26
petak
studeni
2010
Speed dating - do veze u 4 minute
U životu mi se u posljednje vrijeme ništa posebno nije događalo, naravno, ako izuzmemo dosadnu svakodnevnicu. Je li to zbog dolaska zime, skraćenih dana ili nečeg trećeg, zaista ne znam, ali osjećam se nekako učmeljeno, kao da mi je paučina prekrila mozak.
Jednostavno, da me sad netko pita da mu nabrojim što mi se u posljednje vrijeme lijepo dogodilo, ja bih mu rekao – ništa.
Posao, kuća, posao, kuća – to je sve što radim.
Teško sam se oporavljao od sloma posljednje veze, pa ni za kakva nova poznanstva nisam imao ni volje, ni želje. Ali čovjek je društveno biće, davno su to pametniji od mene zaključili, pa sam razmišljao da bi neko novo poznanstvo, pogotovo suprotnog spola, i moj život možda prekorenulo na bolje, trgnulo iz učmalosti i letargije.
Pa sam onda odlazio malo više vani, ono probati, jebiga, upoznati koga zanimljivoga, možda se nešto iz toga i izrodi. Ali kako to obično biva – jedno su planovi, a jedno je stvarnost. Neki izlasci prošli su u totalno razočaravajućoj atmosferi. Nastojao sam uspostaviti nekakvu komunikaciju s pripadnicama nježnijeg spola, ali to nije bilo to. Ne znam je li problem u meni ili njima, ali nikako nisam mogao naletjeti na neku zaista zanimljivu osobu s kojom bih htio provoditi vrijeme. Priznajem, nekad nisam ni imao muda uletjeti nekoj, koja mi se ovako na prvi pogled činila zanimljivom.
Nakon tih mojih izlazaka, zaključak je bio jasan – stukao sam pregršt love za kurac. Ponavljam, ne znam u čemu je problem, možda ono kada čovjek nešto sili i pokušava, onda jednostavno ne ide. Pričali su mi oženjeni da skoro svaki put kada odu vani, sa ženama uspostave nevjerojatnom lakoćom komunikaciju i da hoće (neki naravno i hoće), mogu otići s njima u krevet ili što već. Valjda je to tako. Oni su opušteni i ne žele ništa s tim ženama (ni avanturu, ni vezu, čak ni poznanstvo), pa valjda žene to skontaju i upravo ih to privlači.
Ma dobro, neću više filozofirati o tome, sto ljudi, sto ćudi. Bilo kako bilo, moje je iskustvo bilo razočaravajuće. A onda sam, slučajno surfajući internetom, naletio na nekakvu agenciju koja se bavi organiziranjem speeddatinga. Malo sam proučavao što je to speeddating i zaključio da bi to moglo biti nešto što upravo tražim u ovom trenutku.
Ukratko, speeddating su događanja na kojima sudionici uživo, za kratko vrijeme i na zabavan način upoznaju značajan broj ljudi suprotnog spola. Za razgovor sa svakom osobom suprotnog spola u privatnosti odvojenog stola imaju 4 minute. Ženske osobe sjede, a muškarci se premještaju sa stola na stol svakih 4 minute.
Neću sada ulaziti u detalje (za sve koji žele znati više o speeddatingu evo link na Kratki spoj). Uglavnom odlučio sam probati i prijavio se za jedan takav event koji se održavao u zagrebačkom kafiću Pinokio na Trešnjevci.
Došao tako ja tamo, bilo mi malo neugodno, moram priznati, ali nakon što sam popio jednu pivicu, malo se opustio. Skupili se i ostali sudionici događaja (bilo nas sve skupa 13 žena i 13 muškaraca), pa potom žene sjele za stol, a mi muškarci sa svakom od njih proćakulali po 4 minute. Netko će reći, pa kako za tako malo vremena možeš upoznati nekoga, ali vjerujte, možeš, a to potvrđuju i znanstvena istraživanja.
„Istraživanja su pokazala da mišljenje o drugima oblikujemo u prvih pet minuta susreta, dok prvi dojam oblikujemo za samo nekoliko sekundi. Ljudi nisu skloni zaboraviti prvi dojam jer duboko u sebi vjeruju kako je ono što intuitivno o osobi shvate u tom kratkom vremenu prilično blizu istini. Upravo je dobar prvi dojam važan za Vaš budući odnos s ljudima koje upoznajete“.
Naravno da sa svakom osobom nećete uspostaviti kvalitetan dijalog, ali to nije ni poanta speeddatinga. Poanta je upoznavanje novih ljudi, pa ako što bude (na bilo kojem planu), tim bolje. Nevjerojatno je da mi je upravo speeddating pružio ono što nisu izlasci vani. Komunikaciju s raznim zanimljivim ljudima kojima vani možda ne bih prišao (ili oni meni). I mogu vam reći da su ljudi koji su tamo došli zaista super i potpuno normalni, iako sam i ja imao neke pretpostavke da će tamo doći neke sumnjive osobe.
Uglavnom, nakon što su svi popričali sa svakim, poslije eventa su se nastavila druženja parova (naravno ne svi). Tako sam i ja ostao sa jednom curom koja mi je bila najzanimljivija, te smo razmijenili brojeve mobitela, iako razmijenjivanje brojeva nije pravilo. Naime, postoji jedan drugi način kako osobe koje se međusobno sviđaju dolaze do kontakt podataka onih drugih (više na stranici Kratki spoj).
Imam neki osjećaj da ću se s ovom curom dosta dugo viđati. Jednostavno ponekad na prvu znate „da je to – to“. Tako je barem to meni izgledalo, a kako sam vidio ni ona nije bila ravnodušna prema meni. Ipak mi ne bi dala broj, zar ne?
Sada kada pogledam unatrag u ovo moje učmalo razdoblje, ne mogu uopće vjerovati da mi ga je samo jedan kratki susret na speeddatingu, promijenio. Naravno možda nisam našao ljubav svog života (a možda i jesam), ali da nisam pošao na ovaj događaj prema kojem sam bio skeptičan, ništa se ne bi promijenilo, ostao bih letargičan i bezvoljan.
Stara je nogometna poslovica: Ako ne pucaš, nećeš ni dati gol. Ako nešto ne probaš, nećeš znati kako je to.
Ja sam upoznao zaista zanimljivu osobu (ne samo nju, ali je ona meni bila svakako najzanimljivija) i sretan sam zbog tog malenog razgovora, ma što se god u budućnosti dogodilo.
komentiraj (26) * ispiši * #
18
četvrtak
studeni
2010
Hrvati su najluđi svjetski narod
Hrvati su natprosječno zadovoljni svojim privatnim životom, većinom sretni i okruženi rodbinom i prijateljima u koje se mogu pouzdati ako im zatreba pomoć. Vole svoj posao i osjećaju se dobro na radnom mjestu, vjeruju svojim kolegama. Svoju zemlju smatraju dobrim mjestom za odgoj i rast djece. No, izrazito su nezadovoljni životnim standardom, smatraju da žive teško i jedva krpaju kraj s krajem. Za to im je kriva Vlada.
O svojoj Vladi, političkim strankama i parlamentu misle sve najgore: da su nesposobni i korumpirani. Kad je riječ o budućnosti, teški su pesimisti, jer ih manje od deset posto misli da država ide u dobrom pravcu. Dvije trećine ih misli da će nam iduće godine biti još gore.
Kompleksnu sliku Hrvatske i još šest drugih zemalja regije otkriva veliko istraživanje Gallup Balkan Monitora, predstavljeno javnosti jučer u Bruxellesu. Gallup je jedna od najpoznatijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja u svijetu. Istraživanje je provedeno na 1000 ispitanika u svakoj pojedinoj državi između 18. lipnja i 19. srpnja.
Kad ih se pitalo da se prisjete prethodnog dana i kažu koji su im osjećaji pretezali, velika većina ih je rekla da su bili sretni, puno se smijali ili, u nešto manjoj mjeri, uživali. Ne patimo od depresije: 84 posto Hrvata smatra da je njihov život važan i ima smisao, velika većina kaže da imaju puno ljubavi u životu, a okolina ih tretira s poštovanjem. Zadovoljni smo onim čime se bavimo. Jedino nam nedostaje novca da bismo radili sve što želimo.
Kad bismo imali malo više novca, gdje bi nam bio kraj: zadovoljni smo svojim poslom, zdravljem, sviđaju nam se kuće i stanovi u kojima živimo, a svoj grad bismo svakome preporučili za život, iako ne vjerujemo da bi se u ovakvoj situaciji moglo naći posla. Uživamo u čistom zraku, lijepoj prirodi, a gradove i mjesta u kojima živimo smatramo lijepima. Zdravo se hranimo, ali fizički nismo aktivni. Za razliku od zapadnjaka, ništa ne štedimo, ne sjetimo se dati koju kunu u humanitarne svrhe, a dobrovoljni rad za nas je nepoznanica, iako nevladine udruge cijenimo više od ostatka društvenih institucija.
Većina radi kod poslodavaca koji niti otpuštaju niti zapošljavaju nove radnike. Mrzimo vlast, ali smo jako zadovoljni zdravstvenim i školskim sustavom (70 posto), cestama, pa čak i javnim prijevozom.
Na to osobno zadovoljstvo kriza ima malo utjecaja: kad je zatraženo da zadovoljstvo vlastitim životom ocjene nekom ocjenom od 1 do 10, ispalo je da smo s prosječnih 5,6 najzadovoljniji u regiji. To je nešto manje od 5,8 posto iz 2008., ali i za 0,2 više nego lani.
Prilično smo konzervativni, smatramo da homoseksualci ne bi trebali izlaziti u javnost niti je potrebno da imaju ista prava kao drugi. Većina smatra da je abortus moralno neprihvatljiv, ali i da nema ničeg lošeg u seksu prije braka.
Ne odobravamo samoubojstvo i smrtnu kaznu. Vjera nam je jako važna u svakodnevnom životu, ali ne odlazimo redovito na misu i mislimo da se Crkva nema što petljati u vođenje države.
Koliko su nam važni prijatelji i rođaci, susjedi i kolege, toliko smo zatvoreni i nepovjerljivi prema strancima. Strancima općenito ne vjerujemo, osim ako su katolici. Najmanje vjerujemo muslimanima i - bivšim komunistima. Općenito smatramo da je s ljudima bolje biti oprezan. Ne volimo svoje susjede, od Slovenije nadalje, s izuzetkom Mađarske koja spada u zemlje koje su nam posebno drage, poput Njemačke i Austrije. Kako je anketa provedena prije početka emitiranja “1001 noći”, o Turskoj mislimo jednako loše kao o Velikoj Britaniji. Kako ne vjerujemo u svoje institucije, ne vjerujemo ni Europskoj Uniji, NATO-u i UN-u.
Izlazimo na izbore, ali osrednje smo zainteresirani za političke događaje. Iznenađujuće, 80 posto ispitanih smatra da se ljudi kod nas boje otvoreno izraziti svoje političke stavove. Zadovoljni smo školama i fakultetima, smatramo da fakulteti prilično dobro pripremaju mlade za izlazak na tržište rada, no najvažnijim da bi se našao dobar posao smatramo ne diplomu ili znanje stranih jezika, nego - dobru vezu.
Zato svoju zemlju doživljavamo kao nepravedno mjesto, gdje uspjeh ne ovisi o vlastitom trudu i sposobnostima. Život nije fer, ne dobije svatko ono što zasluži, mislimo.
Iako obožavamo Nijemce, ne vjerujemo da će društvo krenuti naprijed ako svi budemo puno i marljivo radili. Bez razmišljanja koristimo sve što nam sustav omogućava, šaljemo djecu u državne škole jer imamo dovoljno povjerenja da su dovoljno kvalitetne, a roditelje šaljemo u državnu bolnicu. No, usprkos tome ne želimo plaćati porez: plaćeni porez smatramo bačenim novcem, a ne svojim doprinosom javnim službama koje sami koristimo.
.....................................................................................
Ovo istraživanje je jednom rječju zaključilo da su Hrvati ili najluđi ili najgluplji svjetski narod. Dati odgovori su u potpunoj suprotnosti sa zdravim razumom:
Mrzim amfetamine, ali ih uzimam barem jedanput tjedno.
Kurve bi trebalo pobit, iako često koristim njihove usluge.
Navijam za Romu, ali sam sretan kad je Lazio pobijedi.
Isto vrijedi i za Hajduk i Dinamo.
Abortus je ubojstvo, ali da se meni to dogodi, naravno, što da ne.
Obožavam svoju djecu i čine me sretnim, ali bih volio da ih nema.
Žena svoju također obožavam i nadam se da će umrijeti (poginuti) što prije.
Ovo vrijedi i za moje roditelje, braću, sestre, susjede.
Sunce je sranje ako nema oblaka.
MOJA DOMOVINA (Boris Dežulović)
Pun mi je kurac
Srba, Šiptara i Bosanaca
Mađara, Čeha i Slovenaca
nesvrstanih Crnaca
i Makedonaca
Židova, Arapa i stranih studenata
djece afričkih diplomata
Japanaca, Kineza i Azijata
i svih tih prljavih beduina
zbog kojih mi Hrvati
ispadamo nekakvi primitivni
štajaznam šoveni
i kse
ksefon
kako se reče
e to.
komentiraj (11) * ispiši * #
13
subota
studeni
2010
BEATIFIKACIJA KHALIDA ASKRIJA
Svaki dan u godini je dan nekog kurca. Dan mrtvih, svetih, živih, nepušenja, srca, kurca, palca, uha, grla, nosa, šećera, Zemlje, Marsa, Sunca, kurca, palca, nezavisnosti, zavisnosti, štednje, psihičkih bolesnika...
S obzirom da je svaki dan, dan nečega, mi na kraju ne primjetimo nijedan od tih dana i ono što (do)nose sa sobom, jer jednostavno od šume ne vidimo stablo. Stoga bih Vam ja, poštovani čitatelji, ako smijem, ukazao na jedan dan, koji u moru tih dana, njih 365 manje- više svake godine, nekako iskače, odskače i samim time, trebao bi biti primjećen.
Da skratim priču, taj je dan – 11. rujna.
Odmah ćete pomisliti, gdje si baš našao taj dan, bar se on obilježava u svijetu. Da to je točno – obilježava se i puno je primjećeniji od primjerice dana koji mu prethodi, ali to obilježavanje i primjećivanje događa se na sasvim pogrešan način.
Prvenstveno, razni kontinenti obilježavaju taj dan potpuno drugačije od onog drugog. Recimo, Sjeverna Amerika taj dan obilježava kao Dan službe i sjećanja. Njima se na taj datum prije devet godina po prvi puta u povijesti dogodilo nešto što se svim drugim državama svijeta (posebice onima u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu) događa svako nekoliko, a to je da budu svim silama napadnuti na svojoj polovici teritorija. Razumijemo ih što se sjećaju gubitka nevinosti, eto priznajte, tko se od Vas ne sjeća s kime je izgubio nevinost, ali isto tako zaista je šteta što drugačije ne gledaju na taj zaista poseban dan.
Dalje, kontinent na kojemu mi živimo – status kontinenta je dobio nedavno kada su Slobodni zidari slobodno zaključili da će Šeks ostati zazidan kao potpredsjednik Hrvatskog sabora i nakon kraha čovječanstva – a to je, naravno Hrvatska, 11. rujan slavi kao Dan hrvatskih mučenika.
Zanimljivo je, točnije apsurdno, da su Amerikanci i Hrvati 11. rujna slavili svoje mučenike, dok je ostatak Europe ove godine taj dan slavio Dan prve pomoći (prije 10 godina dogovoreno je da se slavi druge subote u rujnu, a ove godine subota je pala 11. rujna). Jebiga, znate ono, Hitna je bila brza, ali nisu mogli ništa, američki i hrvatski mučenici već su otišli na vječna lovišta.
Azijci, posebno Japanci, također obilježavaju 11. rujna, ne zna se točno što slave, ali Japanci to obilježavaju, jer ionako moraju stalno nešto raditi. Jedini koji to ne rade su Afrikanci, jer njih nitko ni ne napada (barem ne na ovaj klasičan način), nemaju svece, mučenike, kao ni nikakvu zdravstvenu pomoć, a kamoli prvu.
E sad, da Vas čitatelje Pangee netko nasili da napišete mali domaći sastavak na temu 11. rujna, većina bi to uradila slično Vedrani Rudan koja je na svom blogu podijelila sa svijetom mišljenje o tom velikom danu:
„Danas diljem svijeta svi koji čitaju novine, surfaju internetom, gledaju teve ili slušaju radio moraju obnoviti svoje sjećanje na “Dan koji je promijenio svijet” i “Dan kada je stala Zemlja”. Naravno da nema čovjeka na kugli zemaljskoj starijeg od devet godina koji se ne sjeća gdje je bio u trenutku kada su se rušili Blizanci. Što da o “Danu koji je promijenio svijet” misli običan čovjek? Što se promijenilo u našim životima? Mnogo toga. Prodano nam je da su muslimani, ma gdje bili, naši najveći neprijatelji i svi teroristi. Ne prijete samo Americi nego i Evropi. Zbog njih na svim aerodromima skidamo cipele a u avione unosimo vodu samo kupljenu na aerodromu.“
Zaboravite sve do sada pročitano. Od ove je godine 11. rujna u čovječanstvo ušao na najsudbonosniji način koji se uopće može zamisliti. I opet su Muslimani imali svoje prste u tome, štoviše sjeverni dio afričkog kontinenta, za kojeg smo već vidjeli, da nema ni svece, ni mučenike, ni prvu, a bogami ni posljednju pomoć.
Ali da bi takav, kako smo ga ushićeno nazvali, najsudbonosniji 11. rujna od svih 11. rujana nastao, moramo se vratiti dan prije (koji je inače puno manje primjećeniji od svog slavnog sljedbenika), u večernje sate, na stadion Moulay Abdellah usred glavnog grada Maroka – Rabata – gdje su u četvrfinalu marokanskog nogometnog kupa Kralja snage odmjerili FAR Rabat kao domaćin i branitelj naslova, te njegov izazivač, ali autsajder u ovom meču, Meghreb iz Feza. Dvanaestostruki osvajač marokanskog prvenstva i jedanaestostruki osvajač marokanskog kupa FAR Rabat cijelu takmicu dominira i napada Maghreb na njegovoj polovici teritorija, ali Fežani se brane kao lavovi i utakmica ulazi u produžetke nakon kojih isto tako nema pobjednika. Rulet jedanaesteraca dati će polufinalista slavnog marokanskog kupa Kralja. Maghreb je nešto precizniji, jer je opušteniji, a na stadionu je jeza sa svakom sljedećom serijom sve prisutnija. Sada je već zauzela ona neprodana mjesta s desne strane gola na kojemu se izvode kazneni udarci. Ako feški (a i freški jer je ušao u produžecima) igrač s brojem 28 - Ali Benmaamer u posljednjoj seriji zabije, utakmica je riješena.
Vratar Rabata, iskusni dvadesetdevetogodišnji Khalid Askri zna da je on posljednja nada za 50 tisuća gledatelja na Moulay Abdellah stadionu od kojih su oni najvatreniji najbliže njemu, odmah iza leđa. Askri zna da ako obrani, da će postati junak, heroj, kao i onomad onaj Humphrey Bogart u filmu nazvanom po obližnjem gradu Casablanci, ali i ako ne obrani, nitko mu ništa neće reći, jer se vratarima nikada ne prigovara kada su penali u pitanju. To je jedina faza u nogometnom meču kada je vratar opušten. Može biti junak, ali ne može biti tragičar. Mjesto tragičara ostavljeno je onome igraču koji je promašio penal, a ne vrataru koji ga nije obranio. Askri se nasmije na ovu misao i skoncentrira se sto posto na ono što slijedi.
Padne mu napamet genijalna ideja, da u trenutku udarca pokaže Ali Benmaameru da puca ulijevo, da će ovoga to zbuniti, pa da će zbog te zbunoće zaista i opucati ulijevo i točno to se dogodi, što je iskusni Askri i predvidio, Ali Benmaamer se zaletio, Askri dignuo ruku i pokazao ulijevo, Ali se zbunio i opucao ulijevo, gdje ga je Askri čekao i s lakoćom obranio loptu koju je pritom i jače amortizirao koljenom da mu se ne odbije u gol, pa se onda u hipu okrenuo prema najvatrenijim navijačima koji su se nalazili najbliže njemu, poljubio grb na dresu da sve to skupa ispadne efektnije, jer je jebiga znao on, da je novi junak i heroj Rabata.
Ali publika je bila nijema, sušta suprotnost onoj koja se nalazila u zrakoplovu koji je prije točno 9 godina i 364 dana udario u jednog od Blizanaca. Samo je gledala loptu koja se čudno amortizirala od Askrijevog koljena i otišla u jedino mjesto, gdje na njihovu opću zaprepaštenost, nije smjela. Baš kao onaj zrakoplov na liniji 93 koji je umjesto u San Franciscu završio u Blizancu.
Askri je tako, postao prvi vratar tragičar za vrijeme pucanja jedanaesteraca u cijelokupnoj povijesti nogometa. Mjesto tragičara je sve do te vruće marokanske noći 10. rujna 2010. godine uvijek pripadalo igraču koji je promašio penal, a ne vrataru koji ga nije obranio. Askri je postao prvi. Na ovu se misao marokanski vratar rasplače kao malo dijete. Naravno da cijelu noć nije oka sklopio. Ali i mnogi drugi nisu oka sklopili tu noć. Brže-bolje su stavljali snimku ove utakmice na internet, nevjerojatna sudbina Askrija se tako preko bitova širila na sve svjetske strane i to tolikom brzinom da je već u ranim jutarnjim satima 11. rujna preplavila sve mejlove korisnika širokopojasnog interneta diljem Planete. Ljudi se se smijali, plakali, zamišljali i što sve već ne nad ovim videom koji je u treptaju nesklopljenog oka promijenio svijet.
Što da o „Danu koji je promijenio svijet“ misli običan čovjek? Što se promijenilo u našim životima? Mnogo toga. Muslimani su nas naučili da ono što se u jednom trenutku čini nemoguće da nemogućnije ne može biti, u sljedećem postane stvarnije od stvarnosti. Ne samo u Africi, već i u Americi, Europi, Hrvatskoj. Zbog njih na svim aerodromima ostavljamo vodu da nam je tijekom leta koljeno ne amortizira u se. Iako nikada u povijesti medicina nije zabilježila da je voda u koljeno došla iz bočice Jane kupljene na aerodromu, vratar FAR Rabata Khalid Askri nas je 11. rujna naučio da ono što se u jednom trenutku čini nemoguće da nemogućnije ne može biti, u sljedećem postane stvarnije od stvarnosti.
Zato bi, svake godine taj sudbonosni 11. rujna, trebao biti Dan sjećanja i službe na lik i djelo Khalida Askrija, čovjeka koji nas je puno više naučio o (bez)smislu života nego sve zapadne religije zajedno. On je naš pravi mučenik i heroj.
Khalide, mislimo da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.
komentiraj (4) * ispiši * #
04
četvrtak
studeni
2010
Kako je umro Čmeljo
Priča kreće u ljeto 1991. godine. U središtu Piacenze u neuglednoj crkvi San Savino - koja je jedino poznata po tome da se ne znaju majstori koji su je gradili, pa čak ni tko je umjetnik koji je sagradio prelijepi drveni oltar u 12. stoljeću – skuplja se proširena talijanska obitelj na svadbenoj svetkovini. Nadaleko je poznato da su Talijani, bar na papiru, veliki katolici i da su svadbe, u kojem god dijelu Čizme se odigravale, prvoklasan događaj za cijelo obiteljsko stablo dokle god ono seže, ali i za prijatelje i poznanike mladoženje i mlade. Veliki je posao napraviti popis za svadbu u Italiji. Treba dobro prostudirati tko ti je pravi prijatelj, a tko nije, tko ti je zaista vjeran i odan, a ne neki tamo šminkerčić i glumatalo. Na kraju ipak, koliko god se duboko studiralo, rijetko kada na svečanosti bude manje od tisuću ljudi.
Međutim, ova svadba koja se odigravala ljeta gospodnjeg 1991. godine u središtu Piacenze nije bila jedna od takvih. Na svadbi se skupilo tek nekolicina čeljadi i da su taj dan u crkvi San Savino bili izaslanici Guinnesa, zasigurno bi tu svadbu proglasili kao najmanju u cjelokupnoj kršćanskoj povijesti Italiji. Mjesecima prije i mjesecima poslije svadbe, u Piacenzi se prepričavalo kako je mladoženjina mama (koji je inače bio pravi mamone, što u prijevodu znači mamin sin) bila totalno nezadovoljna izborom svoga mamonića i htjela je na sve moguće i nemoguće načine sabotirati sinovljevu svadbu.
-Sine – petnaest minuta prije početka ceremonije zadnji je put zajecala – ona nije za tebe. Niti će ti kuhati, niti će ti prati, a najgore od svega je što s njom nikada nećeš imati djecu.
-Mama – prekinuo ju je njezin, mora se priznati, zgodni sin. Crna kosa mu je padala malo iza uha, a poneke vlasi su mu padale i na lice. Da bi ipak bio koncentriran na ono što slijedi, a i da bi lijepo izgledao, stavio je gela. Doduše znatno manje od Cristiana Ronalda. Popravljajući frizuru i nešto gestikulirajući rukama, odgovorio je majci:
– Ali ja je volim i uvijek ću je voljeti.
-Griješiš sine – odgovori mama brišući skrivečki suze –Sigurna sam da ćete se razvesti, a to je, i sam znaš, velika sramota. Vi jednostavno niste jedno za drugo, to se vidi i iz Milana.
Sin samo nastavi svoju, činilo se pomalo, fanatičku mantru.
-Ali ja je volim i uvijek ću je voljeti.
Svećenik crkve San Savino u tišini je obavio vjenčanje.
-Pippo, uzimaš li Rete (u prijevodu s talijanskog - mreža) za svoju voljenu suprugu?
-Uzimam – odgovori Pippo bez oklijevanja i pogleda zaljubljeno Rete.
-Rete, uzimaš li Pippa za svojeg voljenog supruga? – upita je pop.
-Uzimam – odogovori Rete i nasmije se kroz svoju bijelu vjenčanicu koja je bila šivena na način da je u potpunosti bila identična mreži koja se nalazi na golovima nogometnih utakmica.
-Proglašavam vas mužem i ženom. Volite se i u zdravlju i u ozljedi (pa čak i fibule) sve do kraja svoga života – završi pop ceremoniju.
-Hoćemo – zavikne Pippo i poljubi Rete.
Majka Inzaghi to nije vidjela. Ona i mnogi drugi napustili su San Savino puno prije nego je presretni Pippo zatresao Rete u zrak.
Brak Pippa i Rete bio je kao i svaki drugi brak, pun uspona i padova. Bračni par Inzaghi imao je i tu nesreću da se često morao seliti s jedne strane Italije na drugu. Nakon samo godinu dana zajedničkog života u Piacenzi Inzaghijevi odlaze u Leffe, ali i tamo ostaju kratko, pa vrlo brzo odlaze u Veronu. No prve bračne razmirice počinju upravo u gradu Romea i Julije. Pippo rijetko dodiruje Rete, kojoj nerijetko pada napamet da se počme družiti s nekim drugim udvaračem napadačem. Odlučuju napustiti Grad Zaljubljenih i sele u Parmu. No tamo je još gore. U godinu dana zajedničkog življenja u Parmi, skoro su skroz izgubili interes jedan za drugoga. Pippo joj ga je uvalio svega dva puta, tako da je Rete svakim danom bila sve zapuštenija i štono bi se narodski reklo, puna paučine. Pričalo se tih mjeseci da je Rete viđena u društvu Hernana Crespa, ali nikad se to nije dokazalo. Građani Piacenze su zaključili da je dobro stara mama Inzaghi govorila, da oni nisu jedno za drugo, što se vidilo naravno i iz Milana, i da će njihova ljubav brzo puknuti. Mama je, kao uostalom i svaka prava talijanska mama, unatoč tome što ju sin nije slušao, voljela svoga mamonea. Jedne večeri je gledala svoga sina na Sky Sport Italia i sjetno zaključila.
-Pogriješio si sine u odabiru života, jebiga.
Ali Pippo to nikad nije zaključio i znao je u svakom trenutku, pa čak i u Parmi, da je njegova ljubav prema voljenoj supruzi beskonačna i da se to jednom mora vratiti, tako je uostalom govorila i Biblija koju mu je mama često čitala prije spavanja. Parma, kako su Inzaghijevi vidjeli, nije imala dobru vibru, pa se obitelj seli u Bergamo. A kad tamo prava renesansa. Pippo joj ga uvaljuje po cijele dane, skida majicu prigodom te radnje, nekad zbog toga dobije i žuti cvjetić (crveni rijetko), gestikulira rukama svima na Sky Sportu Italia i kao da im govori: Vječna je ljubav Pippova, na što mu se ovi smiju i posprdno ga nazivaju Čmeljom koji ga ne zna uvaliti kao pravi muškarac, već kao obićna pičkica.
Danas, 13 godina od Bergama i 20 od one svetkovine u Piacenze, nitko na svijetu ne sumnja da je Pippo pičkica i da ga ne zna uvaliti na pravi način. Štoviše, smatraju ga božanstvom, osobom koja je poput budističkih svećenika i katoličkih svetaca evoluirala u neki viši duhovni oblik i može proizvesti prava čuda. Nabrojimo primjerice samo neka. Tako, kazuje legenda, božastvo Pippo zamahnuo je nekoliko puta nogom i učinio da mrtvi Milan sa staračkom momčadi dvaput osvoji Ligu Prvaka (i jednom prvenstvo), a mrtva staračka Italija osvojila je Mundijal. Ali najveće čudo koje je napravio ovaj svetac iz Piacenze (što je potvrđeno i od talijanskog Vrhovnog suda, ali i u vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetih) je ta da je Juvenstus u njegovo vrijeme pobjeđivao na pošten i transparentan način i pritom, ne biste vjerovali, osvajao pregršt trofeja. No ta se, ponekad i ne u potpunosti razriješena čudesa, nikada nisu prestala događati, pa ni danas, u jesen 2010. godine.
U središtu Milana, u uglednoj utrobi stadiona San Siro skuplja se ogromna obitelj milanista na nogometnoj svetkovini. Međutim, ova nogometna svetkovina na San Siru nije jedna od onih koje jako dobro poznaju milanisti. U ovoj je njihov mezimac stisnut tu, na svojoj polovici i Real se s njima igra, kao Dinamo s ostatkom hrvatske lige. Milanezi ne mogu spojiti dodavanje, ne stvaraju nikakve šanse, sluti se prava katastrofa, jer Real već vodi i puno bolje igra, a stopostotne šanse su za Milanovu obranu svakominutnica.
Trener crkve San Siro u tišini obavlja izmjenu.
Na teren ulazi Pippo Inzaghi i sa sobom nosi 37 ljeta koja su mu urezala u lice mnoge uspone i padove, tako da sada nije ni sjena onog lijepog mladića iz Piacenze. Prije bi se moglo reći da je ružan kao pas. Crna kosa mu je padala malo iza uha, a poneke vlasi su mu padale i na lice. Da bi ipak bio koncentriran na ono što slijedi, a i da bi lijepo izgledao, stavio je gela. Doduše znatno manje od Cristiana Ronalda. Ako Pippo u životu zna nešto raditi onda zna biti koncentriran. I to, znate već, na koga. Rete. To je njegova ljubav, njegov život, njegova droga, nešto bez čega ne može.
Ibro ga je samo kratko prije centaršuta pogledao. Taj je pogled pitao samo jedno.
-Pippo, uzimaš li?
Smiješno pitanje. To je kao da narkomana pitate hoće li uzeti dopa ili kao da Šeksa i Hebranga pitate hoće li uzeti ponuđenu vlast.
-Uzimam – odgovorio je Pippo sljedećeg trenutka preskačući Casillasa.
Nedugo nakon toga, njegov kapetan Gattuso, također ga je upitao pogledom „Uzimaš li Pippo?“, a ovaj je toliko brzo uzeo ponuđeno da sudac nije vidio ni da je ofsajd. Ni majka Inzaghi to nije vidjela. Ona i mnogi drugi napustili su San Siro ne vjerujući da presretni Pippo može zatresti Rete u zrak.
Na press konferenciji novinari su pitali Pippa o brojci 70 - Dijamantnom piru – koji proslavljaju samo rijetki napadači u iskrenom braku s mrežom. Za sad je Pippo jedini.
-Dao sam ovaj drugi gol, jer je brojka 69 malo prosta. Znate kakva smo mi država, katolička, vjerujemo u obitelj i ljubav, razumijete? – kazao je Pippo.
Da Pippo, sad razumijemo. Oprosti nam jer godinama nismo razumjeli što činimo smijući se tvom tresenju mreže. Kad si joj ga uvaljivao, posprdno smo te zvali Čmeljom i smatrali te pičkicom koji ga ne zna uvaliti kao pravi muški napadač.
Već te nekoliko godina ne zovemo Čmeljo.
komentiraj (3) * ispiši * #
Očekujemo da se Tadić izvini komšijama što ih je naš zemljotres probudio!
Zbog tačnoga uvida u stanje Pangee, moramo da pomenemo komentare komšijskog naroda. Jeste, mora da se prizna da su maštoviti, ali čudi da niko nije pomeneo da bi za potres u Srbiji mogao da bude kriv i Hrvat. Ćaknuti Andrija Mohorovičić se prteo tamo gde mu nije mesto, i vidi budale, šta uradi. No i bez pominjana Mohorovičićevog diskontinuiteta mora da se prizna da su Srbi mnogo lepo iskomentovali ovaj jebeni prirodni fenomen, a kako i neće kad su mnogo noći probdeli strahujući da bi "neko" njihovu zemlju mogao da pretvori u paramparčad. Pa da lepo vidimo ko bi mogao biti neko.
- U pravu je Amfilohije Radović samo mi nije jasno jel se bog sprema da sravni Srbiju zbog homoseksualaca ili zbog ratnih zločinaca i profitera.
- Drž'te se braćo i sestre. Čuvajte glave a sagradićemo Kraljevo ponovo. Samo bez panike...
- Budite jaki , Bog je uz vas!
- Naravno predsedniku je važniji Vukovar od Kraljeva ,šta me se tiče šta je bilo pre 20 god,Tadiću poseti postradali narod u Kraljevu i okolini ili su ti hrvati važniji.
- Pitanje se nameće samo po sebi: da li je ovo upozorenje američke administracije da konačno uhapsimo Mladića?
- Očekujemo da se Tadić izvini komšijama što ih je naš zemljotres probudio!
- Bog sve gleda a vi samo paradirajte zemljom sv Save i Sv kneza Lazara i svih ostalih svetaca tako nam i treba.Ovo je sve zbog Parade srama Bog kažnjava i sve gleda
- BOG opominje braćo i sestre, BOG opominje
- Djeco moja,on nas je upozorio SVEVIŠNJI NAS BOG OTAC,izdali ste našeg sina Radovana,nemojte i RATKA!
- To nije upozorenje da uhapsimo Mladića nego Božja Kazna za Milosevića i za sve ono što ide uz 5 Oktobar.
- Ovaj zemljotres je kao i svi zemljotresi na planeti zemlji OPOMENA i prirodna katastrofa koju naučnici nikada nisu uspeli do kraja da objasne i da spreče jer je to nemoguće. Dotakli smo dno, u svakom smislu te reči. Nastrani paradiraju, radimo sve moguće nakaradnosti, a u poslednjih nekoliko dana utrkujemo se ko će pre da proda glavu Ratka Mladića zbog 10 miliona e. Setite se samo da se glava vojskovođe sv. Kneza lazara posvetila, iako je od strane Turaka označen kao zločinac. Mnogo tražim od pomračenih umova ali hoću samo reći da je ovako nešto bilo i za očekivati u zemlji u kojoj ljudi: ne znaju za Boga, izgubili su sve ljudske osobine, o moralu, karakteru, ponosu i svemu ostalom bolje i ne počinjati. Sve abnormalno je normalno. Ipak, ovo je živi dokaz da VIŠA SILA postoji i da ipak ima jačeg od vladajuće koalicije, Bote i Dačićevih policajaca. Ovu VIŠU SILU, odnosno Boga u koga bi Srbi kao pravoslaci valjda trebali da veruju, ipak niko ne može sa tačnošću da predvidi, a naročito ne spreči. Ovo nam je samo opomena, a ako nastavimo ovako, doživećemo mi i mnogo gore stvari. Njegova svetost, upokojeni patrijarh Pavle, je to već i najavio u svojoj poslednjoj knjizi (rekao da ćemo biti opomenuti "prirodnim katastrofama" i da ćemo doživeti strašnu sudbinu, ukoliko posle istih nastavimo istim intezitetom i ne okrenemo se Bogu), ali ko još njega čita i ko ga je slušao u Srbiji?! U svakom slučaju, tražili ste, gledajte i svakom čoveku koji nije marginalac je kristalno jasno da ovo nije slučajno.
Za sve vas koji objašnjavate ovo kao prirodnu katastrofu i smatrate da je čovek nastao od majmuna i da Bog ne postoji, imam nekoliko pitanja:
Ako je zemljotres prirodna stvar, iako se interesantno dešava pred velike i ključne događaje (promene) u regionu il' svetu, kako to da je te "nepogode" nemoguće predvideti, sprečiti ili zaustaviti?! Kako to da čovek ne može da zaustavi tajfun, uragan i ostale vetrove, da spreči poplave, suše, zemljotrese, kiše, suše, sneg....? Jel imate objašnjenje za to? Mislim, ukoliko je to odlika prirode, prirodno bi bilo da čovek kao jedinka te prirode bude u stanju da utiče na tu prirodu? Previše slučajnosti, a posle one parade bolesti i sramote, ovo je bilo i za očekivati. Izgleda da i od huligana ima gorih i goreg? Dačić, njegovi policajci i vladajuća koalicija, ipak ne mogu protiv više sile i svakoga.
- Bog upozarava Srbe da se probude i progledaju!!!!! Vostani Serbie davno si zaspala!!!
- Ovaj zemljotres je izazvan veštački, dubina od 10 km to i potvrđuje. To je isti onaj koji pogađa Kinu, Venecuelu i ostale "neposlušnike" Četvrtog rajha. Da se razumemo, Teslino oružje HAARP je usavršeno u takvoj meri da se Rusi pokoravaju žutom Antihristu samo zbog toga!!! Šta je za novi svetski poredak par žrtava, to je samo kolateralna steta.
- Pa posle parade devijantnih lica, odnosno bolesti i sunovrata morala, ovako nešto je bilo i za očekivati. Ukoliko se neke stvari ne promene, i to momentalno, Srbiju bi mogla da snađe sudbina Sodome i Gomore. Ipak je Srbija pravoslavna zemlja, a Beograd kuća jednog sv. Save i večni dom jednog patrijarha Pavla. Sve to ima veze, ali gejevi i njihovo strejt društvo će to naravno objasniti kao prirodnu katastrofu koja se desila neplanirano i koju naravno da ne mogu sprečiti, al' oni će već naći objašnjenje i zašto. Verovatno će im huligani biti krivi zbog neuzvraćene ljubavi i ove "prirodne katastrofe" koja naravno da ne može biti iskorenjena, niti sprečena, ovozemaljskim silama "ljubavi."
- Zemljotres je zbog nemorala,zbog 300 000 abortusa godišnje a inače taj kraj od KV do KG je nažalost poznat po tome gde se psovke odnose na sve najsvetije,a nekad bio centar Srpstva.
- Vreme je da Srbiju nešto potrese, ako ne zemaljske sile onda one natprirodne.Hapsiti svoje heroje je za svaku osudu pa i božju.
- A sve katastrofe i nevolje koje su bile i koje će biti su krivi ameri što svašta bacaju i isprobavaju nad svetom.
- 30. oktobra 1998 bio je isti ovakav potres (iste jačine i dva udara). Vremenski razmak je samo četiri dana! Slučajnost?? Četiri i po meseca kasnije dogodilo nam se bombardovanje – razmislite malo.
komentiraj (1) * ispiši * #
01
ponedjeljak
studeni
2010
Reportaža - Zagreb
Jel' da da naslov poziva na čitanje?
Zagreb je za sve Hrvate poseban grad. Ono jebiga ipak im je to glavni grad, ali u našoj priči to je najmanje važno. Osim te nevažnoće, poseban im je jer neke stvari u svojoj voljenoj državi mogu vidjeti (doživjeti, osjetiti) samo tu. Počevši od gledanja nogometne repke (kada sam bio na utakmici s Grčkom pitao me jedan gledatelj idem li na gostovanja reprezentacije. Zbunjeno sam ga gledao i rekao mu da su i domaćinske utakmice za ljude iz Dubrovnika gostovanje dugo 1200 kilometara), preko obavljanja raznoraznih kemoterapija, zračenja i ostalih SOS potreba pa sve do kupovanja brendiranih odjevnih krpica. Zagreb Hrvati posjećuju upravo iz razloga koje nemaju doma. Ovdje spada i rad u Zagrebu i preseljenje koje s tim ide, jer doma, otkako nam je nezavisne države Hrvatske, imamo i sve manje mogućnosti za egzistenciju. Tako je i Maroletu egzistencija pomalo izčezla od doma, pa se i on našao u Zagrebu na neodređeno vrijeme. A pošto još uvijek nije ni blizu pronalaska posla ni na kakvo vrijeme, a kamoli na neodređeno, po prvi put u svom životu našao se u Zagrebu naoružan vremenom i to ga je oružje pretvorilo u, ne biste vjerovali, turista.
Morate, poštovani čitatelji, priznati da vam je moja uloga smiješna. Ono, kao turist u Zagrebu, kuišite? Je li vam ikad palo napamet da ste u Zagrebu turist? Naravno da ne, jer ste u Zagreb došli ili na gostovanje reprezentacije ili na Rebro (Jordanovac, Plućanovac...) ili u šoping. Zanimljivo je to. Ja gdje kod da sam bio u Hrvatskoj osjećao sam se kao turist (čak i u Šibeniku), ali u Zagrebu nikada. I zato sam se ovoga puta odlučio susresti s znamenitostima Zagreba kroz prizmu pravog pravcatog turista.
Ovdje se moramo podsjetiti i definicije turista. Ima ih milijun, ali u posljednje vrijeme turista, turistički stručnjaci najčešće definiraju kao osobu koja posjećuje neki njoj nepoznat kraj i želi doživjeti neko autentično iskustvo i osjetiti taj kraj na, recimo to tako, endemski način.
Iako ne zvuči strašno, ta me je definicija ubacila u prave probleme. Iako sam mislio da ću u Zagrebu vrlo brzo doživjeti neko endemsko iskustvo, njega nije bilo ni blizu na vidiku, iako magle danima nema. Bauljao sam po gradu, gledao sve te šoping centrove, avenju molove, stare izblijedele austro-ugarske wallove i cijelo to vrijeme se pitao „ ne bih štel uvredit purgere, ali ima li se uopće koji kurac za vidjeti u ovom gradu i zakaj uopće postoji turistička zajednica grada Zagreba i zakaj bi ga i'ko posjetil i zakaj bi se i'ko štel vrnul sim ak je već jednom bil i niš nije vidil“.
U tom mom turističkom pohodu po Zagrebu i traženju iskustvenog grala pomagale su mi jedino vrane. Jebo mater, čudnih ptica. Jednom rječju - zastrašajuće. Čudi me da prvi ikad film snimljen nije bio o vranama. Ima u njima zaista nešto zlokobno. Način na koji se glasaju, kako skakuću, kako gledaju. U ovih sedam zagrebačkim dana skroz mi je jasno postalo zašto su to ptice smrti. Ali na turističku žalost Zagreba njihovo stanište je mnogo šire, tako da za (ne)uživanje u njihovu društvu ne morate potegnuti do hrvatske metropole.
Ostao je još jedino Gorni grad. Našao sam se tamo točno u trenutku topovske paljbe iz gričkog topa. Ajde de, pošto se nisam bacio na zemlju, znači da nemam PTSP. Barem nešto. Obišao sam malo crkve, ulice, zavirio iza ponekog haustora, ali nigdje nisam našao nikakvo iskustvo.Kao da su ga vrane odnijele Umorilo me biti turist u Zagrebu. Tužan sam sjeo na trg ispred srkve sv. Marka i razmišljao u kakvoj ja toj jebenoj državi živim, kad u glavnom grade iste te države u kojoj živi četvrtina njenog stanovništva, ne možeš vidjeti doslovno ništa, iako nema magle i to danima.
Dok sam gledao prema zgradi Sabora, upadao sam sve dublje u očaj. Osjećao sam se skroz loše, uz totalnu depresiju počele su mi nadirati i suicidalne misli. Ako Zagreb ne nudi ništa, osim loše zdravstvene skrbi (vidi Milinovića), kako ću ja uopće naći posao u tom gradu sranja, jer on kao što sam vidio, ionako nikome ne treba? Hoću li se ikada zaposliti, hoću li umrijeti od gladi? Da nisam pogriješio što sam došao raditi u Zagreb? Dubrovnik bar ima dvomjesečni turizam.
A onda najedanput, kao da me je sam sveti Marko dotaknuo svojom aureulom, crne misli su mi nestale i odjedanput je svijet postao ružičast. Kao da Hrvatska vodi u Maksimiru, kao da kemoterapija pomaže, kao da ću kupiti ultra meki madrac čija će mi dostava do Dubrovnika biti besplatna.
-Jebote led, koje ovaj Zagreb ima turističke mogućnosti - kazao sam sam sebi u bradu, naglo otvorivši oči u smjeru zgrade Sabora - Kako su glupi i saborski zastupnici i TZ Zagreba.
Oni naime u zgradu Sabora puštaju organizirane grupe koje se moraju najaviti da bi mogli obići Sabor. Naravno da zbog te procedure, rijetko tko dolazi. Za koji fuckin' kurac služi ta birokracija? Taj je Sabor, sada mi je sve sinulo, najveća znamenitost koju Hrvati imaju. A nalazi se u Zagrebu, istom onom gradu gdje nisam mogao pronaći nikakvo turističko iskustvo. Taj je Sabor znamenitiji i od dubrovačkih zidina, i od pulske Arene i od bolskog Zlatnog rata, od svega hrvatskoga. Zamislite, koji bi turistički boom (ne bi se čuo ni grički top) bio na zgradu Sabora da se ta znamenitost samo mrcu dotjera. Recimo, multimedijalni muzej u kojem će se čuvati najznačajnije blago izgovorenih riječi u Saboru od one slavne "kilo mozga, dvije marke", pa do ovih prošlotjednih. Naravno, titlovi bi bili na svim svjetskim jezicima. Pa onda, recimo organizacija neke nagradne igre poput napiši haiku o Saboru u kojem moraš spomenuti ili zmiju ili žabu. Također, u sklopu razgledanja, bili bi uključeni i sadržaji za djecu da ne smetaju svoje roditelje u tom istinskom prvovodu. Oni bi bili zabavljeni igranjem igrica gdje bi mogli birati hoće li uzeti zastupnike HDZ-a ili neke oporbene stranke, a onda krenuti s čiketanjem ovih drugih. Za one željnije znanja, mogao bi se organizirati kviz s pitanjima o životu sadašnjih i bivših saborskih zastupnika. Recimo gdje je saborski zastupnik Frano Matušić boravio za vrijeme rata:
a) na prvoj liniji fronte
b)na drugoj liniji fronte
c)na kauču
d)na kauču u Njemačkoj
e)na ego tripu
f)na kurcu
Glavna nagrada - kašun ekološko uzgojenih narančina barba Luke.
Sada je to nažalost još uvijek daleka budućnost. Dok se to ne ostvari, u Zagreb nemojte dolaziti kao turisti. Držite se reprezentacije, bolnica i šopinga.
komentiraj (2) * ispiši * #
