19

srijeda

listopad

2016

PIŠE TIM OREŠKOVIĆ „Ako prdne Etna, Hrvatska će postati sjetna“

Da imaš button na čelu od mister Plenković za stisnuš lajk, odma bi ga stisnuš. Da, jako ja lajk nju gaverment. Sjajno ljudstvo izabraše mister Plenković.

Tko mi se posebno sviđaš? Teško mi je to izabralo, ali ako već moraš, onda ću izabraš ponekog koji mi se smatralo meni najboljim.

Very first, moram menšn mister Lovro Kuščević. Mister minister Kušćević zadužilo ga je za resor građevina. Odgovornost ogromna tu je. Lako neki minister vodilo, for egzampl, poljoprivreduš. Poljoprivreduš nema osjećaješ. Otkinuš neko stablo, ali on ne plačeš. Ili recimo, mister minister Vlaho Orepić nađeš zemljišta za marihuanu i posječeš ih vatron u zrak. Nećeš marihuana da čuješ da plačeš, marihuana osjećaješ nemaš, kad joj vatru potpališ na njen korien.

Ali građevine lako vodit nije, jer one imaju osjaćaješ. Daš otkaz nekoj građevini, ko što mi Petrov otkaz meni dao je, i onda građevina plačeš cieo dan i noć. Nije građevina ko marihuana koja nikad ne plačeš. Ona imaš osjećaješ, ona je duša grada i države. Ne sačinjuje neki grad zgrada, kuća, Kulmerovi dvori ili Biskupska palas, grad sačinjuju građevine, zato minister graditeljstva Lovro Kušćević ima komplikejtid i difikult zadaćnicu.

Ali inaf s opis mister Kušćević, le'c go dalje. Mene dok bijo sam premier, novinari puno jebeš s moj minister Hasanbegović. Govorili da fašizam on je. Jebalo mene all the time cielo vrijeme kako se netkuš s islamic prezimljenom Hasanbegović možeš da poistosvetiš s onu navijačkon skupina iz Drugi svjetski rat … Kako se ono zovnuše ti navijači? Ultraše, right? To je ko da ja se poistosvetiš s blaženi kardinalu Stepinac. Ja ne mogu da se poistosvetiš s blaženi kardinalu Stepinac, jer Stepinac srbska rieč jeste je. Ja mogu samo da se poistosvetiš s blaženi Skalinac ili s blaženi Stubaš, ali Stepinac, no way. Zamisli sutra, u budućo vrijeme, da kad blaženi Stepinac bude proglašan svecom, pa se poslje, na temelj tega izgrađu njegov new crkvenjaški kompleksaš, taj se crkvenji kompleksaš bude zvalo po svecu Stepincu – Sveto Stepenište – umjesto po hrvatski, Sveto Stubište ili Sveta Skalinada.

Nego daleko pisanje moje ovo ošlo s eks minister Hasanbegović. Htjedoš reć nešta nova o nova ministrica Obuljen. Meni mi se čini da new ministrica subkulture ima postojanu frizuru, a kad ja i moja wife kazalo postojanu, mislilo na kovrče. Svaka čast madam Obuljen, ovake postojane frizure moglo se nađeš jedino u Postojana jama u Slovenija. Ako budeš imali ova Vlada opet problem s oni luđaki iz Slovenija, mislim da sa svoju postojanu frizura ministrica madam Obuljen može mnogo učini da se uveća zbliskost u prijateljstvo između ljudstvo Postojane jame i građevina Markovega trga. Zato minister Obuljen puno pripaz ujutruš s postojana frizura kad krenula na posal.

Za kraj, moram spomeneš minister edukejšna Pava Barišića. Pavo Barišić je poznat, kako je pisalo medijska novinarka Tanja Rudež, po držanju 19 kolegijuša na 4 faksa. Bravo mister Pavo. Ti si prvak u držanju, niko sa samo dvie ruku ne može istovrijemeno držaš 19 stvariju, pa nisu građevine hobotnice i oktopusi. A držanje je, ako ne znate, od ključna važnost za državu. Da nije, korien rieči državu i držati isti bio ne bi. Pošto Pavo – još jednonput bravo – je prvak cielog svieta u držanju, ja bi samo predlagalo da osim kolegijuša, možda bi dobro vjerojatno bilo, da Pavo osim držanja 19 kolegijuša, drži i ruku na vulkan Vezuv. Sigurno se vi svi sad pitalo zašto da prvak držanja Bravo Parišić, pored držanja 19 kolegijuša na 4 faks helizima kad mu supruga rublje pere, još k tome da i drži ruku na vulkan Vezuv, ali pitaš ja vas, što mislilo da se dogodiš s ova naša zemlja ako Vezuv prdne? Rečem vam ja sad što se dogodiš s prdotina od Vezuv. Nastaće sranje s hrvatski turizam. Pepel će bit svud, i sunac neće da zasije sezonu-dvije, pa kako će onda stić ljeto, a s njijem turisti. Hrvatska bez dvaju ljeta, umjesto da zaradi novce, biće kurac od ovce, anderstend?

Njegov kolega, Gary Cooper, Gari Capelli, kako se zovneš oni novi kaubojski minister turizma, bio bi mu jako zahvaljivan s držanju ruka na talijanksijem vulkanima.

Jer ako prdne Vezuv ili Etna, ciela Hrvatska će da postaneš sjetna. Da postaneš sjetna na ona dobra stara vremena kad je kruzer uplovljavo Točno u podne, a naš ga je minister turizma Gary Cooper čeko sa lajkon na Fejsbuku i pištoljon na stepeniš…skalinadi.

Tim Orešković, bivši premjer Hrvatistana

08

četvrtak

rujan

2016

Najbolji portal s zanimljivim informacijama o Dubrovniku

Dubrovnik Digest je najbolji portal s najzanimljivijim informacijama o povijesti i sadašnjosti Dubrovnika.

Više čitajte ovdje.

15

utorak

travanj

2014

EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO PROŠLE ŽIVOTE PERA VIĆANA

-Dundo Pero, može jedna usluga? – upitali smo Pera Vićana.

Kad je čuo riječ 'usluga', lice mu se odmah ozarilo. Zna da imamo blog, pa ako nam napravi uslugu, morat ćemo je vraćati do kraja života.

-Može, naravno – reče dundo Pero – o čemu se radi?

-Biste li pristali otići kod doktora Michaela Newtona na jednu hipnotičku seansu?

Pogleda nas u čudu. Mislio je da ćemo ga pitati da nam riješi taxi koncesiju ili nekakvu izmjenu GUP-a, a mi mu predlažemo odlazak nekakvom hipnotičkom šarlatanu. Ali usluga je usluga, svejedno je li se radi o taksiju, GUP-u, UPU, hipnozi, dijagnozi ili nekoj drugoj dozi - zna dundo Pero da ćemo mu sutra na blogu odrađivati sve što poželi, ako pristane na našu ponudu.

Uputili smo se ka doktoru Newtonu. Dundo Pero nas je pitao u čemu je stručan.

-Vidjet ćete – ostali smo tajanstveni.

Michael Newton, za vas dragi čitatelji, jedan je od najpoznatijih i najvećih svjetskih stručnjaka za hipnozu. Desetljećima je liječio ljude kroz hipnotička stanja, a poslije se u karijeri zainteresirao za njihove duše. Naime, kod čovjeka u hipnozi može se doprijeti do njegovog 'unutarnjeg mozga', točnije njegove same duše u kojoj su pohranjena sva iskustva neke dušne jedinke, pa i njeni prošli životi. Upravo nam je to bio cilj – vidjet tko je bio Pero Vićan u prošlim životima.

Čim je dundo Pero sjeo u stolac doktora Newtona, iskusni stručnjak počeo je prodirati u dušu Pera Vićana.

-Zar on ima dušu? – dometnuli smo doktoru.

-Svatko ima dušu – odgovori doktor, a potom se uozbilji – šutite i ne smetajte više!

Newton se skoncentirao do srži, točnije do Vićanove duše. Nije prošlo ni petnaest sekundi do vriske dunda Pera.

-Aaaaaaaa, grkljan mi reže – derao se Pero Vićan iz hipnotičkog stanja.

-Tko ti reže grkljan? – upita doktor.

-Uže. Uže mi reže grkljan. Vješaju me.

-Tko te vješa? – iskusno ga je vodio Newton.

-Dubrovačka Republika, vlast. Gore na Gracu – govorio je Pero Vićan – Vidim svoje tijelo kako ostaje dole, a ja letim poviše Lovrijenca.

Vićan je naime, poslije nam je objasnio doktor, posljednji put na Zemlji živio u doba Dubrovačke Republike, a umro je nasilnom smrću, jer ga je vlast osudila. Duše se vole vraćati u poznati krajolik, dodao je, zato se Vićan opet vratio na područje Republike. Doktor nam je također kazao da je današnja promuklost prilikom govora Pera Vićana vjerojatno plod stezanja grla od strane užeta, jer neke stvari iz prošlih života, vjerovali ili ne, ostanu i u sljedećima. Newton ga je potom usmjerio da se sjeti života za vrijeme Republike, jer nas koji smo tražili seansu, nije interesiralo što je Vićan radio na nebu, već na Zemlji. Dundo Pero nam je potom objasnio što se dogodilo tijekom njegovog zadnjeg života.

-Mihu Pracatu sredio sam 'Mediteransku koncesiju' da može slobodno i nesmetano trgovati diljem Mediterana, ali i kod Britanskog otočja. U to vrijeme dogodio se napad Španjolske armade na Otok, a mornaricu su predvodili dubrovački brodovi. Englezi su na tu činjenicu poludili, te su zabranili Dubrovčanima trgovinu. Ali ja sam znao engleskog kralja i pogurao koncesiju. Problem je nastao, jer me dubrovačka vlast osudila za izdaju i špijunaštvo zbog komuniciranja s engleskim kraljem mimo Malog i Velikog vijeća – ispričao je Pero Vićan u dahu, te na kraju dodao – Tražio sam da mi daju deset mjeseci uvjetno, te da me osude na dobrotvorni rad, ali jebiga, nije prošlo.

Newton ga je pitao je li i sam bio dubrovački knez.

-Jesam, ali nisam na toj funkciji izdržao ni dva tjedna, a kamoli mjesec dana. Razlog je bio taj što sam dužnost obavljao u šlapama i kratkim gaćama, što se tradicionalnim Dubrovčanima nije svidjelo, pa su me smijenili. Uf, kako su onda ljeta bila vruća! Za popizdit. Nema frižidera, led se otopi dok se donese sa Sniježnice, a ti moraš navući onu periku i duge rukave.

-Što ste još radili?

-Sredio sam nekim likovima da ne moraju nositi kamenja za gradnju Minčete kada dolaze u grad, pa su mi vraćali usluge. Jedan mi je tako sazidao ljetnikovac u Orašcu.

-Kako to da ste imali ljetnikovac u Orašcu, a bili ste pučanin?

-To mi je sredio jedan član Malog vijeća. Zvao se Ivo Besjeduš Cazzo. On je živio u zgradi suda pokraj ljetnikovca zvanog Vila Palma, a svaki je dan u grad, morao dolaziti na posao. Naravno i donijeti kamen bez obzira što je bio visokorangirani političar. Ja sam mu sredio da ne poteže ta kamenja, a on mi je pripisao zemlju za ljetnikovac u Orašcu.

-Kako se zvao taj vaš ljetnikovac? – upita ga Newton.

-Dubrovački vrtovi kurca – nasmije se Vićan – Znate da sam ja veliki šarmer. Dolazila je tamo i Cvijeta Zuzorić. I još nešto vam moram reći.

-Recite!

-Dubrovačka vlast prvotno je u Orašcu htjela graditi nešto drugo. Znate da je Dubrovnik u to vrijeme skladištio žito u Rupama, te ga se moralo mljeti. U urbanističkom planu stajalo je da će se mlinice graditi u Orašcu zbog riječica koje tamo teku. Ali ja sam uspio preko svojih veza izmijeniti GUP. Mlinice sam poslao u Mline, a za područje Orašca uvrstio sam oznaku T2. To znači, turistička zona ljetnikovci. Da skratim, ja sam od Republike privatizirao Dubrovačke vrtove kurca, razumijete? – objasnio nam je dundo Pero.

Međutim, najluđa stvar koju nam je ispričao tek slijedi.

-Bio je neki lik koji je krao vodu s Onofrijeve fontane za svoju stoku. Osuđen je na vađenje očiju. Ja sam sredio da mu odsječu samo jedno uho, umjesto dva oka. Onda došla ona jebena kuga u grad, i ja je dobio. Govorim mu, stari ajde vrati mi uslugu sad kad mi treba. I mi se tako lijepo dogovorili da kuga iznajmi stan u njegovu tijelu, umjesto u mom – usklikne dundo Pero.

-Zajebana bila ta kuga?

-Ma šta ti je, jebena bolest, a mi sve danas kukamo kako nam je težak život. Obolio je i jedan dubrovački knez, moj susjed u Orašcu, mislim da se zvao Zamonja. Riješio mu ja da se ode liječit od kuge na Rebro u Zagreb, a on mi zauzvrat pripisao njegovu zemlju u Orašcu na mene. On na kraju umro, ali zato je nekretnina ostala živa.

-Kome ste još pomogli?

-Onom debilu Marinu Držiću. Došla mi njegova stara i govori da ima jednog malog, da je pametan, ali da nemaju novca za školovanje, jer su pučani. Ja mu sredio da ode na fakultet u Sienu. Mogao je birati Siena, Bologna ili Firenca, ali to sad nije bitno...Na kraju, budala, poludio od tih knjiga i pisanja, i radio neke urote protiv Dubrovnika. Umalo ja najebo, jer sam urotnika upisao na fakultet. Ali na kraju se isplatilo. Pripisao je na mene autorska prava, pa sam zarađivao. Ljudi stvarno čitali te gluposti, i govorili da je Skupa napisao prema mom liku i djelu.

-Ima li još koja zanimljivost?

-Došao onaj Onofrio i govori da će dovesti vodu u grad. Svi mu se smiju, a ja rekao knezu da je on normalan i da će je stvarno dovesti. Eh, koja je to bila usluga.

-Pa bezveze usluga, ne'š vi.

-Ma kako bezveze, da ja nisam rekao knezu da je normalan ne bi ga pustili da gradi vodovod. Na kraju ga je izgradio, ali pošto mi je dugovao uslugu, prvo sam ga natjerao da meni dovede vodu do Orašca. Zaradili tako ja i Onofrio, jer smo masno naplatili Gučetiću i Gozzeu vodu. Poslije su oni tamo izgradili arboretum. Da nije bilo nas, ne bi bilo ni onih biljaka – zaključi dundo Pero.

A onda doktor Newton slučajno odvede dundo Perovu dušu u još prošliji život. Vićan je u tom životu boravio u Rimskom carstvu, a zvao se Petrus Topolonije Vicinius, a bio je predsjednik Rimskog poganskog sabora i docar Rimskog carstva, odnosno zamjenik cara Nerona.

-Hhhahahhaha, koje je to doba bilo – smijao se Petrus Topolonije Vicinius – ja i Neron planiramo novi Urbanistički plan uređenja Rima, ali jebote Mars, nema mjesta nigdje u Rimu. Sirotinja podigla favele na sve strane, i mislimo se ja i Neron gdje ćemo, pomarsu, izgraditi Koloseum i Circus Maximus. Govorim mu ja, Nerone, najbolje da spalimo Rim, kada izgori bit će mjesta i za amfiteatar i za hipodrom, i za groblje na Dupcu, i za ceste na koje ćemo davati kočija-koncesije. A Neron legenda, odmah pristane...Gorio tako Rim cijeli dan i noć, gorio, a Neron skladao pjesme. Ali jebote Venera, požar na kraju zahvatio i moju rimsku Baraku 5B u Venerinom polju. Ajde u kurac Nerone i ti i tvoja pjesma, vidi što si mi učinio od Barake, gdje će sada Rimljani na konzultacije sa mnom. A Neron mi reče da će izgraditi još ljepšu i stariju baraku...

Onda je Newton izgubio vezu s Vićanovom dušom, a dundo Pero se opet nalazio u 21. stoljeću. Odmah je rekao.

-Treba mi milijun kuna iz gradskog proračuna za uljaru u Topolom. 'Ajmo odmah jedan tekst u tu svrhu – naredio nam je.

-Ma, može dundo Pero – rekosmo mu bacivši se na posao.

Nakon objave teksta, Dubrovnik je gorio, a Newton nas je upozorio.

-Budite oprezni s uslugama Peru Vićanu. Možda će ih tražiti nazad kad se ponovo reinkarnira. S uslugama Vićanu, naime, nije gotovo ni kad on umre. Njegova duša sve pamti, kao što ste vidjeli iz priloženog!

11

petak

travanj

2014

Priča o velikom borcu Diegu Simeoneu

Gledajući iz današnje perspektive, kao da je riječ o drugom sportu. Uzmimo za primjer reprezentaciju Argentine iz 1994. godine – u napadu su igrali Gabriel Batistuta, Abel Balbo i Claudio Caniggia. Danas je ekipa s trojicom klasičnih napadača posve nemoguća. Pridodamo li toj reprezentaciji Diega Armanda Maradonu jasno nam je da se tadašnji nogomet nije sastojao od bogzna kakve trke.

Međutim, u tadašnjoj reprezentaciji, vjerojatno najboljoj u čitavoj argentinskoj povijesti – iako nije osvojen svjetski naslov, zbog Maradoninog doping skandala za koji se ni dandanas ne zna je li namješten – iskakao je jedan mladić. Zvao se Diego, ali to nije bio Maradona, već Pablo Simeone, a njegova igra bila je drugačija od one njegovih suigrača.

Dok su Caniggia, Balbo, Batistuta i Maradona utakmicu odrađivali u svega nekoliko kvadrata, Simeone je pretrčavao teren gore-dole, lijevo-desno, kao da se radi o kenijskom dugoprugašu, a ne bijelo-plavom prugašu argentinske nogometne selekcije.

Još prije 4 godine, dok je bio igrač Velez Sarsfielda, njegov trener Victorio Spinetto, gledajući njegovu trku, borbenost i agresivnost prozvao ga je Cholo, po jednom drugom argentinskom igraču, Carmelu Simeoneu, koji se takođet isticao trčanjem, a ne šetanjem po terenu. Ispada da su do devedesetih godina u Argentini postojala samo dva borbena igrača, i oba su se prezivala Simeone, iako nisu bili ništa u rodu.

Velez 1990. godine kani prodati 20. godišnjeg Simeonea u Europu, ali veliki klubovi nisu zainteresirani za njegove usluge. Skauti zaobilaze Chola smijući se njegovim tehničkim karakteristikama. Pa tko bi normalan uzeo Simeonea, kad njegov vršnjak Robert Prosinečki može sve s loptom?, govore direktori Barcelone i Reala.

Naposljetku, Velez ga je ipak uspio nekako utopiti. Njegov novi klub zove se - Pisa i upravo je izborila nastup u Serie A. Za vrijeme igranja defanzivnog veznog u Pisi, Simeone je konstantno startovima ukoso nakrivljavao protivničke suigrače, da legenda kaže kako je više turista dolazilo gledati utakmice Pise, nego slavni Kosi toranj.

Ali ni Simeone, ni Michele Padovano nisu uspjeli spasiti Pisu od brzog ispadanja u niži razred. Potom Simeone odlazi u Sevillu i tamo nastupa zajedno s Maradonom i Šukerom. Ali ni tamo se Simeone nije proslavio, jer i Sevilla uskoro ispada iz lige.

Kada ge je 1994. kupio Atletico Madrid, navijači su zavapili: O, ne, i mi ćemo ispasti iz lige! I skoro su bili u pravu. Atletico se spasio remijem u posljednjem kolu, i ostao samo bod od ispadanja. No dogodine Atletico osvaja posljednji naslov španjolskog prvaka.

Ta sezona 1995. je najvažnija u povijesti nogometa! Od te godine, u nogometu više ništa neće biti isto. Nizozemski igrač Bosman pobijedio je na Europskom sudu pravde, te se ukinulo pravila stranaca za igrače unutar Europske unije. Iste godine, europski prvak postao je Ajax sa svojim atomskim nogometom koji je izumio Luis van Gaal. Taktika je bila jednostavna, a bazirala se na jakom presingu i trci. Navijači su mrzili način igre Ajaxa, ali rezultati su bili tu. Slično se dogodilo i s Atleticom – nitko nije volio njihovu, pogotovo Simeoneovu igru, ali naslov je osvojen.

Tijekom devedesetih godina, predsjednik Intera Massimo Moratti opsjednut je trofejima. Troši milijarde dvodeći u klub Bergampa, Zanettija, Ronalda i ostale, ali ga trofeji zaobilaze. Svjestan je i sam kako se nogomet promijenio od vremena Maradone, i da za trofej treba nekakav Kenenisa Bekele u sredini terena. Odlučuje dovesti Simeonea, ali ni on ne može pobijediti Interovo prokletstvo neosvajanja trofeja.

Nakon samo dvije sezone, Simeone odlazi u Lazio i tamo osvaja scudetto – i najstariji navijači Lazia ne sjećaju se kad su zadnji put bili prvaci Italije. Novi idol, uz najboljeg strijelca Crespa, im je Simeone. Ali ljubav između Argentinca i navijača Lazia kratko traje.

Naime, na redu je sezona 2001-2002., vjerojatno najspektakularnije odigrano prvenstvo na Čizmi u povijesti. Pored vrhunskih momčadi Intera, Milana, Juventusa, Parme, Rome i Lazia, sve do Božića na tablici je prvi Chievo iz Verone, koji je te sezone tek stigao u Seriju A. Poslije Nove Godine, Chievu forma pada, ali je prvenstvo zanimljivo kao španjolsko ove godine. Za prvaka se bore čak tri momčadi – naravno Juventus, Inter i branitelj naslova - Roma.

Posljednje je kolo – na tablici vodi Inter s 69 bodova, drugi je Juventus s 68, a treća Roma s 67. Inter na domaćem terenu u Rimu igra protiv Lazia koji je šesti na tablici. Izborio je Kup UEFA-e, i posljednja utakmica mu ne znači ništa – ne može ni gore, ni dole na tablici.

Laziu posljednje kolo ne znači mnogo, ali njihovim navijačima itekako je važno gostovanje Intera. Naime, u slučaju da Lazio pobijedi Intera, Juventus da remizira, a Roma pobijedi, Vučica je prva što je najgori mogući scenarij za navijače Lazia. Stoga žele da Inter pobijedi njihov 'voljeni' klub kako bi bili mirni da Roma neće osvojiti prvenstvo.

Navijači su obučeni u crno-plavo, i od samog početka utakmice na Olimpicu bodre goste. Atmosfera je domaćinskija od one na San Siru.
Hernan Crespo i Claudio Lopez ne znaju što da rade. Na svaki njihov dodir s loptom, publika zviždi. Teško je igrati na taj način. Znaju to i igrači Lazija koji su deset godina poslije također pustili Interu da Roma ne bude prvak. Nakon što je Inter njihovim ljubimcima zabio gol, izvjesili su transparent 'Oh, noooo'.

Međutim, na terenu se nalazi Diego Pablo Simeone. Briga njega što navijači Lazia misle. On je navikao da za svoju momčad gine do posljednjeg daha, jer drugačije ne zna. Uspio je povezati redove rastrojenog Lazia, a kao šlag na kraju, postigao je Interu i zgoditak. Na kraju Lazio je slavio s 4-2, a trofej je otišao u ruke Juventusa koji je u posljednjem kolu svladao Udinese 2-0. Moratti bi u tom trenetku najradije upucao svojega dojučerašnjeg igrača Simeonea. Ali takav je on – nema milosti za protivnike, i uvijek se bori do samog kraja.

Nakon ovog 'skandala', Simenone se opet vratio u Atletico Madrid, gdje je odigrao još dvije sezone, prije nego se umirovio u rodnom gradu Buenos Airesu nastupajući za Racing.

Ni trenerski put mu nimalo nije bio lagan. Trudio se, ali nije imao sreće. Trenirao je razne klubove poput Racinga, Estudiantesa, River Platea, San Lorenza, Catanie, prije nego li je došao u Atletico Madrid.

Zanimljiva je jedna zgoda iz vremena dok je trenirao San Lorenzo. Dvojica njegovih igrača potukla su se na treningu. Kada su Simeonea o tome pitali što misli, rekao je da je riječ o dvojici barbarskih kretena.

Eto takav je Diego Simeone. Borac, ali s dozom fair-playa. Igrač je to kojeg nisu krasili tehničke karakteristike, ali jest požrtvovnost. Takav je i kao trener – jedinstven. Ne samo da zahtijeva od svojih igrača da ginu na terenu kao što je i sam radio, već to isto želi od publike.

Već su legendarni njegovi pozivi gledateljima da bodre njegove igrače. Neosvojiva utvrda Vincente Calderon preslik je njegove energije – borba do posljednjeg daha, iako si gora momčad na terenu.

Simeone je 1995. sudjelovao u velikoj nogometnoj promjeni, a svojim karakteristikama dosta joj je pridonio. Bilo je to doba kada se prestalo hodati po terenu i odigravati lijepe poteze, već se trčalo i borilo za svaku loptu.

Ta promjena, skupa s Bosmanovim pravilom i bogatim šeicima dovela je nogomet do toga da danas imamo svega nekoliko najbogatijih klubova koje nitko ne može pobijediti. Nitko osim - Atletica iz Madrida.

Simeone je dokazao da se uz manjak novaca i vrhunskih igrača, fanatičnošću kakvom je i on sam plijenio, može doći u polufinale najelitnijeg svjetskog klupskog natjecanja.

Eto što je nogomet – Simeone koji je indirektno moderni nogomet učinio izvjesnim, danas se bori protiv svoje ostavštine.

Onako kako se borio oduvijek – predanošću, trudom i radom.

Cholo Simeone, grme tribine Vincenta Calderona. Diego se smije, kao da misli, „e tako se navija, nemojte da vas ja pozivam“. Potom rukom namjesti frizuru, dugu kosicu, da mu ne smeta dok gleda bore li se njegovi igrači na terenu ili šetaju kao Robert Prosinečki – igrač za kojeg su se početkom devedesetih otimali najveći svjetski klubovi, dok je Simeone sreću morao potražiti u Pisi.

A sada startovima, ukoso krivi velikane poput Reala i Barcelone.Turistima koji posjete Madrid, danas je spektakularnije doći na Vincente Calderon, nego Santiago Bernabeu.

Jer Madrid ima samo jednog kralja. On se ne zove Cristiano Ronaldo, već – Diego Simeone!

17

ponedjeljak

veljača

2014

Legenda o Noriakiju Kasaiju

Dobar dio vas, dragih čitatelja, sigurno nije čuo za Tsutomua Yamaguchija, a čak i ako jest, ne zna da se dotični tako zove. Naime, riječ je o jedinom čovjeku na svijetu koji je preživio oba dvije bačene atomske bombe na Japan tijekom Drugog svjetskog rata.

Yamaguchi je bio žitelj Nagasakija, ali se 6. kolovoza 1945. našao zbog posla u Hiroshimi (bio je zaposlenik Mitsubishija), doživio bacanje atomske bombe, preživio i privremeno oslijepio na lijevo oko. Sutra se uputio kući u Nagasaki, a Yamaguchi ne bi bio Japanac, nego Hrvat, da se umjesto odlaska na posao odlučio na bolovanje. Upravo ga je u Mitsubishiju zadesilo novo bacanje atomske bombe, ali ovog puta, ne samo da se Yamaguchi izvukao živ, nego nije ni ranjen.

Svijet ga je nakon 9. kolovoza 1945. prozvao najnesretnijim čovjekom na svijetu. Legenda kaže da su susjedi koji su znali gdje se Yamaguchi sprema na putovanje, zvali svoje bližnje u te gradove kako bi ih upozorili na moguće novo bacanje atomske bombe.

Godinama poslije Drugog svjetskog rata, u Japanu se koristila nova poslovica koja je zamijenila dobro poznatu: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće'. Pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u Nagasakiju i ostatku Japana govorilo se 'Bolje se roditi bez one stvari nego kao Tsutomu Yamaguchi'.

Onda su došle devedesete – Japanci su rat odavno zaboravili, Amerikanci su im postali prijatelji, posao najvažnija glavna stvar, a sport najvažnija sporedna stvar u životu - pogotovo kad je startom te dekade Međunarodni olimpijski odbor odlučio da će se zimske olimpijeske igre 1998. godine održati u japanskom Naganu. Japanci ne bi bili Japanci – nego Hrvati – da sve ne shvaćaju ozbiljno, pa kako onda neće olimpijske igre?

Sav trud i tehnološko znanje podredili su Olimpijadi u Naganu – željeli su zadiviti svijet svojim zimskim sportskim umijećem. Do početka devedesetih godina, američke i europske zemlje, smatrale su da Japanci od zimskih sportova, umiju se jedino sumo hrvati u snijegu. To nije bilo točno, jer je su žitelji Zemlje izlazećeg sunca znali iznenaditi na dosadašnjim igrama, posebice u skijaškim skokovima. Tako su do devedesetih uzeli čak četiri medalje u skijaškim skokovima, ali tri im treba oduzeti, ako ne i sve četiri. Naime, Japanci su sve svoje dotadašnje olimpijske skakačke medalje osvojili na maloj skakaonici – od toga sve tri na svojoj Olimpijadi 1972. u Sapporu – gdje su im ostale nacije pustile postolje govoreći kako male skakačke nacije skaču na maloj skakaonici, a velike na velikoj.

Stoga su fanatični Japanci, čim su saznali da su dobili domaćinstvo Igara, odlučili sve svoje snage upregnuti kako bi pred domaćom publikom pokorili svijet na velikoj skakaonici – onoj na kojoj dominiraju velike skakačke sile.
No plan se ubrzo izjalovio. Japanci ne bi bili Japanci, nego Hrvati, da nisu na posao prionuli svim silama. Umjesto da im se trud vrati u Naganu, zbog svoga nadaleko poznatog stava i upornosti, vratio im se 4 godine prije – na Olimpijskim igrama u norveškom Lillehammeru.

Japanska skijaško-skakačka reprezentacija predvođena Jinyom Nishikatom, Takanobuom Okabeom, Masahikom Haradom i Noriakijem Kasaijem došla je 1994. godine u Lillehammer kao jedan od favorita. Te su godine Japanci briljirali u svjetskom kupu, i mnogi su mislili da će pokoriti Norvešku. Ne i skakački znalci. Stručnjaci su objašnjavali da Japanci imaju strašnu tehniku i letačke karakteristike, ali da nemaju – glavu.

Ubrzo se ta prognoza pokazala točnom – Japanci su odlično skakali na velikoj skakaonici, ali se nisu popeli na postolje. Zlato je osvojio veliki Jens Weissflog, srebro Espen Bredesen, a broncu Andreas Goldberger. Najbolji Japanac bio je Noriaki Kasai – peti što nije bilo dostatno za prvu japansku medalju u povijesti Olimpijskih igara na velikoj skakaonici.

Ali i oni stručnjaci koji su kazivali kako Japanci nemaju glavu, govorili su kako nitko nema tako jaku reprezentaciju kao Kamikaze, i da će zasigurno osvojiti zlato u ekipnoj konkurenciji. Njihove prognoze opet su se pokazale točne – nakon dvije serije i sedam japanskih skakača, ostvarena je nedostižna prednost. Posljedni skakač za japansku reprezentaciju bio je Masahiko Harada. Čak i da je na zaletištu bio Eddie Edwards nitko se u Japanu ne bi bojao za zlato – tolika je bila prednost. Harada je u prvoj seriji skočio 122 metra, a za japansko zlato bilo je potrebno majušnih 105 metara. Međutim, na zaprepaštenje sviju, Harada je skočio gore od Edwardsa – mizernih 97,5 metara i Nijemci su osvojili zlato.

Harada je dugo klečao i plakao u snijegu, a Kasai i kolege iz reprezentacije nisu mogli vjerovati kakav im se peh dogodio. Iako je to bila prva japanska medalja u povijesti velikih skakaonica, bila je itekako gorka. Svi su znali da su Japanci prosuli već dobiveno zlato.

Tih je godina u Japanu kružila poslovica: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Masahiko Harada'.

Srećom po onu stvar, Japanci ne bi bili Japanci, nego Hrvati, da još jače nisu prionuli poslu. Trenirali su žestoko kao da se spremaju za napad na Pearl Harbor, a ne zlatnu medalju na velikoj skakaonici. Uz te žestoke pripreme, velika operacija sadržavala je tajni plan. Japanci moraju iznjedriti još jednog vrhunskog skakača koji će zamijeniti pehistu Masahika Haradu. A kad se Japanc uhvati posla, zna se kakvi su rezultati – rođena je nova zvijezda imena Kazuyoshi Funaki.

Nijedan skakač u povijesti nije letio tako savršenom tehnikom kao Funaki. Avionske kompanije izrađujući nove prototipe Boeinga i Airbusova kopirale su let Kazuyoshija Funakija kako bi svoje zrakoplove dovele do savršenstva. Čovjek se naposljetku prošetao velikom skakaonicom osvojivši zlato. U drugoj seriji za svoj je skok zaradio čiste dvadesetice od svih pet sudaca. Japanci napokon imaju prvo olimpijsko zlato na velikoj skakaonici u povijesti.

Željeli su potpunu osvetu za Lillehammer – moraju biti zlatni i u ekipnoj konkurenciji. Ali prije samog natjecanaj dogodio se veliki problem – ozlijedio se Noriaki Kasai, pa je mjesto u japanskoj reprezentaciji opet dobio tragičar iz Norveške – Masahiko Harada.

O ne, govorili su Japanci pred početak natjecanja. No Harada ne bi bio Japanac, nego Hrvat, da uz tehniku skakanja, nije popravio i glavu. Na kraju balade, bio je jedan od junaka velikog japanskog trijumfa u ekipnoj konkurenciji u Naganu. Japanci su osvojili dvostruko olimpijsko zlato i nitko im više nije mogao reći da nisu velika skakačka nacija. Jedini koji je ostao malo tužan tim raspletom bio je ozlijeđeni Noriaki Kasai – već je zašao u kasne dvadesete i teško će se pružiti prilika za novo olimpijsko odličje, a kamoli zlatno.

Na prijelazu u novi milenij, u Japanu je kružila izreka: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Noriaki Kasai'.

Kako je novi milenij odmicao izreka je postala svakodnevna i uobičajena. Kasai je iznova i ponovo svake godine dolazio na Novogodišnju turneju, pa svako dvije godine na Svjetsko prvenstvo i Olimpijadu, ali medalje su bile daleko kao Funakijevi skokovi u Naganu.

Na Dalekom su istoku svi prestali vjerovati u Kasaija. Bio je predmet podsmijeha – jedini koji je vjerovao da bi Kasai mogao uzeti toliko željenu medalju u pojedinačnoj konkurenciji na olimpijskim igrama bio je Tsutomu Yamaguchi – čovjek koji je sada bio u dubokoj starosti.

Yamaguchi je vjerovao, da ako se dovoljno trudiš i nešto želiš da možeš postići sve – recimo preživjeti bacanje dviju atomskih bombi. Jedini je on vjerovao da Kasai može preživjeti dva bacanja s velike skakonice tamo daleko dole na dolinu koja će mu ostvariti snove.

Počinje sezona 2009./2010. – u veljači 2010. su olimpijske igre u Vancouveru i 94. godišnji Yamaguchi je svjestan da je to posljednja šansa za 37. godišnjeg Kasaija. Ali Noriaki toliko katastrofalno skače tijekom te sezone da ni optimistični Yamahuchi – čovjek koji je preživio sve atomske bombe bačene na čovječanstvo – više ne vjeruje u čudo. Ovoliko dugo ostao je na Zemlji samo kako bi vidio Kasaija na pobjedničkom postolju. Početkom 2010. Yamaguchi zna da Kasai neće nikad u životu osvojiti pojedinačnu medalju na Igrama i prepušta se Budi – 4. siječnja 2010. godine Tsutomu Yamaguchi napušta ovaj svijet.

I nije pogriješio što je umro – Noriaki Kasai na olimpijskim igrama u Kanadi ostao je potpuno nezamijećen. Koliko je sljedeće 4 godine bio neprimjetan pokazuje i izumiranje poslovice o sreći i Kasaiju. Svi su na njega potpuno zaboravili.

Stoga Japanci u drugom desetljeću 21. stoljeća imaju izreku: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Kinez pa da radiš u tvornici za Zapadnjake'.
Kasai u međuvremenu ruši rekorde po broju nastupa, srušio je svjetski rekord za skakače poviše 40 godina – u Planici je skočio 221,5 metara – ali sve je to daleko od olimpijskog postolja.

Ali Kasai ne bi bio Japanac nego Hrvat, da tako lako odustaje. 2014. stižu nove olimpijske igre u Sočiju, a Kasai čim je sletio u Rusiju izjavljuje kako mu to neće biti posljednje igre u životu. Ovo su mu, tek sedme, po čemu je također postao rekorder.

Japanci ga gledaju kao maskotu i smiju mu se: „Jest ovaj Kasai smiješan, pravi je Zapadnjak. Njemu je važno sudjelovati na Olimpijadi, a ne pobijediti. Da je nama Japancima nastupanje na prvom mjestu, ne bismo uopće sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Mi smo bili sigurni da ćemo pobijediti!“

Na redu je olimpijsko natjecanje u Sočiju na velikoj skakaonici. Eno tamo je gore na zaletištu, limun-žuto skakačko odijelo, to može biti samo starac - Noriaki Kasai. Još prije točno 20 godina osvojio je jedinu svoju olimpijsku medalju u životu – u vrijeme kad se velika većina njegovih današnjih suparnika nije ni rodila, u vrijeme kad je Japan bio prva rupa na ekonomskoj svirali Dalekog istoka, u vrijeme kad još nije bio potpisan Daytonski sporazum zbog kojeg 20 godina poslije bijesne prosvjedi u Bosni i Hercegovini.

Kasai se zalijeće, baca poput atomske bombe sa skakaonice, leti daleko, daleko, daleko, daaaaaleeeeeeeko – jebote led ako nije najdalje u prvoj seriji. Jest, najdalji je – Kasai je dosegnuo nevjerojatnih 139 metara i drži prvo mjesto. Svi su gori od njega do zadnjeg skakača prve serije – Poljaka Kamila Stocha.

Stoch se zalijeće, dalek je i on, čini se da je dosegnuo Kasaija – da, i on je skočio na 139 metara, pričekajmo na trenutak suce i ostale parametre nedavno uvedene kao važno, ako ne i najvažnije pravilo skijaških skokova – visina zaletišta, brzina vjetra, temperatura zraka, vlažnost ruskih teta, daljina Kaspijskog jezera, broj dlaka na Putinovoj glavi – iiiiii, prvi je. Kamil Stoch je prvi nakon prve serije s nešto malo manje od tri boda prednosti pred Kasaijem.

-Jebem li ti ova nova pravila skijaških skokova - misli se na onom svijetu Tsutomu Yamaguchi koji olimpijsko skakanje posmatra iz onog poznatog tunela na čijem kraju se prostire ogromna božanska Svjetlost. Yamaguchi je navukao zastore na tunel da ga Svjetlost Bude, Konfucija i Isusa i ostalih velikana, ne ometa dok gleda prvu seriju skakanju u Sočiju gdje bi Kasai mogao napraviti još luđu stvar od – recimo preživjeti bacanje dviju atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki – osvojiti olimpijsko zlato s 41. godinom.
Počinje druga serija olimpijskih igara na velikoj skakaonici – ludilo vlada i u Rusiji, i u Japanu, ali i na onom svijetu – po prvi put u povijesti duša, gore u onom svjetlosnom tunelu ne vlada sklad i spokoj, već nervoza Yamaguchija – nema veze što je stari Tsutomu prekinuo svoj krug reinkarnacije, on hoće da i Kasai prekine svoj ukleti krug ne osvajanja pojedinačne medalje na Olimpijadi.

Eno ga gore, visoko na zaletištu – u onoj sunce-žutoj odori svijetli kao božanska Svjetlost koju je Yamaguchi zavjesom na trenutak umirio – hoće li Kasaijeva glava izdržati ili će ga zajebati kao Haradina?

Kreće, odraz, skok, letiiiiiiiiiiii, prema Sočiju, Tokiju, Pearl Harboru, daaaalek je, opeeeet je daaaaaalekkkkk - 133 i pol metra. Jedan od najdužih skokova druge serije, pričekajmo suce i ostale izračune – brzinu vjetra, vlažnost Pussy Riota, broj zatvorenika u Sibiru puta naoružanje jahte Romana Abramovića dijeljeno Oleg Deripaska – i prviiiii je, Noriaki Kasai je trenutno prvi – ima skoro četiri boda više od Slovenca Petera Prevca.

Na zaletištu je ostao samo Kamil Stoch. Poljak opet leti daleko, jako daleko, pravi je nasljednik Adama Malysza, ali čini se da nije dosegnuo Kasaija. Nije, zaista nije – kraći je od njega za cijeli metar - 132,5 metra skočio je Poljak. Pričekajmo na trenutak ocjene sudaca, i one još važnije stavke – udar bočnog vjetra, udar Putina na pedere, isporuku plina Ukrajini, aperkat šefa oporbe Klička.... – i prestigao je Kasaija za mali 1.3 bod.

-O jebem li ti nova pravila skijaških skokova – urla Tsutomu Yamaguchi po Vječnosti – Kasai je bio najduži od svih gledajući oba dva skoka, a nije osvojio zlato. A jebem li te nepravdo!

Nered je u Tunelu, Yamaguchi razbija zavjesu, dolazi duša generala Douglasa McArthura da ga smiri.

-Uvijek nakon nekog čuda koji zadesi Daleki Istok, bilo to srebrna medalja Noriakija Kasaija ili bacanje atomskih bombi, dolazi taj Douglas McArthur da smiri nas Japance – misli se Tsutomu.

Duša McArthura sa sunčanim naočalima i raskopčanom košuljom prilazi Japancu da potpišu primirje, te ga tješi rječima.

-Ovo što je Noriaki Kasai osvojio srebrnu medalju na Olimpijadi s 41. godinom nevjerojatnije je od predaje Japana u Drugom svjetskom ratu prije bacanja atomskih bombi – reče mu američki general.

Yamaguchi se nasmije.

-Luđe je ovo nego preživjeti vaše atomske bombe.

Potom se zagrle i odu skupa gledati proglašenje pobjednika. Mlada Ruskinja predaje srebrnu medalju starcu Kasaiju, cijeli svijet plješće Noriakiju, a Japan rađa novu izreku: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego ne vidjeti dodjelu medalja s olimpijskog natjecanja u Sočiju na velikoj skakaonici'.

08

nedjelja

prosinac

2013

KIKOVICA - OŠTROVICA

Za bit selebriti
treba ti razrađena pica
i velika priča
bez pokrića

Ali bez obzira
koliko je kilometara prevalila pica
opet se više
govori i piše

O čvorovima
Kikovica
Oštrovica
Maslenica

Jebote led
nepravedni!

13

srijeda

studeni

2013

PIŠE EDUARDO DA SILVA Danas smo vježbali centaršut, tamo iz kut

Danas kažeš izbornič Kovač da vježbamom prilagodba. Ju mu rečeš da prilagodba što je to, jer da do tud s hrvatskom jezikon nisam došlo. Meni onda mi izbornič Kovač rečeš da kako ja dođeš do šesnaestmerca ako još nisi dođeš do tu sa hrvatskom jezikon. Ja se malo pokunjilo na oštar rieči izbornič Kovač.

Moraš bolješ da vladaš hrvatskom jezikon jer vrieme iscuriš na prievod od poluvrieme sve do sučevom naknadom, pokunjilo me sad i njegovo brat takođe. Njegovo brat takođe dodaš da nemaš dobra taktiku ako trebaš prievod, jer se taktiku izgubiš u prievod. Ja mu rečeš da bolješ da se izgubi taktiku u prievod nego meni moja parnica na Županijskom sudom u Zbregovu protiv Zdravko Mamićom.

Meni on mi onda rečeš da dosta s glupost, jer treba trening. Izbornič Kovač u to doneslo voda mrzla. Ja mu kazaš da vodu mrzlu ne konzumiralo, jer da mene odma grlo upališ. Izbornič Kovač mi reklo da ako mrzlu vodu ja ne piješ, mogu odma tamo natrag otklen sam došlo. Valjda izbornič Kovač mislilo na Brazil, jer se ja tamo rodiš. Kako poboguš da odeš ja u Brazil kad tek moramo da igralo za otić tamo. Ja se braniš, pa ga pitalo da zašta nam voda mrzla treba nam za treniralo? Ja sam iz Brazil, tamo toplo, grlo ćeš mi upališ s mrzla voda, jer naviklo nisam.

Onda on meni rečeš da je to prilagodba. Njegovo brat doda to isto takođe. Ja ga pitaš kakvo zaboguš voda mrzla prilagodba jest, a oni meni rečeš da na vriemenske prigode. Meni onda ništa jasno postalo nije. Pa nećem se ja valjda u prigodi naći s mrzla voda nego lopta. Izbornič Kovač mi objasniš da na Island sunac nikad ne zasije i da jako hladno ondje je, pa se treba radit na prilagodba. Onda ja popiš čaša mrzla voda i zatreseš s moja glava. Počinilo mi se da izbornič Kovač i njegovo brat takođe hoćeš mene da povrediš. Logik je to. Ako mene povrediš, onda eto miesto za Mamićev pulen. Ja i Zdravko se mrziš kao mrzla voda sunac kad zasije.

Svi smo popilo čašu mrzle voda prie nego izbornič Kovač rečeš da je sad na repertovaru centaršut tamo iz kut. Ja pitaš da šta je to reper-tovar, a meni izborniš Kovač mi pojasni da je to Dalmoš koji u hip-hopu kukaš da zašto nije u repku. Njegovo brat mi pojasni takođe da je to naprimjer svaki drugi drug iz Hajdruga.

Onda nama iz kut nabacivaš Pranjić centaršut. Nijednu nam loptu nije nabacivaš na glavu. Pitalo ja izbornič Kovač da je li Pranjić popilo čaša mrzle vode kada je ovako loš, a meni izbornič reče da jest ali da nije još prilagodbađen.

Ja ga pitaš pa zar mrzla vode nije prilagodbaš na Island, meni on rečeš da jest to točno, ali da čaša mrzle vode nije prilagodba na sve prigode. Meni onda opeta više ništa nije postalo jasno, jer mi on i njegovo brat takođe prie reče da mrzla voda jest prilagodba za prigode.

Izbornič Kovač mi pojasniš da Pranjić dugo nije s našima bio, pa da Mamiću Zdravko i Pranjiću Danielo treba skupna prilagodba na jedan drugoga. Onda ja shvatiš da ni Pranjić nije pulen ko ni ni ja, pa da se Danielo navikavaš da je šef od repku sad izbornič Kovač i njegovo brat također, a ne Zdravko.

Moram da vam priznaš da ni ja još nisam naviknuto. Prosto ne mogu da vjeruješ u tako štone. Ako to bude uistinu istina, dugo će nam trebaš da se naši naviknu.

Zato ja odmah ideš po novu čaša mrzle vodu da smanjim vrieme prilagodbu, kako izbornič Kovač rečeš, da se ne potraješ dugo ta prilagodbu od poluvrieme do sučeva naknada za pošteno suđenje.

31

četvrtak

listopad

2013

Javna nabava postaje, u daljnjem tekstu, tajna zabava

Vlada šalje nove izmjene Zakona o javnoj nabavi u saborsku proceduru. Podiže se prag za raspisivanje javnog natječaja sa 70 tisuća kuna na 200 tisuća za robe i usluge odnosno 500 tisuća za radove. Ekskluzivno vam donosimo nacrt prijedloga zakona koji će uskoro zaživjeti.

ČLANAK 1

Novim izmjenama zakona o javnoj nabavi prag za raspisivanje javnog natječaja povećava se sa dosadašnjih 70 tisuća kuna, na 200 tisuća kuna robe i usluge, odnosno 500 tisuća kuna na radove.

ČLANAK 2

Uredbom članka 1 ovog zakona javna nabava postaje tako tajna zabava (u daljnjem tekstu tajna zabava).

ČLANAK 3

Stupanjem ovoga zakona na snagu, javni natječaji za potrebe tajnih zabava propisuju se badava.

ČLANAK 4

Nepostojanjem javne nabave potiče se profitabilnost onih poduzeća kojima je blokiran račun zbog neplaćanja poreza čime se ojačava gospodarstvo u cjelini. Te tvrtke dosadašnjim zakonom nisu mogle sudjelovati u tajnoj zabavi već su sve poslove s državom morale obavljati sa stresom od javnog i tajnog progona.

ČLANAK 5

Ovim zakonom ne troše se suvišni papiri za raspisivanje natječaja čime država održava okoliš.

ČLANAK 6

Tajna zabava potiče državne službe na efikasniji (sm)rad. Posebno DORH.

ČLANAK 7

Tko tebe tajnom zabavom, ti njega dionicom.

ČLANAK 8

Tajna zabava zabavlja tajnice. I sve one koji su imali sreću zaposliti se u javnom sektoru.

ČLANAK 9

Uvođenjem proizvoda pod šifrom 'zabava tajna', smanjit će se uvoz Mejd in Čajna'.

ČLANAK 10

Znate li koja je tajna uspješnog poduzetnika? Zabava tajna, lova javna, zarada trajna.

ČLANAK 11

Onaj tko bude srao da se ne može raditi bez javne nabave, kažnjava se kaznom zatvora u trajanju od tri do sedam dana neodlaska na WC.

ČLANAK 12

Ovaj zakon stupa na tajnu snagu čim mu se zabrani pravo na javni WC pristup.



29

utorak

listopad

2013

EKSKLUZIVNO DOZNAJEMO Otac nogometaša Alena Halilovića u ratu ubijao hrvatske civile

Profesori torbari koji predaju novinarstvo na više od 20 sveučilišta diljem bivše Jugoslavije na prvom satu novinarstva kažu kako svaka priča ima dvije strane. Čitajući hrvatske medije došli smo do zaključka kako ti profesori lažu, te da svaki događaj u hrvatskom novinarstvu ima isto onoliko priča koliko je medija. Na primjeru vijesti „Alen Halilović potpisao za Milan“, pokušavamo doznati u ovom satiričnom tekstu o koliko se paralelnih svemira radi u medijskom prostoru.


INDEX.HR

INDEX DOZNAJE Mamić opet prodao igrača preko agencije svog sina. Liniću, do kad ćeš gledati neplaćanje poreza?

Alen Halilović prešao je u talijanskog velikana za 15 milijuna eura. Kako Index doznaje na putu za San Siro bio je u pratnji sina Zdravka Mamića koji ima agenciju za prodaju igrača. Naravno za to ne plaća porez. Linić šuti iako je najavio da će oporezivati Dinamo...


JUTARNJI.HR

EKSKLUZIVNI SPECIJAL NEDJELJNOG JUTARNJEG Halilović potpisao na mjestu gdje je Sanader potrošio milijune eura

Alen Halilović potpisao je za Milan u luksuznoj sali Carlton Hotel Baglionija u srcu eksluzivne modne četvrti.U istom hotelu, kako ekskluzivno doznajemo iz izvora bliskih DORH-u, Ivo Sanader je iznajmio predsjednički apartman optočen zlatom, srebrom, broncom i dijamantima. Na raspologanju je imao privatnog batlera, a njegova kćer Petra cijele je dane provodila u šopingu po modnoj četvrti. Naravno sve se to financiralo javnim novcem...


GLAS KONCILA

PIŠE IVAN MIKLENIĆ Alen Halilović potpisao za klub komunističkog imena

Alen Halilović potpisao je za Milan. Malo je poznato kako je Milan bilo najčešće ime među jugoslavenskim komunistima. Danas neki misle da prijetnja komunizma opada, ali grdno se varaju. Komunizam vreba svuda: u medijima, u SDP-u, u šumi, u bunaru, i, kako vidimo, nogometu. Tu posebno buja. Ne samo da Halilović prelazi u klub komunističkog imena, već i pjevačica Shakira, inače žena nogometaša Picquea – simptomatično - svome sinu daje ime Milan. Stoga budimo oprezni i budni. Isključimo televizore i nogomet, te se pomolimo da nas crvena prijetnja ne proguta...


24 SATA

Halilovićeva djevojka trudna?
Alen Halilović sinoć je prilikom potpisivanja ugovora više puta izjavio kako ovaj uspjeh može zahvaliti obitelji, djevojci i trudu. Samo za vas, 24 sata je istražio Halilovićevu izjavu između redaka. Nakon što smo u našem istraživanju rečenicu pročitali više puta shvatili smo da položaj riječi unutar rečenice, posebno 'djevojka' i 'trud' koje se nalaze jedno do drugog mogu upućivati samo na to da je Alenova djevojka – trudna. Čestitamo im na ovim predivnim vijestima...


NET.HR

FOTOGALERIJA Evo tko je sve uživo nadgledao Halilovićevo potpisivanje

(Teksta nema, a u fotogaleriji pet slika. Na tri Halilović sam. Na četvrtoj Halilović i trener. Na petoj Halilović i Galliani)

KOMENTAR ČITATELJA
Jebote ovoga Net.hr-a. Kao da rješavam zagonetke. Pogodite, pogledajte, evo tko je bio... Lakše mi je rješavati sudoku, nego čitati Net.hr. Predlažem im na promijene ime u Zagonet.hr. Ali možda s ovim naslovima spase ponekog građanina od Alchajmera. Istraživanja kažu da zagonetke dobro djeluju protiv ove opake bolesti.


T-PORTAL

Alen Halilović od sljedeće sezone u majici rossonera na Max TV-u

Alena Halilovića publika više neće moći gledati u Hrvatskoj nogometnoj ligi, ali zato smo tu mi s našim Max TV-om. Naravno ne osnovinim, već sportskim, jer na Areni 1 koju posjeduje osnovni paket, najčešće stavljamo snimke utakmica. Da biste gledali majstorije europskih nogometaša i našeg Alena Halilovića, dovoljno je (nado)platiti samo 19,99 kuna za sljedećih šest mjeseci i tako besplatno gledati loptačke majstore.


VEČERNJI.HR

Halilović potpisom za Milan dobio prijetnje Srbina

Alen Halilović potpisao je za Milan s kojim će pokušati ostvariti što bolje rezultate u Seriji A. Najveća prijetnja će mu biti Roma koja je nezaustavljivo krenula u novu sezonu nanizavši devet pobjeda. Njen napad predvodi Srbin Adem Ljajić...


DNEVNO.HR

EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO Je li se na ovoj fotografiji iz Srebrenice Halilovićev otac grli s okupatorima?
Redakciji Dnevnog.hr fotografiju je ustupila preživjela žrtva zločina sprskih ratnih zločinaca. Ovaj se desne strane izgleda kao otac Alena Halilovića. Za njegovu obitelj se vežu priče kako su navodno sudjelovali i u pokolju HOS-ovih snaga te hrvatskih civila od strane bosanske armije i mudžahedina...


LE MONDE DIPLOMATIQUE

Halilović potpisao za 15 milijuna eura! Kuda ide ovaj svijet?

Kapitalizam se uvukao u svaku poru našeg društva, pa tako i nogomet. Besramno veliki novac okreće se u nogometnom biznisu dok ljudi gladaju diljem svijeta. Vrijeme je za revoluciju, samo, kako bi rek'o Umberto Ecco, revolucija se ne može dogoditi vikendom, jer je tad nogomet. Problem je što je nogomet i utorkom i srijedom (Liga Prvaka) i četvrtkom (kup UEFA), a ponekad i ponedjeljkom i petkom (prvenstva) pa mi postavljamo pitanje kad će se revolucija dogoditi? Volimo postavljati pitanja, jer kako kaže novinarska poslovica - nema glupih pitanja, samo glupih odgovora - pa tako i mi nudimo pitanja, ali ne i odgovore...


HRT

HRT je kasnio s prilogom tri dana, jer se njegovih 4000 novinara nije moglo dogovoriti tko će ga raditi. Naposljetku su u Milano poslali troje novinara: Stjepana Baloga, Milu Horvat i Vikija Ivanovića. Iz Milana se uživo u sportsku rubriku Dnevnika javio Viki Ivanović koji je samo kazao kako je Alen Halilović potpisao za Milan, a odmah potom pustio telefonsku izjavu mladog igrača za Hrvatski radio. Što su u Milanu radili Mila Horvat i Stjepan Balog, znaju samo njihovi najmiliji.


NOVA TV

Zbog potpisa Alena Halilovića za Milan, kolone na izlazu Lučko!

Nova TV je poslala reportera na naplatnu postaju Lučko, jer otamo već mjesec dana nije napravila prilog, a treba napuniti Dnevnik koji traje duže od zime u Zagrebu.


SLOBODNA DALMACIJA

(M)alen za Milan!

U tekstu nema ništa posebno. Ionako je samo važna igra riječi u naslovu.

20

nedjelja

listopad

2013

ADAMOVO REBRO U EPIZODI Dundo Pero itekako Vićan

Čim su završile vijesti na televiziji u dnevnom boravku psihijatrije na Rebru, pao sam u strahovitu depresiju. Nije primarijus Adam, šef psihijatrije na Rebru, glup što nam govori da televizija produbljuje teškoće nas psihičkih bolesnika. Odmah sam znao da s ovako depresivnim stanjem, nema šanse da se ne ubijem do večernje terapije. Pošao sam moliti sestru Sonju da mi da antidepresive kako bih još uvijek ostao među živima. Sestra Sonja je pušila. Zadovoljna je svojim poslom ponajviše jer se na psihijatriji smije pušiti.

-Marole, pa dobro znaš da ti ne smijem dati lijekove prije 10 navečer. Takva su pravila.

-Ali ovo je vanredna situacija – i dalje sam je molio - Ful mi je loše, idem se ubit, skočit kroz prozor.

-Ajde, ajde, ne dramatiziraj – rekla je ispuhujući dim – psihijatrija je u podrumu, kako ćeš skočiti kroz prozor?

Uto je došao Profesur. Čini se da je dobio Depo Moditen u guzu. Noge su mu plesale, a on ih je pokušavao smiriti neprekidnom šetnjom – gore, dole - po psihijatrijskom hodniku.

-Ne čitate knjige? – dobacila mu je Sonja. Profesur je stalno čitao knjige, bio je najinteligentniji i najobrazovaniji od svih nas na psihijatriji.

Profesur ništa nije odgovorio. Vidjelo se da bi najradije otkinuo noge plesačice. I on je bio u depresiji.

-Profesuru, amo se ja i ti ubit kad se ovako loše osjećamo?

-Marole, koji ti je – reče Sonja –prestani to govorit!

-Ne mogu, loše sam – rečem.

-Pa što je to bilo na tim jebenim vijestima? Reći ću Adamu da vam odnese televiziju da ne gledate tu psihijatriju.

-Pero Vićan je pravomoćno osuđen – prošaptao sam.

Sestri Sonji je sve odmah postalo jasno. Dobro je znala da mi je Pero Vićan sredio dolazak na psihijatriju. Ne dolazi se na psihijatriju tako lako, pogotovo ne u Zagreb. Svakim danom sve više ljudi puca, kapaciteti psihijatrija su mali, a liste čekanja ogromne. Sestra Sonja dobrao zna da kad netko iz Dubrovnika dolazi na psihijatriju u Zagreb to može biti samo zahvaljujući Peru Vićanu.

-Žao mi je. Znam da puno dobrog radi za vas Dubrovčane. Mi ga ovdje na psihijatriji čak smatramo dijelom našeg tima, eto koliko pomaže ljudima da dođu u ovaj podrum – iskreno će Sonja.

Onda doda:

-A što je napravio da su ga osudili?

-Ma ništa posebno – kažem – Pripisao je preko jednog suca zemlju na sebe u jednom selu pokraj Dubrovnika. Ta zemlja je bezvrijedna. Na njoj su se nalazile samo ruševine, nisi mogao ni pomadore sadit.

-A koju je kaznu dobio?

-Deset mjeseci zatvora – kažem s očima punih suza – Ako opet puknem, a siguran sam da hoću, tko će mi sredit boravak na psihijatriji?

-Ajde, ajde Marole, ne pizdekaj. Uvijek je u tebe neka drama – reče Profesur koji je se rastezao na psihijatrijskom hodniku odmah do ulaza u Sonjin ured.

-A u tebe nije? Zašto si na psihijatriji ako si tako skuliran?

-Dobro ti znaš zašto.

Za Profesura se pričalo da se na psihijatriju došao praviti lud kako bi dobio prijevremenu mirovinu. Pukao je na poslu profesora, jer je svjestan da za uspješni život pojedinca nije potrebno obrazovanje, nego obraz. I to đon obraz. Onda je izgubio volju za tumačenjem, a do penzije 15 godina. I sad je tu.

-Kukaš da je dobio zatvorsku kaznu, ali to nije istina. Dobio je zatvor, to stoji, ali on mu je preinačen u rad za opće dobro.

Odakle samo sve ovo zna, a nikad ga ne vidim u dnevnom boravku psihijatrije, ispred televizije. Maus je pričao za njega da koristi nekakav internet i da tamo sve sazna. Mi mu ostali nismo vjerovali da tako nešto postoji. Samo je James Bond bio sumnjičav, on će sve to istražiti, tako je rekao.

-Marole, je li istina ovo što Profesur govori? – upita me Sonja.

-Jest, sestro.

-Pa zašto onda prijetiš samoubojstvom?

-Zato jer će morati otići iz politike i gradskog vijeća. A kad nisi u politici, nisi moćan. Vidi samo primjer Radimira Čačića. A ako Vićan nije u politici, kako će nas Dubrovčane pospremati na psihijatriju?

Profesur me gledao točno u oči. Izgledalo je kao da će potegnuti pištolj i upucati me. Vrtio je glavom i kao da se pitao zašto su svi psihički bolesnici glupi i neupotrebljivi kao i lijekovi koje piju.

-Marole, koju si ti srednju školu završio?

-Ugostiteljsku. Tri godine.

Profesur je samo klimao glavom kao da potvrđuje svoje misli o mojoj inteligenciji.

-A što si po zanimanju? Koji posao trenutno obavljaš?

-Poštar sam.

Vidjelo se kako razmišlja o mom životnom putu. Ali nije me podcijenjivao, već se interesirao kakvo sam imao obrazovanje i jesam li bio đon obraz. Shvatio je da korijen riječi obraz nikad nisam koristio u životu – ni u obrazovanju, ni u đon orazu - osim kad se brijem. A i to radim rijetko, što gusta brada dokazuje.

-Kažeš Pero Vićan mora raditi za opće dobro, i treba napustiti politiku i gradsko vijeće – stade profesor objašnjavati – a znaš li ti moj Marole kako se politika definira još od stare Grčke?

-Kao pljačka naroda – rečem mu.

-Ne, u krivu si – ispravi me – Politika se definira kao rad za opće dobro što u prijevodu znači da će se Pero Vićan na odsluženju kazne morati baviti upravo politikom koja ga je i dovela ispred suda kako bi mu oni presudili da se bavi politikom.

-Znači Pero Vićan će ostati Pero Vićan – upitah.

-A nego što si ti mislio? Da će ga se riješit? – zaključi Profesur radeći neke smiješne joga vježbe.

Vidjelo se da nije vićan u tome. Ne može svatko biti vićan. Osim Pera Vićana. On je itekako vićan za ostati Vićan. Valjda zato jer dobro pozna korijen riječi obraz.

<< Arhiva >>