Moglo bi bit, da je lakše ubit, nego ljudima reć oprosti

Gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk prošlog je tjedna izjavio kako bi se Dubrovčani trebali ispričati za granatiranje trebinjske općine.

Ne dragi čitatelji, vi ne halucinirate, niti je potpisnik ovih redova zajebo tekst. Pa da ponovimo gradivo, jer su nas tako naše drugarice učiteljice učile. Ono ponavljanje je majka sranja. Vorever.

Gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk prošlog je tjedna izjavio kako bi se Dubrovčani trebali ispričati za granatiranje trebinjske općine.

E pa moj Glaucidiume passerinume (latinski naziv za ćuka), kad već hoćeš, a ako već branitelji neće, Marole će se ispričat.

Cenjeni Glaucidiume passerinume,

Ispričavamo se trebinjskom narodu, što ih onomadne (tačnije između 92. i 95.), nismo svih poklali, silovali i spalili, pa sad pljunuti oni dolaze da se brčkaju u jadransku vodu. Ne samo da se ispričavamo trebinjskom narodu i gradu, što ga nismo pretvoreli u paramparčad, već se ispričavamo celokupnom srpskom narodu, što pre petnaest leta nismo konstatovali da je najbolje da celu Srbiju sravnimo s pičkom lepe materine kako se danas napaćeni i osiromašeni srpski narod ne bi preterano mučio. Sem toga, cenjeni Glaucidiume passerinume, vi najbolje znate šta Srbin po zimi jede. Eno lepo piše na vikipediji. Ćukovi uglavnom jedu pacove i leminge. Takođe, love manje ptice, guštere, šišmiše, ribe i kukce. Kad je zima, jedu čak i druge ćukove. To je biće, zbog gladi, a da zbog čega. Ne bi Srbin u protivnom radio ubistva. Videli smo pre petnaest leta. Jebiga, otišo sam daleko sa teme, pa da konstatujem. Isričavamo se Ćuče, kako ste i zahtevali.

Lepi pozdrav,

Marole

Otkako je Ivo Josipović legitimno izabran za predsjednika RH, isprike su postale must have. Koliko je naš predsjednik intelektualno, kulturno, ali posebno modno osviješten najbolje govori činjenica da se u ovih pola godine koliko upravlja mizernim djelom hrvatskih političkih ovlasti, još uvijek nije makao iz Hrvatske. Tu naravno ne kontamo države bivše nam drage države. Jebiga, nije predsjednik stigao. Ispričavao se gore, dole, levo, desno, malo po Srbu, malo po republike srpske grbu, malo po Blajburgu, pa skočio do Jasenovca, pa opet gore, dole, lijevo, desno, a stigao, bogami i da se dvaput nađe s Srbinom Tadićem i da unaprijedi odnose kao što nitko prije njega i nitko poslije njega više neće. Ali onda došla ona jebena obljetnica Oluje, pa Tadić blenuo da je to zločinačka organizacija, a Josipović, jebiga rekao šta će, mora, da je to bila strašna veličanstvena hrvatska pobjeda, najveća u povijesti i što se dogodilo, dogodilo se da su njih dva, ponovno unazadili svoje odnose. Sada će se više nego ikada prije, sve do obilježavanja slijedeće obljetnice Oluje, Srbin Hrvatu ispričavati, Hrvat Srbinu, uskočit će tu i Crnogorci, manje Muslimani, pa sve tako će jedan drugome govoriti „Oprosti mi brate, oprosti mi fratello, što sam ti odnomadne ispalio metak u čelo“, a isto to će ispričavanje Daniel Delale i Ana Stunić u Red Carpetu okarekterizirat kao nešto što je stvarno must have ove jeseni, zime i proljeća. Ljeti to malo teže ide, jebiga, obljetnica Oluje je tad.

Ali u isto to ljeto na sjevernoj hemisferi je i obljetnica bacanja nuklearne bombe na Hirošimu (malo poslije i na Nagasaki). Prenose tako ovih dana mediji da su Amerikanci (točnije veleposlanik u Japanu John Roos) po prvi puta u 65 godina došli na komemoraciju žrtvama atomske bombe. Dalje, prenose mediji, SAD se nikad nije ispričao zbog tragedije japanskih civila, pa je dolazak američkog veleposlanika u Hirošimu protumačen kao znak da bi to mogao učiniti predsjednik Obama.

Nije to ništa novo u američkom ponašanju. Nisu se oni ispričali ni za Dresden koji je bio prekprekomjerno granatiran, ni za silovanje Njemica, ni za bormbrdiranje Zadra, a zašto bi onda za japanske civilne žrtve koje su ubile tamo neke atomske bombice. Nemaju oni Josipovića da trčkara po cijeloj kugli zemaljskoj pa da se ispričava Njemcima i Njemicama, Vijetnamcima i Vijetnamkama, Japancima i Japankama, Panamcima i Panamkama, Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afganistankama, crnce nećemo ni spominjati, Korejcima i Koreankama, pa opet Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afkanistankama...i sve tako u krug.

Vjerojatno će ovu jesen, kad sve te idiotske obljetnice prođu, Delale i Stunić poslati novinarku na američki Red Carpet koja će savjetovati američke zvijezde i zvijezdice, njih točno pedeset, da je ovu jesen-zimu, najveći must have modni detalj – jebena isprika.

A isti će ti Amerikanci reći novinarki da koji se oni kurac imaju ispričavati, pa nisu oni vodili građanski rat kao Srbi i Hrvati, već rat za opstanak planeta Zemlje. Kada ih novinarka posjeti da Srbi i Hrvati nisu vodili građanski rat za razliku od Amerikanaca prije stopedeset godina, ovi će ponovno napomenuti da su oni i taj rat vodili za opstanak planeta Zemlje, odnosno crnaca bez kojih ne bi bilo ni odličnih rezultata u atletskom sprintu, i novinarka tada zaista neće imati više nikavih argumenata za natjerati Amerikance da prihvate novu modu.

Vratit će se onda ona svojih starim provjerenim temama, je li ova kravata ide na ovo, ova boja na ono, koliko je duga haljina, je li trebala biti kraća ili zeru duža, i sve će ona tako u krug razglabati dok jednog dana u Sceni subotnjeg Dnevnika Nove TV ne ugosti predsjednika Hrvatske Iva Josipovića i pita ga zašto stalno donosi crvenu kravatu bez obzira koje odijelo i koje boje obuće. A Josipović, dobar kakav već jest, namjestit će očale, popravit frizuru i stati mirno kazati.

-Ispričavam se Srbu, republike srpske grbu, Blajburgu, Jasenovcu, Tadiću, Njemcima i Njemicama, Vijetnamcima i Vijetnamkama, Japancima i Japankama, Panamcima i Panamkama, Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afganistankama, crnce nećemo ni spominjati, Korejcima i Koreankama, pa opet Iračanima i Iračankama, Afganistancima i Afkanistankama što sam zavezao crvenu Croata kravatu na plavo odijelo s žutim zvijezdicama.