29

srijeda

svibanj

2013

Inicijativa za progonstvo kršćana – Brak je zajednica muškarca i žene koji prinose žrtvu bogovima


Članovi Inicijative za obitelj i njihovih nekoliko stotina tisuća ovaca koji su potpisali zahtjev za referendum nisu slična takva inicijativa tijekom tisutljeća ljudske povijesti. Kako sami kažu - žele uvrstiti brak u ustav kao hrvatsku demokratsku zajednicu muškarca i žene – jer je to dio tradicije, vrijednosti, kulture, čega već. S obzirom na poveći broj njihovih istomišljenika, red je da se prisjetimo raznih anonimnih junaka iz povijesti čovječanstva koji su također imali svoje inicijative kroz koje su željeli sačuvati tradicionalne vrijednosti, kulturu, običaje, što već. Oni su njihovi preteče i put vodilja.

INICIJATIVA ZA OSTANAK ŽENE U KUHINJI

Članovi ove inicijative bili su pretežno patrijarhalni muškarci, a cilj im je bio očuvanje tadašnjih vrijednosti, tradicije, kulture, čega već. Naime, (do)tadašnja tradicija je nalagala da žene nemaju pravo glasa čak ni dok ih muškarci tuku, a kamoli na izborima. Njihovo bivstvo se jako dobro znalo – kućanski poslovi, odgoj djece, podavanje muškarcu kad mu se god prohtje iako se njoj ne da, toleriranje muževljevih ljubavnica i slično. Onda je došla neka feministička manjina i počela napadati ustaljene vrednote. Održavale su neke glačalo parade u kojima su raznobojinim tkaninama na transparentima ukazivale na nepoštivanje ljudskih prava, odnosno željele su se izjednačiti s muškarcima. Inicijativa za ostanak žene u kuhinji kazivala je da feministička manjina nije normalna i da ruši obiteljske vrijednosti ustaljene još u krapinskoj pećini. Na kraju inicijativa je poražena, a žene su dobile ljudska prava. Zanimljivo je da mnoge kćeri žena koje su se borile za svoja prava sada nastavlja s borbom, ali za dokidanje istih tih prava za koje su njihove matere bile spremne dati život.

INICIJATIVA ZA STAVLJANJE LANACA CRNCU IAKO NE PADA SNIJEG

Članovi ove inicijative bili su pretežno patrijarhalni muškarci i robovlasničke žene, a cilj im je bio očuvanje tadašnjih vrijednosti, tradicije, kulture, čega već. Naime, (do)tadašnja tradicija je nalagala da crnci nemaju pravo glasa ni dok ih muškarci i žene tuku, a kamoli na izborima. Njihovo bivstvo se jako dobro znalo – besplatni rad, branje pamuka, gospodarski rast SAD temeljen na besplatnoj radnoj snazi. Onda je došla neke manjina sa sjevera SAD-a i počela govoriti da nije u redu mučiti i ubijati crne robove, a većina je to shvatila kao napad na njihove vrijednosti ustaljene još u egipatskoj piramidi. Započeo je krvavi rat, inicijativa je u borbu krenula sa sloganom – „Znate li koja je razlika između automobilske gume i crnkinje? Guma ne pjeva blues kad joj stavite lance“ – ali na kraju je poražena. Zanimljivo da mnogi potomci crnaca danas preziru gay populaciju smatrajući da im ne trebaju nikakva prava.

INICIJATIVA ZA OČUVANJE RADNIH MJESTA

Članovi ove inicijative bili su pretežno patrijarhalni muškarci i robovlasničke žene, a cilj im je bio očuvanje tadašnjih vrijednosti, tradicije, kulture, čega već. Naime, (do)tadašnja tradicija je nalagala da ljudi u manufakturama rade bez prestanka od 1. siječnja do 31. prosinca bez obzira je li riječ o gregorijanskom ili julijanskom kalendaru. Njihovo bivstvo se jako dobro znalo i poštivalo – polubesplatni rad od jutra do sutra, pa od jutra do sutra, pa od jutra do sutra. Onda je došla neka manjina i rekla da to nije normalno – roditi se i umrijet u manufakturi. Uslijedila je borba, a na kraju su manufakturni radnici dobili bolje uvjete i veća prava – smanjio se broj radnih sati u danu, dobili su se čak i slobodni dani. Zanimljivo da mnogi potomci manufakturnih radnika mrze to što gay populacija po cijele dane ima iste seksualne sklonosti. Oni bi valjda htjeli da im se smanji broj gay sati u radnom danu ili čak da dobiju koji dan slobodan od homoseksualizma.

INICIJATIVA ZA OČUVANJE PRAVA PSIHIČKIH BOLESNIKA

Članovi ove Inicijative, vjerovali ili ne, bili su ljudi, a cilj im je bio očuvanje tadašnjih vrijednosti, tradicije, kulture, čega već. Naime, (do)tadašnja tradicija je nalagala da se psihičkog bolesnika ili kokne ili podvrgne lobotomiji ili da ga se doživotno zatvori. Njihovo bivstvo se jako dobro znalo – oni su ludi i treba ih tako doživljavati. Onda je došla neka manjina i rekla da psihički bolesnici nisu krivi što su bolesni, i da im se treba pomoći. Većina je to doživjela kao napad na njihove ustaljene vrednote još iz prehistorijskog doba kada se takve ljude puštalo da umiru u najstrašnijim mukama.

INICIJATIVA ZA OČUVANJE RELIGIJSKIH VRIJEDNOSTI

Članovi ove inicijative bili su Rimljani, a cilj im je bio očuvanje tadašnjih vrijednosti, tradicije, kulture, čega već. Naime, (do)tadašnja tradicija je nalagala da ima više bogova, a sad se najedanput pojavio jedan jedini sa svojim sinom Isusom Kristom. Kršćanstvo je željelo ostvariti pravo na svoje vrednote, a car Dioklecijan bio je ljut što kršćani ne prinose žrtvu, smatrajući da tako štete Rimskom carstvu, koje su upravo tih godina počele najedati razne krize. Uslijedili su progoni, ali na kraju su kršćani pobijedili zahvaljujući pravima koje im je dao car Konstantin. Zanimljivo da najveći broj mrzitelja gay populacije potiče upravo iz kršćana – ljudi koji su se onda borili za svoja prava da bi njihovi potomci željeli osujetiti ista ona prava za koje su se njihovi preci borili.

Bilo je u povijesti i mnogo drugih inicijativa. Jedna se tako u srednjem vijeku borila da se sunce nastavi i dalje okretati oko Zemlje iako se tuda nikada nije okretalo. Inicijativa za širenje kršćanstva mačem po Južnoj Americi uništila je velike civilizacije. Inicijativa za (p)ostanak ljudske vrste od Adama i Eve nije znala što da radi s neandertalcima, pa se borila i još uvijek se bori protiv dlakavih uljeza.

U povijesti očuvanja tradicionalnih vrijednosti nisu najebali samo ljudi nego dobar dio životinja, biljaka, krajolika...

Povijest jest učiteljica života, ali ljudi nikako da nauče. Posebno u oko upadaju kršćani. Stoljećima su se borili za svoje ljudsko pravo vjerovanja u drugačije – ne u više bogova, nego jednog – da bi na kraju oni bili ti koji su uništavali civilizacije, progres znanosti i čovječanstva, pokretali ratove, pa sve do današnjih dana kada se bore protiv homoseksualaca i njihovih prava.

Istih onih prava koje slave preko svojih mučenički ubijenih svetaca iz doba kada je krćanstvo bilo to koje je bilo drugačije, koje je mijenjalo ustaljene vrijednosti, kulturu, tradiciju, što već, posebno - brak.

U ustavu rimskog carstva, naime, brak je bio zajednica muškarca i žene koji prinose žrtvu bogovima, a kršćani su napadali tu svetu definiciju braka Rimskog carstva.

Poznato, zar ne? Sve sad opet gledamo na ripit.

Samo možeš ti kršćanskim potpisnicima referenduma bilo koju posluku porati, ali oni čuju, a ne vide, vide, a ne čuju, ne slušaju, a ne vide i ne čuju.

23

četvrtak

svibanj

2013

Recept 21 Damira K. – Ne ispeci, nego reci!

Student Damir K. nikada nije volio Rijeku, grad u kojem je pohađao studij prava. Jedva bi čekao da vikend preuzme smjenu od radnih dana pa da se uputi kući u Buzet. Već bi u ponedjeljak počeo razmišljati koja će ga gastroponuda majke Marije dočekati u sljedeću subotu i nedjelju.

Iako njegovi roditelji nisu bili bogati, hrana na stolu Kajinovih uvijek je bila kao sa dvorca kralja Luja 14. - s obzirom da su se bavili poljoprivredom - a seljak, znate i sami, nikad nije gladan, čak ni za vrijeme najgorih ekonomskih kriza. Ni Francuska revolucija se nikad ne bi dogodila da nije eksplodirao islandski vulkan i pretvorio nekoliko europskih godina u samo jedno godišnje doba: zimu gdje iz zemlje nije moglo izrasti ništa osim giljotine.

Mali Damir oduvijek se divio kulinarkim vještinama svoje majke, i od najranijih dana svoga djetinjstva, pomagao joj je u spravljanju šparoga, ribe, mesa, a ponekad bi se na stolu našli i razni umaci od tartufa. Zbog ogromne ljubavi prema kuhinji, odlučio je napustiti studij prava u kišnoj i depresivnoj Rijeci, vratio se doma, i odlučio postati – kuhar.

I naposljetku krenulo mu. Otvorio je mali slatki restorančić, od zarade se moglo živjeti, ali Damir je uvijek želio više i bolje. Naučio je još pokoji mamin recept, a da bi privukao bogatiju klijentelu, počeo je tijekom kuhanja izvoditi i neke performanse točnije držanje govora o aktualnim društvenim temama. Ne bi ogulio ni prvi krumpir, a već bi počeo guliti političku elitu. Gosti su taj njegov performans prozvali „Ne ispeci nego reci“, jer em je Damir držao govore prije priganja, em je govorio sve što mu je bilo na umu ne pazeći zlatnu mladež na drumu.

No bez obzira na to, mali se kuhar Damir nikada nije približio istarskom kralju ugostitelja Ivanu J. zvanom Nino koji je sa svojim lancem restorana IDeSh harao poluotokom. Iako mu je u restoranskoj opoziciji bilo dobro: zarada je bila iznadprosječna, a odgovornost prema najbogatijim gostima nikakva, jer nisu dolazili - Damiru se ta situacija nimalo nije sviđala. Uvijek je želio odmah i sve.

A onda jedan dan, prije nego što je krenuo na istarski road show sa svojim programom „Ne ispeci, nego reci“, na televiziji je vidio nekakav kuharski šou Masterchef, tako nešto, i naočitog glavnog kuhara Zorana M. kako spravlja razne recepte potpuno drugačije nego li je on to radio. Odlučio je po svaku cijenu doći do Zorana kako bi mu ovaj pomogao da nauči kuhati ljude, pardon ljudima, i na kraju balade uspio ga je upoznati i dopasti mu se.

Stvorili su neku vrstu koalicije i nakon što je Damir uspješno prošao obuku Recept 21 pribjegli su starom ugostiteljskom marketinškom triku i odlučili izazvati kuharskog kralja Istre Ivana J. na kulinarsku debatu, u kojoj će se napokon obdjelodaniti tko je najbolji kuhar Istre. Pravila su jednostavna da ne mogu biti jednostavnija – oni će spravljati jela, a narod će birati čija je ponuda bolja: Recept 21 od Damira Kajina ili Istarska Brudetijera od Ivana J.

Interes za kulinarski spektakl bio je neviđen. Još od ranog jutra birači su zauzimali mjesta u pulskoj Areni – gladni kruha i igara. A kada su igre započele, na scenu je stupio izazivač Damir K.. Naravno, Damir ne bi bio Damir bez puno govorancije, pa je odmah krenuo reći, a poslije će peći.
-Vidite – krene Damir držeći zubatca (nije riba tu bila slučajno. Ona je simbol kršćanstva, a u publici je bilo podosta kršćana) – Dvadeset sam godina kuhao po Istri držeći se recepata moje mame. Neki gosti su dolazili u moje restorane, ali mnogi nisu. Mogu samo reći da me sram što sam tolike godine proveo u nepotizmu moje majke. Pogledajte samo kakav je to nepotizam, gori nego u političkih stranaka. Ona je često spravljala hranu bez soli radi tlaka moga oca. Tako sam nažalost i ja naučio. A onda sam vidio ovog ovdje majstora - okrene se prema Zoranu M. – i shvatio da bez puno začina nema ni probitka u karijeri. On često, šakama soli, začinja svoje recepte, a njegov slogan je da sol može i na ranu. Recimo u slučaju stjuardesa Croatia Airlinesa. Sada su u teškom trenutku, ukidaju im se dosadašnje povlastice, nikad neće biti kao prije, ali tu je meštar Zoran koji će im dati sol na ranu, jer kud ćeš veće utjehe od hrane. Nisu li mnogi u ovoj državi i na poluotoku debeli upravo zbog teške ekonomske situacije i liječenja hranom punom soli? A mene moja mater uči da ne stavljam sol! – zaključi Damir, nasjecka mrkvicu do neprepoznatljivosti, a publikom pulske Arene prolomi se ogroman aplauz.

Potom na scenu stupi prvi čovjek istarske kuhinje i zakušnih igara Ivan J.. Odluči se i on na kratki govor vadeći poveću kijernu iz vrećice na kojoj je bila koza ispod natpisa IDeSh.

-Vidite, ovaj čovjek ovdje – pokaže rukom na Damira – do jučer se divio tradicionalnim vrijednostima Istre, aktivno je sudjelovao u stvaranju istarske kuhinje i zakušnih igara. Eno nije li nedavno organizirao tradicionalni kulinarski skup pod nazivom Kanibal gdje su ljudi jeli i plesali međusobno? Danas se izvlači da Kanibal ne znači ljudski bal nepcima, nego da je to ples s pasima. Izvukao je riječ kani, da je to od talijanskog cane što znači pas, i da je on htio Istri dati nove vrijednosti, nova kulinarska radna mjesta, i da se zato treba okrenuti Kini koja je poznata po jedenju pasa i otvaranju radnih mjesta. Izmislio je i slogan inspiriran Kinom: „Što jest – jest, što nije, nije za jest“ – jer ako nešto jest, onda je to da jedenja pasa i radna mjesta idu skupa. A do jučer je sudjelovao u kanibalizmu istarskog naroda na kojima se jelo, pilo i plesalo, a radna mjesta su bila sporedna. Jebo ti rad po cijele dane, valja nekad nešto popit i pojest i proveselit se! Je li tako? – usklikne Ivan, a svjetina nakrcana na tribine pulske arene odgovara mu odobravanjem i podignutim palčevima prema gore.

A onda krenu jesti, žvakati i pljuvati program kandidata. Trajao je taj (kani)bal koju uru, sunce se spustilo niz horizont ne mogavši više gledati taj igrokaz, a na kraju se pristupilo glasovanju. Svi su ispunili listiće i ubacili ih u kutiju u kojima je Damir donio tjesteninu, a nakon što su prebrojani glasovi uslijedilo je proglašenje novog istarskog Kuhana.

Izborima je pristupilo svega 15% glasača, ostali su konstatirali da oni nisu došli raditi, nego jesti, piti i balati. Ivan J. dobio je 57% glasova, a Damir K. 23%. Čak 20% listića bilo je uprljano lećom, slanutkom, umacima i uljem, pa su proglašeni nevažećima.

Prvo je službeni spiker proglasio pobjednika. Novi stari Kuhan istarske županije bio je i ostao Ivan J.. Narod je otpozdravljao s tribina dižući palčeve prema suncu koje je davno pobjeglo.

A onda je uslijedilo proglašenje gubitnika. Palčevi su sad promijenili stranu svijeta i zabijali se dole prema očalima Damira K.. Kršćani su tražili njegovu glavu da je ispeku poput zubatca što ga je maloprije spravljao poraženi kandidat. Službeni spiker, ujedno i sudac, rekao je da Kajina neće giljotinirati, jer je već kažnjen neuspjehom u karijeri.

-Neka on sad ide s njegovim Receptom 21 gdje god hoće, ali u Istri za njega više nikad neće biti mjesta – zaključio je i proglasio završetak igara.
Publika je i dalje zviždala, ali se na koncu ipak smirila. Muž i žena odlazeći sa Arene komentirali su događaje, posebno ponašanje Damir K. posljednje dvije godine.

-Znaš draga, ne možeš 20 godina sve do jučer, promicati i isticati nekakve vrijednosti, a onda promijeniti ploču i govoriti o nepotizmu i netoleranciji u staništu u kojem si i sam odrastao. Valjda si onda i ti sam sudjelovao i u nepotizmu i u netoleranciji. Najbolje da sad kažeš da to nisi znao isto kao što ni HDZ-ovci nisu znali za pljačku Sanadera. Ljudima se to gadi, radije će i dalje uživati u istim onim vrijednostima koje možda nisu dobre, ali eto navikli su se na njih. Još je samo falilo da Damir uzme penziju od svoje stare pod čijim je patronatom sve dobio, a sada pljuva na nju.

-Dragi, dobro si to ispekao pa rekao. Za razliku od Kajina! – reče mu žena.

Poljube se, Ivanova i Damirova hrana skrivena u zubima, nije im smetala.

16

četvrtak

svibanj

2013

Nogomet je bio igra u kojoj su uvijek pobjeđivali kino-operateri

Sjajni kolumbijski napadač Radamel Falcao Garcia Zarate prelazi u Monaco! Naslov je to vijesti koja ovih dana iznenađuje nogometni puk.

-Ide na ljetovanje? – pita se jedan nogometni znalac.

-Ne. Ide igrati nogomet – odgovara mu drugi.

-A gdje taj Monaco igra nogomet? - opet će ovaj.

-U drugoj ligi, ali dogodine će u prvu!

Mislim ono, nemojte me krivo shvatiti – Monaco jest veliki klub, ali poput Nottingham Forresta ili Borussije Moechengladbach, godinama nije na velikoj sceni. Međutim, sad se to iz temelja mijenja. Klub iz Kneževine kupljen je od strane ruskog milijardera i preko noći je postao konkurentan svome rivalu Paris Saint Germainu koji je prošao još bogatiju tranziciju.

Nije to ništa nelegitimno i nenormalno, dapače, to je proces koji već godinama gledamo u nogometu. Rezultat uljevanja ogromnih novaca u svega nekoliko klubova je taj da – nema rezultata. Bar ne uzbudljivog i neizvjesnog koji je zaštitni znak nogometne igre. Ako nekome još uvijek nije jasno zašto je nogomet sport broj jedan, a nije, recimo, rukomet, vaterpolo, košarka ili odbojka, odgovor je poprilično jasan – u nogometu doslovno svatko može pobijediti svakoga dok u ostalim sportovima, pobjednik se zna unaprijed. Jedino ako nastupaju klubovi slične snage, rezultat je neizvjestan, ali ako igra slabiji klub protiv jačeg, on za razliku od nogometnog mu rođaka, nema šanse.

Međutim sva ta izvjesnost koja ne krasi vaterpolo ili rukomet, prelila se i na zelene travnjake. Šeici, Rusi i Amerikanci od nogometa su napravili finale rukometnog kupa Zagreb – Poreč.

Navijači poprate svoj voljeni klub dva-tri kola, a onda izgube svaku nadu, jer se već negdje tamo oko Božića znaju prvaci svih europkih liga: Juventus je pobjegao 10 bodova, Manchester 8, Barcelona 11, Paris Saint Germain 7, a Bayern 39 bodova (lige poput naše da i ne spominjemo). Ako ti se neki klub slučajno igrama približi i zaprijeti u osvajanju naslova – recimo Borussia Dortmud – lijepo pričekaš kraj sezone i prijelazni rok pa pokupuješ sve - od Goetzea preko Lewandovskog do čistačice - tako da one juniore koji su ostali igrati za nekoć kompetentni klub, sad u svlačionici dekocentrira prašina. Dogodine nemaš stresa – prvak si prije blagdana Krista Kralja i početka adventa. Prva nedjelja došašća, a već si spremio prvi trofej u vitrinu. Druga nedjelja došašća, a tebi se smiješi drugi trofej - njemački kup – juniori iz dortmundske Borussije upravo su ispali od 'zehcigera'.

Rezultat ogromne love koja se zavrtila travnjacima je da je nogomet postao dosadan poput vaterpola. Čekaš finale Prvenstva Hrvatske Jug – Primorje, isto kao što u nogometu čekaš polufinale Lige prvaka. Dotad se sve zna, čak i to da nema gubitnika. Loš si u Ligi prvaka, ispadneš, ali nema veze, brate, igrat ćeš Ligu UEFA-e. Trebalo bi uvesti novo pravilo zvano nogometni determinantni kaos - ako i od tamo budeš eliminiram, opet nema veze – igraš finale svoga kupa. Pravilo nogometnog determinantnog kaosa uvelo (bi) se kako bi bogati klubovi poput Chelsea, kad ispadnu, i dalje mogli vraćati novac svome bogatom gazdi. Odakle god su eliminirani, opet su u nekakvom finalu.

Nogomet je postao predvidljiv, čak i na reprezentativnom nivou, jer su se transferi počeli događati i tamo. Još samo nedostaje da dođe neki bogati ruski šeik i kupi reprezentaciju Hrvatske, pa za sitnu lovu privoli sve one Brazilce i Argetince koji ne mogu igrati u prvoj postavi svoje matične zemlje, i eto novog izvjesnog natjecanja – Mundial Katar 2022. – s šeicima kao izbornicima reprezentacija. One bi jasno gubile, jer ne bi bilo nacionalnog žara, koji je, u nedostatku velikih novaca u izabranoj vrsti, glavni motivator.

A još prije samo dva desetljeća – tamo u osamdesetima – nogomet je bio igra koju su igrala 22 igrača i u kojoj su uvijek pobjeđivali - kino operateri.
To je bila plaća većine igrača uključujući i engleske i francuske i jugoslavenske prvoligaše, a ako ćemo malo pretjerati i europske prvake. Engleski koljač Vinnie Jones sredinom osamdesetih igrao je za Wimbledon i primao tjednu plaću u iznosu od 100 funti – što hoće reći da mu je mjesečna plaća bila manja od prosječne hrvatske. Ali što mu je nedostajalo: išao je u kino, bilo mu je fino, kad bi se vratio iz nogometne škole, otišao bi na čašu Coca-Cole.

A u pauzama između tih rabota, sa svojim je 'tenisačima' osvojio FA Cup pobjedivši u finalu najbolju momčad osamdesetih – slavni Liverpool na čelu s Ian Rushom. Shvatili ste, nogomet je tad bio neizvjestan, pobjednik se nije znao, isto kao što se nije znalo hoće li poslije utakmice Vinnie Jones ići gledati Mad Maxa ili Rockyja.

Na kraju bi pošao gledati akcijske filmove i kako to opaki momci rade - jer što će jadan Vinnie - mora i on poslije nogometa nešto radit, ne može se živjeti od osvajanja FA Cupa. Ostalo je povijest – Jones se proslavio ulogama u filmovima Guya Ritchieja.

Bio je to nogomet koji je palio mase, sport u kojemu je prvak Španjolske mogao biti Atlethic Bilbao, igra u kojoj se europski prvak Crvena Zvezda bojao doći igrati u Nikšić ili Vinkovce, natjecanje u kojem je David Vinnie Jones mogao pobijediti Golijata Ian Rusha.

A što tek reći za slavnu utakmicu između Norveške i Engleske odigrane u Oslu 9. rujna 1981 u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo? Englezi predvođeni Glenom Hoddleom, Kevinom Keeganom i Bryanom Robsonom izgubili su od Matice sindikata Norveške 2-1.

Pogledajmo sastav predaka Johna Arnea Riisea: na vratima je bio vratar IKEA-e, bekovski par Konobar – Kuhar, centarhalfi Mesar – Izbacivač, krila Zoolog – Botaničar, spojke Zavarivač – Tokar i napad Vojnik – Postolar.

Englezi su poveli golom Robsona, ali Norvežani preko Konobarsena i Postolarsona preokreću rezultat u svoju korist, a legendarni spiker norveškog javnog servisa Bjoerge Lilleilen ispaljuju u orbitu legendarni ep, preteču hip-hopa, godinama prije pojave Run DMC-a i Dr. Drea:

"We are the best in the world! We are the best in the world! We have beaten England 2-1 in football!! It is completely unbelievable! We have beaten England! England, birthplace of giants. Lord Nelson, Lord Beaverbrook, Sir Winston Churchill, Sir Anthony Eden, Clement Attlee, Henry Cooper, Lady Diana - we have beaten them all. We have beaten them all.
"Maggie Thatcher can you hear me? Maggie Thatcher, I have a message for you in the middle of the election campaign. I have a message for you: We have knocked England out of the football World Cup. Maggie Thatcher, as they say in your language in the boxing bars around Madison Square Garden in New York: Your boys took a hell of a beating! Your boys took a hell of a beating!"


Amateri iz Norveške uzeli su hell of a beating Engleskoj, domovini divova. Doba u kojem se pobjednik nije znao unaprijed, doba u kojem su i profesionalci poput engleskih reprezentativaca, ustvari, bili amateri koji su igrali za kino-ulaznice, pa su i iznenađenja poput ovog bila moguća.

Ali danas je to nemoguće i na klupskom i na reprezentativnom nivou. Ne može Athletic Bilbao, momčad u kojoj ne igra nijedan Španjolac, a kamoli stranac, više biti prvak Španjolske, europski prvak Crvena Zvezda ne može uopće ući u Ligu prvaka, a amateri iz Luksemburga se mogu samo nadati da neće primiti trocifrenu brojku...

Vinnie Jones, spasi nas ovakvog nogometa! Vinnie Jones, can you hear me? Ah da, glumi, pa ne čuje.

The rich have beaten us. The rich have beaten us all. We boys took a hell of a beating!

04

subota

svibanj

2013

Kako su Devičanska ostrva izgubila nevinost

Na Devičanskim ostrvima
mnogo kinte ima
zbog ofšor preduzeća
neka manja, neka veća

Pa kako se, svetih ti vodica
u imenu našla devica
kad tamo nema preduzeća nevina
nijedna firma keva a kamoli kćerka kevina

Pa da sprečim finansijsku kataklizmu
posladoh mejl na Čizmu
onom porno glumcu Roku Sifredu
da ode, pa da ih sve po redu

Dabogda oslepio na oko
ako nevinost tim otocima ne skine Roko

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se