10

utorak

kolovoz

2010

Kako je Bog kaznio partijanere

Ja austrijski biskup Andreas Laun
tvrdim da na Love Parade
odlaze samo klaun i paun
da grijehe rade

zato ih Bog kazni smrću
da se ne prebližavaju Zrću
da prestanu da se bez braka prću
a uz to i da drogu šmrću

tamo je sve puno karanja
gledo ja partijanera što izjavi to uz smijeh
zato je to pobuna protiv božjeg stvaranja
i ujedno poziv na grijeh

Da bih ja njima metka
a ne od DJ-a gramofone
jer su protiv Božjeg poretka
dok jedu one svoje bombone

Pitate se Tko sam ja da sudim
i zašto govorim ova sranja
zato jer ekstazi ne nudim
i njegova loša mozgovna pranja


07

subota

kolovoz

2010

Moglo bi bit, da je lakše ubit, nego ljudima reć oprosti

Gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk prošlog je tjedna izjavio kako bi se Dubrovčani trebali ispričati za granatiranje trebinjske općine.

Ne dragi čitatelji, vi ne halucinirate, niti je potpisnik ovih redova zajebo tekst. Pa da ponovimo gradivo, jer su nas tako naše drugarice učiteljice učile. Ono ponavljanje je majka sranja. Vorever.

Gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk prošlog je tjedna izjavio kako bi se Dubrovčani trebali ispričati za granatiranje trebinjske općine.

E pa moj Glaucidiume passerinume (latinski naziv za ćuka), kad već hoćeš, a ako već branitelji neće, Marole će se ispričat.

Cenjeni Glaucidiume passerinume,

Ispričavamo se trebinjskom narodu, što ih onomadne (tačnije između 92. i 95.), nismo svih poklali, silovali i spalili, pa sad pljunuti oni dolaze da se brčkaju u jadransku vodu. Ne samo da se ispričavamo trebinjskom narodu i gradu, što ga nismo pretvoreli u paramparčad, već se ispričavamo celokupnom srpskom narodu, što pre petnaest leta nismo konstatovali da je najbolje da celu Srbiju sravnimo s pičkom lepe materine kako se danas napaćeni i osiromašeni srpski narod ne bi preterano mučio. Sem toga, cenjeni Glaucidiume passerinume, vi najbolje znate šta Srbin po zimi jede. Eno lepo piše na vikipediji. Ćukovi uglavnom jedu pacove i leminge. Takođe, love manje ptice, guštere, šišmiše, ribe i kukce. Kad je zima, jedu čak i druge ćukove. To je biće, zbog gladi, a da zbog čega. Ne bi Srbin u protivnom radio ubistva. Videli smo pre petnaest leta. Jebiga, otišo sam daleko sa teme, pa da konstatujem. Isričavamo se Ćuče, kako ste i zahtevali.

Lepi pozdrav,

Marole

Otkako je Ivo Josipović legitimno izabran za predsjednika RH, isprike su postale must have. Koliko je naš predsjednik intelektualno, kulturno, ali posebno modno osviješten najbolje govori činjenica da se u ovih pola godine koliko upravlja mizernim djelom hrvatskih političkih ovlasti, još uvijek nije makao iz Hrvatske. Tu naravno ne kontamo države bivše nam drage države. Jebiga, nije predsjednik stigao. Ispričavao se gore, dole, levo, desno, malo po Srbu, malo po republike srpske grbu, malo po Blajburgu, pa skočio do Jasenovca, pa opet gore, dole, lijevo, desno, a stigao, bogami i da se dvaput nađe s Srbinom Tadićem i da unaprijedi odnose kao što nitko prije njega i nitko poslije njega više neće. Ali onda došla ona jebena obljetnica Oluje, pa Tadić blenuo da je to zločinačka organizacija, a Josipović, jebiga rekao šta će, mora, da je to bila strašna veličanstvena hrvatska pobjeda, najveća u povijesti i što se dogodilo, dogodilo se da su njih dva, ponovno unazadili svoje odnose. Sada će se više nego ikada prije, sve do obilježavanja slijedeće obljetnice Oluje, Srbin Hrvatu ispričavati, Hrvat Srbinu, uskočit će tu i Crnogorci, manje Muslimani, pa sve tako će jedan drugome govoriti „Oprosti mi brate, oprosti mi fratello, što sam ti odnomadne ispalio metak u čelo“, a isto to će ispričavanje Daniel Delale i Ana Stunić u Red Carpetu okarekterizirat kao nešto što je stvarno must have ove jeseni, zime i proljeća. Ljeti to malo teže ide, jebiga, obljetnica Oluje je tad.

Ali u isto to ljeto na sjevernoj hemisferi je i obljetnica bacanja nuklearne bombe na Hirošimu (malo poslije i na Nagasaki). Prenose tako ovih dana mediji da su Amerikanci (točnije veleposlanik u Japanu John Roos) po prvi puta u 65 godina došli na komemoraciju žrtvama atomske bombe. Dalje, prenose mediji, SAD se nikad nije ispričao zbog tragedije japanskih civila, pa je dolazak američkog veleposlanika u Hirošimu protumačen kao znak da bi to mogao učiniti predsjednik Obama.

Nije to ništa novo u američkom ponašanju. Nisu se oni ispričali ni za Dresden koji je bio prekprekomjerno granatiran, ni za silovanje Njemica, ni za bormbrdiranje Zadra, a zašto bi onda za japanske civilne žrtve koje su ubile tamo neke atomske bombice. Nemaju oni Josipovića da trčkara po cijeloj kugli zemaljskoj pa da se ispričava Njemcima i Njemicama, Vijetnamcima i Vijetnamkama, Japancima i Japankama, Panamcima i Panamkama, Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afganistankama, crnce nećemo ni spominjati, Korejcima i Koreankama, pa opet Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afkanistankama...i sve tako u krug.

Vjerojatno će ovu jesen, kad sve te idiotske obljetnice prođu, Delale i Stunić poslati novinarku na američki Red Carpet koja će savjetovati američke zvijezde i zvijezdice, njih točno pedeset, da je ovu jesen-zimu, najveći must have modni detalj – jebena isprika.

A isti će ti Amerikanci reći novinarki da koji se oni kurac imaju ispričavati, pa nisu oni vodili građanski rat kao Srbi i Hrvati, već rat za opstanak planeta Zemlje. Kada ih novinarka posjeti da Srbi i Hrvati nisu vodili građanski rat za razliku od Amerikanaca prije stopedeset godina, ovi će ponovno napomenuti da su oni i taj rat vodili za opstanak planeta Zemlje, odnosno crnaca bez kojih ne bi bilo ni odličnih rezultata u atletskom sprintu, i novinarka tada zaista neće imati više nikavih argumenata za natjerati Amerikance da prihvate novu modu.

Vratit će se onda ona svojih starim provjerenim temama, je li ova kravata ide na ovo, ova boja na ono, koliko je duga haljina, je li trebala biti kraća ili zeru duža, i sve će ona tako u krug razglabati dok jednog dana u Sceni subotnjeg Dnevnika Nove TV ne ugosti predsjednika Hrvatske Iva Josipovića i pita ga zašto stalno donosi crvenu kravatu bez obzira koje odijelo i koje boje obuće. A Josipović, dobar kakav već jest, namjestit će očale, popravit frizuru i stati mirno kazati.

-Ispričavam se Srbu, republike srpske grbu, Blajburgu, Jasenovcu, Tadiću, Njemcima i Njemicama, Vijetnamcima i Vijetnamkama, Japancima i Japankama, Panamcima i Panamkama, Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afganistankama, crnce nećemo ni spominjati, Korejcima i Koreankama, pa opet Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afkanistankama što sam zavezao crvenu Croata kravatu na plavo odijelo s žutim zvijezdicama.

03

utorak

kolovoz

2010

Ako lažem ja, ne laže Kovina koža!

Sportska 2010. zaista je čudna godina. Tu su godinu u sportu, naime već sada možemo konstatirati, obilježile nesportske stvari. Ne mislimo pritom na neferplej poteze, već one koje nikada ne biste povezali sa sportom, osim ako niste praznovjerni kao Goran Ivanišević. Recimo tako Mundijal u Africi obilježili su vračevi, krunica u ruci Diega Armanda Maradone (možda bi bolje prošao da je nosio Chucka Norrisa koji se ukazao Gospi) i naposljetku slavna hobotnica Paul koji je pogodio sve rezultate Elfa. Ponekad su svi ti akteri dobivali mnogo veću pažnju i od samih natjecatelja, a kako i ne bi kad to nisu samo obićne proročke pizdarije, već neke, pomalo nadnaravne, koje utječu, i to zaista utječu hoće li neka ekipa napustiti teren podignute ili spuštene glave...

Nije se Mundijal u Africi ni završio, a već su se na suprotnoj hemisferi planeta Zemlje, točnije na samom jugu Hrvatske, počele događati, u najmanju ruku slične, čudne situacije koje pomalo podsjećaju na ove, već mitske. Tako su dvije ekipe sa samog juga Hrvatske iz dana u dan sve više počinjale sličiti na Elf, Ganu, Obalu Bjelokosti, Argentinu... To su Špilja '94 Danče, momčad koja nastupa u dubrovačkoj Divljoj ligi i Luka Koper, ekipa koja nastupa na Dančama na malih barica. Iako se dadu mnoge poveznice potegnuti između ove dvije južnohrvatske ekipe, jedna ih neraskidivo spaja.

Kova.

Legendarni kapetan oba sastava, čovjek kroz čije ruke su prošli nebrojeni trofeji, vođa koji je za Špilju i Luku Koper zabio više golova nego što ima nadimaka (podsjetimo se stoga samo nekih Kova, Kovaldo, Kovacicioiu, Marun, Bahama Papa ili skraćeno samo Papa i ostali...), motor pokretač obje ekipe i glavni motivator. Sjetimo se samo legendarnog motivatorskog usklika koji bi posramio i samog oca motivacije Miroslava Ćira Blaževića izrečen vrućeg kurca i hladne glave – Jebat ćemo Mađarice večeras!

No ove je čudne sportske godine sve to nekako izblijedilo. Legendarni kapetan oba sastava neće podignuti nijedan trofej, vođa koji je do ove godine zabio više golova nego što ima nadimaka, ove je godine zabio isto koliko su Luka Koper i Špilja skupa zabili Mađaricama (brojkom i slovima – nula), a onaj motivacijski motor koji je pokretao ekipe i posramljivao Ćira bestragom je nestao.

I Špilja i Luka Koper, odnosno njihovi igrači danima su mozgali što je to legendarnog kapetana Kovu izbacilo iz takta, a samim tim i njih, i njihov rezultat. Netko je dometnuo da se možda Kova naljutio zbog minutaže, što naravno nije istina, jer je dotičnom ekipa, kao uostalom i svakom pravom kapetanu, uvijek bila ispred minutaže. Pa je opet netko dobacio da je možda Kova ostario, ali ni to nije moglo biti istina jer je dotični kao vino, što su Mađarice zaključile po onom legendarnom govoru uzavrele ljetne večeri. Pa je treći opet nešto treće natuknuo, četvrti četvrto, ali tajna Kapetana ostala je nerazriješena.

I izgledalo je da će tako i ostati sve dok jedan dan zaposlenik hotela Dubrovnik Palace, isto tako legendarni portir Joja nije sa smiješkom na usnama ispričao anegdotu koja je rasvijetlila uzroke loših rezultata Špilje i Luke Koper.
-Šta one babe rade Kovi, to nije normalno! – počeo je Joja raspetljavati tajnu – Smjena se lijepo napravi, a onda se svaka baba zamijeni s Kovom tako da on cijelo vrijeme radi popodne, a babe lijepo ujutro, a popodne su na kupanju.

Nevjerojatno.

Tko bi rekao da iza ovogodišnjih čudnih rezultata Špilje i Luke Koper stoje ostarjele zaposlenice domaćinskog sektora hotela Dubrovnik Palace gdje u samoj utrobi hotela, tamo dole u praoni, peru i peglaju sudbinu Kovinih suigrača.

Nada, Radislava, Stanislava, Sabina, Višnja i Mensura izravni su krivci u porazu Špilje protiv Penatura i ne prolazu Luke Koper u regularnom djelu protiv Gruža. Menađerica domaćinskog sektora Dubrovnik Palacea Tea Tenžera, lijepo u ponedjeljak postavi raspored rada za taj tjedan, iz kojeg se jasno može vidjeti da Kova, Nada, Radislava, Stanislava, Sabina, Višnja i Mensura rade jedan dan ujutro, a jedan popodne, ali čim krene taj tjedan i Nada i Radislava i Stanislava i Sabina i Višnja i Mensura peru i peglaju većinu smjena ujutro, a Kova, koji ih ospkbljuje šporkom robom, cijelo vrijeme radi popodne.

Ako lažem ja, ne laže Kovina koža!

Pogledajte ga samo. Bijeljiji je od mozzarele i Bijeljine odakle su Sabina i Mensura i to - zajedno. A njih dvije, isto kao i Nada, Stanislava, Radislava i Višnja crne kao lencul koji im Kova donosi na pranje.

U ponedjeljak nakon što Tea izloži raspored dođe Nada i obrati se već pomalo umornom Kovi.
-Marine, nadam se da se možemo sutra zamijeniti, ja da radim ujutro, a ti popodne. Imam sprovod, umrla mi tetka – požali se ostarjela zaposlenica legendarnom Kapetanu, a ovaj kakav već jest – meka srca – izađe u susret.

U utorak dođe Radislava do Kove i zamoli ga patničkim glasom.
-Marine, nadam se da se možemo sutra zamijeniti, ja da radim ujutro, a ti popodne. Imam krštenje – a Kapetan kakav već jest – meka srca – izađe u susret.

Stanislavi se otelila krava, pa je Kova taj dan opet radio popodne, Višnja morala u šoping taj dan, pa je Kova taj dan ponovno radio popodne, a Sabina i Mensura išle u kino gledati film Na putu, rekle Kovi da im je jako važno gledati taj film, jer se radi o vehabijama, a njihov nećak prije nekoliko otišao u te vehabije, pa da vide gdje je to otišao i hoće li se vratiti, a Kova onakav kakav jest – meka srca – pristane.


I svi igrači Špilje i Luke Koper upitaše se gdje je otišao Kapetan i hoće li se vratit?

I kako kažu stari, tko čeka – dočeka. Ukazao se tako Kapetan protiv Penatura, ali Špilja izgubi tu utakmicu, nije to bio onaj isti vođa koji zabija više nego što ima nadimaka, a kada ne zabija, motivira. Bio je to jedan drugi Kapetan koji je bio bez motiva, koji nije navikao popodne biti na suncu, već u mrklom mraku utrobe hotela Dubrovnik Palace gdje se pere i pegla, koji je stršao onako bijel ispod kapice 13 koja je još više isticala tu bijeljinu veću i od mozzarele i Bijeljine zajedno.

I upravo je ta Kapetanova bijeljina – bila simbolična u ovoj čudnoj sportskoj godini. Isto kao što je Paul jeo iz zdjele i na taj nači predviđao pobjednika, tako je i Kova, onako bijel, simbolički istaknuo samoga sebe, kao ono što čeka Špilju.

Bijela zastava.

Dok je on tako bijel stršio na Bellevueu (koja simbolika, isti vlasnik tog hotela je vlasnik i onog gdje Kova radi), na Excelsioru (koja simbolika, isti vlasnik tog hotela je vlasnik i onog gdje je Špilja izgubila i u kojem Kova radi) su stršile crne kao lencul koji im Kova dovozi na pranje, ostarjele prijateljice Nada, Stanislava, Radislava, Sabina, Višnja i Mensura.

Ležeći i sunčajući se tik do mladih zgodnih i prema izrazu lica neizjebanih Mađarica, uopće nisu bile svjesne da su skrojile sudbinu dubrovačkog sporta u ovoj, zaista, čudnoj godini.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se