04

petak

veljača

2011

Prijatelji lažni, gdje ste?

I pored najbolje volje, teško je shvatiti koji je to, k vragu, poriv (ili umni proliv) nagnao stotine miliona ljudi da kao tikve uzrastu duž fejsbuk bunjišta. Ako i prihvatimo da je sklonost ka komunikaciji sabijana u nama od kremanjonskih toljaga do huliganskih bejzbol palica, ipak mora postojati neka hipnotišuća moć što toliki narod tera da baš na ovoj globalnoj mrežnjači prelama svoj jasni ili zamućeni lik.

Prošlo je romantično doba kad je i staro i mlado hrlilo u cirkus Kolorado po svoju dozu uzbuđenja. Danas, kad je svako vlastiti hodač po žici (ili tetka na trapezu) iznad virtualnog ambisa, sve češće mučaljivost neverice ili uzdah šoka prilikom pada smenjuje potpuna ravnodušnost.

Dok je u početku bio namenjen studentariji da ugovara derneke i snošaje, te razmenjuje tračeve o profesorima i puškice pred ispit, nakon sedam kreposnih godina fejsbuk mutira u stecište za prezrele četobaše, koji krizne štabove svojih srednjih godina raspoređuju duž njegovih gudura dokazujući da bez staraca nema FB žmaraca.

Sve je (osim suštine) u statistici. Ženski orgazam (ma koliko se mi upinjali da curetku omogućimo "spuštanje niz podivljale brzake u krhkom kanuu") traje prosečno popišljivih par sekundi, a ni duša samrtnika, pre nego što prhne, ne batrga se duže. Tenk u gradskoj borbi popije granatu u roku od nekoliko minuta, svakog gosta nakon tri dana domaćin kušuje iz kuće, a opčinjenost fejsom vremenski varira, mada pametnoj glavi već posle par nedelja dosta toga biva jasnije.

Ipak, kao što svaki revnosni kupač prilikom ulaska u ledenu vodu, preventive radi, pedantno kvasi prepone, trlja srce i potiljak, tako neki red postoji i pre nego što se ugazi u ovaj komunikacijski brzak.

Nakon što ste u pristupne upitnike smestili svoje generalije, krivotvorili godine i bračno stanje, te priznali da ste bili đak generacije, ali zaboravili napomenuti bednu konkurenciju u večernjoj školi – došlo je vreme za odabir fotografije koja će dostojno predstaviti sveimućstvo vaše lepote. Ako uzmemo u obzir činjenicu da i najveći vizuelni baksuz (od kog okreću glavu još od babina) može, nakon tričavih par hiljada pokušaja, šarmirati objektiv za bar jedan podnošljiv snimak, trebalo bi da je ta stvar rešena.

Sad, kad je pojavnost ufrizirana, valja hrabro i odvažno prošetati virtualnim korzoom. Slika govori više od hiljadu reči, posebno ako je, kao sojina sačma, genetski modifikovana, ali svim opasnostima još nije zavaren trag. Uvek ćete živeti u strepnji da će neka zlobna duša, čiste pakosti radi, okačiti fotku baš iz perioda koji biste najradije zabašurili: kad ste imali ona kratere od bubuljica, spanđali se s pastorkom Sirana de Bežeraka ili bili oguljeni „na nularicu“ zbog vaški ili zapišavanja zgrade nastavnice tehničkog.

Inače, dnevno se na fejsbuk prilepi oko 14 miliona fotografija (i približno isto toliko isplaženih jezika). Klinke s naslovne strane, recimo, izuvaju sve ukućane ne bi li što više frotirskih čarapa nagurale pod brushalter, trće se agresivnije od Beti Bup, skaredno opkoračuju jastuke, urolane tepihe ili usisivače.

Novopečene majke pred aparat poturaju svoja umazana derišta, dive se načinu na koji se ova njare, uvijaju od grčeva ili pune pelene, ali ujedno i urbi et orbi poručuju zainteresovanim da im porodiljski staž (ako im je i dodao koju kilu) nije okrnjio lepotu. Uskoro, čim kmezoje sam nauči dopuzati do noše, i slike na majčinskim profilima postaće raznovrsnije.

S druge strane fronte, sredovečnice se retko ovekoveče s viljuškama zarivenim u krofne ili pod keceljama umazanim od zaprške. Iz naftalina se vade male, crne haljine; preko „tamnih bora, mračnih pećina“ padaju tri prsta debeli slojevi kineske šminke. Ali, godine činodejstvuju svoje, proviri tu i tamo neki vikler, otegli se podočnjak, ocrta trag klimakteričnog znoja ispod pazuha ili neretuširana plomba, što sve nije (da me ne uhvatite pogrešno) bez nekog šarma.

Muški su (kao i obično) još gori. Paunišu se, prave važni, a ispadnu jadni. Sve ovo ne važi za intelektualce, za koje svakako ništa ne važi, ali, dobro, ne možemo svi biti manekeni čak ni u suhomesnatoj industriji.

Da imam crljeni ferari, mogao bih još jedan zaraditi iznajmljujući ga tim mačovanima za pozir. Naoko su opušteni, dobuju prstima po haubi koja se presijava kao šimpanzina guza, bukte u licu uvlačeći stomak, ali negde, u dnu oka, čak i ako gvire kroz zatamnjene naočare – primeti se strepnja da će odnekud banuti pravi vlasnik sa svojim sikter gorilama, polomiti im foto-aparat (ili koske) i oterati ih od glamuroznog lima, koji im tako mnogo znači.

Neki, želeći da se podvuku pod svoju društvenu angažovanost, kače somalijska sirotišta, azile za zveri lutalice i nasukane delfine. Bude kod mnogih, kao nagoveštaj gospodstva u perverznosti, i erotskih snimaka gde lepe žene ne prolaze kroz grad, već se, u kožnim čizmama i s obaveznim kanapčetom oko gležnjeva, razvlače po stolicama, robusnijim domaćim životinjama, ili uglovima diskretno jebački zatamnjenih tavana. Uočljivo, nigde bilo kakvog prizora iz života običnih golja: nema traktora, kamara sena, veštačkog gnojiva, polja lucerke ili konoplje, kokošinjaca, fabričkih menzi,...Sve same ikebane, zvezdana nebesa, srcad – kurcad, kič dopisnice iz zemlje dembelije, koju fejsbuk, u stvari, i reinkarnira.

Oduvek su me na rub pameti dovodili reklamni slogani banaka, osiguravajućih udruga, pogrebnih butika i supermarketa kojim se zaklinju na prijateljstvo iz duše, dok nam protežu prste u džepovima. Neću reći da isto pravilo važi i za fejsbuk na kome vam je, osim ako niste endemski lakoverni, barem novčanik siguran, ali pojam prijateljstva je svakako bačen u mračnu komoru na ponovno razvijanje.

„U životu imaš pešest pravih prijatelja“, govorio je moj teča, „a ostali gledaju kako da ti izmuzu pare, zapišaju klozetsku dasku ili povale ženu.“ I pored takvih i sličnih naputaka, odjednom se nađete na brisanom fejs prostoru, gde, dok se okrenete oko svoje bregaste osovine, već imate više prijatelja nego vaša kasaba stanovnika, što je, priznaćete, nonsens.

U početku alavost za humanim prisabiranjem je nezajazna. Dovlačite sve i svja u ježevu kućicu, a pridošlice postaju kvas za dizanje vašeg ega (i još koječega). Jedna australijska firma, prokljuvivši to, trguje i dušama, pa ako vam je dvesta dolara višak, novih 1000 prijatelja svakako neće biti.

„Nigde nema toliko kurvi, narkomana i didžejeva, kao u Podgoricu“, žali se u nekom filmu Petar Božović. Na ovom virtualnom trgu po skalinama su načičkani zapravo svi: sam Ratko Mladić, primera radi, sa čak 43 profila gusla od Vijetnama do Surinama. Izvesni „Toto“ Rini, koji, zbog nekih sitnica, služi 12 doživotnih robija, ima više od 2.000 prijatelja koji mu ostavljaju čestitke za Božić i Paterice, glorifikuju njegove gangsterske manire i doturaju mu turpije.

Hvala velikom bogu (i sitnim džinima), ima i drugih strategija, nisu svi ti ljudi višak u vašem životu. Možete se povezati sa školskim, zatvorskim ili kasarnskim saborcima, zaboravljenim poznanicima, upoznati zanimljive osobenjake koji dobro pristaju vašoj orbiti dok uživate u njihovom izboru citata, neobične muzike, plodovima mašte koje kušate odmah nakon berbe, dok se još presipaju u sepete.

U košnici od informacija hvatate u letu razne činjenice o prijateljima. Svaka pojedinačno je, ruku na srce, beskorisna, ali celokupna tako stvorena tapiserija od čvorića podataka nije za odbaciti. Utiskujete se u tuđe živote, što godi vašem špijunskom genu, jer je poznato da smo svi poispadali iz Krcunovog rakijom polivenog šinjela.

Vremenom, ma koliko se činilo da voda nije doprla do grla, nerealni svet vam sveže vreće peska oko nogu. Prikujete se kraj ekrana kao Vo Koji Sedi i sve ređe se zapirate. Dok vam iz šuljeva svrdla korenje, mokrite isključivo u gusku, žena vam servira musaku u inbox, i vi se polako selite na platni spisak Nečastivom.

I dobro je ako vam tada napukne film, dojadi takav život (a i zvuk pakovanja iz spavaće sobe nije za zanemariti), pa, i bez znamenja na nebu (koje i niste videli ko zna od kad), krenete u seču fejsbuk knezova, jer čičikovski skupljeni anonimusi postaju krivi za sve.

Gre’ota je tražiti od ljudi da uvek budu duboki, jer nije svako bunar. Stvar je peteljke u ličnom kompasu šta će se, kao celomudreni credo, podeliti s drugima za dan koji nadolazi.

A tu bude svega, od filozofskih kontracepcija dostojnih Kjerkegora ili Žike Obretkovića, do ba(ha)nalnih inventara, gde saznajemo kakvu je ko imao stolicu, seksualnu soluciju ili noćnu poluciju. Fejsbuk je, zato, zamisliv kao proplanak gde se redovno na ispašu izvode goveda skrivenih želja, potreba, poriva i misli.

Ali, sve to ne pomaže onima koji, ma koliko se rakoljili u stolici, imaju više šansi da snesu jaje, nego neki smislen stav nad kojim bi braća statusari jodlovali od sreće.

Kome se u stvarnom životu stomak uvrće kad se neko pravi pametan, na FB-u nek očekuje pomahnitalu vrtešku u utrobi. Ali, zašto onda pogled uošte prevlačimo preko tih nakurcanih reči?

Naučnici to nazivaju ambient awareness (svest o ambijentu), koji je svojstven svima. To je osećaj kad se nalazimo umočeni u komunikaciju, fizički okruženi grozdovima ljudi.

Ni sa jednim od njih nemamo nekakvu konkretnu, a kamoli ozbiljnu, razmenu verbalne ili neverbalne vatre, ali pogledom ispod obrva i prekograničnim vidom prikupljamo informacije: govorljivost njihovog tela, pokreta kukova, kašljanje, trzaje udova, komentare, smejanje, čačkanje nosa ili zadnjica i slično. Jednostavno, nešto se dešava, mrdaju ljudi oko nas, migolje i postoje, i blizu su i daleko, zavisi kako ko voli.

Upravo to nam daje osećaj sigurnosti, koji se vuče još iz vremena kad su naši preci (makar i već tad jeli zlatnim escajgom) živeli u čoporu.

Životi drugih, sa svim napuklinama, liticama i brežuljcima posebnosti nam se tako ocrtavaju na virtualnom dlanu.

Svako teoretisanje je izlišno u trenutku kad se i roditelji kače na fejsbuk ne bi li sprečili otuđenje rođene dece, a jedan pravoslavni sveštenik, koji je nakupio već 1000 prijatelja, tvrdi da su internet (i pilates, koji usput prakticira) dar od boga.

Listajući pogledom sva ta on-line žitija ljudi, u hipernavali slika koje se, kao žablji podbradak, naduvavaju površnim informacijama, jedino nismo sigurni postajemo li to pasivne voajerčine ili egzibicionisti koji „paradiraju privatnim životom na spektakularan audio–video–pisani način.“

I onda, uronjeni u kupku mehurića raznih informacija i poruka u kojoj se od nas traži ne samo prisustvo u interakciji, već i gotovost da munjevito, kao na mrtvoj straži, na nju odgovorimo, dospevamo do toga da, po Žan Fransoa Liotaru “nismo više u drami alijenacije već u ekstazi komunikacije”.

Mreža se grana oko nas, obavija nas svojim žilicama, isisava svaku tvar koja joj je potrebna, hiperrealnost postaje realnija od svake realnosti, i već smo u novom obliku komunikacijske šizofrenije kad nastaje „suviše velika blizina svega, nečista pomešanost svih stvari koje dodiruju, opkoljavaju, prodiru bez otpora.” I možemo, kao vrane od skeledžije, samo strahovati nazirući krajnosti takvog stanja.

Ko odbije ući u žrvanj komunikacije koja drobi i melje, biće žigosan kao poslednji Mohikanac, nesposoban da živi po novim pravilima po kojima će „svest biti kolektivna ili je neće biti“. Pojedinac će (p)ostati prešišana deonica evolucije, a iluzija o opstanku pojedinačne misli, kako to zapazi filozof Pierre Levy, „idiotizam u pravom smislu reči“.


Predrag Ž. Vajagić


E-novine

02

srijeda

veljača

2011

U anus tako da joj je pička ljubomorna

Nakon što smo kazali koju lijepu o ženama, red je da to isto ponovimo i s muškim kosturom na prvom Grand Slam teniskom turniru sezone. Kao što vam je dobro poznato naslovom se okitio Srbin Novak Đoković koji je u finalu glatko dobio Britanca Andy Murraya.

Iz te finalne premise lako dolazimo do zaključka da su Srbi izveli pravi udar na hrvatski suverenitet, jer kako bi rekao nenadjebivi Franjo Tuđman: nema velike razlike između rata i sporta, i tamo i amo treba dobiti. E pa stoga se treba pomiriti s činjenicom da je Srbija veća od Hrvatske.

Kako?



Lijepo.

U ovom objašnjenju prvo ćemo žene ostaviti po strani, jer žene, kao uostalom djeca i starci ne sudjeluju u ratnim borbama. Kad smo lijepo uklonili tu nejačad, jasno se može vidjeti da su Srbi osvojili duplo više grand slamova od Hrvata. I još k tome, njihov je general još živ, u najboljim je godinama i još uvijek se bori (i to kako) za nove skalpove, a naš je odavno umirovljen i zamijenio je lomljenje reketa, lomljenjem paparazzo-fotoaparata.

Osim što je njihov general još živ, a naš mrtav, što znači da Hrvati tako skoro neće osvojiti nijedan grand slam, postoji još jedna bitna razlika; njihov je general objektivno puno bolji borac od našeg i ne samo to, već ima više i u glavi, iako se nijedan ni drugi nisu proslavili u školi.

Naš je general, podsjetimo se, u svojim epskih borbama većinom rabio blitzkrieg. Prekomjerno bi početnim servisom granatirao neprijateljske položaje, malo jačinom, malo spinom, malo na forhend, puno na bekhend, najviše u tijelo. A kada bi ispalio projektile, poslao bi prema središtu fronte pješadiju – voleje, poluvoleje i smeševe – da zauzmu protivnički teritorij. Taktika je bila jednostavna, kasnije je u strateške teniske knjige ušla pod imenom „Serve and destroy“. Ali kada bi minobacačke granate s osnovne linije obrane zakazale, hrvatska bi se marama na glavi hrvatskog generala preznojila od muke.

-A što sad? – pitao bi se Goran stajajući tamo u polju trave dok bi se s druge strane neprijateljske osnovne linije moglo vidjeti zadovoljno izvijanje jezika američkog generala Pistol Petea.

A Pete bi u tim trenucima samo isplazio jezik rugajući se Hrvatima, izvadio onaj svoj pištolj po kojem je dobio nadimak i jednostavno ubio tupog generala koji - nikada kada je trebao - nije mogao pogoditi metu, a kada nije trebalo, pogađao bi je i da mu onom maramom na kockice vežete oči, a ne ludu glavu koja ni ovako ni onako u najtežim trenucima borbi nije bila od prevelike koristi.

Ali zato onaj general s druge strane Drine ima ono nešto, zbog čega svaki tjedan povećava teritorij Srbije na teniskoj karti svijeta. Najstrašniji svjetski teniski general koji se pojavio iza Pistol Petea, švicarski Fed Ex, prvi vojskovođa u povijesti tenisa koji je uveo blitzkrieg iz defenzive, u Australiji je morao predati strašnom Srbinu sve voleje, servise, reterne i ostala oružja bez da je ispalio brejk. Ustvari, ispalio je tu i tamo brejk, ali osveta Srbina zbog tog drskog čina bila je strašna – čistih tri nula kao da je sam Mr Proper igrao protiv Švicarca.

Sigurno se pitate šta ja sad tu pizdim o borbi Đoleta i Federera kad ovaj potonji uopće nije ušao u finale, a zaboravio sam Murraya koji je dospio do vrata raja koja mu, kako stvari stoje, ni sveti Petar ne bi uspio otvoriti. Odgovor je jednostavan. Meč Đoković-Federer bio je finale, pobjednik tog meča, pobjednik je i Australian Opena.

Sad ćete opet pomisliti da sam lud, ali nisam. Vi ste zaboravili da svaki britanski igrač koji uđe u finale, tamo jednostavno generacijski ne pripada, jer je po godinama prerastao i Senior Tour, pa naravno da nema šanse protiv mlađih i poletnijih. Recimo Murray. On uđe u finale kao 23-godišnjak, ali na dan finala probudi se kao 98-godišnjak. Njegovim se godinama doda i onih 75 godina koliko je prošlo otkako je posljednji Britanac osvojio posljednji grand slam. Problem tih godina je što su svake godine sve veće, pa proporcionalno s tim i Britancima su šanse za naslovom sve manje.

Znate li koja je nacija osvojila najviše naslova u Wimbledonu? Nećete vjerovati, ali to je Britanija. Osvojila ih je 35, tri više od prvih pratitelja Amerikanaca. Od tih 35 pobjeda u Wimbledonu, Britanci su ostvarili 32 pobjede kada su na turniru nastupali samo Britanci. Znači u tih 32 trijumfa imali su stopostotnu sigurnost da će ga i osvojiti bez obzira bio to Paul, James ili David.

Kada se to pogleda, izgleda da je jedini Britanac u povijesti koji je uspio osvojiti grand slam, a na kojem su osim kraljevske britanske, igrale i druge nacije, bio Fred Perry. Naravno ovdje treba reći da je tadašnja konkurenciju u tenisu bila znatno slabija nego primjerice današnja u muškom skijanju ili ženskom skoku u vis.

Najveći rival Perryja u to je doba bio nacistički Nijemac (igrao pod zastavom sa svastikom), izvjesni Gottfried von Cramm kojeg je sredinom tridesetih Perry znatno više dobijao nego ovaj njega.

Međutim i von Cramm je uspio doći do naslova te famozne 1936. godine (kada je i Perry osvojio posljednji naslov za Britance) i to u Roland Garrosu, što u prijevodu znači da je Britanija posljednji naslov na grand slam turnirima osvojila iste godine kad i Treći Reich. Jedina je razlika što je Treći Reich na najvećim teniskim turnirima nastupao svega 6 godina (od 1933 – 1939, a poslije do 1945. se nije igralo), a Britanija ipak mrvicu više.

U međuvremenu – od Hitlera do danas - na tenisku kartu osvajača grand slamova upisivao se tko god je stigao: crnci (Noah), bijelci, žući (Chang), indiosi (Rios), Ekvadorci (Gomez), Peruanci (Olmedo), Nizozemci (koji inače travu ne koriste za teniske terene, već u druge svrhe) i da ih još ne nabrajam.

Velika je zabluda što Britanci sebe smatraju velikim teniskom nacijom i tu zabludu stavljaju kao teški teret na nejaka pleća Murraya, Rusedskog, Henmana, Lloyda i ostalih koji pod pritiskom tabloida i britanskih nacionalnih nebuloza pucaju.

Kad uvide da su na teniskoj karti svijeta manji i od nacističke Njemačke, što ne kažem ja, nego svastika, pardon statistika, i Murray će osvojiti grand slam.

A ovako, kako stvari stoje, prije će do naslova na grand slamu, doći Četvrti Reich ili Velika Srbija.

01

utorak

veljača

2011

Kako sam je jebo u dupe

Završen je Australian Open, prvi grand slam sezone. U ovom tekstiću osvrnut ćemo se na neke zanimljivosti, odnosno zaključke do kojih smo došli njegovim završetkom kako u muškoj, tako i u ženskoj konkurenciji.

Naravno, dame imaju prednost.

Osvajačica prvog ovogodišnjeg Grand Slama je Belgijka Kim Clijsters i za taj je poduhvat nagrađena sa milijun i pol dolara, isto koliko je dobio i pobjednik u muškoj konkurenciji Novak Đoković. Ona je finalu pobijedila Kineskinju Na Li, za koju do ovog turnira nije čuo nitko, osim njezine uže obitelji. Na Li je dokaz strašne konkurencije u kojoj danas nastupaju tenisačice.

Ženski je tenis najveća pobjeda feminizma u povijesti. Uspjele su izjednačiti nagradni fond sa muškarcima, a ruku na srce, ne bi trebali ni igrati u istom tjednu kad i muškarci, a kamoli dobivati jednake novce. Naravno da ovi zaključki zvuče šovinistički, ali kako drugačije opisati naslov Clijsters. Žena je igrala dobar tenis unazad nekoliko godina (skupa sa svojom sunarodnjakinjom Justine Henin), osvojila je tako 2005. i US Open, igrala nekoliko finala koji su joj dlakom izbjegli, a onda je najedanput – nestala. Svi su pitali što se dogodilo, gdje je Kim, što je s njom, dok nisu došli do jednostavnog odgovora. Kim je upoznala njegovo visočanstvo kurac i umjesto dosadašnjeg nastupanja u pojedinačnoj ženskoj konkurenciji, počela je sve više nastupati u miksu, ali izvan teniskih terena. U miksu je došla do samog jednog trijumfa – trudnoće – i to zbog jednog sumljivog as servisa njezinog njezina muža za koji Kim nikad nije tražila challenge, iako je u to doba imala strašan retern protiv takvih servisa – Yasmin kontracepcijske pilule.

Morao sam vam ispričati ovu priču da vidite pozadinske informacije Kiminog trijumfa na ovogodišnjoj Australiji. Zato se strpite još malo.

Kim je tako, rekosmo, zatrudnjela i objavila da prekida karijeru jer mora dojiti dijete. Onda je u to vrijeme dojenja, skontala da ljubav i nije baš idealna kao u pričama „živjeli su sretno do kraja života“, pa je uslijedila mučna rastava i potpuno utonuće u depru, a tu je depresiju počela liječiti ponovnim nastupanjem na teniskim turnirima.

Tražila se svega nekoliko tjedana, a onda opet osvojila US Open (2009.), pa to ponovila godinu dana poslije, i sada eto osvojila je i kontinent Down Under. Pazite početak ove rečenice: Tražila se svega nekoliko tjedana...

Eto takav je ženski tenis. Imate malo talenta i to vam je dovoljno da osvojite Grand Slam jer druge uopće nemaju talenta. Onda u međuvremenu upoznate da osim tenisa postoje i druge stvari na svijetu, pa se pođete baviti njima, jer ćete se kasnije, kad vam one dopizde, ponovno vratiti na teniske terene i nastaviti pobijeđivati, bez treninga, naravno.

Tako su sestre Williams upoznale modu, pa godinama ne treniraju tenis, ali to ih ne spriječava da svako malo kad nalete na neki turnirčić poput Wimbledona ili nekakvog Opena odigraju finale i dogovore se koja će pobijediti.

Justine Henin je također nakon nekoliko pobjeda na Grand Slamovima upoznala kurac imena Hardenne, pa igrala mješovite parove s njim dok joj nije dopizdio, pa se opet vratila na teniske terene i nastavila pobijeđivati.

S druge strane nekima se kurac doliko dopadne da se više nikad ni ne vrate. Recimo pobjednici Roland Garrosa iz 1997. Ivi Majoli ili Martini Hingis koja je osvajala jedan Grand Slam za drugim i to sve do svoje dvadesete godine, a onda je (o)stala na muškom spolnom organu.

A neke opet u ponovnom osvajanju „slamova“ nisu spriječile ni užasna droga i još gora psihička bolest. Pogađate, Jennifer je Capriati najveće teniske turnire osvajala high plačući.

Bivši najbolji igrač parova na svijetu, član slavnog dvojca Woodies, Todd Woodbridge, na turniru u Sidneyu, odmah prije Melbournea, ogovarao je fizičku nespremu Kim Clijsters. U biti je nije ogovarao nego je zaključio da je Kim trudna „jer je ima“, da su joj boobies veće nego u Kvitove i tako to, ništa posebno, prevedeno na laički debela Kim deblja je i od svinje debele Nika Kranjčara. Woodbridge je ni kriv ni dužan indirektno otkrio sav besmisao ženskog tenisa.



Kim, naime, tako fizički nespremna „pregnant and with huge boobies“, bez problema potaraca svu konkurenciju. Ustvari svu nekonkurenciju. Onih nekoliko talentiranih koji su možda mogli biti problem za Kim, ovu Australiju su shvatile kao zajebanciju. Ana Ivanović se sunčala, kupala i gledala svoga Đoleta, Šarapova je snimala reklame „jer ja to zaslužujem“, Kuznjecova je bila fascinirana sisama Kvitove, Shiavone je, ma nije ni bitno...

Ipak koliko god ženski tenis bio smiješan moramo priznati da napreduje iz godine u godinu. Sve je više tenisačica koje znaju udariti lopticu i forhendom i bekhendom. Kao takve bolje su i od jedne od najvećih tenisačica u povijesti, možda i najveće -Steffi Graf (Martina Navratilova je ipak trebala nastupati u muškoj konkurenciji) – koja je sve svoje silne grand slamove (posljednja tenisačica koja je osvojila sva četiri u jednoj godini) osvojila bez da je znala igrati bekhend. Lupala je forhendom, a na bekhendu igrala slajs.

Prva je tu novost u ženski tenis uvela Monika Seleš kojoj naravno poslije toga nije bilo teško svrgnuti kraljicu – ipak je znala duplo više teniskih udaraca od Graf.

Kad smo već kod stenjalice Seleš nije naodmet spomenuti da je i ona nakon nekoliko uzastopnih osvajanja grand slamova napustila tenis, pa se potom opet vratila i nastavila osvajati grand slamove.

Jedina razlika između nje i ovih prije nabrojanih je bio razlog privremenog umirovljenja. Nju nije umirovio kurac, nije je umirovila ni droga, ni moda, ni trudnoća, ni debljina.

Nju je privremeno umirovio nož.

No sumnjamo da bi je i metak spriječio da se vrati „vrhunskom“ tenisu i nastavi tamo gdje je stala.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se