28

srijeda

travanj

2010

Kako je Ivica Olić dokazao postojanje Boga

Nekoliko vijekova slavonska obitelj Olić teško je živjela mada je radila od jutra do sutra. Omaleno mjesto Davor na samom granici s BiH nikada se nije činilo kao mjesto gdje bi vam djeca mogla imati ikakvu svijetlu budućnost. Majka Olić, iako je jako voljela slavonsku ravnicu s jedne i protočnu rijeku Savu s druge strane, razmišljala bi u predvječerje na staroj taraci drvene kuće tijekom sezone alergija – a dugo traje ta sezona, pa je dugo i razmišljala – kako bi bilo dobro da ona malom Ivici može platiti obrazovanje, da se mali školuje i završi fukultet, da dobro živi. Držala je ona tako krunicu i molila se dragom Bogu da iznađe neki način da mali Ivica postane priznati znanstvenik. Ali život često krene u suprotnu stranu. Došao je rat, vodile su se borbe, selo je spaljeno, ali staru majku Olić ništa nije boljelo kao nemogućnost školovanja svoga sina Ivice.
-Žao mi je sine što od tebe nikada neće biti nekakvog učenjaka i intelektualca. Ima bit da za nas Oliće nije suđeno da budemo znanstvenici, nego zemljoradnici – razmišljala bi tako stara mati Olić dok bi gledala uprljanog sina Ivicu kako trči s davorskom omladionom po grbavom pašnjaku i nabija staru loptu krpenjaču koju im je susjeda Mare sašila.
-Ivice – vikala bi tada mati i upozoravala – Ne trči tako kao muha bez glave, past ćeš i razbit ćeš tikvu o kamen.
Ivica je ne bi slušao, nastavljao bi trčati, a trčao je on već tada tri puta više od svojih vršnjaka, nalazio se u šansama, zabijao, faljivao, padao...Poznata je dogodovština iz toga doba, kako su je kasnije prepričavali vršnjaci s kojima je Olić igrao, da je jedanput Ivica uzeo loptu, predriblao jednog, drugog, trećeg, pa se odjedanput tu našla i krava Višnja koja je pasla travu, no Ola je dao dugi for, te je i nju izbacio iz igre, ali odnekle se stvorio ptičar Maks, najbrži pas u Davoru kojemu nijednja ptica nikada nije umakla, te se sjurnuo prema lopti, svi su vikali ode krpenjača u pičku materinu, ali Ivica je prestigao Maksa, dao i njemu lažnjak, poslao ga po čevape i zabio gol paraliziranom pionirskom vrataru NK Davora. Tadašnji predsjednik Marsonije Dragan Marić volio je dolaziti iz Slavonskog broda na vikend- izlete u Davor i primijetio je on tada jednog žgoljavog, čudne frizure i zadahanog lica, i dobro, dobro ga je upamtio. Kasnije je isti taj Marić doveo Olića iz Berlina koji se tamo mjesecima smucao po Herthi pokašavajući dobiti ugovor.
-Ja, ja – govorili su mu Njemci tada – Sinko, ti imaš samo jaja, ali za igrati nogomet trebaš imati i noge i glavu i šut i dribling. A ti imaš samo želju. Falio si profesiju sinko, trebao si pohađati neki fakultet, biti znanstvenik, a ne nogometaš. Malo je imati srce i želju, treba imati i tehnike.
Oliću je tada, s manje od 20 godina, karijera bila zapečaćena. I ona akademska zbog neimanja novaca, kao i ona nogometna zbog neimanja tehnike. No predsdjenik Marić odnekle je izvukao Olića, doveo ga u Marsoniju i Ivica je dobio priliku, iako ne baš za slavni klub kakav je priželjkivao kao mulac. Čim je Ivica obukao Marsonijin dres s brojem 11, publika je u sve većem broju počela pohoditi slavonskobrodski stadion. Ali ne da bi uživala u bravuroznim potezima Marsonijinih nogometaša već da bi se smijala jednom žgoljavom, čudne frizure i zadihanog lica.
-Jebo majku što je ovaj nesposoban – mogli su se čuti kroz smijeh komentari s tribina – Koji stil, koji ćompavi udarci, nije lako ovo golmanima braniti.
A Olić je samo zabijao i zabijao, a što je više zabijao, ljudi su mu se više smijali.
-Oprosti mu Bože, jer ne zna što čini – raspadali bi se od smijeha Marsonijini navijači dok bi Ola trčao prema njima skidajući dres i slaveći zgoditak.
A onda je Ola prešao u Zagreb, nastavio po starom – zabijati - ali i publika je nastavila po starom – dolazila je na stadion da se raspada od smijeha.
-I Inzaghi je bolji igrač od Olića – letili su komentari u Kranjčevićevoj.
A „smiješni“ je Ola postao prvi golgeter lige, doveo Zagreb do jedinog naslova u povijesti (vjerojatno i zadnjeg), pa je prešao u Dinamo gdje je opet bio najbolji strijelac lige. Smijeh je pratio sve njegove nastupe, a eruptirao je na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji gdje je Olić zabio strašnim Talijanima i nije uspio skinuti majicu nakon postignutog gola. Tojest nekako ju je uspio skinuti, ali je nije uspio opet obući. Prvi koji se nisu smijali njegovu nogometnom umijeću bili su Rusi. Ola je i tamo zabijao, ali Rusi mu se nisu smijali, nego su uživali i govorili da se ovakav igrač rijetko rađa. Taj njihov nedostatak zajebancije na račun davorskog strijelca, hrvatski su sportski novinari objašnjavali životom u strašnoj Putinovoj Rusiji gdje lete glave i kada šutite, a kamoli ne kada govorite i smijete se. Poslije je prešao u HSV, a ni isti oni Njemci koji su mu su mu govorili ja, ja, ali bez tehnike, više mu se nisu smijali, nego su uživali. Čitavu planetu Olićeva je požrtvovnost i nogometno umijeće oduševljavalo, a jedini koji su još uvijek plakali od smijeha kao napušeni, bili su – Hrvati. Pucali su oni tako glasnicama i kada je Ola zabijao i Njemačkoj na Euru i Engleskoj na Wembleyu, nije tad nikome bilo do smijeha posebno ne engleskim navijačima, ali Hrvati su jedva čekali da žgoljavi momak iz Davora, smiješne frizure i zadihanog lica istrči na teren i da se oni – smijući se njegovim batrljcima – odmaknu od užasne hrvatske svakodnevnice. Kada je igrala Hrvatska 4 i pol milijuna Hrvata čekalo je pred malim ekranima početak omiljene humoristične serije s Ivicom Olićem u glavnoj ulozi, a Lijepom Našom bi se prolamala jeka.
-HHHHHhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, Haaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
Samo se jedan Hrvat od njih 4 i pol milijuna nije smijao. Bio je to izbornik Slaven Bilić koji je u čudu gledao svoje sunarodnjake koji su maramicama brisali suze i mijenjali upišane gaćice.
-Nevjerojatno je koliko je ovaj Olić osporavan igrač. Hrvatska nikad nije imala ovakvog napadača. Čovjek je zabio toliko golova da čak, iako se reinkarnira, ne mora zabiti više nijedan, opet će biti veliki strijelac – objašnjavao je izbornik Bilić u studiju HRT-a Željku Veli koji se nije mogao suspregnuti da ne prasne u jebeni smijeh. Uostalom, kao i svih 4 i pol milijuna Hrvata kroz čitavo desetljeće koliko je Ola na svjetskoj nogometnoj sceni.
A onda je on na 12. postaji svog križnog puta došao u FC Hollywood u vrijeme kad je ovaj bavarski div muku mučio s rezultatima. Padali su i onda komentari u Hrvatskoj da kako Ola može igrati za jedan Bayern, odnosno da je ovaj nekada veliki klub s tim potezom doslovno otišao u pičku materinu.
-Da, stvarno kako može igrati?
Lijepo, simultanku. Izbacio je sam Juventusa, izbacio je sam Manchestera kao jedini koji je mogao zabiti besmrtnom Van Der Saaru, izbacio je sam Lyon. Svaka čast brončanima iz 98., ali nitko, ama baš nitko od tih igrača (Bokšić, Šuker, Šimić), nije ugradio u svoju momčad da se ona domogne finala Lige prvaka toliko kao Ola Bayernu.
Kada mali Ivica 22. svibnja bude ulazio na slavni Santiago Bernabeu, stara mati Olić će u jeku alergijske sezone iznijeti televizor na staru terasu drvene kuće u Davoru, uhvatiti krunicu objema rukama i zahvaljivati dragom Bogu što je poštenje i srčanost njezinog malog Ivice vratio na način da milijuni ljudi širom planeta oduševljeni plješću njenom Ivici – istom onom malom žgoljavom, čudne fizure i zadihanog lica. Bog će tu utakmicu gledati iz počasne lože, naći će pogledom izbornika Bilića i u stilu najboljih tračeva s hrvatskih kava tiho mu šapnuti.
-Oprosti Biliću Hrvatima, jer smijući mu se, nisu znali što čine!

23

petak

travanj

2010

Osvrt na rimski derbi Lazio-Roma kroz oči Tottija i De Rossija

Kapetan Rome Francesco Totti dok se šeta oko Koloseuma izgleda kao rob na rimskoj galiji. Snužđenog lica, na kojem se kalature ističu kao sisa Vučice na Rominom grbu, gleda prema Circusu Maximusu. Tamo je on, naviru mu misli, slavio prije 9 godina treći scudetto Rome u povijesti i dok se sjeća kako je Batistuta, „koji kralj“, rastegnuo njemu i Delvecchiu dvije ćize, jebiga moglo se tad, nema više doping kontrole gotovo je prvenstvo, pojavi mu se smješak, ali samo na kratko. Opet je onaj stari depresivni Totti kakvog ga žena poznaje cijeli ovaj tjedan uoči nedjeljne utakmice Lazio-Roma na kojoj se lomi prvenstvo. Lazio, ako izgubi ide u Serie B, a Roma ako dobije, mogla bi lako do scudetta.
-Kako neću biti depresivan – misli se Totti dok gleda ljude na Koloseumskom trgu, a ovi ga ne prepoznavaju – Cijeli tjedan nisam spavao, ovako sam jedino bio umoran kad nas je Zdenek Zeman (bivši trener Rome poznat po ekstremnim metodama fizičkih priprema op.a.) tjerao da optrčavamo Olimpico.
Kapetan Rome koji je odigrao više od dvadeset gradskih derbija, koji je osvojio scudetto, Svjetsko prvenstvo, bio Zlatna kopačka Europe, zabio u Serie A mrcu manje od 200 golova, nevjerojatno je nervozan ili da budemo iskreniji, usran. Trese ga nervoza kao da će u nedjelju debitirati za Romu pod Curvom Sud i čim se sjeti Rominih navijača na slavnoj tribini uhvati ga napad panike. A ne spava, jer ga cijeli tjedan trese jedan te isti san, san koji je i prije sanjao dok su za Lazio igrali Veron, Bokšić, Crespo, Simeone, Signori i ostali. Ovako to oprilike ide, čim Totti uđe u REM fazu.
-Igraju Lazio-Roma, gradski derbi, pet kola prije kraja prvenstva. Roma, ako pobijedi na pragu je četvrtog scudetta u povijesti, a Totti bi bio prvi igrač u povijesti Rome koji je scudetto osvojio dva puta. Lazio, ako izgubi, mogao bi vrlo lako završiti u Serie B, a on bi se, kako bi san dalje trebao ići, radovao ispred Laziovih navijača pokazivajući palčeve obiju ruka prema dole smijući se kao dijete, pardon točnije rečeno, kao nepristojni retardirani krelac. No san bi umjesto tim tijekom, kako bi krenula utakmica u Kepetanovoj REM fazi, krenuo potpuno drugim putem. Neki bi Rocchi (Tko je to Rocchi, pitao bi se Totti u snu) zabio u prvom poluvremenu, a Roma bi igrala tako da ne može spojiti dva dodavanja, nešto slično Hajduku, Laziovi navijači parali bi mu uši neartikuliranim vrištanjem nešto slično onima iz Koloseuma, kada je puk glasnicama tražio od gladijatora da smakne ovog drugog koji se nalazio na prašnjavom podu rimske arene. U tom bi trenutku san krenuo još gorim tijekom nego do sada, Totti bi se pitao može li uopće gore, i u trenutku kad bi se to pitao, pojavio bi se mrki Claudio Ranieri i bez puno objašnjavanja mu rekao – Znaš zašto ideš vani?
-Francesco, zašto ideš vani, zašto ideš vani? – vrištila je taj tjedan Ilora Blasi, Tottijeva supruga, svome mužu koji je uplakan mjesečario prema izlaznim vratima spavaće sobe.
-Francesco, smiri se, ružno si sanjao – rekla bi mu tad supruga, a Francesco bi iako priznajući da je sanjao, znao da u ovom snu ima barem pola istine.
I zato je sad tu gdje jest i dok se šeta oko Koloseuma izgleda kao rob na rimskoj galiji. Snužđenog lica, na kojem se kalature ističu kao sisa Vučice na Rominom grbu, gleda prema Circusu Maximusu....
Nekoliko stotina metara zračne linije dalje od Koloseuma i Circusa Maximusa nalazi se i zamjenik kapetana Rome, Daniele de Rossi i dok ubaciva novčiće u Fontanu di Trevi izgleda kao rob na gradilištu hrama caru Neronu. Snužđenog lica, na kojemu se kalature ističu kao sisa Tottijeve žene na naslovnici magazina za muškarce, gleda prema Circusu Maximusu... Tamo je on, naviru mu misli, kao junior Rome bez nastupa za najbolju momčad, slavio prije 9 godina treći scudetto Rome u povijesti i dok se sjeća kako je tada zamišljao da će on u skoroj budućnosti dovesti Romu do novog scudetta, pojavi mu se smješak. Ali samo na kratko, jer kao što pripovijeda san koji ga drži cijelu sedmicu nešto će poći naopako. A san čovjeka koji je odigrao desetke gradskih derbija, osvojio Svjetsko prvenstvo, tražili ga Barcelona i Real i još ga traže, a sada je usran, ide otprilike ovako.
-Igraju Lazio-Roma, gradski derbi, pet kola prije kraja prvenstva. Roma, ako pobijedi na pragu je četvrtog scudetta u povijesti, a Lazio, ako izgubi, mogao bi vrlo lako završiti u Serie B. No san bi umjesto tim tijekom, kako bi krenula utakmica u REM fazi Kapetana budućnosti, krenuo potpuno drugim putem. Neki bi Rocchi (Tko je to Rocchi, pitao bi se De Rossi u snu) zabio u prvom poluvremenu, a Roma bi igrala tako da ne može spojiti dva dodavanja, nešto slično Hajduku. Ipak De Rossi se je borio, uklizavao je, trudio se, čak i previše. Zato ga je sudac kaznio žutim kartonom. No De Rossi bi tada sanjao da je jedino on sposoban preokrenuti vodstvo Lazia, jer i Perrotta i Totti jako loše stoje u sredini Olimpica, nema tu razigranih igrača, činilo mu se da je jedino on (možda i omaleni Pizzaro) sposoban vratiti stvari onako kako Rosella Sensi zapovijeda. No u poluvremenu sna, dogodio bi se šok. Mrki Claudio Ranieri bi mu samo hladno rekao: Znaš zašto ideš vani?
To mu i sada svi govore kada navečer u sitne sate odlazi do Fontane di Trevi jer ga jedino bacanje novčića i onaj zvuk „pljuć“ smiruje pred utakmicu. Koliko je nervozan najbolje govori činjenica da je do sada u fontanu bacio pola svoje plaće preračunato u novčiće. Taj su se tjedan, kako se je kasnije prepričavala urbana legenda, mnogi kupali u fontani iako je temperatura vode bila manja od 10 stupnjeva...
..............................................................................................................................
Nedjelja je, kasni popodnevni sati. Kapetan Rome Francesco Totti i njegov zamjenik Daniele de Rossi zagrijavaju se na travnjaku rimskog olimpijskog stadiona koji se postepeno puni navijačima. Prvo Totti vježba slobodnjake, pa odlazi u wc, sve ga nešto tjera na sraćku, ali zajebe ga kad dođe do školjke, pa onda za njim i De Rossi dok vježba penale, uhvati ga neka sraćka, ali zajebe ga kad dođe do školjke...
-Sranje – misle njih dva dok oblače dresove s brojevima 10 i 16.
Napokon kreće utakmica, njih dvojica na terenu izgledaju sablasno. Kao da se ne bore za prvaka Italije, već kao da čekaju pohod barbara na Rim. Roma ne može spojiti dva dodavanja, igra loše, nalik Hajduku. Tottijeva i De Rossijeva nervoza prelazi i na druge igrače. Romina ikona stalno kasni korak za protivničkim igračem, krivo dodava, slabo se otvara. Uh, grubo je startao na jednog igrača nebeskoplavih, koji će karton sudac pokazati...Ipak žuti...
Za to vrijeme Lazio kontrolira loptu, igru i derbi. Rocchi zabija za 1-0, drama na sjevernoj tribini, nebeskoplavi slave.
Tottiju i De Rossiju se čini da su već negdje gledali ovaj scenarij, neki loši deja vu koji im se događa u budnom stanju dok im Laziovi navijači paraju uši neartikuliranim vrištanjem nešto slično onima iz Koloseuma, kada je puk glasnicama tražio od gladijatora da smakne ovog drugog koji se nalazio na prašnjavom podu rimske arene. Totti promisli može li išta gore od ovog scenarija. De Rossi je ipak nešto optimističniji od svog kapetana, mlađi je ipak, luđi, pa mu se čini da bi jedino on mogao preokrenuti rezultat u Rominu korist. No čim je Roma krenula s centra, Kapetan budućnosti dobiva žuti karton zbog ružnog uklizavanja. Do kraja poluvremena, njih dva se nisu sastali s loptom, ali srećom za Romu, nisu ni sa protivničkim igračem jer bi im sudac zasigurno pokazao drugi žuti tj. isključujući...
Dok su odlazili prema svlačionici razmišljali su može li gore od ovoga što im se upravo događa. A onda se pojavio mrki Claudio Ranieri i rekao im istu rečenicu koja im se učinila prokleto poznata.
-Znate zašto idete vani!
Kada su se dvije momčadi vratile na travnjak, svi su u čudu gledali kapetansku traku na ruci Simonea Perrotte.
-Pa gdje su zaboga ona dva? – bio je komentar svih svjetskih komentatora koji su pratili ovu utakmicu.
A njih su se dva uskoro pojavila na klupi. U bunilu, odnosno polusvjesnom stanju posmatrali su nastavak utakmice, a kada je sudac svirao penal za Lazio nisu znali je li to zaista plod njegove zviždaljke ili njihovih halucinacija zbog neispavanosti. Svejedno, Paulo Sergio je obranio jedanaesterac i ostalo je 1-0. Iako njih dva nisu znali je li to san ili java, kao da ih je ta obrana malo trgla iz lošeg raspoloženja. Sudac je tada opet svirao penal, ali sada za Romu. Njih dva s klupe u čudu gledaju prema travnjaku, pa se najedanput okrenu jedan prema drugome i kažu u jedan glas „Uštipni me“ i nakon što se međusobno uštipnu uvidješe da je sudac stvarno pokazao na bijelu točku. Dok je prema lopti kretao Mirko Vučinić, brzo su im se misli razbistrile. Totti je razmišljao kako taj Montenegrino može biti tako hladan, a De Rossi je ponavljao mantru „ daj ga, molim te, daj ga, tako ti frizure“.
Goooooooooooooooooooooooooooool
Mirko ga je hladnokrvno spremio, a njima dvojici se probudiše serotonimi pomiješani s adrenalinom...
-Svaka ti dala stari – promisli Totti – Ako ovo dobijemo, probat ću naći taj jebeni Nikšić na prokletoj karti koliko god to teško bilo i vremena zahtijevalo – obeća sam sebi.
Nakon tih 1-1 na utakmici se nije događalo ništa, sve dok Jerome Menez nije izborio slobodnjak tik do kaznenog prostora.
Mirko krene prema lopti.
-Ako ga da, o Bože, obećavam da prilikom traženja Nikšića neću koristiti Google Earth – promisli Totti i prekrsti se. De Rossi se prekrsti, također.
Gooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooool
I bi tako, Mirko ga da, Roma povede u gradskom derbiju. Još deset minuta i sve će biti gotovo. Roma će ostat na vrhu Serie A, a Lazio će grcat u borbi za opstanak.
-Znaš što sam obećao Svemogućem, ako dobijemo ovu utakmicu? – kaže iskreno Totti De Rossiju.
-Što? – odgovori mu De Rossi grizeći nokte.
-Da ću u čast Mirku naći Nikšić na karti ne koristeći Google Earth – prizna Kapetan.
-Ti si lud. Ne bi našao ni Napulj – podcijeni ga njegov zamjenik.
Kraaaaaaaaaaaaaaaaaaj.Kraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj.
Totti i De Rossi skaču jedan drugom u zagrljaj, pa svim ostalim suigračima, normalno ponajviše Mirku, svaka im čast, okrenuli su rezultat bez njih dvojice usranih seronja koji su im u prvom poluvremenu samo smetali. Tribine se ore, Curva Sud ludi, gori, urlici...Svi Romini igrači odpozdravljaju najžešćim Rominim ultrasima. Pjevaju, skaču, vesele se. Pardon, nisu svi Romini igrači tu. Nema kapetana Francesca Tottija. On baulja po drugoj strani rimskog stadiona, ispod Laziovih navijača, pokazivajući palčeve obiju ruka prema dole smijući se kao dijete, pardon točnije rečeno, kao nepristojni retardirani krelac.
Kasnije će za tu gestu platiti kaznu u iznosu od 20 tisuća eura, a nakon toga opet neće spavati jer će više od tjedan dana po cijele dane i noći tražiti Nikšić na karti ne koristeći Google Earth.

01

četvrtak

travanj

2010

Prvi aprila

Baš je lijep
ovaj život....

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se