Strah od treće sise (Dubrovnik 1986.)

Osamdesete su bile godine, kako proizlazi iz listanja Dubrovačkog vjesnika iz 1986., jada i čemera. Nakon Titove smrti Jugoslaveni bauljaju od Vardara pa do Triglava ne znajući što napraviti kako bi povećali zaposlenost i uopće kako bi poboljšali životni standard. Iako iz današnje perspektive, osamdesete nekima izgledaju kao zlatne godine, one to nipošto nisu. U Dubrovačkom se stalno spominju riječi kriza, štednja, moramo ovo, moramo ono, ali ništa se ne poduzima. Jedino je turizam na vrhuncu, tako da radni narod Dubrovnika nije gladan (sve isto kao danas) i ne pada mu napamet nikakva revolucija.
Da skratimo priču, situaciju iz osamdestih najbolje ocrtava mali oglas iz rubrike Razno u kojoj piše „ Razvedena žena (35 god) sa sinom, traži poznanstvo pomorca do 40 god. radi braka. Avanture isključene“. To se zove ulaganje u budućnost. Ova žena, netko će pomisliti i preteča sponzoruša na ovim prostorima nije nimalo glupa. Vidi da je vrag odnio funkcioniranje Jugoslavije, a u njenom naumu ne mogu je pokolebati ni tekstovi iz Dubrovačkog o pomorcima. Oni kukaju na dugo i naširoko, onaj njihov poznati kruh od silne kuknjave dobio je još nekoliko kora, rukovodioci Atlantske pridružuju im se u tom kukavnom zboru, a brodovi se naručuju kao na tekućoj vrpci. Lome se boce po novim brodovima Atlantske koji se proizvode, nećete vjerovati, u hrvatskim brodogradilištima. Tko je tu lud?
Kad smo već na oglasima moramo spomenuti uvjet koji novinari moraju zadovoljiti prilikom javljanja na posao, a to je „moralno-politička kvaliteta potrebna za rad u sredstvima informiranja“. Iako je ovo glavni uvjet za posao novinara, tu „moralno-političku kvalitetu“ ne posjeduje novinar Dubrovačkog Luko Brailo. On naime svojim perom puca po brojnim drugovima rukovodiocima (čak spominje i grube riječi poput demokracije), a u njegovim kolumnama posebno mjesto je dodjeljeno Sekretarijatu za inspekcijske poslove. Naime, osamdesetih je u Dubrovniku zavladala moda proljeće-ljeto (jer je to doba pogodno za radove), proširi bespravno kuću ili stan, a poslije ako te kazne – kazne, a ako ne još i bolje. Brailo proziva sekretara Mata Matića za neobavljanje posla, ovaj reagira na njegovo tekstove čudeći se gdje je nestala ona „moralno-politička kvaliteta“ koja je krasila jugoslavenske novinare, a Brailo se potom još i žešće obrušava na rad „jadnog“ sekretara. Osim toga, Brailo u svojim kolumnama piše što se sve cenzurira medijima i oštro napada dužnosnike toga doba. Eto kako je jadnim rukovodiocima bez Tita. I novinari mogu pisati što ih je volja, iako upravo oni najčešće hvale ostavštinu maršala, iako malim tekstićima.
Iz svakog teksta jasno se vidi kako se raspada bratstvo i jedinstvo. I što je najgore, ne lome samo novinari tu stečevinu, već i – novinarke. Marina Zec Miović tako piše kako je ženama ultra teško. Suvremena žena, stoji u njenoj kolumni, rastrgana je stresnim poslom i obitelji. Mora raditi, odgajati djecu, uz to obavljati sve kućanske poslove i kako Miović naglašava „svo to vrijeme biti lijepa i nasmijana“. Eno na - vjerojatno su mislili komunistički dužnosnici - vjekovima žene nisu ništa govorile, a sad se odjedanput i one bune i to kad je Juga na koljenima. Baš me interesira što bi Miović danas pisala o ženi 21. stoljeća. Ma svejedno, za takvu ženu smo se borili. Osim žena „poludjeli“ su i svećenici. Tako don Ivo Martinić na otvorenju Feste sv. Vlaha drži dugi govor poput Castra u kojem govori „uvredljive i zastrašujuće podjele“ kako stoji u naslovu Dubrovačkog.
-Prošla su ona vremena kada je ovaj grad bio katolički. Danas u tom gradu stanuju i oni koji nisu Hrvati i nisu katolici. Ali ne treba ih se plašiti, jer izgleda da su se dovoljno humanizirali – kazao je među ostalim don Martinić. Novinar Marinko Vlašić pita se u ime koga Martinić svojata Dubrovnika i dodaje da je jasno da je Dubrovnik hrvatski i jugoslavenski grad i to vjekovima.
Idemo sad na vedrije teme. Samodoprinos je doprinijeo fenomenalnim rezultatima. Napravili su se tako neki vrtići, škole, proširili postojeći kapaciteti. Šteta što se više nije moglo samodoprinositi, jer bi možda već tada bio napravljen Sportsko-rekreacioni centar Gospino polje (nije se tako zvao već 18. listopad). Projekt je bio gotov i u Dubrovačkom je predstavljen javnosti. Zaista je fenomenalan. Moderni stadion s atletskom stazom i do njega pomoćni. Pa onda teniski tereni, zatvoreni i otvoreni bazeni, kuglana, streljana, boćališta, dječja igrališta, staze za trčanje, tereni za skvoš, mali golf, odbojku i košarku, dvorana, prateći ugostiteljski objekti i plus više od tisuću parkirališnih mjesta. Taj se projekt trebao uskoro naći na javnim raspravama i krenuti u izgradnju. Prošlo je 24 godine, niti se našao na javnoj raspravi, niti je krenuo u izgradnju.
Ali zato u izgradnji svakodnevno napreduju bespravno izgrađene grobnice u Staroj Mokošici koje su došle sve do kuća. Stanar Husein Lojo prvi je na udaru mrtvih i zbog toga već pet godina vodi rat s nadležnima. Zaključuje da on „nema ništa protiv mrtvih, već protiv samovolje pojedinaca“.
Nisu to bile lake godine. Evo i mrtvi su vam nepozvani ulazili u kuću, prodavaonice su bile poluprazne, kad bi netko rekao da je u njima vidio meso, drugi mu ne bi vjerovali. Ipak Dubrovčani su i u teškim vremenima, sačuvali dušu. Iako nemaju novaca, kada su čuli da je prijateljski radni narod Cetinja naj.... zbog poplava, skupili su koliko su mogli da im pomognu. Da danas Cetinje pogodi meteor veličine Srbije do Tokia, Dubrovčani im ne bi pomogli sakupiti ni kosti po Lovćenu.
Vremena se u mnogočemu razlikuju, ali jedno im je isto. Trebaš biti snalažljiv. Jedan naš sugrađanin koji se radio u pošti dobro se snalazio. Čekao bi da naši gastabajteri pošalju pismo, a on lukavac jedan znao je da u većini pisama ima i šuške, pa bi ih lijepo sve otvorio, lovu pokupio, pa ih ponovno zatvorio. I sve tako dok nije popušio ćuzu.
Pušenje je u to vrijeme za razliku od danas bilo prava oralna i sve što ide uz to, zadovoljština. Pazite sad ovo. U hotelu Excelsior održano je Prvo međunarodno takmičenje u dugom pušenju lule. Naš fotoreporter Željko Tutnjević slikom i tekstom je izvještavao s natjecanja. Naravno, Tutanj ne bi bio Tutanj, da mu u oko nije zapelo pušenje djevojaka. Pa piše – „Prisutna publika je burnim aplauzom proslavila uspjeh dražesne Silvane Sablić iz Splita koja je pušila i kad je otpušio treći muškarac od preostale četvorke“. Silvana je na kraju pušila, piše naš Tutanj, neprestano pedesetšestminuta i deset sekundi što joj je bilo dovoljno za treće mjesto. Pobjednik je Krsto Dolenec koji je tri grama duhana neprekidno pušio jedan sat, jednu minutu i tridesetsedam sekundi.
Ali još spektakularnija pušačka priča je ona s Dupca. Tamo je INA otvorila prvu pumpu s bezolovnim benzinom na dubrovačkom području. Hvale vrijedan potez INA-e jer mnogi naši gosti za razliku od nas voze na bezolovni benzin, ali nije sve tako lijepo. Naime, točno na pumpi je autobusna stanica gdje se putnici ukrcavaju za Trebinje i ostala mjesta, a dok čekaju autobus puše sve u šesnaest, bacaju opuške ne pazeći na benzin, pa se novinar boji da bi moglo doći do teške eksplozije, slične onoj koja je dogodila u Černobilu te godine.
Posljedice Černobila psihički se osjećaju i u Dubrovniku. Glavni sport u Dubrovniku tih je dana mjerenje radijacije. Ljudi se boje da će im izrasti treća ruka ili sisa, pa vlada panika, iako nadležni stalno ponavljaju da za to nema nikakvog razloga. Stanje se najbolje ocrtava na pjacama. Cijene poljoprivrednih kultura strahovito su pale, ali kupaca nema. Prodavačice su u očaju. Pokušavaju besplatno dati kupcima svoje artikle, samo da ih ne moraju ponovno potezati doma, ali nitko ih neće. Ali situacija nije bolja ni u drugim prodavaonicima. Nitko ništa ne kupuje, a ima biti da se tih dana ništa nije ni jelo. Tutnjević koji je tekstom i slikom pratio ova zbivanja poentira.
-Nadamo se da će se stanje radioaktivnosti u zraku i namirnicama uskoro toliko normalizirati da neće biti potrebne nikakve specijalne mjere i uputstva. Strah nas je jedino da će se automatski „normalizirati“ i cijene na tržicama.
Za kraj moramo prenijeti spektakularni opis utakmice između GOŠK-Juga i Splita. Sportski novinar u tekstu pod naslovom „Lapad pocrvenio od stida“ osebujnim stilom dočarava tijek meča.
-Prevario se golman Splićana Zlopeša u 77. minuti kad je našem fotoreporteru doviknuo da su „sada gotovi“ (GOŠK je loše igrao, ali je vodio 1-0 op.a.). U tom trenutku igrač gostiju Runjić, ili „debeli“ kako ga je publika zvala, postiže izjednaćujući gol.......GOŠK mlitavo napada, ali ima i neke prilike. Kazna za propušteno uslijedila je vrlo brzo. Runjić daje pobjedonosni gol za Split, a publika napuštajući Lapad slaže se da on nije debeo, nego krupan i jak.