pismoandjelu

četvrtak, 06.09.2012.

Ustati na devet

Nakon što je po drugi put u četiri godine ostala bez posla, više nije mogla biti niti u depresiji. Postoji nešto preko te granice koja se stručno zove depresijom. Za to stanje, struka nema izraz. Nije uveden u nikakve knjige zato što je to nijemi period propadanja kroz sebe. Prstima se grčevito još držiš za oluk svog života, ali si do pasa oduzet. Oduzet si potpuno, ali držiš se, jer imaš potomka. Pred potomcima nije u redu izgledati depresivno. Oni dan mjere tvojim osmijehom.

Znala je prosjediti doslovno cijelo jutro tupo buljeći u ništa na ekranu kompjutera. No, ono što bi zabrinulo psihijatre, ne bi bilo njeno tupo buljenje. Nego njena sposobnost da usred tupog buljenja na facebooku istovremeno zasmijava milijardu ljudi. To je, sad, radila hladno i bez ikakvih talasanja u duši. Prije, u tome je uživala koliko i oni koji su je čitali. Danas, ostala joj je navika zasmijavanja. Kao neki tik.

Pola sata prije nego što bi Dječak došao iz škole, ustala bi, podgrijala ručak, namjestila sabrani roditeljski izraz lica i odradila sve što treba. Osmijeh, kako si zlato, kako je bilo u školi, jesi li gladan...?

Muvala bi se domaćinski po kuhinji sakrivajući tamu u očima. Onda bi Dječak opet nekud išao. Tad se vraćala na svoju električnu stolicu ispred kompjutera i nastavljala plutati negdje između stvarnosti i nestvarnosti. Bez pokreta, bez boli. Popodneva su se pretakala u večeri bez sudjelovanja njenih moždanih stanica.

Ponekad bi je prestravilo zvono na vratima. Ili telefon. Možda gazdarica zove zbog stanarine. Možda su joj došli nešto isključiti. Ogrnuta plaštom svoje jezovite tuposti, otvarala je vrata, javljala se na telefon zaštićena prazninom, spremna. Na sve je bila spremna, osim na to da Dječaku pokaže svoju krvavu nutrinu.

Taj dan Svemir je odlučio prekinuti njenu igru. Svemir uvijek preuzme, u određenom trenutku.

Nije čula kad je Dječak ušao. Vratio se puno, puno ranije nego što je trebao, a ona je zaboravila zaključati vrata. Ušao je tiho, i tko zna koliko dugo ju je promatrao onako ugašenu. Nije ga čula, nije ga vidjela.

- Mama.

Vrisak zaprepaštenja je zatomila samo zahvaljujući onoj nevjerojatnoj, nadljudskoj disciplini u zatomljavanju koju ponekad samo majke imaju. No, prekasno je bilo za navlačenje odijela i lica za ulogu. Dječak joj je vidio oči prije nego što ih je namjestila na samouvjereni, odrasli pogled. Ostala je nijema, nemoćno spustivši ruke uz tijelo.

Dječak je bio uvjereni sportaš, nije baš znao sa riječima, ne kao ona. Ali je ipak rekao, dovukavši stolicu odmah do nje:

- Ispričat ću ti jednu priču, mama. Molim te, saslušaj me. Molim te.

Kimnula je glavom. U očima joj je bio užas suočavanja s bićem koje jedino na svijetu nije smjelo znati ništa o njenim užasima.

- Bio je taj jedan boksač. Sticajem nesretnih okolnosti, angažiran je za borbu s protivnikom troduplo jačim i poprilično težim od sebe. Prihvatio je, smatrajući da će mu biti čast i to da ga taj slavni boksač, koji do tada nije imao nijedan izgubljeni meč, pretuče i nokautira. Biti nokautiran od najboljeg, to je za jednog anonimusa kakav je on bio, takoreći trenutak besmrtne slave. Pratiš me?

Kimanje. O bože. Zaljubljen je u taj boks, njoj najmrži sport na svijetu. Sport? Koji kompliment. No, dobro.

- Njegova majka, koja je bolovala od teške i neizlječive bolesti, bila je pri kraju. Malo prije smrti, izrazila je svoju posljednju želju:"Molim te, pobijedi ga. Ja znam da ti to možeš." Iako je bio svjestan da ne postoje nikakve, niti teoretske šanse da se to dogodi, obećao je majci da će pobijediti. Znao je da će mu nebo oprostiti tu malu prevaru. Ona će umrijeti sretna, a on će nekako već preživjeti taj meč. Već i to da iz ringa ne izađe kao invalid, biti će skoro ravno datom obećanju.
Slušaš li me, mama?

Kimnula je poslušno. Štogod da bude morala odslušat, odslušat će, kao što bi svaka odgovorna i pažljiva majka napravila. Trening je to. Osjećala je i malo olakšanje. Dječak očito nije shvatio u kakvom je stanju, čim se odlučio na prepričavanje neke boksačke priče. To je dobro.

- I došao je dan meča. U prvoj rundi, Veliki ga je prebio do krvi. Začepio mu je oba oka, izbio zub, zgnječio arkadu. Ali ostao je na nogama. U drugoj rundi, nastojao je izbjegavati Velikog koliko god je to bilo moguće. Doslovce mu je bježao po ringu. Cilj mu je bio izmoriti Velikog. Naime, mjesecima prije te borbe gledao je snimke mečeva, svih mečeva koje je Veliki odradio, i u svima redom pobijedio. Primijetio je da je Veliki sve protivnike pobijedio najdalje u trećoj rundi. Znači, nije borac na duge staze. Eksplozivan je i opasan, ali nema kondiciju za duge borbe. I tu je vidio svoju šansu. Samo da nekako ostane na nogama tamo negdje do četvrte, pete runde, da iscrpi Velikog i možda....Mama, pratiš me?

Pratila je. Nešto u njegovim očima natjeralo ju je da koncentrirano prati i vizualizira prizore iz priče. Bila je tamo, u areni, u ringu, slušala vrisku publike željne krvi. Zadnje mjesto na svijetu na kojem bi se željela naći. Nikada neće razumjeti Dječakovu ljubav prema tom okrutnom sportu. Sport? Ha.

- U trećoj rundi, Veliki je izašao već pomalo iziritiran činjenicom da je mali bijednik još na nogama. Krenuo je na njega kao jureći vlak i složio ga na pod udarcem iz petnih žila. Klasični nokaut. Strahoviti nokaut. Skljokao se na pod i ostao ležati tako, krvav, izudaran, na rubu svijesti. "Jebiga, mama. Dao sam sve od sebe. Ali nadam se da vidiš od gore da sam imao posla sa nepobjedivim." Sudac je, klečeći na jednom koljenu, počeo odbrojavati.

"Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet..."

Sa svakom izgovorenom brojkom, Veliki je dizao ruke u zrak, a publika urlala.

"Šest. Sedam. Osam..."

Lebdio je u nekom međusvijetu. Nije osjećao noge. Nije osjećao ruke. Ali je ipak osjećao bol. Krv iz njegove arkade slijevala se i prijetila da će ga ugušiti puneći mu usta koja nije uspijevao držati zatvorenima. Mišići lica su otkazivali poslušnost.

"Devet."

Publika je u delirijumu. Veliki također.

A onda je ustao.
Ustao je na jebenih DEVET. Ustao je kad je Veliki već počeo šetati svoj pobjednički krug po ringu. Ustao je kad je publika već raspomamljeno skandirala pobjednikovo ime. Ustao je kad je njegova mama na nebu već s grižnjom savjesti šaputala njegovo ime, preklinjući ga za oprost, moleći se samo da ga iz ringa iznesu živog.

Sudac je zaprepašteno buljio u teturajući, krvavi lik. Onih nikad odbrojanih "Deset" nesigurno je lebdjelo u uskomešanom zraku, pitajući se što da radi sa sobom. Sviran je kraj runde. Strka liječnika i trenera, gutanje vode, ispiranje krvavih usta, i evo ga u četvrtoj rundi. Kao što je i predvidio, kao što se molio, Veliki je bio nespreman na duge borbe. Već vidno psihički uzdrman, počeo je griješiti, što je omogućilo preživljavanje četvrte runde. U petoj je Veliki, na izmaku snaga, doživio svoj prvi poraz u karijeri. Veliki je nokautiran, mama. Od anonimusa koji je ustao na devet. Shvaćaš?

Nije shvaćala. Priča je bila dirljiva, da. Ali nije baš shvaćala što joj je to još Dječak pokušavao reći.

Ustao je i uhvatio je za ruku, gledajući je u oči.

- Mama, tvoj početak...one prve runde, nisu ti baš bile najsretnije. Znam. Tu ti je bilo odbrojano do pet. Poslije, nisi imala ni neki brak. Tu ti je odbrojano do šest. Kad si prvi put ostala bez posla, bila si već razbijene arkade, a sudac ti je odbrojao do sedam. Kad si drugi put ostala bez posla, odbrojano je do osam. Nokautirana si, na podu. Sad si na devet, mama. Molim te, ustani. Hajde. Ustani.

....................

Sretan ti dvadeseti rođendan Dječaku, i hvala ti za ljubav. Ustala sam, i, ako zbog ničeg na svijetu, a onda zbog tvoje ljubavi i volje da mi pomogneš da se dignem sa poda, pobijedit ću ja Velikog.

I da.
Divan je to sport, taj tvoj boks.

<	rujan, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (15)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (7)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (27)

Komentari da/ne?