24

nedjelja

listopad

2010

CV dom

Kako bi, dakle, izgledao jedan stvarno iskren CV ? Evo, moj na primer ... (preskočiću onaj opšti deo):

Potpuno nespreman za rad pod pritiskom kao i prekovremeni rad, osim ako nije debelo plaćen. Iskreno me zabole za ciljeve vaše kompanije ako platom ne mogu da pokrijem sve tekuće troškove plus da mi ostane za malo garderobe, knjiga, putovanja, izlaske, sport i zezanje. Funkcionišem po principu kolko para tolko muzike. Takođe me savršeno ne zanima što ste u buli i očekujem da sve vaše zakonom predviđene obaveze izvršite na vreme kao i da poštujete sve praznike i godišnji odmor. Sva je prilika da ću vas napustiti čim nađem nešto malo bolje. Nadam se da ofis ne počinje s radom pre devet, jer se teško budim. Radni dan započinjem velikom šoljom dobre crne kafe pa očekujem da stoji na raspolaganju, kao i zalihe nesa i mleka koji će mi zatrebati negde oko podneva. Najdalje oko jedan ima najstrašnije da se smorim pa bi mi prijao jedan muzički intermeco, po mogućstvu Madonna ili disko haus da ujedno i odtancujem malo i razdrmam ukočene mišiće. Komunikativan sa prijatnim i ljubaznim svetom, za drkadžije imam kratak fitilj. Psujem na nekoliko svetskih jezika, al ozbiljnu prepisku i razgovor vodim samo na srpskom i engleskom i ne proseravajte se s multinacionalnim korporativnim tripom jer vam je i to previše. To što s vremena na vreme sklopite neki dil s Bosnom i Crnom Gorom ne čini vas ozbiljnom kompanijom.
Studirao sam 100 godina ali smatram da je uspeh što sam uopšte završio bilo šta u ovoj zemlji ovakvoj kakva je. Usavršavam se stalno i bez vas jer sam radoznao i mislim da život ima smisla i bez umiranja na poslu. Često mi se dešava da u radno vreme zapadnem u takozvani daydreaming pa vas molim da me ne prekidate naglo, možda budem usred neke genijalne zamisli. Reagujem samo na pozitivnu stimulaciju. Ne gušite s testiranjima i tim HR budalaštinama. Ako se već proseravate s tim zapadnjačkim forama onda ponudite i zapadnjačku platu i uslove rada. To što ste pohađali dva, tri seminara, ne čini vas obrazovanom osobom. Šta ne znam, naučiću, nisam debil. I, da, postoje stvari koje bih u životu radio iz čistog entuzijazma, ali žalim što moram da vas obavestim da to nije posao koji nudite.

20

srijeda

listopad

2010

Who to laže




"You dont stop doing things because you get older, You get older˙ because you stop doing things"


15

petak

listopad

2010

Moj Ivane pobratime mio, jesil skoro na ogradi bio?

„Moj Ivan je najnežniji i najbolji sin na svetu“, kaže u ekskluzivnoj ispovesti za „Alo!“ Fanika Bogdanov, majka ozloglašenog Ivana Bogdanova, vođe zaigranih Delija koji su na genovskom stadionu lepo pokazali zašto su Srbi u poslednjih sto godina startovali 4 rata.
Zbog te zaista lepe statistike, tačnije u slavu njoj, Marole će, mada i po ćaletu i po kevi Hrvat, ovaj tekst da piše na srpskom jeziku da se svaki čovek koji ovo čita more lepo da uživi.
E pa kada smo to lepo rešili odma na startu, da se vratimo na matoru Faniku Bogdanov i njene reči izreknute u napadu klasične ispovesti. Fanika kaže da je „njen Ivan najbolji i najnežniji sin na svetu“, pa kad to Fanika pripoveda, kako mi koji ga ipak mnogo slabije poznamo od keve, a sem toga smo i Hrvati, moremo da proturečimo.
Lepo, ne moremo, jer Fanika svaki dan na Dedinju provodi vreme sa sinom, čak i mnogo više nego bi volela. Jebiga, ne znam jel' vam poznato, al' Ivan je jedan od 7 milijuna nezaposlenih Srba. Ali kao i svakom pravom patrioti, domoljubu i mrzitelju šiptara, nestašica love ne predstavlja mu nikakav problem da se otisne do Đenove i da tamo teško radi za dobrobit sebe i srpskog fudbala. Stoga nećemo da iziskujemo da njen sin nije najbolji i najnežniji na svetu kako bi naprosto mogli na prvu da pomislimo kada smo ga videli da se onako veša po ogradama Luiđija Ferarisa. Ali zato ćemo lepo da istaknemo da je njen sin Ivan Bogdanov, glupa i u razvoju zaostala ličnost, koja one tople oktobarske đenovske večeri maskira glavurdu u debelu vunenu kačketu, a obuće majicu kratkih rukava i pokaže debele (neko će da kaže nabildane) mišice i pesnice po kojima bi i slepi deda s Ade Ciganlije bez po muke mogao da uoči nekakve crtkarije, brojeve i štatijaznam šta sve ne vezano za bitku iz 14. stoljeća u kojoj su Srbi više stradali negoliće to da se dogodi nakon šta zasedne disciplinska komisija Uefe. Pa se naš Ivan – rukama i tetovažama - nakon onog svog vešanja po Luiđiju Ferarisu lepo skloneo u navijački autobus zadovoljno misleći da je baš lepo s onom svojom fantomskom kačketom zajebo celi svet sa svojim identitom kad li malkice docnije italijanski karabinjeri posložiše, prvo celu situaciju sebi u mozgu, a potom i sve Srbe jednoga po jednoga, pa im skinu majice, pa tako skinu i Ivanu i vide njegove pažljivo uzgojene tetovaže.
-U jesan budala – klepne se Ivan onom sopstvenom debelom tetoviranom ručerdom po sopstvenoj budalostoj glavurdi, kada svati da mu je plan pao s ograde Luiđi Feraris stadiona u pizdu lepe materine, a on gore dok se vešao mislio da nijedna svetska milicija neće moći da razume o kome se radi na toj ogradi.
E jebiga Ivane, najebo ti – promislio je onda o samome sebi, a posle će isto tako po mnogim internetskim portalima ustaše zadovoljno promišljati tekstove kako da ga ponizu, pa će jedan tako i da napiše „Moj Ivane, pobratime mio, na ogradi jesi bio, ali s nje si se strmopizdio, iako ne zato šta si pio!“
I tu moramo da istaknemo da je keva Fanika (mada neozbiljnog imena) u pravu sto odsto. Pa poslušajmo šta je takođe izjavila za „Alo“.
- Mislim da je on dobar čovek za sve osim za sebe. Vrlo mi je teško zbog svega, razumite me - kazala je Fanika i bila naprosto u pravu.
Budalasti Ivan je kako smo već saopćili, zamaskirao sopstvenu glavurdu, ali ne i ruke koje su ga identifikovale italijanskoj miliciji. Ali jebiga, kako kaže keva Fanika, on je dobar čovek za sve osim za sebe. Mogao je Ivan i sebe da zamaškariše, ali nije jer je tako olakšao organima reda, koji su bili naprosto oduševljeni njegovom glupošću, pa nisu morali dugo da ga traže. Dok su mu stavljali lisice, lepo su mu se i zahvalili šta nisu morali da dejstvuju prekovremeno. Karabinjer Francesco verovatno mu je lepo rekao na privođenju:
-Ivan, dobar si ti momak, ali eto, desi se, cazzo.
Dobar za sve, osim za sebe. Da vas potpuno ubedim u reči keve Fanike, citirat ću i jednu komšinicu koja je takođe dala izjavu za Alo:
-Znam ga otkad je prohodao, uvek je bio dobro dete. Ne znam šta se dogodilo posle, njega je neko pokvario. Pamtim da nikad nije prošao pored mene da se ne javi i ne pita kako sam.
Jebiga, rećićete sad, možda ga ni italijanska milicija nije uvatila, već je Ivan, onako lepo vaspitan od keve Fanike, kada je ugledao strašne karabinjere kako prolaze mimo njega, pozdravio ih sa Buon Đorno ili tako nešto, a ovi ni pet nišes kad su videli taku spodobu (jebiga s onakim izgledom upadao je u oči organima reda, rekao je drugi komšija u istom tom članku u Alu) upao im prvo u oči, a posle i u ženski zatvor Marasi.
Još će ga sad tamo i da siluju. Kakva zaista nesrećna priča o Ivanu Bogdanovu, srpskom nacionalistu, koji uopše nije Srbin, nego Bugarin. Nije dosta šta je dobar i nežan prema svima sem prema sebi, pa ponovo ne more da se zaposli, već mora da ode tamo daleko u inostanstvo pa da pokaže celom svetu (kojemu se pritom zaista lepo javio, a ne kao svi mi koje niko na celom svetu ne uoči kada dođemo na stadion) da je on sposoban za rad, jer ume da dobro i nežno radi i izrađuje s rukama (posebice s kleštima, tupim alatom, hladnim oružjem i vrućom pirotehnikom) mada one upadaju u oči organima reda, a često posle upadnu i u zatvor, a ne raznim poslodavcima kojima su namenjene.
Ali i nakon te zaista lepo odrađene predstave, mnogo lepše od onih šta igraju po srpskim pozorištima, od posla opet ništa. Jebiga okrutan je ponekad svet i njegovi zakoni, ali nadamo se da će pravda naposletku ipak da pobedi i prekrije sve ono loše šta se događalo vruće oktobarske noći na Luiđiju Ferarisu. Baš kao što je Ivan prekrio svoju glavu.

14

četvrtak

listopad

2010

Metaka više nego je Clooney pojebo žena



Jedna od onih večeri kada ne znate što ćete, pa organizirate roštilj, jer to kao ima smisla. Obično je na žarskom repertoaru nekakvo meso poput piletine, kobasica, ćevapa, puno rjeđe je riba. Ovaj put ništa od klasike, jer je današnji domaćin roštilja - koji će nam pokušati pretvoriti dosadnu večer u zanimljivu, ali neće uspjeti kao i nikada do sad – Šaran, čovjek koji je prebolio neku vrstu karcinoma, pa će se ipak „roštiljati“ nešto zdravije. Dok toči mekedonsku T'gu za jug, jer je crno zdravo, pročitao je on to davno i drži se te činjenice kao pijan plota pogotovo kad je pijan, kaže mi da je ovaj četiri kila težak bokun najbolje teletine platio svega 250 kuna, a vidjet ćemo kad bude gotovo kako je vrhunsko i kako je puno bolje peći ovo meso nego roštiljati nekakvo poput piletine, kobasica, ćevapa ili puno rjeđe ribe.
-Mislim da uopće ne bi trebali roštiljati – primjetim - Uz hranu i dobra vina koja pijemo, dosta potrošimo, a koji je uopće smisao?
-Kako koji je? – pogleda me čudno – Pa jesti, piti, srati međusobno, ono druženje, razumiješ? Jebote led Marole, koji si ti partibrejker! Nikad ti ništa ne valja – zavikne i ode pogledati dokle je došlo meso u peći.
Skupili su se i ostali. Svi koji su više manje trebali doći. I Mrkan i Dule i Bosanac. Za Someta i Debelog nismo bili sigurni hoće li ili neće doći. Dule, dok otvara upaljačem čep od ožujske, smije se i reče da njih dvojicu zasigurno žene nisu pustile.
-Sto posto – nadoda Mrkan – Nikad ih niđe ne puštaju.
-Jes stvarno – potvrdi Bosanac – Kads zadnji put bili neđe snama? Da ja imam taku ženu, ko njih dva, ilib se rastavjo, ilib puko, pa je koknuo, trećeg nema. Baš su dva budalaša, jebo život taki. A ite žene, stvarno imal sreće i to ono pravo, naletit na take dobrične i pizde od muških. Sve ih slušaju i nemogu im da pisnu.
-Nemojte srat – krenem u njihovu obranu – A đe su vaše žene večeras? Doma, eto đe su. A zašto su doma? Zato šta je vama bolje beznji. Isti je to kurac kao Sometu i Debelom. Vi ste ono kao zajebani tipovi, ili bi se rastavili il pukli, pa kokli, ali isto vam je u tom braku, u kurcu kao i njima dvojci. Koja je jebena razlika?
-Marole, tis fakat kreten – zaključi Bosanac – Jel ti ko to ikad reko, onako da te posavjetuje. Jab se na tvom mjestu zaista zapito jesaml normlan kad tako funkcionišeš. Njih dvas pizde, kontaš, mi nismo, to je razlka. Ato što volmo tu i tamo bit bez žena, to je normalno skroz, bilib ludi ko iti, da tako ne mislimo.
Htio sam se prepirati s njima, iako sam znao da nije bilo smisla, ali u tom besmislenom naumu prekinuo me je, isto kao i njih, domaćin Šaran noseći ogromnu vatrostalnu zdjelu iz koje se pušila teletina.
-Brzo sjedite, dok se ne oladi, vrhunska je – brzo izgovori Šaran tarući ruke jednu od drugu gore dole. Šaran je to uvijek radio kada je bio sretan.
Dule je primjetio da je teletina bolja nego u Nautike. Jednom u životu je tamo jeo i uvijek je za neku hranu koja bi mu posebno prijala govorio da je „bolja nego u Nautike“, iako je tamo jeo samo najobićniji bečki odrezak, pomfrit, a pio je žuju kako za vrijeme ručka, tako i za desert.
-Sto posto – nadoda Mrkan koji nikad u životu nije jeo u Nautike – Ne samo da je ovo bolje od Nautike, nego i od svih onih restorana s onim, kako se zovu, zvjezdicama. Jel naziv isti ko od auto guma?
Nismo obraćali pažnju na njihove gastro pizdarije, jer je teletina bila zaista odlična. Osim nje, Šaran je spremio lešo patate na salatu i umak od gljiva. Iako je cijelu večer govorio da je on to spravio, nikako u to nisam mogao povjerovati. Muda bih stavio na panj da mu je u ovom „njegovom“ spravljanju obilato pomogla stara ili sestra. Dok smo tamanili tu sad već legendarnu teletinu vladao je toliki muk da se čuo i cvrčak udaljen nekoliko kilometara, a kamoli ne njegov rođak u našoj neposrednoj blizini koji je svojim sviranjem doslovno parao sparinu srpanjske večeri. Ritam su im samo narušavali zvukovi pjenjenja pive u čaši, kuckanja grlića boce o njen rub i vadičep koji bi svršavao svoj posao uz zvuk kojeg se ne bi posramili ni u bisex pornićima kada vade kurce iz anusa, a tek poslije njih izlazi onaj zrak (izgleda kao da netko od orgijaša prdi) koji se nakupljao duboko u šupku bježući pred udarcima utrnutog muškog spolovila. Hrana je brzo nestajala i već smo bili na „moči“. Dok sam kruhom posljednji put obilazio svoj pjat koji je izgledao kao da je sad izašao iz mašine za suđe, pala mi je napamet ona poznata strofa Eda Maajke „kad je nestalo meze, krene priča bezveze“, koja mi uostalom uvijek padne na pamet u trenucima dok traje moča.
Priča nakon meze, obično krene podjebancijom nekoga, jer je već podosta alkohola struseno, pa tu nelijepu zajebanciju zamijene vicevi o Chuck Norrisu, pa sjećanje na zajedničke poduhvate, malo sporta i politike, puno cigara... i naposljetku doma. U našim godinama rijetko kad se ima snage (osim kad ima amfetamina, a to je rijetko) za nastavak dalje. U zabavu, u noć...
Ovoga puta priča poslije meze, za promjenu, i nije bila toliko bezveze. Čuo sam par dobrih o Chucku Norrisu poput onoga da se ukazao Gospi, da je preskočio zvučni zid, da je popio vodu iz špine na eks i da je prešao Super Maria ulijevo. Bosanac je dva-tri puta naglasio i da „Chuck Norris konta žene“. Također, ovoga puta u našu priču poslije meze, zalutao je i George Clooney.
-Boli ga kurac – kaže Šaran koji je zapalio već šestu Superlihtsa poslije večere – Šta bise ženio? Ima para, može jeba šta hoće, koji kurac bi se vezao sjednom? I ja bi na njegovu mjestu.
-Sto posto se ne bi ženio – nadoda Mrkan koji je inače na svom Facebook statusu naglasio da je single, a i nikad se ni nije ženio, a ni zaručio. Iako to nije javno rekao, jedina mu je želja u životu bila da ima obitelj. Ali već nekoliko godina uopće nije imao nijednu žensku.
Dule ubaci da Clooney ne samo što ima para, nego i dobro izgleda, pogotovo za svoje godine.
-Jebo mater zaista, tko zna koliko je taj žena pojebo. A stvarno dobro izgleda. A Bosanac, što kažeš, ima godina ko tvoj rista, a izgleda drama?
-Jeste – složi se Bosanac polako podižući pogled sa svoje dvanaeste boce pive večeras.
Svima nam napamet padne Bosančev stari. Veliki nos ispod umornih očiju koje su se jedva vidjele od podočnjaka. Lice neke čudne boje, koja kao da se presijava iz ljubičaste u ružičastu i obratno. Proćelav, malo podbuhao, ogromnih radnih ruku iz čijih se žila isčitavalo da su se dobrano naradile u životu.
– Stvarno – nastavi Bosanac - čoek izgleda puno bolje neg moj stari, a čini mi se da su irođeni na isti dan, ako ne dan, onda sigurno u istoj godni.
Sad mu se i oči skroz otvore, a smiješak mu se razlije licem kao što su mu se cijelu večer utrobom razlijevali piva i vino.
-Pojebo je taj zasigurno više žena odmog starog, ali moj stari je zasigurno ispalio više metaka u ratu, nego je on pojebo žena u svom životu – svrši Bosanac svoje kratko izlaganje, dohvati još jednu T'gu za jug i otvori je.
Čep svrši svoje postojanje u boci s onim svojim zvukom kao kad u bisex pornićima vade kurce iz anusa, a zrak prdi. Izgledalo je kao da potvrđuje Bosančeve riječi.

02

subota

listopad

2010

Strah od treće sise (Dubrovnik 1986.)

Osamdesete su bile godine, kako proizlazi iz listanja Dubrovačkog vjesnika iz 1986., jada i čemera. Nakon Titove smrti Jugoslaveni bauljaju od Vardara pa do Triglava ne znajući što napraviti kako bi povećali zaposlenost i uopće kako bi poboljšali životni standard. Iako iz današnje perspektive, osamdesete nekima izgledaju kao zlatne godine, one to nipošto nisu. U Dubrovačkom se stalno spominju riječi kriza, štednja, moramo ovo, moramo ono, ali ništa se ne poduzima. Jedino je turizam na vrhuncu, tako da radni narod Dubrovnika nije gladan (sve isto kao danas) i ne pada mu napamet nikakva revolucija.
Da skratimo priču, situaciju iz osamdestih najbolje ocrtava mali oglas iz rubrike Razno u kojoj piše „ Razvedena žena (35 god) sa sinom, traži poznanstvo pomorca do 40 god. radi braka. Avanture isključene“. To se zove ulaganje u budućnost. Ova žena, netko će pomisliti i preteča sponzoruša na ovim prostorima nije nimalo glupa. Vidi da je vrag odnio funkcioniranje Jugoslavije, a u njenom naumu ne mogu je pokolebati ni tekstovi iz Dubrovačkog o pomorcima. Oni kukaju na dugo i naširoko, onaj njihov poznati kruh od silne kuknjave dobio je još nekoliko kora, rukovodioci Atlantske pridružuju im se u tom kukavnom zboru, a brodovi se naručuju kao na tekućoj vrpci. Lome se boce po novim brodovima Atlantske koji se proizvode, nećete vjerovati, u hrvatskim brodogradilištima. Tko je tu lud?
Kad smo već na oglasima moramo spomenuti uvjet koji novinari moraju zadovoljiti prilikom javljanja na posao, a to je „moralno-politička kvaliteta potrebna za rad u sredstvima informiranja“. Iako je ovo glavni uvjet za posao novinara, tu „moralno-političku kvalitetu“ ne posjeduje novinar Dubrovačkog Luko Brailo. On naime svojim perom puca po brojnim drugovima rukovodiocima (čak spominje i grube riječi poput demokracije), a u njegovim kolumnama posebno mjesto je dodjeljeno Sekretarijatu za inspekcijske poslove. Naime, osamdesetih je u Dubrovniku zavladala moda proljeće-ljeto (jer je to doba pogodno za radove), proširi bespravno kuću ili stan, a poslije ako te kazne – kazne, a ako ne još i bolje. Brailo proziva sekretara Mata Matića za neobavljanje posla, ovaj reagira na njegovo tekstove čudeći se gdje je nestala ona „moralno-politička kvaliteta“ koja je krasila jugoslavenske novinare, a Brailo se potom još i žešće obrušava na rad „jadnog“ sekretara. Osim toga, Brailo u svojim kolumnama piše što se sve cenzurira medijima i oštro napada dužnosnike toga doba. Eto kako je jadnim rukovodiocima bez Tita. I novinari mogu pisati što ih je volja, iako upravo oni najčešće hvale ostavštinu maršala, iako malim tekstićima.
Iz svakog teksta jasno se vidi kako se raspada bratstvo i jedinstvo. I što je najgore, ne lome samo novinari tu stečevinu, već i – novinarke. Marina Zec Miović tako piše kako je ženama ultra teško. Suvremena žena, stoji u njenoj kolumni, rastrgana je stresnim poslom i obitelji. Mora raditi, odgajati djecu, uz to obavljati sve kućanske poslove i kako Miović naglašava „svo to vrijeme biti lijepa i nasmijana“. Eno na - vjerojatno su mislili komunistički dužnosnici - vjekovima žene nisu ništa govorile, a sad se odjedanput i one bune i to kad je Juga na koljenima. Baš me interesira što bi Miović danas pisala o ženi 21. stoljeća. Ma svejedno, za takvu ženu smo se borili. Osim žena „poludjeli“ su i svećenici. Tako don Ivo Martinić na otvorenju Feste sv. Vlaha drži dugi govor poput Castra u kojem govori „uvredljive i zastrašujuće podjele“ kako stoji u naslovu Dubrovačkog.
-Prošla su ona vremena kada je ovaj grad bio katolički. Danas u tom gradu stanuju i oni koji nisu Hrvati i nisu katolici. Ali ne treba ih se plašiti, jer izgleda da su se dovoljno humanizirali – kazao je među ostalim don Martinić. Novinar Marinko Vlašić pita se u ime koga Martinić svojata Dubrovnika i dodaje da je jasno da je Dubrovnik hrvatski i jugoslavenski grad i to vjekovima.
Idemo sad na vedrije teme. Samodoprinos je doprinijeo fenomenalnim rezultatima. Napravili su se tako neki vrtići, škole, proširili postojeći kapaciteti. Šteta što se više nije moglo samodoprinositi, jer bi možda već tada bio napravljen Sportsko-rekreacioni centar Gospino polje (nije se tako zvao već 18. listopad). Projekt je bio gotov i u Dubrovačkom je predstavljen javnosti. Zaista je fenomenalan. Moderni stadion s atletskom stazom i do njega pomoćni. Pa onda teniski tereni, zatvoreni i otvoreni bazeni, kuglana, streljana, boćališta, dječja igrališta, staze za trčanje, tereni za skvoš, mali golf, odbojku i košarku, dvorana, prateći ugostiteljski objekti i plus više od tisuću parkirališnih mjesta. Taj se projekt trebao uskoro naći na javnim raspravama i krenuti u izgradnju. Prošlo je 24 godine, niti se našao na javnoj raspravi, niti je krenuo u izgradnju.
Ali zato u izgradnji svakodnevno napreduju bespravno izgrađene grobnice u Staroj Mokošici koje su došle sve do kuća. Stanar Husein Lojo prvi je na udaru mrtvih i zbog toga već pet godina vodi rat s nadležnima. Zaključuje da on „nema ništa protiv mrtvih, već protiv samovolje pojedinaca“.
Nisu to bile lake godine. Evo i mrtvi su vam nepozvani ulazili u kuću, prodavaonice su bile poluprazne, kad bi netko rekao da je u njima vidio meso, drugi mu ne bi vjerovali. Ipak Dubrovčani su i u teškim vremenima, sačuvali dušu. Iako nemaju novaca, kada su čuli da je prijateljski radni narod Cetinja naj.... zbog poplava, skupili su koliko su mogli da im pomognu. Da danas Cetinje pogodi meteor veličine Srbije do Tokia, Dubrovčani im ne bi pomogli sakupiti ni kosti po Lovćenu.
Vremena se u mnogočemu razlikuju, ali jedno im je isto. Trebaš biti snalažljiv. Jedan naš sugrađanin koji se radio u pošti dobro se snalazio. Čekao bi da naši gastabajteri pošalju pismo, a on lukavac jedan znao je da u većini pisama ima i šuške, pa bi ih lijepo sve otvorio, lovu pokupio, pa ih ponovno zatvorio. I sve tako dok nije popušio ćuzu.
Pušenje je u to vrijeme za razliku od danas bilo prava oralna i sve što ide uz to, zadovoljština. Pazite sad ovo. U hotelu Excelsior održano je Prvo međunarodno takmičenje u dugom pušenju lule. Naš fotoreporter Željko Tutnjević slikom i tekstom je izvještavao s natjecanja. Naravno, Tutanj ne bi bio Tutanj, da mu u oko nije zapelo pušenje djevojaka. Pa piše – „Prisutna publika je burnim aplauzom proslavila uspjeh dražesne Silvane Sablić iz Splita koja je pušila i kad je otpušio treći muškarac od preostale četvorke“. Silvana je na kraju pušila, piše naš Tutanj, neprestano pedesetšestminuta i deset sekundi što joj je bilo dovoljno za treće mjesto. Pobjednik je Krsto Dolenec koji je tri grama duhana neprekidno pušio jedan sat, jednu minutu i tridesetsedam sekundi.
Ali još spektakularnija pušačka priča je ona s Dupca. Tamo je INA otvorila prvu pumpu s bezolovnim benzinom na dubrovačkom području. Hvale vrijedan potez INA-e jer mnogi naši gosti za razliku od nas voze na bezolovni benzin, ali nije sve tako lijepo. Naime, točno na pumpi je autobusna stanica gdje se putnici ukrcavaju za Trebinje i ostala mjesta, a dok čekaju autobus puše sve u šesnaest, bacaju opuške ne pazeći na benzin, pa se novinar boji da bi moglo doći do teške eksplozije, slične onoj koja je dogodila u Černobilu te godine.
Posljedice Černobila psihički se osjećaju i u Dubrovniku. Glavni sport u Dubrovniku tih je dana mjerenje radijacije. Ljudi se boje da će im izrasti treća ruka ili sisa, pa vlada panika, iako nadležni stalno ponavljaju da za to nema nikakvog razloga. Stanje se najbolje ocrtava na pjacama. Cijene poljoprivrednih kultura strahovito su pale, ali kupaca nema. Prodavačice su u očaju. Pokušavaju besplatno dati kupcima svoje artikle, samo da ih ne moraju ponovno potezati doma, ali nitko ih neće. Ali situacija nije bolja ni u drugim prodavaonicima. Nitko ništa ne kupuje, a ima biti da se tih dana ništa nije ni jelo. Tutnjević koji je tekstom i slikom pratio ova zbivanja poentira.
-Nadamo se da će se stanje radioaktivnosti u zraku i namirnicama uskoro toliko normalizirati da neće biti potrebne nikakve specijalne mjere i uputstva. Strah nas je jedino da će se automatski „normalizirati“ i cijene na tržicama.
Za kraj moramo prenijeti spektakularni opis utakmice između GOŠK-Juga i Splita. Sportski novinar u tekstu pod naslovom „Lapad pocrvenio od stida“ osebujnim stilom dočarava tijek meča.
-Prevario se golman Splićana Zlopeša u 77. minuti kad je našem fotoreporteru doviknuo da su „sada gotovi“ (GOŠK je loše igrao, ali je vodio 1-0 op.a.). U tom trenutku igrač gostiju Runjić, ili „debeli“ kako ga je publika zvala, postiže izjednaćujući gol.......GOŠK mlitavo napada, ali ima i neke prilike. Kazna za propušteno uslijedila je vrlo brzo. Runjić daje pobjedonosni gol za Split, a publika napuštajući Lapad slaže se da on nije debeo, nego krupan i jak.

01

petak

listopad

2010

U spomen na 1. listopada 1991.




U jednom od svojih tekstova iz 1975. Bruno Bušić je napisao:

" ... Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će
rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu
rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne drzave
da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za
slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi
podjednako ...

... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet
ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže
će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim
j**ivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice
grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada
spasiti od nas samih?!"


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se