti će mu motiv i inspiracija na putu za pobjedu.

Wimbledonska bajka
znatno stvarnija od priča
što mu bez realnih pokrića
pripovjeda majka.

26

srijeda

lipanj

2013

Sport za unutarnje i nadležne organe

-E da sam ja trenirao nogomet, danas bih igrao u Barceloni – naglasi Mrkan i privuče nos staklenoj površini stola.

-Sniiiiiiiiiiiiiiiiif – čulo se, a odmah potom Mrkan se zabaci unazad i zašmrče kao da ima jaku prehladu.

-Ja ovako visok – uleti u priču Đomba kuhajući smeđu tekućinu u žlici za juhu – da nisam prestao s košarkom, bio bih prvi izbor na NBA draftu.

-A što bi tek sa mnom bilo? – dobaci Maus kojemu su one šarene tabletice već počele djelovati – ja da sam nastavio s boksom slomio bih one pičkice od braće Kličko.

Bio je pun energije. Digne se s kauča, počne poskakivati po prostoriji izbacujući direkte i završavajući seriju udaraca lijevim krošeom. Dobar neki ekstazi, promisli Mrkan.

-Braći Kličko se namještaju jadnici za borbu. A vidi mene koji talent. Slomio bih obojicu istovremeno – zaključi izlaganje novom serijom udaraca u prazno.

-Jebiga moj Maus, droga te je uzela. Isto kao i nas – sjetno će Đomba koji je zario špricu u venu, a potom iz nje vukao krv koju je opet ušpricavao u venu. Tako, nekoliko puta.

-Znam, ali eto opet ti govorim. Da sam ja trenirao, bio bih, uf, ne mogu ni zamisliti. Isto kao i vi – ispali rečenicu kao aperkat eksivirajući ose koje su letjele ustajalim zrakom Mrkanovog podruma.

Svi vi vjerojatno znate slične kvartovske priče. Svaki dio grada naseljen je neznanim junacima koji bi danas bili svjetske zvijezde da su nastavili slušati svoj talent. Jedni bi tako igrali u tandemu s Messijem, drugi bi svirali lead gitaru u Radioheadu, treći bi slikali Mona Lisu, četvrti pisali Odlazak Filipa Ćirilovića...

Međutim razne okolnosti, ponajviše one zabranjene poput droge, zaustavile su majstore na putu za besmrtnost. Možda su njihovi talenti zaista bogomdani, ali zbog srednjeg prsta sudbine, nikada se neće saznati pretjeruju li naši junaci u svojim hvaljenjima.

No, ima nešto što je vrlo zanimljivo, a nikad se ne spominje u ovakvim prigodama. Rekoh već, kvartovski heroji spominju kako su mogli uspjeti u nogometu, košarci, tenisu, glazbi, slikarstvu, književnosti, poeziji i mnogim drugim područjima, ali nikad, ama baš nikad ne spominju da su mogli uspjeti u – biciklizmu.

Naime za razliku od nogometa, košarke i tenisa gdje moraš biti predan radu i uporan k'o Ivica Olić - inače nema šanse da uspiješ - u vrćenju pedala psihofizički trening jest naporan, ali prilagođen je upravo ljudima kao što su Maus, Đomba i Mrkan.

Drogiranje s početka priče u biciklizmu je, ustvari, vrhunska priprema za Tour de France.

Upravo smo ovaj tjedan saznali da je i Jan Ullrich, višestruki viceprvak najslavnije biciklističke utrke, najobičniji kvartovski narkoman.
Kada pedalama odrvrtimo zadnjih dvadesetak francuskih utrka dolazimo do zapanjujućih podataka: jedini koji (za sada) nisu uhvaćeni s iglom u veni jesu Carlos Sastre, pobjednik iz 2008., Cadel Evans, pobjednik iz 2011. te lanjski laureat Bradley Wiggins.

Svi ostali, uključujući Lance Armstronga, Alberta Contadora, Floyda Landisa, Marca Pantanija, Miguela Induraina spremali su se za 3 i pol tisuće kilometara dug put u podrumu liječnika Eufemiana Fuentesa gdje im je ovaj u prostoriji s ustajalim zrakom za svega 70 tisuća eura godišnje davao savjete hoće li na nos, u usta ili u venu.

Sedmerostruki osvajač Tour de Francea Lance Armstrong, inače neodlučna djevica po horoskopu, troumio se pa je pristao uzeti – sve. I testosterone, i hormone rasta i efedrin i EPO i dopingiranje vlastitom krvlju. Da mu je Fuentes rekao da objesi nešto oko vrata jer će tako biti brži na nizbrdici, Lance bi stavio lance, a kamoli ne spremljenu krv svojih predaka.

Đomba, jadan, skoro svaki dan se drogira vlastitom krvlju, a još uvijek nije svjestan da mu je s takvim načinom života puno bliža bila žuta majica Tour de Francea nego Los Angeles Lakersa.

Kada se amfetaminska crta podvuče dolazimo do zaključka da biciklizam bez droge nikada nije ni postojao.

Pred kraj 19. stoljeća europski su biciklisti uzimali heroin, kokain i šećerne tablete natopljene eterom, a osvajač olimpijskog maratona 1904. godine Tom Hicks je uzimao strihnin i brandy tijekom utrke. Na olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine danski biciklist Knut Jensen jer preminuo za vrijeme utrke uslijed uzimanja amfetamina, a slična je sudbina zadesila i poznatog britanskog biciklista Tommya Simpsona za vrijeme Tour de Francea 1967. godine.

Pitanje je vremena kada će i preostali 'čisti' pobjednici biti otkriveni. Čak je i ponajveća legenda ovog sporta, jedini Belgijanac do ovogodišnjeg senzacionalnog pobjednika nad Nadalom u prvom u kolu Wimbledona za kojeg su Englezi čuli - Eddy Merckx – više puta padao na doping kontrolama.

Zlatno pravilo biciklizma utkano u sve pripreme je - što si veći narkoman, to si veći biciklist - a samim tim i pobjednik.

Gledajući ove narko orgije, normalan čovjek mora postaviti logično pitanje: zašto se biciklizam ne ukine?

S dvije pive će građanin na biciklu popušiti kaznu od prometnog policajca, a s dva brda droge, popet će se na vrh svjetskog biciklizma. Zabranom biciklističkog sporta sav bi se taj ogroman novac od borbe protiv dopinga mogao dati siromašnim zemljama.

Jer glad za pobjedama je puno veća nego u malog Afrikanca za fetom kruha, pa će stoga biciklisti vječno uzimati doping.

Jedina učinkovita borba protiv narkomana u biciklizmu je amaterizacija, a jedini razlog zbog kojeg se tanjušne gume po francuskim cestama u budućnosti trebaju okretati je taj da kvartovske veličine poput Đombe, Mausa i Mrkana mogu maštati da su i oni jednom mogli biti pobjednici slavne utrke – jer s obzirom na pojedenu količinu droge zaista je tako - prolaziti prvi kroz cilj s rukama visoko podignutim prema nebu obučeni u žutu majicu koju će poslije uprljati šampanjcem nakon što od predivnih hostesa dobiju isto onoliko pusa koliko su prošli kilometara na utrci.

Šteta samo što Mrkanu, Đombi, Mausu i ostalima u podrumu ustajalog zraka tijekom večernjih kvartovskih priča ispunjenim drogom i alkoholom, nikad na ošamućenu pamet ne pada da su se mogli baviti biciklizmom i da je čitav svijet mogao za njih znati i diviti im se.

Ali koliko god da im je mozak pojeden od droge, ipak ono malo zdravorazumskih stanica podsvjesno zna (pa zato i ne spominje) da je biti pobjednik Tour de Francea ili pobjednik neslužbenog kvartovskog prvenstva u snifanju amfetamina - jedno te isto.

Bezveze i za zaborav. Osim za organe. Kako za unutarnje, tako i za nadležne.

16

nedjelja

lipanj

2013

Thompsonova Bosna, zemlja unosna

Marko Perković Thompson na svom novom album Voda iz lavora, pardon Ora et labora, nimalo nije iznevjerio fanove. Sve pršti od mitova – više dvije pjesme Thompsona imaju legendi nego cijela trilogija Gospodara prstenova.

Čak i u toj šumi mitova gdje lutaju duhovi ratnika i gdje su grobovi puni sinova jedna se pjesma ističe količinom iskrivljene povijesti. Riječ je o numeri koja se zove Bosna.

Thompson je odao Vodi iz lavora, u prijevodu Bujici Vladimira Bujanca, zašto je napisao tu pjesmu. Reče Marko da je važno ukazati na probleme našeg naroda u susjednoj zemlji pogotovo jer je današnja Hrvatska ustvari tamo i začeta. Ali evo danas nitko je ne šljivi, čak ni naši tamo Hercegovci ne sade šljive, nego duhan.

I stvarno lijepo nam Perković govori što se to tamo dogodilo prije puno stoljeća (za one koji o 'povijesti' Hrvata žele znati više neka upravo u ovom trenutku upale pjesmu).

Bosna će ti reći sve
odakle nam prezime


Čekaj malo, je li to stvarno istina? Da svi mi Hrvati vučemo od tamo prezime?

Zamišljam jednu neobičnu sportsku scenu. Najdaljeg pretka Marka Perkovića Thompsona nosi roda ali odjednom poviše samog srca „Bosne, zemlje ponosne“, slučajno ga ispusti, a čukunčukunčukunčukun Perković uspije nekako otvoriti padobran i spustiti se sred Duvanjskog polja široka i ravna (iz korijena riječi roda, tako nastaje izraz hrvatski rod, shvatili ste).
Vidio ga je jedan starosjedioc što je čuvao ovce, promislio čovjek da je to opet netko tko na njegovu zemlju juriša, kao da mu nije dosta snjegova i kiša, te ga pitao tko je on. Ovaj reče: „Perković, James Perković“.

Prema Thompsonu svaka hrvatska obitelj ima sličnu povijest. Ako su vaši preci bili lijeni i nisu s koljena na koljeno prenosili priče predaka, a vi se pitali odakle ste točno, eto sad lijepo znate.

Međutim, pade mi sad jedno pitanje na - je li bosansku ili hrvatsku? – glavu. Ako je ta zemlja Bosna, domovina naših predaka, jesmo li mi možda Rimljani? Što je bilo prije – kokošinjac čukunčukunčukunčukun Perkovića ili lijevo - pardon da se Marko ne ljuti - desno jaje rimskog legionara?

Naravno ovo drugo. No dobro zaboravimo to sad, nije ta kasnoantička i rana srednjovjekovna povijest tako jednostavna za shvatit. Nije tad bilo e-mailova i ostalih čudesa, pa da nam ostane pregršt pisanih tragova. Ma u biti i da je toga bilo, opet ništa iz tog hrvatskog doba ne bi znali i shvatili, jer su svi Hrvati bili nepismeni, a ruku bih iz meraka mogao staviti u vatru da pola tih Hrvata, uopće nisu znali da su Hrvati i da imaju kralja zvanog Tomislav. U onom serijalu Hrvatski kraljevi, povjesničari govore da se u to vrijeme jahalo iz Knina do Nina par dana, a ne'š ti udaljenosti – znači za prijeći slovo K trebalo je minimalno pedesetak sati.

Da je kralj Tomislav cijeli svoj život proveo u galopu teško bi prošao sve granice koje se danas trpaju u tadašnju Hrvatsku.

Tko li će to znati, pa stoga hajmo mi na bližu povijest, ona je ipak kako tako razumljivija. Kaže Marko, ponovit ćemo, da je važno da se svaki Hrvat sjeti svojih sunarodnjaka u Bosni, jer:

Dala Bosna Tomislava kralja
prvog kralja od loze Hrvata
a kraljica dobra bješe Katarina
u narodu zbog nje nosi se crnina


Pa ajde dobro Thompsone, ako je Bosna dala, daj i ti nešto! Mislim, teritorija. Hrvatskog.

Jer ako je hrvatski rod nastao od prelijetanja rode u Bosni i danas se svi mi moramo toga prisjetit, pitam ja tebe Marko Perkoviću Thompsone smijemo li se prisjetiti odakle nam ostatak današnjeg hrvatskog teritorija ustrojenog u – vidi koincidencije! - u Bosni – i opet vidi koincidencije! – u lijevom, pardon da se Marko ne ljuti, desnom predjelu grada Jajca gdje su se okupili komunistički legionari i dali Hrvatskoj granice kakve ona do tad nikad u svojoj povijesti nije imala?

Evo primjerice – Dubrovnik. Najpoznatiji hrvatski grad u državu Hrvatsku po prvi je put u povijesti ušao malo prije prošlog tjedna. Dobro, Hrvatska ga je začela na zasjedanju AVNOJ-a u Jaj(aš)cu, ali nijedan normalni hrvatski domoljub koji drži do šahovnice i nosi crninu kad mu tvrde sile mraka iz meraka pojedu kraljicu Katarinu, neće priznati da su Hrvati imali državu u Jugoslaviji bez obzira na federaciju.

Ako je već Bosna naša i trebamo je se sjetiti, zašto se onda Thompson na novom albumu nije sjetio nekome dati taj izdajnički Dubrovnik? Tu je s nama samo dvadesetak godina, ali znatno bitnije od toga jest da taj petokolonaški biser Jadrana cijelu svoju povijest mrzi sve ovo o čemu Thompson pjeva u epu Bosna.

Pa da se jedan trenutak vratimo na Thompsonov stih:

Čuvali te, Bosno, usamljeni vuci
slavio ih narod, zvali se hajduci


Dubrovačkoj Republici u svih nekoliko stoljeća slavne povijesti najveći neprijatelji su bili upravo usamljeni vuci hajduci. Ni Srbi, ni Crnogorci, ni Mlečani, ni Austrijanci, ni Francuzi, ni Rusi, ni Turci, nego – uskoci i hajduci. Ne da nisu čuvali Dubrovnik, niti ih je dubrovački narod slavio, već su ga svom snagom napadali iz meraka potplaćeni od strane tvrdih sila mraka posebno Venecije. O tome postoji pregršt zapisa, čak nešto i na Wikipediji, ali lakše je Torcidi Stari Grad otići na utakmicu i podržat Hajduka, nego pročitati i shvatiti da su hajduci bili najveći neprijatelji Dubrovčana.

Ili Dubrovčani uopće nisu Hrvati ako su mrzili ove koje sad Thompson skupa sa svojim fanovima idealizira? Pa tko su onda ti Dubrovčani i taj grad sa zidinama? Gdje on spada? Zašto je u Hrvatskoj?

Jebena je znanost ova povijest, čovjek se zapetlja u hajducima, vucima, uskocima, poskocima, Turcima, kurcima, Jajcima, jajašcima, pa stoga hajmo mi malo na geografsku znanost, ipak je ona malo razumljivija.

Pjeva tako kraljević Marko:

Tamo gdje sunce putuje
vjetar nosi glas
Bosna zove nas
nas

Ajde dobro, nećemo ga baciti na godinu s bine, jer ne zna strane svijeta i kamo sunce putuje – obratno od smjera u pjesmi ako ga posmatramo iz Hrvatske – nego ćemo se opet vratiti na sad već legendarnu rečenicu da se svaki Hrvat, barem jednom dnevno, mora sjetiti nekog drugog Hrvata u stranoj zemlji.

Gledajući ovu geografsku zavrzlamu, nije mi jasno zašto Thomspon umjesto pjesme Bosna, nije skladao poemu Čile. Pun je Čile Hrvata, sa i bez kravata, a kad malo čovjek bolje razmisli i u tom tamo Čile stvarala se – štoviše – još uvijek se stvara hrvatska povijest. Eto recimo ovu najmoderniju uvelike je oblikovala hrvatska obitelj Lukšić iz Čilea. Značajnije je to za naš današnji život od događanja na širokom i ravnom Duvanjskom polju. Pokupovao je sveti Androniko sve hotele na prijateljskom (ili neprijateljskom?) teritoriju Dubrovačke Republike i tako preko poreza hrani dubrovačke državne službenike, a u slobodno vrijeme, rekoh, pripadnike Torcide, koji tako nisu gladni kao vuci, pa siti odlaze na utakmicu da ih uveseljavaju hajduci. Nije li ovo apsurd nad apsurdima, to je kao da danas na Stamford Bridgeu navijači podržavaju nogometni klub Hitler?

Da je napisao pjesmu Čile čak bi mu i sunce išlo u pravom smjeru.

Tamo gdje sunce putuje
vjetar nosi glas
Čile zove nas
Čile će ti reći sve
odakle Lukšić prezime
naravno iz Bosne
točnije Hrvatske
tske

Zanimljiva je još jedna poveznica između Čilea i Bosne – znači unutar granica hrvatske domovine - a riječ je o tenisaču Marinu Čiliću zvanom Čile.

Ipak Thompson je, iako nas stalno podsjeća, zaboravio sve te Hrvate po hrvatskoj domovini Kanadi, SAD-u, Australiji, Južnoafričkoj Republici, Čileu..., isto kao što je – ako historiju već ravna svojim mačem - zaboravio otpustiti po koji dio hrvatskog teitorija. Ali ima još vremena. Povijest je dug vremenski period pogotovo ako je moraš složiti od puzzli mitova.

Njegova opsesija je Herceg-Bosna, zemlja iskrivljenih legendi, ponosna, ali što je važnije za Markov džep - i unosna.

Zato – Čile, nemoj brinuti, Thompson boluje od povijesti, to se teško podnosi.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se