U anus tako da joj je pička ljubomorna

Nakon što smo kazali koju lijepu o ženama, red je da to isto ponovimo i s muškim kosturom na prvom Grand Slam teniskom turniru sezone. Kao što vam je dobro poznato naslovom se okitio Srbin Novak Đoković koji je u finalu glatko dobio Britanca Andy Murraya.

Iz te finalne premise lako dolazimo do zaključka da su Srbi izveli pravi udar na hrvatski suverenitet, jer kako bi rekao nenadjebivi Franjo Tuđman: nema velike razlike između rata i sporta, i tamo i amo treba dobiti. E pa stoga se treba pomiriti s činjenicom da je Srbija veća od Hrvatske.

Kako?



Lijepo.

U ovom objašnjenju prvo ćemo žene ostaviti po strani, jer žene, kao uostalom djeca i starci ne sudjeluju u ratnim borbama. Kad smo lijepo uklonili tu nejačad, jasno se može vidjeti da su Srbi osvojili duplo više grand slamova od Hrvata. I još k tome, njihov je general još živ, u najboljim je godinama i još uvijek se bori (i to kako) za nove skalpove, a naš je odavno umirovljen i zamijenio je lomljenje reketa, lomljenjem paparazzo-fotoaparata.

Osim što je njihov general još živ, a naš mrtav, što znači da Hrvati tako skoro neće osvojiti nijedan grand slam, postoji još jedna bitna razlika; njihov je general objektivno puno bolji borac od našeg i ne samo to, već ima više i u glavi, iako se nijedan ni drugi nisu proslavili u školi.

Naš je general, podsjetimo se, u svojim epskih borbama većinom rabio blitzkrieg. Prekomjerno bi početnim servisom granatirao neprijateljske položaje, malo jačinom, malo spinom, malo na forhend, puno na bekhend, najviše u tijelo. A kada bi ispalio projektile, poslao bi prema središtu fronte pješadiju – voleje, poluvoleje i smeševe – da zauzmu protivnički teritorij. Taktika je bila jednostavna, kasnije je u strateške teniske knjige ušla pod imenom „Serve and destroy“. Ali kada bi minobacačke granate s osnovne linije obrane zakazale, hrvatska bi se marama na glavi hrvatskog generala preznojila od muke.

-A što sad? – pitao bi se Goran stajajući tamo u polju trave dok bi se s druge strane neprijateljske osnovne linije moglo vidjeti zadovoljno izvijanje jezika američkog generala Pistol Petea.

A Pete bi u tim trenucima samo isplazio jezik rugajući se Hrvatima, izvadio onaj svoj pištolj po kojem je dobio nadimak i jednostavno ubio tupog generala koji - nikada kada je trebao - nije mogao pogoditi metu, a kada nije trebalo, pogađao bi je i da mu onom maramom na kockice vežete oči, a ne ludu glavu koja ni ovako ni onako u najtežim trenucima borbi nije bila od prevelike koristi.

Ali zato onaj general s druge strane Drine ima ono nešto, zbog čega svaki tjedan povećava teritorij Srbije na teniskoj karti svijeta. Najstrašniji svjetski teniski general koji se pojavio iza Pistol Petea, švicarski Fed Ex, prvi vojskovođa u povijesti tenisa koji je uveo blitzkrieg iz defenzive, u Australiji je morao predati strašnom Srbinu sve voleje, servise, reterne i ostala oružja bez da je ispalio brejk. Ustvari, ispalio je tu i tamo brejk, ali osveta Srbina zbog tog drskog čina bila je strašna – čistih tri nula kao da je sam Mr Proper igrao protiv Švicarca.

Sigurno se pitate šta ja sad tu pizdim o borbi Đoleta i Federera kad ovaj potonji uopće nije ušao u finale, a zaboravio sam Murraya koji je dospio do vrata raja koja mu, kako stvari stoje, ni sveti Petar ne bi uspio otvoriti. Odgovor je jednostavan. Meč Đoković-Federer bio je finale, pobjednik tog meča, pobjednik je i Australian Opena.

Sad ćete opet pomisliti da sam lud, ali nisam. Vi ste zaboravili da svaki britanski igrač koji uđe u finale, tamo jednostavno generacijski ne pripada, jer je po godinama prerastao i Senior Tour, pa naravno da nema šanse protiv mlađih i poletnijih. Recimo Murray. On uđe u finale kao 23-godišnjak, ali na dan finala probudi se kao 98-godišnjak. Njegovim se godinama doda i onih 75 godina koliko je prošlo otkako je posljednji Britanac osvojio posljednji grand slam. Problem tih godina je što su svake godine sve veće, pa proporcionalno s tim i Britancima su šanse za naslovom sve manje.

Znate li koja je nacija osvojila najviše naslova u Wimbledonu? Nećete vjerovati, ali to je Britanija. Osvojila ih je 35, tri više od prvih pratitelja Amerikanaca. Od tih 35 pobjeda u Wimbledonu, Britanci su ostvarili 32 pobjede kada su na turniru nastupali samo Britanci. Znači u tih 32 trijumfa imali su stopostotnu sigurnost da će ga i osvojiti bez obzira bio to Paul, James ili David.

Kada se to pogleda, izgleda da je jedini Britanac u povijesti koji je uspio osvojiti grand slam, a na kojem su osim kraljevske britanske, igrale i druge nacije, bio Fred Perry. Naravno ovdje treba reći da je tadašnja konkurenciju u tenisu bila znatno slabija nego primjerice današnja u muškom skijanju ili ženskom skoku u vis.

Najveći rival Perryja u to je doba bio nacistički Nijemac (igrao pod zastavom sa svastikom), izvjesni Gottfried von Cramm kojeg je sredinom tridesetih Perry znatno više dobijao nego ovaj njega.

Međutim i von Cramm je uspio doći do naslova te famozne 1936. godine (kada je i Perry osvojio posljednji naslov za Britance) i to u Roland Garrosu, što u prijevodu znači da je Britanija posljednji naslov na grand slam turnirima osvojila iste godine kad i Treći Reich. Jedina je razlika što je Treći Reich na najvećim teniskim turnirima nastupao svega 6 godina (od 1933 – 1939, a poslije do 1945. se nije igralo), a Britanija ipak mrvicu više.

U međuvremenu – od Hitlera do danas - na tenisku kartu osvajača grand slamova upisivao se tko god je stigao: crnci (Noah), bijelci, žući (Chang), indiosi (Rios), Ekvadorci (Gomez), Peruanci (Olmedo), Nizozemci (koji inače travu ne koriste za teniske terene, već u druge svrhe) i da ih još ne nabrajam.

Velika je zabluda što Britanci sebe smatraju velikim teniskom nacijom i tu zabludu stavljaju kao teški teret na nejaka pleća Murraya, Rusedskog, Henmana, Lloyda i ostalih koji pod pritiskom tabloida i britanskih nacionalnih nebuloza pucaju.

Kad uvide da su na teniskoj karti svijeta manji i od nacističke Njemačke, što ne kažem ja, nego svastika, pardon statistika, i Murray će osvojiti grand slam.

A ovako, kako stvari stoje, prije će do naslova na grand slamu, doći Četvrti Reich ili Velika Srbija.